Rebel

S vremena na vrijeme, u naletu buntovničkog raspoloženja, napravim nešta šta inače ne bi ni pod anestezijom napravila.

Tako je lani nasto i ovaj selfi, na mojoj paradajz terasi, nakon šta sam u krčenju ormara ( neuspješnog, naravno ) našla šešir koji sam na glavu stavila otprilike četri puta i benetonovu majicu koju mi je junior donio s maturalca iz Barcelone i u koju još uvijek stanem nakon sedamnajst godina. Pa sam, ponukana poplavom fotki štokakvih posvuduša sa jahti i plaža i otkojekuda nategla majicu i kratke hlače, nabila šešir i Ray-Ban naočale ( koje sam baj d vej našla u džepu od kaputa, a nisam ih mogla nać skoro godinu dana i bila sam sigurna da sam ih negdje posijala ) i uz obligatan ćik napravila jedan buntovnički selfi. Da me nasmije kad naletim na njega, jer na njemu vidim ono što ja zapravo i jesam - postklimakterična žena koja ne provlači fotku kroz devet filtera da bi se svekoliko pučanstvo divilo kak ja nemam ni podbratka, ni popucanih kapilara, ni zgužvanaca kojekuda. A imam ih, ko i svi. Čak i oni koji ih pokušavaju sakrit filterima i guranjem u prvi plan onoga šta je dobro, a ono što ne valja zafafuljaju il u neke krpe il se nariktaju tak da se ne vidi.

Šta sam zapravo htjela reć? Dopustite si tu i tamo neku blesavoću zbog koje ćete se osjećat bolje. Šta god to bilo. I ne zaboravite - tijelo je samo vozilo koje koristimo dok smo tu, ništa drugo. Ono iznutra, nevidljivo oku, puno je bitnije. Džabe prekrasno zamotana kutija ako je unutra nula - zirou - prazan skup.
Radije biram neuglednu kutiju koja može biti prepuna ljepote. Ciklame, ivančice i đurđice za kojima ću posegnuti prije nego za najskupljim buketom.
Samo trebaju proći godine da to čovjek shvati. Neki ni ne shvate, jer nisu svjesni svoje nesvijesti; al to je jedna druga priča.