Svjetski je dan fotografije. Teško je reći što je moćnije - fotografija ili riječi.
Riječi su moje omiljene igračke i njima najradije prenosim ono što osjećam. Fotografija pak može i sama za sebe progovarati; iz nje može isijavati i silna bol i silna radost.
Prva fotografija nastala je 8. svibnja ove godine, kada sam prvi puta smogla snage proći centrom Grada. Počela sam plakati već od Radićevog spomenika, a do Behadinove slastičarne zastajkivala sam u nekoliko navrata da obrišem lice i pokušam napraviti koju fotku. I onda sam ugledala ovaj kredenc, komodu za suđe, kako god nazvali taj komad namještaja. Gledala je tako zatrpanu ciglama i šutom, i vidjela nešto sasvim drugo - nedjeljni ručak i ruke koje iz nje vade fine tanjure i čaše i slažu ih na stol. Ona će, nadam se, ispričati svoju priču u knjižici koja me istovremeno i rastužuje i raduje.
Druga fotografija nastala je u ljeto 2019. u Bonacima. Taj dan sam putovala kući, sestra mi je poklonila ovu haljinu i rekla - daj probaj da vidim kako ti stoji. Kad sam je obukla, konstatirala je da bi bilo dobro da me i poslika u njoj, pa smo otišle do ove stare kuće s parkiranim oldtajmerom. Bilo je vruće kolovoško prijepodne, i smijala sam se kao luda jer je nekolicina ljudi vidjela moje prešetavanje u toj haljini, malo prije podneva, i vjerojatno su mislili da mi nisu sve daske na broju. Nije me bilo briga jer sam se dobro osjećala.
To je tako. Nekad zaustaviš trenutak bola, a nekad sreće.
Dajte da vidim neke vaše omiljene fotke, kad je već danas njihov dan.