Kada pogledam ovu staru kamenu kuću, pred mojim očima se otvara život kojim je nekad živjela.
Čujem pucketanje vatre na njenom ognjištu i osjetim miris svježe kuhane večere i pečenog, vrućeg kruha. Vidim skromno postavljen stol oko kojeg će se okupiti cijela obitelj. Kroz otvorena vrata u dvorište ulaze hraniteljice obitelji, nešto ovaca i krava koje se u suton vraćaju sa ispaše. Žena ih vješto i brzo muze svojim izrađenim, žuljevitim rukama i unosi u kuću zapjenjeno svježe mlijeko od kojeg će nastati najfiniji sir, vrhnje ili putar. Pali petrolejsku lampu koja treperavom svjetlošću ispunjava kuhinju, zatim pere djecu i svi sjedaju za večeru. Nakon jela uzima lampu, odlazi s njima u malenu sobicu i smješta ih u postelje, poljubivši svako djetešce. Vraća se u kuhinju oprati posuđe i ugasiti ognjište. Dok radi po kuhinji, sa suprugom razgovara što sve sutradan treba napraviti. Kolovoz je vrijeme ubiranja plodova i polagane pripreme za jesen i kiše, za buru koja će danima nemilice fijukati oko njihova doma. Treba pripremiti sijeno za životinje, prikupiti drva i od ubranog voća i povrća skuhati zimnicu.
Oboje su umorni. Lampa se gasi, poput krijesnice koja nestaje u mraku ljetne noći; ostaje tek glasanje cvrčaka i povremeni lavež psa negdje u tmini koja obavija usnulo selo. Novi dan stići će vrlo brzo i donijeti toliko posla koji treba obaviti.
Sve to čujem i vidim gledajući ove zidove. Ćutim mirise i okuse doma koji je to nekad davno bio. Čujem ujednačeno, mirno disanje djece koja snivaju i lepet krila ćuka koji se vraća u svoju duplju nakon noćnog lova, u praskozorje novog kolovoškog dana.