Kad god nekud putujem, ja naprosto moram imat oko sebe il iza sebe takozvane direktore svemira, koji su upućeni u sva čudesa od izuma kotača naovamo.
Pa su jučer iza mene u busu tak sjedile dvije direktorice svemira, koje jezik nisu uvukle od Zagreba do Rijeke. Znači saznala sam sve o njihovoj bližoj i daljnjoj rodbini, susjedima, infrastrukturi, boleštinama, aktualnoj političkoj situaciji, detaljima višestrukog ubojstva u Zagrebu, sadržaju njihovih kofera, općim uputama za sigurnost korištenja autoputa... sve slušaš i nemreš vjerovat. Pa za svaki tunel u koji se uđe dizertacija jel to Učka, pa konstatacija - nemre to bit Učka. Da ne spominjem da smo iz ko zna kojih razloga išli prvo starom cestom; pa kam mi uopće idemo, on je krivo skrenul, kaj smo se možda sele u krivi bus, daj odi napred pitat... U Karlovcu kupile po burek, ajde reko sad će se s tim zajebavat pa će bit tišina barem malo. Malo morgen, nastavile meljavu punim ustima sve dok se jedna nije zakašljala pa je druga morala ostavit jelo i udarat je po leđima da se odlijepi kobni komad tijesta. Znači šutile su jedno minutu - dvije dok je trajao zahvat. Pa dalje opet u revijalnom tonu.
Probavala sam rješavat sudoku, čitat novine, gledat kroz prozor, jebat mačku mater samo da ih ne čujem; ništa nije pomoglo. Ujedno sam se htjela živa pojest šta nisam ponijela slušalice, pa mogla sam izbjeć meljavu naskroz. Al ko bi se svega sjetio, borila se da ne zaboravim novčanik, kartu, praške za protiv bolova i spavanje, ledeni čaj i sto čudesa.
Kad su konačno izašle iz busa u Rijeci, nastala je tišina koja se mogla rezat nožem. Sve dok nisu ušla dva muška direktora svemira, pa je uslijedio povratak Džedaja - pornografske teme, liga prvaka, kladare, alkohol, janjetina pod pekom kontra janjetine na ražnju, Mate Bulić, Jelena Karleuša i silikonski dodaci a da nije sudoper... Pa ja sjedim i mislim - jel moguće da ja to sanjam? Oću se više probudit? Oću se ikako dovest, jer mi se mozak pretvara u kašu usljed višesatne izloženosti vrhunaravnim ekspozeima širokog spektra?
Kad sam konačno stigla tamo gdje sam trebala stić, učinilo mi se da se zapravo otvaraju rajske dveri a ne vrata od busa, i da mali bucmasti anđelak vadi moj kofer iz bunkera a ne vozač. I još mi kaže ( vozač, ne anđelak) - ajme koji krasan osmijeh pun sreće. Mislim si - e moj prika, da si ti pet sati slušo šta sam ja slušala tvoj bi osmijeh zasjenio Monalizin.
Uzela svoj kofer i utekla bez traga, šta dalje od rapsodije za uši u ge duru.
Post je objavljen 04.08.2019. u 09:15 sati.