Srećom znam napisat mail

Pa baš mi ne daju pisat o nečem normalnom. Samo me sekiraju.

Odgledam dnevik u devetnajst nula nula - ni riječi o Petrinji ( ni o Slunju, ni o Plitvicama da odmah pripomenem ). Ko smo mi da se u naš izranjavani Grad pošalje snimatelj na polaganje vijenaca, svašta. To je vijesti o svačemu - Škoro, Grbin, požari u Grčkoj i Turskoj, turisti koji čekaju testiranje, plaža za kućne ljubimce...odustala od gledanja i poslala mail glavnom ravnatelju haertea, i još par mail adresa pridodala. Nek barem vide da znamo pisat. Pa kaže ovako ( u mailu, mislim ):

"Šaljem vam srdačne pozdrave iz Petrinje, grada kojeg EMSC uporno naziva "48 kilometara od Zagreba" ili "12 km od Siska", strana svijeta je manje bitna. Na današnji je dan 1995. godine Hrvatska vojska ušla u Petrinju nakon krvavih borbi, tijekom kojih je prvog dana Oluje kod Petrinje poginulo devedeset ljudi. Devedeset je članova njihovih obitelji na ukopima primilo u ruke stijeg za kojeg su položili živote; od počasnih su plotuna u nebo poletjele prestrašene ptice i molitve njihovih najmilijih. Ni ove godine, kao ni prethodne, državna televizija nije našla za shodno poslati barem snimatelja na polaganje vijenaca u Petrinji. Pokušajte zamisliti kako se osjećaju članovi njihovih obitelji, pogotovo ove godine nakon što je Petrinja preživjela silovito razaranje u potresu 29. prosinca 2020. godine. Kao da nije dovoljno što smo po broju žrtava na neslavnom drugom mjestu odmah iza Vukovara; Majka Zemlja pobrinula se da preživimo najstrašnije razaranje u stoljećima postojanja našega Grada.
Petrinja neodoljivo podsjeća na Hiroshimu, koja je na današnji dan 1945. doživjela kataklizmu. Prolazi 221. dan iza 6.3 po Richteru. Puno je Petrinjaca smješteno u kontejnere, neki bez priključka vode i kanalizacije. Puno Petrinjaca samostalno je počelo obnavljati svoje oštećene kuće; ubrzo će zahladiti i nemaju što čekati. Petrinja je izgubila lice u rušenjima koja idu vrlo sporo. Iza petrinjske djece je proživljenih 2000 potresa i oni su pravi heroji, koji stoički odrastaju u ruševinama i traže zaklon samo kod onih jakih potresa. Uskoro bi trebala početi nova školska godina, a mi još nemamo sigurne koridore za kretanje gradom. Svaki novi potres dovodi do oštećenja i na zgradama koje nisu predviđene za rušenje. Centrom grada hoda se na vlastitu odgovornost, sredinom ulica.
Obzirom da sam rođena Petrinjka, dakle ne krećem se samo onim što je nekad bilo centar našeg Grada i poznajem svaki kutak Petrinje, šaljem vam fotografiju naše nekadašnje željezničke postaje koju zasigurno niste imali prigodu vidjeti. Djelomično devastirana u ratu, a sada iza svih ovih potresa na najboljem je putu da se uruši. Dvije male breze rastu iz njenog krovišta, pored kolosijeka koji nikuda ne vode iz Grada 48 km udaljenog od Zagreba. Kolosijeci su djelomično zarasli u trnje, a djelomično uklonjeni i stavljen je sloj asfalta.Ne samo simbolično naš je Grad odrezan od ostatka Hrvatske.
Zbog naše djece molim vas da Petrinja opstane kao Grad. Zaslužila je to, iza dva silovita razaranja u samo trideset godina naših života."