Holy Mother

Kada u rano kolovoško jutro hodam gotovo tri sata, činim to iz svojih razloga.

Zahvalnost što sam još uvijek živa najjači je razlog. Hodam prema jednoj od najljepših crkvi, u selu Gora u kojem sam tek nešto dalje cestom prema Glini mogla zauvijek ostati bez života. Većina ljudi ne može pojmiti o čemu govorim; možda je i bolje tako. Dovoljno je da ja znam što osjećam, kakav teret nosim u duši i pitanje je hoću li ga ikad uspjeti skinuti i na koji način. Svaki korak koji napravim čista je zahvalnost i ljubav prema Onoj koja tako nježno grli. Svaki korak je moj nijemi razgovor kojeg ljudi ne čuju ili uopće ne vode; neki zato jer ne vjeruju, drugi jer ne žele. Svatko ima svoj put i kroči njime onako kako misli da je za njega najbolje.
Sjećanje na jednu prekrasnu ženu, čiji je život okončao na današnji dan prije dosta godina, još je jedan od razloga. Bila mi je poput druge majke; imala je jeziv, težak životni put koji ne bih poželjela nikome. Dok hodam sjetim se njene dobrote, njenog uvrnutog smisla za humor, marelica koje mi je znala ubrati i donijeti, slatkog mošta kojim smo zalijevali vruće pečene kestene i njenih riječi koje mi je uputila u možda natežim trenucima mog života, kada je moja mama doživjela moždani udar - što god ti bude trebalo, dođi k meni. To se ne zaboravlja; takve riječi pamtiš i godinama nakon što su izgovorene.

Eric Clapton nije ovo remekdjelo napisao jer je bio veliki vjernik. Gledao je Princeov "Purple Rain" i, prema vlastitim riječima, doživio trenutak svjetla u mraku. ( Oni koji ga vole poput mene znaju s kakvim se sve demonima borio u to vrijeme ).Nakon povratka u hotel napisao je "Holy Mother". Samo on zna zašto je to morala biti baš Bogorodica.
Ne mora baš uvijek sve biti jasno poput plavetnila kolovoškog neba okupanog suncem, koje sam gledala jutros hodajući. Nešto ostaje u nama, nevidljivo drugim ljudima koji nas mimoilaze na putu koji smo odabrali.