31
subota
kolovoz
2019
Žena s tri rođendana
Ja sam jedina žena koju poznajem a da može obilježavat tri rođendana.
Prvi je onaj upisan u knjigu rođenih 16. siječnja, i to tri tjedna ranije, jer je eto moja mama u naletu tjeskobe lopatala snijeg pa dobila trudove debelo prije termina i donijela me na svijet. Taj više ne slavim, ne zato šta ga ne bi slavila nego iz praktičnih razloga. Jedan je recimo taj da na tortu jedva može stat tolko svjećica, pa bi paljenje istih moglo dovest do požara koji bi zahvatio firange il stolnjak i doveo do intervencije vatrogasaca. A ne da mi se al nikako mijenjat namještaj iza eventualnog požara zbog jebene torte. ( I nemoj da mi sad neko kaže - pa imaju i one svjećice - brojevi; to je bezveze, mora bit svjećica koliko je godina i amen ).
Drugi je onaj upisan u jednu sasvim drugu knjigu 28. lipnja, i taj put su stvarno intervenirali vatrogasci da me zajedno sa kolegama s posla izvuku iz hrpe lima u kojem smo pukim slučajem preživjeli. Iza tog rođendana mi moj junior nije dao da se pogledam u ogledalo šest dana, a kad mi se konačno otvorilo oko i kad sam se mogla pogledat imala sam bome šta i vidjet. Izgledala sam ko sve, samo ne ko ja. E taj drugi rođendan mi je pa onak...izmijenio poglede na svijet, i to poprilično. Postala sam naglo svjesna i bitnih i nebitnih stvari u životu, i odlučila sam pustiti svoje riječi u svijet. Do tada sam mislila da one nikoga neće zanimat, i da je to istrčavanje pričuljaka skroz bezveze.
Treći je posto virtualno stvaran 31. kolovoza prije dvije godine, kad sam na svojoj skromnoj stranici ostavila prvi pričuljak, o kupovanju naočala u Getaldusu. I svaki dan odnekud izroni nešto novo; ničim izazvano izroni neko sjećanje, il me strefi neka nepredviđena situacija, il neki "dogodilo se na današnji dan" trenutak...uglavnom već dvije godine uporno ostavljam pričuljke. Nisam postala influenserica tipa krutejebo priča, vidiimamsise fotki, al nisam to ni htjela. Mene i dalje silno veseli izvlačenje pričuljaka u svijet. Knjižicu još uvijek čekamo, ja se nadam da se boja već počela sušit na stranicama i da ću je uskoro moći uzet u ruke i pokazat ostatku svijeta.
I zapravo sam sretna šta imam tri rođendana. Pa to nema niko koga poznajem. I znam da su sretni svi oni koji me poznaju, ili čitaju moje pričuljke. Hvala svima, onako od srca.
( moj post broj 500 ovdje na blogu poklopio se sa dvogodišnjicom postojanja moje stranice pričuljaka...baš sam si onak, pa ponosna )
komentiraj (32) * ispiši * #
29
četvrtak
kolovoz
2019
Ajvar iz in da haus
Prošle godine u kateceu nađem ranjglurinu sa poklopcem impozantne litraže - samo četrdesetpet litara ima. Da se malo bolje pomotam mogla bi spavat u njoj. Bila na sniženju pedeset posto, ja brže s njom na kasu da je ne bi neko uzeo dok ja biram banane. O tome kak sam je donijela doma neću uopće trošit riječi. Požalila sam dan kad sam prvi put probala jest domaći ajvar, pa se lakomim svake jeseni i kuvam dok mi sirket ( pardon - ocat ) kod blanširanja ne ošteti vidno polje. E sad konačno imam impresivnu ranjglu, tak da se mogu mirne duše ubit dok ga skuham.
Znači ove godine ranjglurina će imat vatreno krštenje u vidu kuhanja četrdesetkilske mase rogova i patlidžana. Pa sam danas poslje posla pripremila dva kubika teglica, plastične posude za čišćenje, oribala plastični stol i svečano dočekala isporuku trideset kila rogova. Eno stoje u plastičnoj kaci nepoznate veličine, i sve mi slabo dolazi kad se sjetim da to brdo paprika sutra treba oprat, pa očistit, pa blanširat, pa mljet. Srećom neću ja to sve sama radit, moj junior je još gore od mene zaluđen kuhanjem ajvara. Dovezo je paprike sretan ko da su u kutijama krunski dragulji. Pa ih rukama pretrpavali u tu plastičnu kacu ( da se ne bi dragulji oštetili; sigurno su i ovi koji su ih brali nosili rukavice i pjevali misu solemnis tijekom ubiranja da bi ugodili povrću ). Pa pretumbavali teglice da se mogu oprat u blaženom izumu zvanom perilica posuđa, jer da ta tri kubika teglica moram oprat na ruke mislim da bi se zanesvijestila jedno triput.
Sutra popodne nam dakle sljedi artiljerijska priprema u vidu pečenja patlidžana i guljenja istih, pa pranja i čišćenja paprika i blanširanja istih. Pa mljevenja spečenih i skuhanih sastojčića. E onda treba oprat plastične posude, pomest jebene koščice od paprika, oprat flajšmašinu, stol, sve one posude koje su se bezveze zamazale, oribat dno od ranjgle u kojoj su se blanširale paprike ( a iće na plin, znači crno dno ko najcrnja noć, mila majko ). U subotu ujutro, nakon presijecanja crvene mašne, pristavlja se ranjglurina svečanim pokretima na kuhanje, koje bi uz malo sreće moglo bit okončano do podneva. Onda svečanim pokretima miješanje nepoznatog vremenskog trajanja. Pa grij teglice i grabi tu narandžastu divotu, uz obligatno brisanje ostataka po rubovima ranjglurine friškim kruhom ( to je tradicija, da probamo na licu mjesta jel ispalo kak treba ). Pa ribaj ranjglurinu i peri sve posude koje su se zmazale potrebno i nepotrebno.
Imam viziju da ću u nedjelju ležat cijeli dan i promišljat kakav bi bio život bez ajvara.
Nikakav, eto kakav.
( photo by slavorum.org )
komentiraj (10) * ispiši * #
28
srijeda
kolovoz
2019
Ključni problem
Ja nekad imam filing da sam kremdelakrem. Ono, odabrana za sve moguće i nemoguće situacije samo zato da bi o njima šta? Pa mogla pisat.
Pa tak recimo danas idem s posla. Natovarena najlonkesom koja sadrži široku gastronomsku ponudu - kruh, čvarke, pileći rasjek, majonezu, neke limenke pive, kinder pingui, kavu, nema šta nema. Vruće, sparina, jedva čekam da doševrljam kući. I stižem ja do rezidencije, tražim ključ po torbi...kadli ključa nema. Ja se izbezumila; pa znam da mora bit tu, svaki dan ga stavljam u isti džepić baš da izbjegnem ovakve situacije. Nema, pojelo ga putem nešta. Tu ja pretrpavam iz torbe u najlonkesu novčanik, naočale, Kafetine, rezervnu bananu ako bi mi pao kalij...ma kakvi. Nema ga i gotovo. Mislim da se razumijemo - dosta sam ja visoka da mogu skočit prek ograde, al imam na sebi suknju i jebene platnene platforme. Znači moram uvrebat da nema nikoga na cesti pa onda prebacit najlonkesu i skakat, i to kroz jedan dio žive ograde.
Srećom nema nikoga; žvajznem ja najlonkesu prek plota kirurškim pokretima ( da ne poispadaju sve te gluparije van ) i taman da ću podić suknju i krenut u rođeno dvorište - eto auta, pa biciklista, pa nekog ćuke koji nonstop hoda po našoj ulici pa se uzjebali svi cucki od susjeda. Eto jedne susjede van iz kuće, došla potjerat svoju kuju da ne laje; ja šta ću, stojim ispod lijeske i ko gledam jel ima lješnjaka. Tu bi ona sad i malo porazgovarala, dobar dan - dobar dan, pa jel ima lješnjaka, eto sve je suho, ni paradajza baš nema...ja znalački sve potvrđujem i šuškam po granama od lijeske, nema mi druge. Jedva ona ode. Ja glavu lijevo - desno, nema nikog; podignem malo suknju i naskočim na ogradu, i taman da ću prejašit kad eto nekog balavandera na biciklu. Pita on mene, pazi sad - jel vi niste čuli da se može uć i kroz vrata? Sad bi ja najrađe zjalila za njim, još bi ga rađe gađala pilećim rasjekom al nemrem do njega jer je najlonkesa već u dvorištu. Skočim u rođeno dvorište, znojnija jedno pet puta neg šta sam bila prije pregleda lijeske i jašenja na plotu, uzela najlonkesu i pravac u kuću, bijesna ko ris.
Presvukla se, popila vode da se malo dobijem i istresla sve iz torbe na stol. Kad eto ključa zafafuljanog u račun od Amerikena, koji sam jutros platila na kiosku. Ko da ga je onaj svizac iz reklame za Milku osobno zamoto.
Pa se najela, i evo pijem kavu i razmišljam o tome da konačno moram stavit ključeve na neki privjesak. I još uvijek razmišljam bil išla postavit zasjedu onom malom šmrkavcu šta me pito za vrata; ono, da ga gađam il batkom il zabatkom kad se pojavi na povratku.
Ma neću, prevruće je.
komentiraj (11) * ispiši * #
27
utorak
kolovoz
2019
Psihodelične paprike
Nisam se sto godina bavila kulinarskom tematikom, omiljenom i obligatnom zabavom svih žena. Daleko od toga da muškarci ne vole kuhat, pa pogledajte samo najslavnije svjetske kuhare - sve redom muškarci. To jedino kad treba kuhat kod kuće onda se ko ne zna ni plin upalit, ni luk narezat, ni pile rastrančirat. Ko da imaju dvije desne ruke ( čast časnim iznimkama koje vole operirat po kuhinji, da sad ne bi bilo pljuvanja ).
Ljeto je puno friškog povrća, pa je lako sklajbat ručak. Ono, neki sataraš, dinstane mahune, tikvanju na čušpajz. Uglavnom uz to ide i neko meseko, doista meni nije prepotrebno jer više volim povrće na sto načina. Pa sam otvorila sad već popularnu, rukom pisanu knjižicu recepata nepoznate autorice. Oni koji redovno čitaju već su upoznati sa činjenicom da recepte al nikako nemreš pohvatat ni kad bi htio jer nema ni točne težine, ni točne procedure, nema zapravo skoro pa ništa točno. Mislim, meni dobro dođe da dokažem svoje prevoditeljsko - pisalačke sposobnosti.
Znači današnje jelo zove se paprika punjena krumpirom. Ne znam za vas, al ja to jako volim jest. Jedino je malo problem šta moraš palit pećnicu, al ništa nije savršeno, pa ako misliš uživat u sljubljivanju ( ajme šta volim taj izraz ) okusa pečene paprike i krumpira onda moraš malo izdržat toplinski udar. I brzo je to sve gotovo - očistiš paprike, nabubaš naribani začinjeni krumpir unutra i staviš peć.
Dakle, naša nepoznata autorica daje sljedeće naputke za navedeni oblizejak:
Oguliti krumpir i naribati kao jabuke, malo soli, papra, vegete, 2 žlice vrhnja, malo rastopljene masti i 2 jaja uliti u to Sve dobro izmješati, očistiti papriku i puniti je sa tim, staviti u tepsiju peći i tu dodati meso po želji ako ima svježe, preliti odozgo sa masti i peći u rolu sve zajedno.
Ono šta mene brine je ovo spominjanje mesa po želji ako ima svježe; bilo bi šteta upropastit sljubljivanje paprika i krumpira pokvarenim mesom. Nadalje, sudeći po receptima nepoznata je autorica za svog kuharskog vijeka potrošila vagone svinjske masti, jer šta god sam od recepata otvorila mast je tekla u potocima. Još malo dalje, kad mi kaže peći sve zajedno...pa kak da odvojeno pečem papriku punjenu krumpirom jebote?
( Ako bolje pogledate fotku, vidjećete sa druge strane neko šarotinje; očito se dijete dočepalo teke pa vježbalo šta crtat, šta pisat četvorke. Al ne smeta to, daje malo onak psihodeličan štih receptu ).
komentiraj (12) * ispiši * #
26
ponedjeljak
kolovoz
2019
Guljačina
Kupim danas kremu za depilaciju u deemu, neko manje pakiranje, da ne stoji sto godina jer nije baš da sam dlakava ko gorila, pa mi ne treba kanta kreme neg onak...manje pakiranje.
Pa tu svašta nešta piše na kutiji - te nježna je, te ne nadražuje kožu, te sadrži jojoba ulje i aloa veru i štajaznam šta sve ne sadrži. Dolamatam kući, obavim neke urgentne situacije i saću ja se depilirat. Otvorim kutiju - nema uputstva za uporabu, neg na unutarnjoj strani kutije otisnuto na svim jezicima osim na aramejskom i svahiliju kak se koristi. Ne da se meni drapat kutija da čitam te buve od slova, pa depilirala sam se sedamhiljadatristočetrdeset puta, znam namazat i isprat kremu jebote. Ajde nadrljam ja noge i pazuhe ( srećom mi nije palo na pamet prtljat po bikini zoni jer badekostim više nosit ne planiram, pa ko ne treba mi se s tim zajebavat ), i zapalim jednu, računam imam cca desetak minuta vremena jer obično toliko krema treba stajat. Pa malo popratim teve program i dešavanja na društvenoj mreži, al ne da meni vrag mira pa idem poderat kutiju da vidim šta piše unutra turbositnim slovima. Pa na njemačkom, talijanskom, slovenskom, engleskom, jedva nađem uputstvo na hrvatskom. Mislim govorimo o kutijićki od desetak centimetara, rekli smo da sam kupila manju kremu, onda znate da su slova ful sitna. Pa upalim još i lampu, jer ne vidim ni kutiju a kamoli pročitat šta piše. Veli - namažite blablabla na blablabla i držite jednu do najviše tri minute, pa nježnim pokretima...Meni slabo došlo. Jednu do tri minute?! A ja ispušila cigaretu i drapala kutiju i išla čitat jebeno uputstvo i palit lampu. Juriš u kupaonu, ne bi našla onu špahtlu da je jebeš. Ko da ju je neko pojeo za tih desetak minuta. A mora bit, na vešmašini il na pločicama. Nema je. Pa se sjetim da sam kutiju otvarala u blagovaoni ( jer sam tamo ostavila i torbu ), pa brže tamo i nađem špahtlu. Juriš u kupaonu i guli kremu; sve gledam oće i koža sić, koji nježni pokreti ko šta piše u uputstvu. Gulim ja ko kad guliš staru farbu sa zida, ni ruka se ne vidi kolko brzo ide. Ne peče ništa, ne crveni se ništa, koža ostala ispod ruku i na nogama neoštećena, fala nebesima.
Pouka priče glasi - od danas kupujem depilacijsku kremu od kile ako ima, sa slovima veličine broja cipele, jer ovo danas je bilo za kap doživit. Već sam se vidila oguljenu ko safaladu.
komentiraj (12) * ispiši * #
25
nedjelja
kolovoz
2019
O (ne)ukusima se ne raspravlja
Danas bi se recimo mogli pozabavit muško - ženskim odnosima. Al onima koji pomalo odudaraju od onih uobičajenih, dosadnih, tipa voljelo se dvoje mladih pa se oženilo pa steklo djecu i dočekalo zlatni pir i obnovilo zavjete, a da nikad nisu pogledali nekog trećeg.
Druga su došla vremena, poizmijenjalo se sve pa i spomenuto dvoje mladih, koji se danas vrlo često rastanu prije neg šta se osuši tinta na potpisu. A i moderna tehnologija daje svoj obol svemu; ono, imaš profil na društvenoj mreži pa pratiš šta sve tvoji poznanici i nepoznanici objavljuju, pa kad kreneš kulturno lajkat zatekneš cijeli šouprogram za koji zapravo - tehnički gledano - zna vrlo malo ljudi.
Saću malo pojasnit, da ne bi neko pomislio da mi je nedjeljni ručak teško pao pa da mlatim praznu slamu.
Znači ovako. On je u nekoj dobi kad muškarci možda izmaknu kontroli jer su svjesni da neće još dugo moć pa recimo izigravat frajera. Onda u naletu tjeskobe poduzima sve radnje nužne da bi sam sebi dokazo da je ne frajer, nego prototip po kojem je izmislilo frajera. Ima oficijelnu životnu supatnicu sa prigodnom razlikom u godinama, dijele neke zajedničke interese i veltanšaunge, na društvenoj mreži kelje se samo srčeka i anđeleki i izjave tipa - ljubavi, srce moje, blabla. Ali to nije sve. Ima neoficijelnu povremenu supatnicu sa znatnom razlikom u godinama, koja zna za oficijelnu supatnicu al šta da radi kad je zagrizla; na društvenoj mreži ostavlja oduševljene komentare i one smajliće šta krepavaju od smijeha, pa on onda mora tu i tamo obrisat objavu jer je pretjerala sa oduševljenjem. ( Otkud znam? Saznala pukim slučajem, u neformalnom razgovoru, od nekog tamo ko nema pojma da ih poznam obadvoje ). Ali ni to nije sve. Ima neoficijelnu povremenu supatnicu sa prigodnom razlikom u godinama, koja isto zna za oficijelnu supatnicu al ne zna za ovu drugu neoficijelnu supatnicu i isto je zagrizla; na društvenoj mreži povremeno ostavlja isto oduševljene komentare i one smajliće šta krepavaju od smijeha, pa on opet mora tu i tamo obrisat objavu jer ni njeno pretjerano oduševljenje nije baš pametan potez. ( Otkud znam? Isto pukim slučajem, iscurila informacija u javnost, pa se malo možda podigla prašina pa se slegla ).
I onda se desi šta? Da on objavi nešta, pa sve tri komentiraju. Prvo idu lajkovi, naravno; jedna stavlja srčeko, jer ona ima ekskluzivu na to; jedna stavlja onaj "opa" smajlić jer se eto jako čudi, a jedna stavlja "haha" smajlić jer joj je eto jako smiješno. Pa se desi da im se komentari ispomiješaju i onda jedna drugoj komentiraju komentare, a pojma nemaju da su dio četverca bez kormilara. Jedino on, ko frajer prokušanih vrlina, vlada vrhunaravnom spoznajom ko je kome šta u toj priči i kod njega je rokovnik sa rasporedom sjedanja u četverac, pardon jedan dio četverca ko takvog.
Pa onda ja to tako gledam, začuđena ko začuđeni svatovi, i nemrem se načudit. Da se razumijemo - svako treba živjet onako kak misli da je za njega najbolje, bez da uopće razmišlja šta će o tome reć cijela zemaljska kugla. Al kad naletim, opet pukim slučajem, na ovakve burleskne situacije, onda skužim da još uvijek nisam sve vidjela. I da postoje stvari koje je zapravo bolje ne vidjet, jer graniče sa situacijom koja zahtijeva urgentan psihijatrijski pregled.
O neukusu neću ni pričat.
( glazbena podloga ne može bit bolja, žena ko u priči... )
komentiraj (14) * ispiši * #
24
subota
kolovoz
2019
I bi čips
Ajde priznajte kolko ste u životu do sada izjeli čipsa; brojka mora bit impozantna, šta u vrećicama šta u kilama. Bez čipsa se ne gleda nogomet i uvijek mora bit vrećica il dvije u zalihi ( ono, kad se probudiš usred noći pa nemreš više zaspat i onda u naletu ludila otvoriš vrećetinu čipsa i jedeš, tak da te kasnije uz nesanicu pati i monstruozna žeđ ).
Nekak u ovo vrijeme, samo prije podosta godina - točnije sredinom devetnajstog stoljeća - po prvi je put spektakularno napravljen čips. Bila sam tak slobodna malo razradit ideju nastanka čipsa, pa nije to s neba palo nekome. Šta bi danas, šta bi danas...eto izmisliću čips. Ne ide to tek tako.
Bili jednom brat i sestra, George i Kate, i radili u fensišmensi restoranu ko kuhari. Kuhali su jako fino i restoran je vječno bio pun. Svi su gosti bili zadovoljni; dobro, skoro svi. Dolazio je tamo jest jedan parajlija, kojem je fetiš bio pomfri i stalno je stvaro probleme oko jebenog pomfrija.
I tak jednog dana eto parajlije na ručak, naručuje neki odrezak i pomfri ( jer šta bi drugo naručio, neće valjda prisiljeno zelje il tikvanju na čušpajz, lakše zajebava zbog krumpira ).
- Eto njega opet. Jebo ga pomfri dagajebo. Oćeš ti peć ovaj put? - pita George.
- Nema šanse, meni je prošli tjedan četri puta vraćo krumpire u kuhinju. Srećom samo odma nagulila dvije kile kad sam vidjela da smeće dolazi - kaže Kate.
George bijesan ko ris, guli krumpir i meće mašćobu na peć i peče prvu turu pomfrija onak ofrlje, jer zna da će ovaj vratit jer je predebelo narezano. I bi tako. Eto konobara u kuhinju s tanjurom.
- Neće. Kaže da je predebelo narezano.
George jurišno reže drugu turu krumpira najtanje šta može, pa dok on barata oko nekog povrća krumpir zeru zagori; ne jako al zagori. Svejedno ga šalje za stol, jer zna da će bit vraćen. I bi tako. Eto konobara po drugi put u kuhinju s tanjurom.
- Neće. Kaže da je zeru prepečen.
George je već pa i živčan. Poteže nožinu i dok pokušava šta tanje narezat jebene krumpire poreže se al spektakularno. Krv pljušti na sve strane po kuhinji, al on je presretan jer će sad Kate morat preuzet gluparanje oko pomfrija i peć ga još barem triput.
- To si ti meni namjerno napravio, jelda? Samo da više tebe ne zamajava. E pazi sad ovaj rad. Saću mu ja pokazat šta je tanko, i ak ovo vrati zadaviću ga s dvije kuhinjske krpe, majke mi.
Kate brusi nož, uzima krumpir i reže ga tanko ko dlake, pa ga šikne u tavicu i jurišno vadi jer mu ne treba puno da se speče. Posoli ga i kaže konobaru:
- Sad ja nosim, i bolje mu je da ovo poždere, jer bi mu moglo bit zadnji put.
Popravlja pundžu, popravlja kecelju, lapi tanjur sa friško izumljenim čipsom i kreće ka stolu od izmišljača tople vode, pardon pomfrija. Ima smiješak Mona Lize dok spušta tanjur pred njega.
- Evo izvolite, ovo je najfriškiji krumpirni specijalitet kuće, rezerviran samo za gospodu i pustolove. Nadam se da ćete bit zadovoljni.
On gleda u čips ko tele u šarena vrata. Sad nemre prigovorit da je predebelo narezan, jer ni nije dobio pomfri. A i Kate je fajn komad žene, čini mu se da bi mogo pojest i tanjur u komadu ne bude li jeo. Pa probava i oduševljeno pita:
- Pa kak ste ovo spekli? I šta je to?
Kate uz visokoprofesionalni osmijeh odgovara:
- Slučajno sam prenabrusila nož pa nisam uspjela predebelo narezat krumpir za vaš pomfri, ko šta svaki put sjebem, pardon napravim. Zvaćemo ga čips, ne znam zašto. A sad me ispričajte, idem u kuhinju čistit jer George krvari ko da je zaklalo prase.
I bi čips. Od tog dana ništa više nije bilo isto po pitanju konzumacije krumpira.
( photo by tportal )
komentiraj (10) * ispiši * #
23
petak
kolovoz
2019
Srećopodigač
Da vas sad neko pita šta vam treba da budete sretni, sigurna sam da bi barem pola reklo - dobit na Eurodžekpotu; ostali bi možda nabrajali svaštanešta - da me neko voli, da me neko mrzi jer se samo za dobrim konjem praši, da ne moram sutra ić radit....svakakvih bi odgovora bilo.
Al niko se ne bi sjetio serotonina, čiji naziv zapravo asocira na nešta sasvim drugo ( il barem prva četri slova ). Znači serotonin iliti hormon sreće vam treba, ljudi dragi. Bez njega se ništa spektakularno neće desit. Ak nemate dovoljno visoku razinu serotonina, možete se trudit do preksutra bit sretni; ništa nećete postić.
Ima stopedesetšest savjeta kako podić razinu hormona sreće. Jedan glasi - budite na suncu. Pa nikad ne bi rekla da je to povezano. I šta sad kad nema sunca, to znači da trebaš bit sjeban dok se sunce ne pojavi? Naravno da moderna znanstvena dostignuća imaju rješenje i za to - budite u jače rasvjetljenoj prostoriji. Znači kad je oblačno kupit žarulju od hiljadu vata i drijemat ispod nje ko pile dok vas ne preplavi najjači osjećaj sreće ikad.
Dalje kaže - vježbajte. Evo letim. Jer nemam pametnijeg posla neg mlatit sa sobom da bi bila sretna. Pa jel postoji veća sreća od one kad se iskovrneš pred teve navečer, pa ak nema ništa na spomenutom teveu štračiš po društvenoj mreži i lajkaš onima koji i tebi lajkaju ( moraš, nema druge ). A oni spominju brzo hodanje, biciklizam i plivanje; pa kud da to još utrpaš - ajde radit, pa nešta napravi doma ak se baš mora, pa malo nekud među ljude i ode dan. Šta da radim, da spavam na biciklu il u vodi?
Pa još dalje - razmišljajte pozitivno. E ovo mi je oduvijek najdragocjeniji savjet. Eto neću, baš ću namjerno sve gledat loše i crno. Pa i kad sam najbolje volje iskopaću nešta da me ko užasno živcira i bit nadrkana na cijeli svijet.. ( Al kad bolje razmislim, toliko ljudi poznam koji jedino i isključivo samo traže nešta loše šta bi ispričali, bilo o sebi bilo o drugima. I onda im nije jasno kud im je nesto serotonin ko da ga nikad nisu ni imali. )
Pa onda moj najdraži dio - šta treba trpat u sebe e da bi bili sretni? Saću vam prenijet i tu spoznaju. Dakle bademi i kikiriki recimo visoko kotiraju. Ak se do sada niste time prekrcavali, ne znam šta se čeka? Brže pojest barem dvadeset deka. Pa onda crna čokolada, koju ja osobno nemrem ni vidjet a kamoli jest; ajde da je Milka sa mljevenim lješnjacima - to bi moglo proć, i to ona veća. Ova tamna me baca u depresiju. Pa jogurt, pazite molim vas; navodno je dokazano da šta više jogurta potrpate u sebe to ste sretniji. A ja ga jedva mogu pogledat u dućanu na polici. Onda kamenice; pa kud baš one, od svih morskih plodova i ribetina baš kamenice moraju bit srećonoše? To tek ne bi stavila u usta ni pod razno. Kava...e sad smo došli do ong šta može uvijek proć; deknem dvije tri šalice dnevno i isijavam sreću ko nuklearka. I za kraj- zelena salata, špinat il kelj; ajde i to volim pojest, nek barem još nešta osim kave volim, a da mi serotonin naraste brzinom svjetlosti.
Sad sve znate. Da bi bili srećonoša među ljudima samo sljedite ove kratke naputke.
A možete čitat i moje pričuljke. Zapravo sam uvrijeđena šta ih nije stavilo ko podizače serotonina. Možda stave drugi put, umjesto recimo vježbanja il jedenja kamenica.
komentiraj (9) * ispiši * #
22
četvrtak
kolovoz
2019
In memoriam Igor Kačić
Kad imaš svega šesnaest, onda svijet gledaš kroz čudesni kaleidoskop boja. Zaljubljuješ se pa odljubljuješ, hodaš ulicama koje tako dobro poznaješ i voliš kao da si barem pola metra iznad zemlje i čini ti se da ništa na ovom svijetu ne može pokvariti slatkoću prvog poljupca, okus trešanja koje si krišom ubrao i pojeo kod prvog susjeda, miris i dodir rijeke čije valove tako voliš i svakog im se ljeta vraćaš.
Sve dok ne dođe rat. Onaj čudesni svijet boja gubi se u dimu vatre koja nemilosrdno guta kuću po kuću, u mirisu baruta i kanonadi topova čiji urlik ne prestaje danima. Umjesto da sjedneš u školsku klupu i čitaš uvijek tako dosadne lektire boraviš u podrumu, postajući iz trena u tren sve svjesniji koliko se sve promijenilo, na najužasniji mogući način. Kada na trenutak i uspiješ izaći, gledaš slomljena stabla i mrtva tijela koja leže posvuda poput potrganih lutaka.
Kada rika topova umukne, ukaže se slabašna svjetlost nade da je muci došao kraj. Nažalost, tišina donese nezamislivu patnju, tisuću puta goru od one dok si svjedočio umiranju jednog grada. Tišina donese i smrt, okrutnu i hladnu i bezdušnu, koja te odnese na put bez povratka. Tamo gdje nema poljubaca, trešanja ili rijeke. Tek mrtva vječnost, čijim dijelom si postao.
Pitanje je kako majka preživi kad njenog šesnaestogodišnjeg sina odvoje od nje i povedu ga u smrt? Ne preživi; duša vjerojatno umre istog trena, a raspadljivo tijelo funkcionira automatizmom, zbog onih koji je još trebaju.
Kako preživi šest godina neizvjesnosti u kojima ne zna je li ipak preživio ili je ubijen? Ne preživi; vjerojatno mehanički diše, hoda, jede i radi, zbog onih koji su zajedno s njom preživjeli pakao.
Kako preživi kada je nazovu i kažu da dođe identificirati njegove posmrtne ostatke, i tamo joj daju zlatni privjesak koji mu je kupila? Ne preživi; vjerojatno su oči umrle gledajući ga posljednji put živog, ili su ih isprale sve suze isplakane tijekom šest godina neizvjesnosti i uzaludnog nadanja.
Kako preživi kada joj kažu da su njenog sina tukli i slomili mu svaku kost, a onda ga ubili? Ne preživi; vjerojatno iz svakog kuta izviru sjećanja koliko je puta pao i udario se, a ona je bila tu da ga utješi i umiri... u najjezivijim trenucima njegovog života je nije bilo, i otišao je sam u strašnim mukama.
Kako preživi svaki rođendan i godišnjicu smrti? Ne preživi; njena duša je ionako u stalnom iščekivanju njihovog ponovnog susreta.
Igor Kačić napunio bi četrdeset i četiri godine 23. kolovoza.
Bio je najmlađa žrtva Ovčare.
Imao je samo 16 godina.
komentiraj (18) * ispiši * #
20
utorak
kolovoz
2019
Plava kanta
Svi savjesni građani razvrstavaju otpad. Već i vrapci znaju da plastika ide u žute, papir u plave, a sav ostali otpad u zelene kante.
Pa je ovaj mjesec u planu odvoz papira, znači plava kanta na gotovs za izvuć van. E sad...moja plava kanta je možda neznatno zatrpana nekim sitnicama koje onda treba razmaknut da bi se kanta izdrljala van. Pa sam ja eto maloprije išla razgrnut te sitnice i požalila dan kad mi je babica prerezala pupčanu vrpcu u rodilištu. Jerbo sam prvo morala pomaknut žutu kantu. Pa onda stolac koji bi trebo stajat na terasi, al eto ne stoji iz ko zna kojih razloga, a sam ne zna otić na terasu. Pa onda pevece crnu vreću sa povratnom ambalažom, koja se usput neznatno prevrnula pa sam sabirala jebene flaše od kokakole i sprajta i limenke od pive. Pa onda tri prazne gajbe od pivuše koje se nisu vratile nazad na mjesto kad se tražila gajba od karlovačkog za potrebe konzumacije prigodom slaganja drva. Pa onda mala kotlenka za kuvanje kotlovine, koja se isto nije vratila na mjesto kad se rovalo za gajbom od karlovačkog. Pa onda rezervni kolci za paradajz koji nisu trebali ove godine, a premaklo ih se kad se tražila motika za okopat spomenute paradajze. Jel možda trebam naglasit da su rezervni kolci popadali, pa sam i njih skupljala?
Kad sam se konačno dočepala plave jebene kante, morala sam malo sjest jer sam se ko prvo najadila, a ko drugo preznojila. Popila soka, ispušila jednu, pa izvukla plavu kantu i onda ajmo nazad vratit šta smo ono sve rekli - rezervne kolce, malu kotlenku, gajbe od pivuše, vreću sa pevece ambalažom i žutu kantu. Uto su krenuli naleti komaraca, mojih najodanijih prijatelja i sljedbenika, koji su jedva dočekali da se preznojim pa me izujedali ko bijesni. Namazala ujede aloa verom, i razmišljam bil slomila ruke onome kome više padne na pamet jebat mačku mater po garaži, a da se mene prvo ne konzultira apropo tumbaranja kanti vamotamo i zatrpavanja istih, šta u konačnici dovodi do toga da ih ja moram izvlačit ko da iskapam Troju.
A sve u svrhu očuvanja prirode i razvijanja ekosvijesti.
komentiraj (16) * ispiši * #
19
ponedjeljak
kolovoz
2019
Izumi nad izumima
Čovječanstvo je grabilo velikim koracima prema naprijed zahvaljujuć velikim izumima. Šta ja znam - kotač, vatra, struja, svaštanešta. Ajde zamislite da nije izumilo vatru; pa ko bi jeo sve sirovo, bez obzira bilo meso il povrće? Il struju? Trebalo bi mi dva dana da klinastim pismom napišem ovo šta ću napisat, a čitalo bi se valjda usmenom predajom, s koljena na koljeno.
Postoje ipak izumi koji su ženama - majkama - kraljicama uvelike olakšali puno toga. Recimo Pampers pelene, koje su na moju ogromnu nesreću izašle na tržište kad mi više nisu trebale. Jel znate vi šta znači zamatat dijete u krpene pelene? Osobno sam raspolagala brojkom od cca stopedeset komada, a neprekidno su se prale i sušile i peglale. Srećom sam rodila ujesen pa se moralo sušit na stalku za veš u kući, jer se vani ne bi osušile do proljeća. Pa čim se osuše ostavljaj sve i peglaj, jer nemreš dijete motat u ono zgužvano i da nije pređeno peglom, zbog alergija i praška za veš i štajaznam čega sve ne. Ovo je fantazija; staviš Pampers, dijete suho, kad ga trebaš presvuć skineš pelenu i bubneš je u smeće. Nit iskuhavanja na devedesetpet, nit sušenja, nit peglanja. O trošenju praška za veš neću ni pričat.
Il recimo higijenski ulošci. Pa kad se samo sjetim korištenja vate il onih uložaka u mrežici dok sam bila cura...pa to je bilo strašno. Dobro je kad si doma, al kad nekud kreneš trebaš ponijet najlonkesu vate il vate u mrežici i molit cijelim putem da situacija ne izmakne kontroli ( zato sam uvijek vukla sa sobom rezervnu robu; jebiga nikad ne znaš, pa nećeš hodat cestom ko da te ubijalo pa ubilo na pola ). Danas kupiš recimo Libres; nit se pozna nit propušta, a u reklami ulije litru vode unutra i ništa se ne dešava, postojaniji je od trovremenskog Tafta, samo na drugoj lokaciji.
Al ovaj izum koji ću sad spomenut...e to je izum par ekselans. Znači, žene koje imaju tu nesreću da - recimo poput mene - nemaju izražen gluteus, pozadinu, kantu ( kako god je zvali ) imaju rješenje problema. Zove se puš ap gaće. Pa to je čudo jedno. Obučeš gaće i eto gluteusa ko kod DžejLo. Piše u opisu - pod odjećom su nevidljive, a njihov vam učinak zasigurno neće biti mrzak; zavodljive latino obline pobrinut će se za vruće poglede i samosvjestan nastup. Nategneš to čudo na sebe i konačno ti se nešta vidi iza leđa, tamo gdje se inače ne vidi. A tek vrući pogledi usljed samosvjesnog nastupa; sve se bojiš da te neko ne zacopra kolko je pogled vruć. Problem bi mogo nastat jedino ako se recimo stražnji puš ap mora skinut, jer kak objasnit da je gluteus zapravo osto u gaćama? Ono, nosiš ga u kutiji il najlonkesi jer je inače prevelik za nosit?
Jedino ne znam jel progovoriš i španjolski kad ih obučeš. Mislim, kad smo već kod latino oblina.
Ima se - meže se.
( photo by lisca, i ja ih ne nosim...da ne bi opet bilo nismo znali :) )
komentiraj (18) * ispiši * #
18
nedjelja
kolovoz
2019
Kako sam provela GO
I tak. Moj ljetni godišnji nesto u vidu magle. Jebote, ko da sam jučer otišla na godišnji, a sutra ujutro se trebam dić i krenut radit.
U neka davna vremena, kad bi se vratili s ljetnih praznika, običajno je pravo nalagalo da se na satu hrvatskog jezika odmah piše sastavak na temu "Kako sam provela/proveo ljetne praznike". Pa onda trtljaj i baljezgaj gdje si bio, šta si radio, šta si nedajbože čito il korisno napravio. Da sad moram pisat sastavak na temu "Kako sam provela godišnji odmor", išlo bi otprilike ovak:
Ja sam iskoristila ljetni godišnji odmor, a ko da nisam. Prvih par dana sam se razvlačila nad prvom kavom, pa nad drugom kavom, pa planirala šta ću sve korisno napravit dok sam na godišnjem. Ono, svaštanešta pospremit i okrčit i cijeli ruswaj napravit po kući. Pa sam na dnevnoj bazi mijenjala planove, jer me svaki dan nešta smetalo. Recimo, ak bi taj dan isplanirala prat prozore a pojavi se neki oblačak - obustavljaj akciju "prozori danas moraju bit oprani" jer se sprema nevrijeme koje graniči sa smakom svijeta, pa kud ću prat prozore jer će ih svejedno sjebat kiša. Il ako bi nedajbože isplanirala peglat taj dan, sastavi takva vrućina da ni disat nemreš a kamoli palit peglu pa mlavit s njom i dodatno stvarat osjećaj kipućoće u stambenom prostoru. Špajzu sam kretala pospremat jedno triput i odustajala usljed navedenih meteoroloških uvjeta. U tom planiranju sam stigla do petka, kad sam morala spakirat stvari za subotu, za put na more. Pa sam ajde u petak presaugala stambeni objekt i speglala svašta i brisala prašinu i krepala radeć, jer nisam stigla isplanirat kak ću radit. U busu sam se smorila slušajuć sve one puste priče, to ste bili informirani.
E onda sam sedam dana uživala na stoposto. More, sol, jelo, kava, pa opet more, sol, jelo, kava...puno smijanja sa članovima moje obitelji koje silno volim. Sedam dana prošlo mi je ko sedam sati; nisam se stigla ni okrenut - ajde pakiraj se za ić doma. Tu je bio onaj incident sa škorpionom i putem opet smaranje ušiju. Izašla u Zagrebu na onaj užareni peron, sretna jer više ne slušam pseće - kulinarski ekspoze i osupnuta spoznajom da imam još svega jedan tjedan godišnjeg.
Pa opet sedam dana planiranja na dnevnoj i višednevnoj bazi. Tu i tamo te uhvati da nešta pametno radiš, al onda brže sjedneš dok te ne popusti taj gadni osjećaj. I u svemu tome osvanula i današnja nedjelja, skuhalo se fini nedjeljni ručak i otišlo na Kupu, iz dva razloga. Prvi je da mi ne padne na pamet neko planiranje nečega, a drugi da vidim Kupu još jednom. Kraj je ljeta i pitanje je hoću li je ove godine više vidjet u badekostimu.
Pa kad sutra ujutro zazvoni alarm, zasigurno će mi najradosniji smiješak obasjat lice, jer konačno je došao taj divni dan da više ne moram planirat i ispijat te puste kave, nego krenut radit.
Od sutra nema više labavo sve do pred Božić. Barem ću se do tada odmorit od planiranja.
komentiraj (20) * ispiši * #
17
subota
kolovoz
2019
Body talk ( pa moram i o tome nekad )
Mae West rođena je 17.kolovoza 1893. i bila je seks simbol tridesetih godina prošlog stoljeća. Mora joj se priznat da je imala petlje; u to vrijeme mahat golim nogama pred objektivom bilo je ko da danas gola golcata hoda cestom. Ali i njena rečenica dovoljno govori - "Koristim govor tijela i engleski jezik". Znala je šta hoće postić i čime će to postić.
Kad je bolje pogledam ne vidim ništa posebno. Al zato imam neke svoje favorite koje je jako teško stić i kojima većina žena - uključujući i mene ko ženu - može samo gledat u leđa.
Jedna od njih, meni možda čak i najnaj, je Vida Jerman. E to je bila bomba od žene; kak god je okreneš nemreš nać nikakvu manu. Lice, tijelo, držanje, hod, onaj pogled tipa niste mi ni do koljena...usput je govorila pet svjetskih jezika, tek toliko da se zna. Da se rodila negdje vani pomela bi konkurenciju samo da stane i nasmiješi se. Ovako su joj tek tu i tamo davali uloge u kojima je puno više od iznimnog glumačkog talenta mogla pokazati svoje savršeno tijelo. Ak se mene pita ( a pita me se jer pišem osobno ja, o svom veltanšaungu vezanom za seks simbole ) za nju je Mae West onak...ko prosječna domaćica u odnosu na šefa kuhinje u Regent hotelu. Ko mi ne vjeruje - e pa nek gugla Vidine fotke iz vremena kad je snimala "Tko pjeva zlo ne misli".
Ajmo dalje. Monika Belucci. Pa to gledaš i ne vjeruješ. Ne znaš jel bi je gledala il mrzila. One tamne prekrasne oči i kosa, tijelo ko isklesano, hod da ti dođe da je gađaš zrelim paradajzima jer se ne sapliće ko ti...probija žena zvučni zid svojim atributima. Kolko god se trudiš - nema mane, uzalud vam trud svirači.
Ajmo dalje. Moja omiljena tema zvana Sharon Stone. Sve šta sam napisala za ove dvije važi i za nju. Obrni, okreni - ima sve šta žena treba imat, tamo gdje treba imat, i možeš joj pljunut pod prozor pa se sklizat po pljuvački. Kraj nje si nevidljiva i amen. Iz nje isijava takav govor tijela da bi ga valjalo ulovit i zapakirat za svoje potrebe, ako bi ikako bilo izvedivo.
Ono šta je meni ko ženi najfascinantnije je da ove tri, koje su definitivno moji favoriti apropo seks simbolizma, uopće ne trebaju skidat prnje sa sebe. Da se zamotaju ko Šeherezada opet bi bilo isto; one naprosto zrače ko nuklearka. Njima ne treba stotridesetšesthiljada selfija u polugolim pozama. Dosta je da zakopčane do grla prohodaju par metara vamotamo. Radijacija gora od one u Černobilu deset puta.
E sad kad sam izelaborirala, idem vidjet jel mi zagorio ručak. Da stignem do jedan opet pristavit sataraš, jer mi ga ove vamp žene neće zdinstat.
( et voila )
komentiraj (17) * ispiši * #
15
četvrtak
kolovoz
2019
Holy Mother
Kada u rano kolovoško jutro hodam gotovo tri sata, činim to iz svojih razloga.
Zahvalnost što sam još uvijek živa najjači je razlog. Hodam prema jednoj od najljepših crkvi, u selu Gora u kojem sam tek nešto dalje cestom prema Glini mogla zauvijek ostati bez života. Većina ljudi ne može pojmiti o čemu govorim; možda je i bolje tako. Dovoljno je da ja znam što osjećam, kakav teret nosim u duši i pitanje je hoću li ga ikad uspjeti skinuti i na koji način. Svaki korak koji napravim čista je zahvalnost i ljubav prema Onoj koja tako nježno grli. Svaki korak je moj nijemi razgovor kojeg ljudi ne čuju ili uopće ne vode; neki zato jer ne vjeruju, drugi jer ne žele. Svatko ima svoj put i kroči njime onako kako misli da je za njega najbolje.
Sjećanje na jednu prekrasnu ženu, čiji je život okončao na današnji dan prije dosta godina, još je jedan od razloga. Bila mi je poput druge majke; imala je jeziv, težak životni put koji ne bih poželjela nikome. Dok hodam sjetim se njene dobrote, njenog uvrnutog smisla za humor, marelica koje mi je znala ubrati i donijeti, slatkog mošta kojim smo zalijevali vruće pečene kestene i njenih riječi koje mi je uputila u možda natežim trenucima mog života, kada je moja mama doživjela moždani udar - što god ti bude trebalo, dođi k meni. To se ne zaboravlja; takve riječi pamtiš i godinama nakon što su izgovorene.
Eric Clapton nije ovo remekdjelo napisao jer je bio veliki vjernik. Gledao je Princeov "Purple Rain" i, prema vlastitim riječima, doživio trenutak svjetla u mraku. ( Oni koji ga vole poput mene znaju s kakvim se sve demonima borio u to vrijeme ).Nakon povratka u hotel napisao je "Holy Mother". Samo on zna zašto je to morala biti baš Bogorodica.
Ne mora baš uvijek sve biti jasno poput plavetnila kolovoškog neba okupanog suncem, koje sam gledala jutros hodajući. Nešto ostaje u nama, nevidljivo drugim ljudima koji nas mimoilaze na putu koji smo odabrali.
komentiraj (12) * ispiši * #
13
utorak
kolovoz
2019
Ljevača i kvit
Pa sretan mi međunarodni dan ljevaka, koji je eto baš danas.
Šta sad ja pametno mogu reć na tu temu? Svaštanešta, vjerujte mi. Za početak, da kad jedem negdje za stolom, u nekim svatovima il tak negdje, uvijek smetam onom nesretniku koji jede kraj mene a dešnjak je. Pogotovo kad prođe juha, jer dalje ide meso koje režem lijevom rukom pa onda uzimam vilicu u ljevaču pa nabadam po tanjuru, pa obično tom nesretniku popada sav beštek pod stol jer izbjegava moje ljevoruke manevre. Pa onda recimo kad idem dić pare na bankomatu, to su spektakli. Jer vadim karticu lijevom rukom pa je guram na desnu stranu bankomata, pa lijevom rukom utipkaj sve šta treba, pa opet atomski zdesna da izvučem karticu i uzmem pare. Rezanje nožem neću ni spominjat; dok sam bila mala otimali su mi noževe iz ruke - ajme eto će se zaklat, ne dajte joj ni blizu ničem oštrom. Škare isto naopake, ne bi onim velikim škarama odrezala nešta da me ubiješ; kak ću odrezat kad mi stoje naopako na lijevoj ruci.
Da ne spominjem sve bezuspješne pokušaje moje mame da me nauči štrikat il heklat. Pa ajde probaj, evo gle provučeš tu pa prepetljaš tamo pa izvučeš vamo. Pa ja gledam i krećem sa skroz kontra strane i više ne znam jel išla odozdo il odozgo i kud ću prepetljat. Srećom odustala je nakon par pokušaja, nije joj se dalo gledat kak sfafuljam štrenu vune il onog konca za heklanje u nerazmrsivo klupko u roku par minuta.
Da ne spominjem da sam htjela svirat u tamburaškom orkestru, pa je učitelj reko - nećeš ne. Ko bi se s tim patio i preštimavo žice. I kud ćeš ti jedina stršat, svi tamburu nalijevo a ti nadesno. Ajde ti sunce pjevat u zbor, tu ti ne treba nijedna ruka.
O pegli sam ispisala dosta za pol encikopedije, al moram svejedno opet naglasit da me užasava šta kad peglam ( ako peglam ) moram žnoru prebacivat vamotamo prek ruke, jer je eto naštimana za dešnjake. To šta ja nemrem baratat peglom sa desnom rukom nije uopće bitno, i šta bi od tog nečeg šta peglam nasto progorelić samo takav.
Tak da sretan mi dan ljevaka, jer nas ima desetak posto u populaciji. Između ostalih - Jimi Hendrix, Nikola Tesla, Leonardo da Vinci, Mozart, Michelangelo...da ne idem dalje.
( photo by askideas.com )
komentiraj (25) * ispiši * #
12
ponedjeljak
kolovoz
2019
Dilema mog najdražeg frajera
Moj najdraži frajer pretvara se u pravog golgetera. U petak su igrali na travnjaku našeg nogometnog igrališta prije prave, prijateljske utakmice zagrebačkog Dinama i naše petrinjske Mladosti. Postigao je prvi pogodak za svoju ekipu. Kasnije je izveo na teren jednog igrača Dinama.
- Jesi bio radostan? - pitam ga.
- Jesam, jako. Dao sam gol, i taj me igrač pitao kako se zovem i rekao je da će mi pokazati neke driblinge kad se drugi put sretnemo. Jedino je bio malen.
- Misliš nizak?
- Ma nizak, da. Ali to nema veze, sigurno zna dobro driblati.
Razgovaramo dok čekamo pizzu, i gledamo nogomet, prvo Manchester United protiv nekog, pa Real protiv nekog. Objašnjava mi sve što se dešava na terenu, jer ja kao o tome pojma nemam.
- Pa kako nisi vidjela? Evo sad će biti korner, gledaj. Šta sam ti rekao, vidiš da se izvodi korner.
Ja ispitujem što je uopće korner, i on mi vrlo stručno pojašnjava kako se izvodi i kad se izvodi.
- Pa kako ti to ne znaš?
- Nisam nikad igrala nogomet. A i volim kad mi ti objasniš, ti znaš sve o nogometu.
- Znam puno. Jedino i dalje nisam siguran hoću li igrati nogomet ili biti rock zvijezda.
- Ti možeš biti što god poželiš. Možeš raditi ono što te najviše raduje i što najviše voliš.
- Pa kad volim i nogomet i glazbu. A nemam ni gitaru. Znači moram zamoliti tatu da mi uopće prvo kupi gitaru, pa je moram naučiti svirati da mogu biti rock zvijezda. Ili da sviram bubnjeve, što ti misliš?
Smijem se; zamišljam ga kako vježba bubnjeve dok susjedi dobivaju napade od nabijanja.
- To ćeš sam odabrati. Bitno je da bude ono što ti želiš.
- Onda ipak gitara. Barem sad tako mislim. A kad je Clapton počeo svirati gitaru?
- Imao je trinaest godina.
- O, pa onda se još stignem predomisliti. I stignu mi kupiti gitaru. I mogu razmisliti hoću li ipak radije svirati bubnjeve.
Slušam ga i ne mogu se prestati smiješiti. Djeca su svjetlost svijeta. Njihova iskrenost i jednostavnost neusporedive su sa svijetom odraslih. Oni naprosto znaju prepoznati put koji vodi do ostvarenja snova, blještavih poput duge.
( A sigurna sam i da se njegov djed po majci negdje u nebeskom plavetnilu široko osmjehuje, jer ovo dječje čudo razmišlja i o sviranju bubnjeva. )
komentiraj (9) * ispiši * #
10
subota
kolovoz
2019
Povratak Džedaja
E tak. Stiglo se kući. Prva mašina veša se pere, onaj program gdje pišu leptiri, kava je skuhana i sad mogu opisat povratak Džedaja kući.
Znači sve je proteklo po peesu, ko i inače. Spremanje stvari u torbu, pa vađenje svega iz torbe da provjerim jel ima koji škorpion na dnu. Opet sve u torbu, pa vađenje svega iz torbe jer nisam mogla nać jebeni punjač od Sonija. Opet sve u torbu jer je punjač bio u maloj torbi. Pa provjera kud sam sa tabletama, bez njih nema spavanja a bila sam dovoljno glupa da ih sve ponesem sa sobom ( šta u prijevodu znači da noćas kapka s kapkom slijepila ne bi da ih nisam ponijela kući ). Pa gledaj kud sam zgurala japanke koje sam nonstop drljala na nogama, čak i jutros u dućan, a jedva ih našla jer sam ih valjda slučajno zgurala pod krevet. Pa pregledavaj japanke radi škorpiona, pa i njih guraj u torbu. Kaže sestra - ajde ovamo, zaboravila sam ti dat haljinu koju sam ti kupila. Ostavljaj sve i oblači haljinu. E sad kad sam već spremljena ko za krunidbu švedskog kralja ajde nek me poslika kraj moje omiljene stare kuće. Vadi jebene sandale iz torbe, preobuvaj se, maži usta i veselo tamo oko stare kuće ko mafijaška udovica kad skine crninu. Preznojila se sedam puta i jedva skinula haljinu, sve se polijepilo.
Tu je već i podne, brže jest da stignem na bus. Natrpala se ko rudar, jedva obukla haljinu za na put. Pa gledaj kud sam s ledenim čajem i napolitankama, da mogu u busu dić šećer na trideset, da lakše zadavim predavače. Provjerila još dvaput gdje je karta, punjač i jel ima u torbi škorpiona. Utrpala se u bus, pa iščekivanje otkud će krenut manevri ko na vojnom poligonu. Nisam dugo čekala. Eto njega, pijan ko majka, sa dvije flaše pive, ladne. Sjeda ispred mene i spušta sic meni u krilo, ko da ću mu zube popravljat al naopako. Čujem da trtlja nešta na engleskom, pa reko - could you remove your seat please? Pa tako jedno devet puta, gleda u mene ko tele u šarena vrata. Pa kaže - you speak English so well. Reko - znam, miči stolac jebiga, da mogu disat. Ajde vratio on stolac, popio svoje pive i zaspo snom pravednika, jedva ga probudilo da izađe u Rijeci. E kad je on izašo, eto specijalistice za dresuru pasa i kuvanje. Pa do Zagreba opleti - malo o davanju šape, malo o kuvanju rižota, malo o buvama, malo o filanoj papriki. Ja luda od pive, paščadi i špareta; razmišljam bil je ko slučajno polila ledenim čajem po glavi, da malo raspetljava pundžu, al odustajem jer je jača triput od mene, da ne dođem kući sva izubijana.
U Zagrebu opet repriza, dolazi mi da poljubim peron al je prevruć, pa palim cigaretu i teglim svoj kofer i razmišljam kak prva investicija moraju bit slušalice.
komentiraj (16) * ispiši * #
09
petak
kolovoz
2019
U strahu su velike oči
Vi se sigurno pitate zašto ja sinoć nisam ništa pisala. E pa imala sam urgentnu situaciju u stambenom prostoru, eto šta je razlog. Saću ja brzinski objasnit šta me snašlo.
Znači sjedile na terasi i razgovarale o svekolikim temama ( slično onom dijalogu koji sam oćeš - nećeš morala slušat u busu jer nisam imala kuda), kad najednom kroz mrakaču eto nekakve mačke, crna ko najcrnja noć, i izgubi se u vidu čajnih kolutića. Kaže moja sestra - otvorena su vrata, ajde dolje vidi da nije ušla unutra. Usput pokupimo šalice, čaše, flašu od soka i saću ja niz štinge. Upalim svjetlo i zovem micmic, micmicmic, i nosim šalice u kuhinju. Kad čujem kako sestra meni iza leđa nabija nogama od pod, al nabija divljački. Ono, lupa sve u šesnajst. Reko šta radi ona, znam da voli životinje, nije moguće da tuče mačku.
Tu na scenu stupa moja nećakinja, koja za mnom nosi još turu suđa. Pitam - šta radi ona tamo u ćošku? Ona spušta suđe u sudoper i ko za usput kaže - ma ništa, ubija škorpiona.
Ja dobro da ne ulazim u sudoper. Šta ubija, škorpiona?! Tu je meni tlak na granici da me šlagira, a otkucaji srca nemjerljivi. Kaže daj mi muvoklop da ga zatučem dokraja. Nosim ja muvoklop i mislim bil bilo bolje skinut plinsku bocu pa ga spalit brenerom, al nema brenera u kući stoposto. Dok ja susjedima objasnim šta mi treba i za šta mi treba - izgrišće mi zvijer familiju.
Kaže sestra - daj mi upaljač. Ostavljam muvoklop i dodajem ko sestra instrumentarka kauflandov upaljač. E jebiga ne da se pojačat ko bacač plamena, pa ga sestra zeru pali, zeru gnječi. Ja stojim iza stolca i čekam daljnje naredbe za iduće ubojito sredstvo,da budem raspoloživa za dohvaćanje. Kaže sestra - gotov je, daj muvoklop il neku lopaticu da ga šiknem van. Saću ja bliže prić s naoružanjem, da vidim pokojnika. Leži on zdrepan na podu, al ja svejedno škiljim izdaleka, jer šta ako skoči s poda? Jebate, ko da je anakonda bila a ne to malo škorpiona, al u mojim očima on je velik ko nahtkasl. Ode sestra po neku lopaticu, nije se ni mrtav dao na muvoklop, i saće ona njega uz visoke počasti iznest u mrakaču. Mi štabamo za njom, a ona još prema nama razmahne rukom u kojoj je lopatica na kojoj je blagopokojni istarski škorpion. Ajme stampeda i dreke... susjedi su sigurno mislili da Džek Trbosjek osobno ordinira kod nas.
E kad je obavljen ukop u vidu bacanja škorpiona u mrak, počelo me mučit jel ima još koji negdje. Jer ja tu spavam. Pa vadi sve iz torbe, pa viri pod ležaj, pa njuškaj vamo pa otvaraj tamo. Sestra prerovala i krevet, da nije đubre leglo prije mene i čeka večeru. Došlo mi da legnem na stol ko pileći rasjek na dasku, al oka sklopila ne bi, znate vi šta znači spavat na stolu?! Pa popila šlaftablete i sfrkala se ko sarma, nadajuć se da ću ga čut ako po noći klještima zapne za ormar il nogu od kreveta. Zaspala i cijelu noć sanjala piramide i grbadeve i cijeli ešalon škorpiona koji nadire u moj krevetni prostor.
Jutros gledam fotku strašne zvijeri na Internetu i nemrem se načudit kak je sinoć izgledo ko nahtkasl. Jutros izgleda ko i inače - ima cca pet centimetara. A ja sinoć doživila šok ko da je Godzila osobno sjeo za stol.
Šta ono kažu - u strahu su velike oči? Moje su sinoć bile ko odašiljač na Sljemenu.
( photo - bespuća Interneta)
komentiraj (9) * ispiši * #
07
srijeda
kolovoz
2019
Dvori od kamena
Kada pogledam ovu staru kamenu kuću, pred mojim očima se otvara život kojim je nekad živjela.
Čujem pucketanje vatre na njenom ognjištu i osjetim miris svježe kuhane večere i pečenog, vrućeg kruha. Vidim skromno postavljen stol oko kojeg će se okupiti cijela obitelj. Kroz otvorena vrata u dvorište ulaze hraniteljice obitelji, nešto ovaca i krava koje se u suton vraćaju sa ispaše. Žena ih vješto i brzo muze svojim izrađenim, žuljevitim rukama i unosi u kuću zapjenjeno svježe mlijeko od kojeg će nastati najfiniji sir, vrhnje ili putar. Pali petrolejsku lampu koja treperavom svjetlošću ispunjava kuhinju, zatim pere djecu i svi sjedaju za večeru. Nakon jela uzima lampu, odlazi s njima u malenu sobicu i smješta ih u postelje, poljubivši svako djetešce. Vraća se u kuhinju oprati posuđe i ugasiti ognjište. Dok radi po kuhinji, sa suprugom razgovara što sve sutradan treba napraviti. Kolovoz je vrijeme ubiranja plodova i polagane pripreme za jesen i kiše, za buru koja će danima nemilice fijukati oko njihova doma. Treba pripremiti sijeno za životinje, prikupiti drva i od ubranog voća i povrća skuhati zimnicu.
Oboje su umorni. Lampa se gasi, poput krijesnice koja nestaje u mraku ljetne noći; ostaje tek glasanje cvrčaka i povremeni lavež psa negdje u tmini koja obavija usnulo selo. Novi dan stići će vrlo brzo i donijeti toliko posla koji treba obaviti.
Sve to čujem i vidim gledajući ove zidove. Ćutim mirise i okuse doma koji je to nekad davno bio. Čujem ujednačeno, mirno disanje djece koja snivaju i lepet krila ćuka koji se vraća u svoju duplju nakon noćnog lova, u praskozorje novog kolovoškog dana.
komentiraj (14) * ispiši * #
05
ponedjeljak
kolovoz
2019
Insomnija broj 6
Dugo se nisam ovak prevrtala od nespavanja. Ono, našla neki ritual koji nastojim pratit e da bi jutro dočekala odmorna i donekle normalna.
E pa noćas sam imala turneju četri skakaone, bez kacige i skija ( još mi samo to fali, da poderem posteljinu il krepam od vrućine). Znači uredno popila svoje šlaftablete, ušuškala se i zaspala.
Buđenje prvo - ugrizo me komarac pa me probudio svrbež. Pogledam na sat - pola dva. Vunderšen. Češem se i pokušavam zaspat istovremeno, pa i ne ide baš najbolje. Govno od komarca i dalje zuji, pa mlavim rukama ko vjetrenjača da onemogućim još koji ujed. Ajde nekako uspijem zaspat,
u nepoznato vrijeme.
Buđenje drugo - ugrizo me opet komarac, al sad moram i na vece. Dižem se bijesna ko ris i usput palim jednu. Komarac kašlje negdje iza jastuka i jebe mi sve po spisku. Vraćam se u krevet. Pogledam na sat - tri i petnajst. Vunderšen. Češem se jednom rukom, drugom mlavim ko vjetrenjača jer je komarac presto kašljat i pokušava me pronać ispod pokrivača. Jedva uspijem još malo zaspat.
Buđenje treće - ugrizo me opet komarac, al sad sam malo i prigladna. Pogledam na sat - pet i sedam minuta. Vunderšen. Češem se, jedem domaćica kekse i jebem mater komarcu koji je doveo i pojačanje u vidu još jednog komarca. Palim još jednu, luda od češanja i nespavanja. Ušuškam se i žmirim, dok njih dvojica ko kamikaze u brišućem letu ulaze u moj zračnokrevetni prostor. Ubijam jednog sasvim slučajno kad sam u naletu tjeskobe izvukla jedan jastuk ispod glave i zapizdila ga prema zidu. Nakon petnajstak minuta ubijam i drugog, koji je bio dovoljno glup da sjedne na moj mamac u vidu otkrivene noge.
Ustajem iz kreveta i svečanim korakom slavodobitnika Sinjske alke idem kuvat kavu. Petnajst do šest je, a ja već puna keksa i nikotina i bole me ruke od protuzračne obrane.
Saću ić skuhat još jednu kavu, jer mi se počelo spavat. A ko još na moru spava do podne? Osim onih na Zrću. Njih komarci ne napadaju, jer od doze jednog ujeda vide jato ružičastih slonova kako paraju oblake u savršenoj letnoj formaciji.
Dobro vam jebeno jutro.
komentiraj (15) * ispiši * #
04
nedjelja
kolovoz
2019
Rapsodija za uši u ge duru
Kad god nekud putujem, ja naprosto moram imat oko sebe il iza sebe takozvane direktore svemira, koji su upućeni u sva čudesa od izuma kotača naovamo.
Pa su jučer iza mene u busu tak sjedile dvije direktorice svemira, koje jezik nisu uvukle od Zagreba do Rijeke. Znači saznala sam sve o njihovoj bližoj i daljnjoj rodbini, susjedima, infrastrukturi, boleštinama, aktualnoj političkoj situaciji, detaljima višestrukog ubojstva u Zagrebu, sadržaju njihovih kofera, općim uputama za sigurnost korištenja autoputa... sve slušaš i nemreš vjerovat. Pa za svaki tunel u koji se uđe dizertacija jel to Učka, pa konstatacija - nemre to bit Učka. Da ne spominjem da smo iz ko zna kojih razloga išli prvo starom cestom; pa kam mi uopće idemo, on je krivo skrenul, kaj smo se možda sele u krivi bus, daj odi napred pitat... U Karlovcu kupile po burek, ajde reko sad će se s tim zajebavat pa će bit tišina barem malo. Malo morgen, nastavile meljavu punim ustima sve dok se jedna nije zakašljala pa je druga morala ostavit jelo i udarat je po leđima da se odlijepi kobni komad tijesta. Znači šutile su jedno minutu - dvije dok je trajao zahvat. Pa dalje opet u revijalnom tonu.
Probavala sam rješavat sudoku, čitat novine, gledat kroz prozor, jebat mačku mater samo da ih ne čujem; ništa nije pomoglo. Ujedno sam se htjela živa pojest šta nisam ponijela slušalice, pa mogla sam izbjeć meljavu naskroz. Al ko bi se svega sjetio, borila se da ne zaboravim novčanik, kartu, praške za protiv bolova i spavanje, ledeni čaj i sto čudesa.
Kad su konačno izašle iz busa u Rijeci, nastala je tišina koja se mogla rezat nožem. Sve dok nisu ušla dva muška direktora svemira, pa je uslijedio povratak Džedaja - pornografske teme, liga prvaka, kladare, alkohol, janjetina pod pekom kontra janjetine na ražnju, Mate Bulić, Jelena Karleuša i silikonski dodaci a da nije sudoper... Pa ja sjedim i mislim - jel moguće da ja to sanjam? Oću se više probudit? Oću se ikako dovest, jer mi se mozak pretvara u kašu usljed višesatne izloženosti vrhunaravnim ekspozeima širokog spektra?
Kad sam konačno stigla tamo gdje sam trebala stić, učinilo mi se da se zapravo otvaraju rajske dveri a ne vrata od busa, i da mali bucmasti anđelak vadi moj kofer iz bunkera a ne vozač. I još mi kaže ( vozač, ne anđelak) - ajme koji krasan osmijeh pun sreće. Mislim si - e moj prika, da si ti pet sati slušo šta sam ja slušala tvoj bi osmijeh zasjenio Monalizin.
Uzela svoj kofer i utekla bez traga, šta dalje od rapsodije za uši u ge duru.
komentiraj (9) * ispiši * #
02
petak
kolovoz
2019
Eci, peci, tres
Dakle moj urlaub, da ne kažem godišnji, postaje pomalo naporan.
Jučer urnebes sa autorizacijom mog rođenog Masterkarda, a usljed novog broja osobne iskaznice. Danas šouprogram u kuhinji epohalnih razmjera.
Kupila krasan komad vratine pa ću ja to nadrljat koječime i speć u pećnici ( da ne kažem rolu, to je riječ koju inače koristim ). Ono, poluoblačno je i neće bit baš prepakleno u kuhinji dok se meso speče. I nadrljam ja tu vratinu začinima, češnjakom, senfom, sve po peesu, i zguram je peć. Da bi sve bilo po peesu i da bi pečeno meso bilo sočnije mora se s vremena na vrijeme prelit mašćobom u kojoj se peče. Prvo prelijevanje - ales gut. Drugo prelijevanje - isto tak. Treće prelijevanje - potegnem pekač van, kadli...ničim izazvana ispada ona rešetka sa strane, ispada ona rešetka na kojoj stoji pekač, pada pekač na dno pećnice, mašćoba veselo curi na sve strane...Ja u šoku, neg u čemu ću bit. Gasi rol ( sad već mogu upotrijebit riječ, zna se da je to pećnica ), vadi jebenu vratinu van, zamasti pet - šest kuhinjskih krpa dok sam povadila sva sranja van, zamasti ovlaš i pod u kuhinji...Pa čekaj da se govno od rola oladi do kraja da ga mogu ić odmastit, šta mi drugo preostaje. Vratina pod folijom željno čeka da je opet bubnem peć. Napravila onu čudesnu mješavinu sode bikarbone, octa i čarlija koja otapa čuda neviđena a da ne bi pobrala mašćobu iz mog rola. Dok sam istresala sodu koja se malo zgrudala previše stisla vrećicu pa je pukla i vrećica od jebene sode. Oribala rol, puko mi nokat jer nisam natakla rukavice, pokupila sodu iz sudopera. Upalila rol i vratila meso peć.
Sad evo sjedim sa farbom na glavi; nadam se da je u tubi bila moja ultrapepeljastoplava boja, jer kako je krenulo moglo bi se desit da mi na glavi osvane šrekzelena. Dvaput se farbat u istom danu bilo bi tu mač. A vrata od rola otvaram ko da unutra leži Ramzes treći.
Točno se bavim mišlju da do kraja godišnjeg boravim u zamračenom prostoru sa mokrom krpom na glavi.
komentiraj (10) * ispiši * #
01
četvrtak
kolovoz
2019
Autorizacija
Prohtjelo se meni onlajn kupit autobusnu kartu za morsku destinaciju. Šta imaš tu filozofirat, par klikova, traži te broj kartice, upišeš i tjeraj dalje, obavijeste te da je transakcija uspješno obavljena. Kadli...
Prvo iščeprkaj koje vrijeme ti paše, obzirom da se moram prvo dotaljigat do Zagreba, pa moram podesit vrijeme dolaska u metropolu sa vremenom napuštanja metropole. Ajde riješi se ta situacija. Ajmo dalje riješit tih par klikova da bi kupila kartu. Klikni jednom, pa još jednom, pa upiši mjesto polaska pa mjesto dolaska, pa željeni datum i vrijeme, pa klikni vamo pa ajde tamo. Pa upiši koja kartica. Ne može se platit Amerikenom kod tog prijevoznika. Ostavljaj sve i ajde u novčanik po jebeni Masterkard. Pa opet upiši, pa klikni vamo, pa ajde tamo. E sad još treba autorizacija zvana broj osobne iskaznice. Ostavljaj sve i ajde po jebenu osobnu. Pa upiši broj. Kaže ne valja. Pa upišem ponovo. Kaže ne valja. Ma šta ne valja, jebote, pa nisam retardirana da ne znam prepisat broj osobne. Pa treći put upišem broj, kadli...kaže otprilike ( nemrem sad to ni ponovit jer sam bila skroz u banani ) više ne možete onlajn kupovat jer ste tri puta unijeli krivu autorizaciju. Molimo nazovite slijedeći broj blablabla.
Meni pala roleta. Jer sam se naime sjetila da sam napravila novu osobnu, sva važna jer mi nije promaklo da stara ističe, a nisam bila u banci da tamo unesu novi broj osobne. A banka je šta i gdje? U Sisku. Koje zvanje telefonom, znam ja te šeme - dobili ste bla, za informacije o vašem računu stisnite bla, za informacije o ovom stisnite bla, za informacije o onom stisnite bla. Ostavljaj sve i marš u banku. Vraćaj se provjerit jesam ugasila jebenu peglu, jer cijelo jutro peglam ko kemijska čistiona - ono šta će mi trebat za par dana pa usput i ono šta treba speglat. Pa do Siska semafori, prašina i gužva ( iskapa se, naravno, sve šta se može iskopat ). Pa frajer u banci triput klikne i riješi mi problem brzopotezno.
Ja sretna, riješila autorizacijski problem, pa će se usput svratit nešta pojest. Naručim ja oslić i pomfri, ko težak mi je zapečeni grah s kobasicom. Pa čekaj, pa još malo čekaj. Tu sam ja već gladna ko zvijer; smorila me autorizacija naskroz. Eto mog oslića i pomfrija; pomfri ladan ko da ga je speklo prekjučer. Ajde pojedem oslića, zalijem sokom šta pršće zvanim Tandžerina i nazad kroz semafore, prašinu i iskopine kući. Ukopčat peglu i nastavit sa peglerajem.
Pa samo da vas upozorim, ako ćete išta onlajn kupovat, daj provjerite šta je čime od dokumenata povezano, da nemate autoracijsko prijepodnevno zajebavanje ko ja danas.
( nisam kokuz, al baš volim Dubiozu :) )
komentiraj (18) * ispiši * #
