30
utorak
studeni
2021
Kako je nastalo čudovište
Prije tri godine s moje je tastature virtualni svijet poharo pričuljak koji se pretvorio u pravo čudovište.
Napisala ja tekst o robiji zvanoj predbožićno čišćenje, onom kad iza vešmašine izvučeš sve osim sarkofaga Ramzesa drugog i tak tim veseljima. Isprva sam bila onak...sretna, bilo puno dijeljenja i komentara. A onda su samo počeli stizat skrinšotovi ljudi koji prate ovu skromnu stranicu; to je pomažnjavalo i polijepilo na ko zna koliko tisuća zidova i u ko zna koliko grupa. Još su bili uvrijeđeni kad sam tražila da maknu mojih ruku djelo, jer da šta ima veze ko je napiso, bitno da je smiješno.
Jedan me administrator pito – citiram – u čeme je problem? Reko – jel znate vi da je to povreda autorskih prava i kažnjivo djelo, ajmo briši majstore brzo. Javio se za tri minute,veli – obriso sam, jebala te autorska prava, bilo trihiljadeosamsto lajkova i šesto dijeljenja. Ko da je bitno šta si ti autor, nek se ljudi smiju.
Jedna mi je gospođa uz isprike rekla da eto nije znala čije je, i ona je prelijepila od frendice. Zanimljivo je to šta je odgovarala na sve komentare ispod objave i još dodala da kreće peć kolače; nije joj palo na pamet reć da tekst nije njen, biće joj se svidjelo šta ljudi misle da je šaljiva.
Haralo to zlo i Whatsappom i Viberom, ko da nije bilo dosta šta harači po stotinama zidova; prešlo i u poruke jebote.
I svake godine ovo ko virus krene haračit fejsbukom, da ne povjeruješ. Lani me oduševila Boba Đuderija, koja je objavila tekst kod sebe i dopisala da bi volila znat ko je autor, jer i nju svako malo pomažnjavaju. Obzirom da objavljujem tekstove i na blog.hr-u, javila se jedna blogerica i ostavila moje ime i prezime, tako da je eto bar dio onih koji prate Bobino pisanje sazno ko je autor viralnog čudovišta.
Pa ako negdje naletite na ovo, znajte da sam ja kriva šta pričuljak kodnog naziva “Radujte se narodi” svake godine iskače sa svih strana.
Jedino si je neko dao truda pa riječ “ponajpače” izmijenio u “ponajprije” prije nego šta je zalijepio tekst kod sebe.
Biće je mislio da sam skroz nepismena. A meni se ponajpače bašbaš sviđa.
komentiraj (16) * ispiši * #
28
nedjelja
studeni
2021
336
Tri stotine trideset i šest dana. Toliko ih je prošlo od onog dana kada je u Petrinji vrijeme stalo.
Još uvijek stoje božićni ukrasi na pročelju zgrade gradske uprave, još uvijek ima izloga na kojima piše "Sretan Božić i Nova godina". Prva je nedjelja došašća u 2021. godini i tri stotine trideset i šest dana koji su iza nas, a da se gotovo ništa nije pomaklo s mrtve točke.
Naslušali smo se obećanja, praznih priča, rokova za početak nečega...sve je ostalo na obećanjima i praznim pričama. Prošlo je proljeće, ljeto i jesen, zagazili smo u vrijeme došašća a promjena nema. Slušamo brojke koje u intervjuima iznose raznorazni odgovorni, a tiču se obnove i rješavanja gorućih problema grada koji je tako teško stradao. Zar je moguće da sam ja jedina koja ne vidi pomake na bolje? Svi zadani rokovi za početak nekakve obnove zastarjeli su još u rujnu. Jedino je srušeno nešto objekata koji su predstavljali ugrozu. Promet starom gradskom jezgrom još nije moguć, i tko zna kad će biti. Najkraća pješačka staza do Centra novog života na Sajmištu je raskopana i uništena, bez javne rasvjete. Svaka ulica i svaka kuća u Petrinji ima takvu svoju tužnu priču; dugo bi trajalo da sve nabrajam.
Što tek reći o ljudskim sudbinama? O životima onih koji žive stari i nemoćni u okolnim selima i ovise o tome hoće li im netko dovesti topli obrok ili donijeti deku da se njome pokriju? O životima onih koji su u sekundama ostali doslovno bez ičega i rasuti su kojekuda, po kontejnerima, tuđim stanovima ili su otišli iz Petrinje? O životima svh nas koji iza svakog novog potresa gledamo jesu li se pukotine na našim kućama još razjapile i ima li novih? O životima onih starih ljudi koji se ne žele maknuti nikud iz svojih ljetnih kuhinja jer čekaju da im se dođe srušiti kuća koja je u crvenom? Žele biti tu dok se bude rušilo ono u što su uložili svoje živote.
Ali nije to ono što me najviše boli. Svakodnevno idem na posao kroz najgore ruševine, gutam suze i samo u sebi ponavljam - jednom će sve ovo proći. Najviše me boli to što ljudi i dalje ne shvaćaju da se jedino zajedno, bez obzira na političku ili bilo kakvu drugu opredijeljenost, možemo i moramo izboriti da se nešto pokrene. Samo zajedno možemo opstati, hodajući kroz ruševine naših života i boreći se da iz ruševina KONAČNO počne rasti novi grad. To znači da nije dovoljno petnaestak ljudi - volontera u građanskoj inicijativi Petrinjsko proljeće i administratori grupa koje su nastale iza potresa i pune su ružnih riječi i komentara. Ako svatko od nas pomakne samo jedan kamenčić, to mora dovesti do toga da krenemo iz ničeg u nešto.
I za kraj, da vam kažem što mi je rekao manji najdraži frajer nakon povratka iz Zagreba prije nekoliko tjedana. Pričao mi gdje je sve bio, i na moje pitanje je li mu Zagreb ljepši odgovorio je - ne, Petrinja mi je puno ljepša.
ZA NJIH SE TREBAMO IZBORITI, AKO SE VEĆ NE ŽELIMO IZBORITI ZA SEBE. Naša djeca vole svoj grad, koliko god razrušen i neobnovljen bio.
( fotke - Turistička zajednica grada Petrinje )
komentiraj (14) * ispiši * #
27
subota
studeni
2021
O kiselom kupusu
Moje zelje je konačno isfermentiralo i skiselilo se dovoljno da se može dinstat, kuvat, motat sarme. Šta je sjajna vijest, jer moj najdraži frajer sarmu traži za doručak, ručak i večeru kad je ima skuhane. On već dugo zna da je Ogulin, citiram, "jedan veliki grad iz kojeg stiže kupus koji ćemo kiseliti za sarmu". Prema našoj dugogodišnjoj, zajednički osmišljenoj strategiji, i sam kapetan Kuka je inzistirao da se na brodu sarma često kuha, jer ju je on najviše volio jesti ( ne pitajte otkud to, dala bi se i od toga napisat kraća priča ). Pa na svaki upit što bi najradije jeo, uglavnom je odgovor sarma.
Dok sam vadila danas kupus iz kace za probno dinstanje, sjetila sam se divnih običaja vezanih za kiseljenje kupusa u mojoj rezidenciji u Brezju.
Gotovo svake godine okupila bi se ista ekipa, dvije tete i dva tetka ( jedni s mamine, drugi s tatine strane, valjda da se kupus bolje skiseli, šta li ) i moji starci. Pa se dan prije pribavi logistika u vidu svega šta je potrebno za kiseljenje - sol, papar u zrnu, vino i nešto žere ( posljednje dvoje valjda zbog bolje fermentacije kupusa ). Za jelo il lovački ( nekih kobasica i sira ) il nešto na žlicu, da se barem malo uspije zaustavit brzo djelovanje šta vina, šta žere. Pripremi se i zaliha šta zavoja, šta flastera, šta onih gumica za nataknut na prst, ako dođe do krvnog stradavanja da se može radit dalje.
Tata je obično noževe nabrusio tak jako da već u četvrtoj minuti padne prva kolateralna žrtva rezanja kupusa, koja onda il lijepi flaster il mota prst zavojem il natakne gumicu na prst, zavisno o kutu posjekotine i količini krvarenja. Već nakon par minuta pada i druga žrtva, pa se obavlja i druga trijaža, a ubrzo se ukazuje pomoć i trećem unesrećenom. Trebam li reć da su unesrećeni svake godine bili iste osobe, muški sjekači kupusa, koji bi se onda primili kartanja i jela, pa kasnije i harmonike i pjesme ( ako bi tetak ponio harmoniku, a uvijek ju je imo u gepeku od fiće, ako zatreba da ne mora ić doma po nju ). Cure bi jamrale i očistile glavice i srezale sav kupus same, strpale ga u bure, i onda još zajedno sa ranjenicima pjevale do neko doba, uz uvjet da ranjenici prvo prevuku bure tamo gdje je već trebalo stajat.
I svake godine tako, ista priča. Ritual koji je bio neizbježan i nije moglo bit drugačije. Već dugo nema tog rituala, i moram priznat da mi ponekad i fale te jesenske radosti.
( Ja kupus kiselim u glavicama, riješim sve za tili čas, i mogu vam reć da se kupus jednako brzo skiseli sa i bez kartanja i harmonike. )
komentiraj (13) * ispiši * #
24
srijeda
studeni
2021
Glazba je čudo
Dan uoči svete Kate, prije osam godina, u crkvi svetog Lovre u Petrinji po prvi je put u Hrvatskoj izvedena Missa Katharina nizozemskog skladatelja Jacoba de Haana. Vrlo posebna, jer spaja puhački orkestar, mješoviti zbor i mezzosopran. Posebna jer je izvedena i u spomen na našu srušenu i nikad obnovljenu svetu Katu u Majdancima.
Naš nas je maestro uveo u dionice i onda prepustio maestru Josipu Kapoviću, čovjeku koji već godinama stvara glazbeno čudo sa članovima GLG Petrinja. Isprva sam mislila da će to biti poprilično čudna izvedba; kome može pasti na pamet spojiti puhače, zbor i solista? A onda, na probi sa puhačima, shvatila sam da sam pogriješila. I mi kao izvođači, i brojni Petrinjci koji su došli u crkvu svetog Lovre - svi zajedno svjedočili smo pravom glazbenom čudu. Sve je bilo savršeno - mezzosopranistica Tihana Herceg Ivšić koja nas je sve dodatno ponijela svojim prekrasnim glasom, puhači koji su svoj dio odradili maestralno, pa i mi, pjevači amateri koji glazbu izvodimo iz ljubavi, iz srca. Bilo je predivno biti dijelom te dobro ugođene glazbene večeri.
Šteta je što je izvedena samo jednom; toliko je truda uloženo da bi se ovo djelo savladalo i izvelo.
Glazba je tako moćna; prenese vas u sasvim drugi svijet, daleko od sivila svakodnevice i svega ružnog što vas okružuje.
komentiraj (16) * ispiši * #
23
utorak
studeni
2021
Krdo, čopor...
Jel i vama pun kufer korone, ko i meni? Ajde molim vas recite mi da je. Pa to se više ne zna ko pije, ko plaća.
Najveći problem je šta nikako pogodit koliki treba bit imunitet krda da bi kuga modernog doba lipsala. A krdo je već debelo izmaklo kontroli, sa i bez imuniteta. Cijepljeni se isto mogu zarazit, al su cijepljeni pa se ne trebaju testirat. Necijepljeni se isto mogu zarazit, al se ne žele cijepit pa prosvjeduju. O tome koliko je epidemiologa u krdu ne treba ni pričat, i svi sve znaju. Jebote još će promijenit izraz iz "imunitet krda" u imunitet epidemiologa". A svaki epidemiolog naravno ima svoje rješenje i svako malo ga ponavlja na svom profilu, da poslje ne bi bilo nismo znali.
Pa ja to sve tako gledam i nemrem sebi doć. Prvo zbog samog izraza "imunitet krda". Od svih mogućih izraza baš je krdo se moralo uzet? Doista, razlog je vrlo jednostavan - krdo uglavnom šiba u jednom smjeru i nema epidemiologa da stalno nešta izmišljaju, tipa - pa ja ne bi na tu stranu, čini mi se da sam vidio lava, ajmo malo stat jer me bole noge. Krdo ode dalje, a tiebi ko štrika crijeva za nogobolju i tešku izmišljotinu o lavu. Ostani sam pa da vidiš kako ćeš nabrzaka dojaparit za krdom kad se stvarno ukaže lav. Odnosno lavica, jer lav crkava u hladovini i čeka da mu se servira ručak.
Zašto recimo nisu uzeli izraz "imunitet čopora"? E pa zato šta je čopor malo drugačije organiziran, za razliku od krda. Na fotki se vidi kretanje vučjeg čopora. Znate tko je trojka na čelu kolone? Nećete vjerovat, stari i bolesni vukovi. Da su na začelju, tko zna gdje bi ostali, a ovako će prvi najebat ako neko napadne čopor. Za njima ide petorica snažnih i brzih vukova, koji su izvidnica i brane ženke. E onda ide harem, pardon ženke, pa opet petorica snažnih i brzih. A vođa? On je na začelju kolone, odande je navodno najbolji pregled situacije, a i ako do čega dođe ova petorica šta idu ispred njega začas će se vratit da mu pomognu.
Imali bi mi od životinja toliko toga za naučit, kad bi se potrudili. Samo ko bi onda rješavo alarmantne situacije svih vrsta - od epidemiološke, seizmološke, meteorološke, trenerske za sve vrste sportova, da ne nabrajam dalje? Lakše je vrtit svoj film i nikome ne dat za pravo.
Eto zato mi je pun kufer korone. Između ostalog.
( photo by pixelizam )
komentiraj (7) * ispiši * #
22
ponedjeljak
studeni
2021
Kad te sastavi vjetar...
Jedna od najpoznatijih ( muškom dijelu populacije vjerojatno i najdražih ) fotki Merlinke je ona iz filma "Sedam godina vjernosti", kad ona stoji na rešetki metroa i čeka prolazak vlaka, od kojeg zrak iz velegradskog podzemlja sukne prema gore i digne joj haljinu u neslućene visine, pokazujući noge. Navodno su sve snimke sa Avenije Leksington bile neupotrebljive, jer je vojska obožavatelja nahrupila gledat snimanje i vidjelo se sve osim njenih nogu, pa su scenu dorađivali u studiju i u filmu je prikazana montaža kadrova sa prave rešetke i sa lažne rešetke.
Nešta slično doživjela je nekadašnja prva dama izlazeć iz aviona na madridskom aerodromu. Puhalo je al orkanskom jačinom, pa su na nekim drugim fotkama sve žene neprepoznatljive jer im kosa vijori oko glava ko da nije njihova ( kosa, ne glava ). Da je fotograf pričeko još par sekundi, možda bi i ona morala s obadvije ruke spuštat halljinu da se ne vidi etiketa na gaćama. Ovak se vide sasvim zgodne noge, i to vrlo malo; ne bi ni bilo zanimljivo da nije riječ o prvoj dami. Jedino baka kvari prosjek, dakle mama od prve dame; kosa joj je zbetonirana valjda sa cijelim pakiranjem trovremenskog Tafta tak da se ni dlaka nije pomakla, a haljina je ko prikeljena za njene noge. To je samo dokaz da bake ništa nemre iznenadit.
Nešta slično doživjela sam i ja, hodajuć prema knjižnici u Željezari kad je bilo otvorenje izložbe sjajne autorice ilustracija moje knjižice u nastajanju. Išlo nas nekoliko, svojom pisanom riječju eventualno uljepšat otvorenje, pa sam za tu prigodu obukla svoju takozvanu Šeron haljinu ( zašto Šeron haljina - duga je to priča ) i pripadajuće cipele, da ne dođem tamo u trenirci i pase majici. Još dok smo kretali počelo se navlačit nevrijeme, al računamo - brzo ćemo doć pa nikom ništa, nije Željezara Njujork pa da imamo klipsat dva sata do knjižnice.
Izlazimo iz auta, a tamo...ajde šta je nebo crno ko da će smak svijeta sastavit svake sekunde, al puše da me sve strah izać iz auta, da me ne baci na krov obližnje stambene zgrade. I izađem ja, nosim one svoje isprintane papiruse i torbu. Kad je puhnulo, ode moja Šeron haljina ravno u nebo. Ja drfljam rukama da pohvatam te glokne i još moram pazit da mi ne popadaju jebeni papiri. Jedva nekako salatim prvi nalet vjetra, eto ga opet. Kud me baca po cesti, tud haljinu ne kontroliram al nikako. Pa je jedva nekako zafafuljam među noge i hodam ko da mi je friško slomilo obadvije potkoljenice, jebiga nemreš hodat normalno kad ti među nogama tarlaha cca metar i pol do dva materijala. Pa još jači nalet vjetra i eto je opet u zraku. E onda mi je zamračilo pa sam lamatajuć ko Betmen plaštom pretrčala do ulaza, vijorilo je oko mene samo tako. Da ne kažem da sam bila raščupana ko Vila Ravijojla; ja naime ne koristim trovremenski Taft ko neke bake.
Srećom se materijal od haljine ne gužva, pa nisam izgledala ko da me izvadilo nesloženu nakon dugotrajnog boravka u naftalinu. I srećom nije bilo nikoga da ovjekovječi moju borbu sa vjetrom, u haljini i sa papirima i sa raščupanom nepostojanom frizurom. Na oficijelnim fotkama izgledala sam skroz normalno. ( Mislim kolko mogu izgledat normalno. ) E od tada ja pod naletima vjetra nosim isključivo robu koju ni direktan pogodak groma nemre dić u zrak.
( photo by HollywoodLife )
komentiraj (8) * ispiši * #
20
subota
studeni
2021
...a i ti si s nama i neka te nima...
Miro je šezdeset godina svoga života darovao zborskom pjevanju. Jedan od najboljih prvih tenora koje je Petrinja ikada imala. Jutros se pridružio nebeskoj vojsci Petrinjaca, u osamdeset i trećoj godini života.
Svašta je prošao tijekom života - teško ranjavanje 1991. godine, smrt supruge, zahtjevan i vrlo ozbiljan operativni zahvat, smrt sestre prije nepunu godinu dana. To je tako, sudbina - što li - ponekad vrlo grubo podijeli životne karte. Miro je bio jedan od onih koji su udarce primali hrabro, čvrsto na nogama; tako je barem uvijek djelovao.
Mislim da su mu pjesma i sjajan smisao za humor uvelike olakšavali sve nedaće s kojima se morao nositi. Naprosto ne mogu odoljeti da vam ne ispričam dva štikleca vezana za Miru.
Prvi - zbor kreće u Zagreb na Cossettov memorijal i nakon samo stotinjak metara crkne autobus. Šta sad? Sjedaj u aute ko s kim stigne i gas za Zagreb, da stignemo bar na nastup u Glazbeni zavod. Vozi Joso Čačić, Miro sjedi na prvom sicu, Jaka i ja iza. Njih dvojica su i inače bili ubojita kombinacija, samo su cirkusarijama nadopunjavali jedan drugoga. Kad je sve završilo, ne da Miro nego da idemo na sladoled kod Vinceka. Džabe mi nagovaramo - pa skoro će jedanaest, ko zna jel ima sladoleda; neće on nego po sladoled. I dođemo do Vinceka, žene što rade mrtve umorne, u piksama od sladoleda skoro pa ništa ni nema. Miru to ne sprečava da naručuje:
-Dobra večer, ja bi vas molio sladoled od lešnjaka i...
-Nema ga više.
-Dobro, onda od punča i...
-Nema ga više.
-Dobro, onda mi nagrebite u kornet sa žlicom iz svake pikse toga šta je ostalo, jeba me takva slastićarna.
Ispostavilo se da je bilo još vanilije i čokolade i mislim jagode, taman za nagrebat naša četiri korneta. Nije se gasio do podzemne garaže - da kakva je to slastićarna, da kakve ima veze šta je jedanajst sati, da to nikad tamo doživio nije...I na ulazu u podzemnu garažu - čudo, stoji mlada djevojka, prodaje onaj sladoled iz automata što se namata kao klupko vune. On brže k njoj, pruža onaj kornet i veli - gospodićna, samo trpajte dok mi ne procuri po cipelama.
Drugi - u Šibeniku, nakon koncerta, večera je u restoranu odmah pored katedrale. Švedski stol prepun delicija, ali uglavnom plodova mora i morske ribe. Ja baš nisam ljubitelj ni jednog ni drugog, pa sam se nastojala dočepati barem salate ili ponekog krumpira, a i Miro se lavovski borio za salate i krumpir. Prilazi nam jedan od organizatora, pita je li sve u redu - ono, zašto ne jedemo. Nisam stigla ni usta otvoriti, Miro me preduhitrio:
-Rossovka, ajde brzo s druge strane stola, eno je kuvar doneso još krumpira, trpaj za petero u tanjur. Šta ste me ono pitali? A da - ma sve je u redu, gledajte, ja sam veterinar po struci i jestivim smatram samo ono šta hoda na četri noge i šta se može zavezat za šljivu.
Sigurna sam da će i tamo kud mu se duša vinula nasmijavati sve i svakoga.
Mirno snivaj, Miro. Neka ti je laka petrinjska gruda.
( fotografija - Antun Petračić, sa posljednjeg koncerta u obljetničkoj 150. godini HPD Slavulj; Miro stoji prvi )
komentiraj (8) * ispiši * #
19
petak
studeni
2021
Plava boja cvijeća
Moja ispaćena roditeljica silno je voljela cvijeće.
Nema šta nije bilo u teglama - asparadusa, filodendrona, afričkih ljubičica, sansevierija, sve osim fikusa koji joj al nikako nije išo za rukom. Svi su njeni fikusi uredno završavali u smeću nakon šta im otpadne i zadnji list.
E u cvijetnjaku je silno htjela dobit plave hortenzije. Piknula dva grma koji su napredovali isto ko i fikusi u tegli. Ona bi cvijet veličine ranjgle za sarmu, a hortenzije budu malo veće od šake. I to rozaste, naravno. Pa kad procvjetaju, ona krene nabrajat:
-Eto ti. Pa taj cvijetnjak ko da je uklet. Nema čime nisam gnojila, pazim kak ih obrezujem, a one ni trc ni mrc. O tome da nisu plave neću ni pričat, eno ih ko Pink Panter.
Tata čita sportske i šuti, jebe se njemu za hortenzije u krivoj boji. Ona se bakće s ručkom i nastavlja:
-Al neko mi je spomeno da zapiknem čavle kraj njih pa će poplavit.
Tata i dalje čita, ne doživljava njen ekspoze o čavlima i hortenzijama.
-Jel ti mene slušaš, Joso? Trebaju mi nekakvi veći čavli da zapiknem kraj grmova.
On diže glavu sa sportskih:
-Šta si rekla da ti treba?
-Čavli.
-Za šta?
-Pa za hortenzije.
-Otkad se cvijeće čavlima zabija, jel se to ne sadi?
-Daj me nemoj zajebavat, ajde mi nađi velike čavle da zapiknem kraj hortenzija.
On ostavlja sportske, puše i ide u potragu za čavlima. Al nema velikih, ona oće čavle težine novorođenčeta, pa psuje i ide preko kod susjeda tražit hortikulturalni željezni dodatak. Vraća se za sat vremena, obišo pol susjeda dok je našo šta joj treba.
-Jesu dosta četri? - pita on.
-Jel nemaju veće? - pita ona.
-E pa nemaju. Imam dva čekića pa ih zakopaj u jebeno grmlje, poplaviće i kuća a ne samo cvijeće.
Ona odustaje od zakapanja tih - po njenoj procjeni - premalih čavala i na povratku s posla kupuje u željeznariji najveće ikad viđene čavle, pa ih slavodobitno zapikava u grmove.
Tata tjera zajebanciju, svaki dan se naviruje i konstatira da ništa plavog nema u cvijetnjaku. Ona podiže obrve i kaže - e sad treba proć vremena dok čavli odrade.
Nikad nisu odradili. Nagodinu opet procvale nagloroza minijaturne hortenzije, ona ih iskopala u naletu tjeskobe i odlučila posadit đurđice.
Tata je samo usput pripomeno - iskopaj i čavle, da ti đurđice jako ne poplave. Nećeš se moć nabranit koliko će baba navalit da im daš pelcere.
( fotka - plava hortenzija iz Posrane ulićke, pardon Vrtnog puta )
komentiraj (8) * ispiši * #
18
četvrtak
studeni
2021
Petrinja grli Vukovar i Škabrnju
Ne može se ubiti Grad.
Ni kada na njega ispale šest i pol miliona projektila. Ni kada ga ubijaju kuću po kuću, ulicu po ulicu. Ni kada iz gotovo razrušene bolnice u smrt odvedu ranjenike i bolničko osoblje. Ni kada rafalima ubiju Ružicu Markobašić i bebu koju je nosila pod srcem. Ni kada ubiju šesnaestogodišnjeg Igora Kačića, jer su znali da mu je otac do smrti branio Vukovar. Ni kada, poput Kate Šoljić identificiraš posmrtne ostatke četvorice sinova. Ni kada na Trpinjsku cestu samo nadiru tenkovi, jer su ih tamo čekali Žuti mravi i Pustinjski štakori i uništavali ih, smijući se smrti u oči. Ni kada, nakon što su prestale detonacije, gladni, izmučeni i prestravljeni Vukovarci iziđu na svjetlost dana iz podruma i ugledaju irealne slike zla - potpuno srušeni Grad i tijela svojih poginulih sugrađana, spaljene krošnje vukovarskih stabala koje su poludjele ptice već odavno napustile. Ni kada se zaustavi glas Siniše Glavaševića i ugasi čarobni osmijeh Jean Michela Nicoliera. Koliko tisuća takvih stravičnih "ni kada" može ispričati svaka stopa Vukovara.
Svake se godine 18. studenog ponovo pretvorim u dvadeetpetogodišnju prognanicu i sjetim se silne kiše koja je toga dana 1991. natapala zemlju; kada je objavljena vijest o padu Vukovara i ja sam, poput neba, zaplakala, nemoćna da išta učinim. Gledala strašne snimke razaranja i nadala se da će ispaćeni ljudi napokon imati mir. Nažalost, tek su se tada nad Vukovarom otvorila vrata pakla. Nezamislivog u civiliziranom svijetu, u srcu Evrope, krajem 20. stoljeća.
Na drugom je kraju Hrvatske istoga dana Škabrnja izgubila svoje stanovnike, na najokrutniji način, nezamisliv normalnom ljudskom umu.
Trideset godina kasnije gledam Vukovar, i grlim ga odavde, iz svoje Petrinje, koja je po silini razaranja i broju civilnih žrtava bila odmah iza Vukovara, a preživjela je i silinu razaranja majke Zemlje prije gotovo godinu dana.
I opet vam kažem - ne može se ubiti Grad. Ostanu ljudi koji su ga neizmjerno voljeli, i barem neka malena klupa na koju mogu sjesti, dok čekaju da sve prođe. Da rane barem malo zacijele.
Petrinja grli Vukovar i Škabrnju, i srcem i mislima i uništenim kućama.
( fotke - vukovarske ruševine i sinoćnja slika Petrinje, ispred osnovne škole Dragutina Tadijanovića )
komentiraj (16) * ispiši * #
16
utorak
studeni
2021
Slunju, s ljubavlju
Samo dva dana prije no što je Vukovar izdahnuo nakon tisuća ispaljenih projektila, ubijan danima kuću po kuću, i Slunj je doživio stravičnu sudbinu ratom pogođenih područja Hrvatske.
Slunj je tri mjeseca bio u okruženju i potpuno odsječen od Hrvatske. Osamstotinjak hrvatskih branitelja davali su sve od sebe kako bi spriječili zauzimanje slunjskog područja. Nakon višednevnih uzastopnih napada tenkovima, avionima, topovima, minobacačima i višestruko brojnijim vojnim snagama Slunj je 16. studenog 1991. izdahnuo, baš poput Petrinje u rujnu i Vukovara samo dva dana kasnije. Najveći broj slunjskih prognanika preko Bosne je stigao u Hrvatsku.
Slunj ima posebno mjesto u mom srcu. Takva divlja, netaknuta ljepota prirode - okolnih brda, moje vrištine koja mi je toliko puta pružila utjehu kada je u sumrak ispuni pjev ptica ili srne rano ujutro izađu iz vrta gdje su obrstile ciklu, studenvoda Korane i Slušnice ( tako je zovu, iako na tablama piše Slunjčica ), Rastoke kao najljepši dragulj u kruni. Rijetkost je na jednom mjestu doživjeti takvu ljepotu prirode.
Slunjani su divni ljudi. Nema kod njih velikih riječi, ali će ti pružiti ruku onda kada ti je najpotrebnija. Ljudi velikog srca i posebnog smisla za humor, koji te natjera na smijeh i kada ti je teško. Svi koje sam imala čast upoznati baš su takvi. Jure, koji je u Puli pokojnom Mati Parlovu u njegovom kafiću pokazivao svoje boksačke majstorije, Ćuskija koji poskocima barata kao s kućnim ljubimcima, Ivan i Zdravko koji su s nama bili u Petrinji iza onog strašnog prosinačkog dana, Dragana koja mi je na haljinu kupljenu u robnoj kući prišila drukere kao da se podrazumijeva da to treba napraviti. Slunjani su sjajni ljudi, vjerujte mi.
Pa kad su već mediji gotovo nikako popratili godišnjicu njihovog stradavanja prije trideset godina, uzela sam slobodu da barem sa nekoliko riječi progovorim o onom što su preživjeli i svemu dobrom što su mi pružili kada je meni osobno bilo najteže.
Slunj i njegovi ljudi to zaslužuju.
( moje fotke vrištine i srna, ljubičastog dediša kojeg uvijek berem i nosim mojoj Ličanki Gari na grob i vriština obojena zimom, doista ne onom nekadašnjom silovitom studeni; Slunj i Rastoke ionako vidite na prolasku prema moru )
komentiraj (20) * ispiši * #
14
nedjelja
studeni
2021
Kušačice
Nemrem više ni čitat, ni slušat o cijepi - ne cijepi se situaciji. Svak tupi svoje i ne znaš više ni kog bi slušo ni šta bi napravio.
E zato sam našla divan članak o prirodnom dezinficijensu i univerzalnom sredstvu koje liječi sve moguće boljke i situacije, a zove se rakija. Pisala sam već o dijagnostičkoj primjeni ovog čarobnog napitka, al ovaj članak me oduševio.
Znači u HGK - Županijskoj komori Osijek ove su godine po sedamnajsti put ocjenjivali pristigle uzorke, njih stodvdesetšest ( uzoraka, ne ocjenjivača ). Ima i jedna ocjenjivačica, docentica s Prehrambeno-tehnološkog fakulteta, koja ima tri godine iskustva u ovom poslu. Kaže žena da se svaki uzorak ispituje senzorskom DLG metodom, šta god to značilo. Ocjenjuje se boja, bistroća, miris i okus, s tim da je okus najvažniji parametar, šta je i logično, jebeš boju. Ono šta je mene fasciniralo je da ova žena, zajedno sa ostalim ocjenjivačima, može drmnut trideset rakija u dva sata. Jeste svjesni vi koji su to ocjenjivački kapaciteti i koje senzore oni imaju? Znači govorimo o trideset različitih vrsta rakija, halo; pa to nakon desete čašice odoše senzori kvragu, malo se možda i muti vidno polje, a noge samo proklizuju vamotamo, same idu kud im se ide. Dobro, treba bit i utreniran, jel tako; nije to poso za svakoga. Mi laici bi se oteli kontroli i možda inzistirali da se dovedu i tamburaši, da lakše ide. Jer laički gledano, iza dvadeset rakija u sat i pol ide jedino tamburaška pratnja, i to moćna. Al ovo su stručnjaci, njima je cilj profesionalno ocijenit koji je čarobni napitak najbolji.
Dok sam pokušavala iščeprkat nešta više o docentici, iskočio mi članak o još jednoj ženi koja je kušačica rakije po profesiji. Isto radi ko asistentica na faksu, na Tehnologiji jakih alkoholnih pića.
Pa kad to pročitam, ja ih odmah vidim u bircu kad krene runda za rundom. Iza petnajste runde svi unezvijereni i gledaju iz tuđe glave, a njih dvije se još nisu ni počele zagrijavat. Šta je njima petnajst rakija, ko da preko ramena prolijevaju; one bez problema nose duplo više, i to različitih fela. Doista ova druga kušačica kaže da se mora obilno najesti prije kušanja, šta je i za očekivat; pa ko na prazan želudac može maznut trideset rakija a da mu se ne zavrti?!
I sad vas ja pitam - pa ko ne bi volio radit takav poso u ovom ludom vremenu? Jedino nisam znala da moraš imat i fakultet za ovu vrstu djelatnosti.
Dobro, ima i utreniranih laika. A i da nisi utreniran, samo se sklupčaš na neku foteljicu kad te šupi. Ko procjenjuješ malo dublje okus, pa si sjeo da lakše procijeniš.
( photo by HumorPicture )
komentiraj (20) * ispiši * #
12
petak
studeni
2021
Za sretan rođendan
Ovo je priča koju vrlo rado pričam. O mladom svestranom čovjeku koji ima u džepu diplomu FER-a, a ja sam sigurna da bi glasom pokorio svjetske pozornice.
Dobro kaže naša Ivana, naša purgerica iz zbora Cossetto - on je jedan svesvir. Nema instrumenta koji neće uzeti u ruke i zasvirati. S klavirom i gitarom se poigrava dok svira. Pjeva što želi, kad želi i koliko želi. Na talijanskom, engleskom, ruskom. Evergrine, rock, što god vam padne na pamet odsviraće i otpjevati na prvu. Njemu ne treba ni upjevavanje, ni proba.
Kada je prije dvije godine bila promocija moje skromne knjižice u krasnoj, maloj knjižnici na Knežiji, zamolila sam ga da dođe svirati. Moram priznati da sam se čak malo i dvoumila, što ako mi kaže - daj me nemoj glodat, baš nemam pametnijeg posla nego svirat tebi na promociji. I tu je reagirao na prvu, odmah je rekao da i pristao na vrlo moćno vokalno pojačanje, našu petrinjsku Lady Gagu, našu Mariju koja - isto poput njega - glazbom i glasom uljepšava sivilo u koje se svijet pretvorio. Sjeli sat vremena prije promocije, dogovorili što će izvesti i izveli na najbolji mogući način.
Drugi put priredio je Virovitici pravo glazbeno savršenstvo. Malo klavijature, malo gitara, i opet sve na prvu. Moje su priče i Ineskine pjesme bile dobro primljene, ali Jakov je bio fenomenalan.
I uvijek osmijeh, uvijek vedrina, uvijek dobrota koja tako isijava iz njrgove duše. Vrlo poseban mladi čovjek koji danas slavi rođendan. Neka mu je sretan, i neka uvijek bude baš takav kakav jest. ( Iako i dalje mislim da je odabrao krivi fakultet i da bi glasom pokorio svijet. )
Dame i gospodo, snimku lošinjskog Bradleya Coopera i petrinjske Lady Gage nažalost ne mogu staviti ovdje, snimano je mobitelom. Tko želi, može ih čuti na fejsbukari, stavila sam video tamo. Poslušajte ih, neće vam biti žao..
komentiraj (10) * ispiši * #
11
četvrtak
studeni
2021
Vinski tretman
Martinje je uvijek bila prigoda za onak...proveselit se, neka fina papica, malo se mošt vinskim obrednim krštenjem pretvori u vino, pa još kad je dobra ekipa...
E ta dobra ekipa zapravo je od krucijalnog značaja. Lako za papicu i krštenje mošta, al ako se ekipa zanese - ode mast u propast. To onda krene red veselih, red cvilojeba, pa opet red veselih i nikad kraja. Pa između tih redova i ožedniš, suši se grlo od interpretacije, i moraš barem tu i tamo nešta popit. Voda nije dobra ni u cipelama, bar ne veće količine, i zna se desit da stvar možda malo izmakne kontroli. Ako se i probaš izvuć, uvijek se nađe neko ko te zaustavi - pa jel baš moraš, pa kud ćeš sad kad je najbolje, ajmo još po jednu...I onda slijedi minimalno dvodnevni oporavak u poluzamračenoj prostoriji, bez naglih pokreta i uz kiselo zelje jer ono valjda najbolje razgradi alkoholni plak nataložen u abdomenu.
Zato oprez sa konzumacijom, bez obzira na sve tvrdnje da je vino izvor zdravlja. Jebeš ti takav izvor zdravlja kad se kasnije tri dana dobivaš iza vinskog tretmana.
komentiraj (12) * ispiši * #
10
srijeda
studeni
2021
Are you lonesome tonight...
Besposlen pop i jarce krsti. Tako kaže neka prastara izreka.
Pa tak i veleumovi rade istraživanje u kojem onda ispadne da su žene koje žive same sretnije i da duže žive. Ma nije moguće. I čemu uopće uspoređivat podatke i radit istraživanje o nečem tako bjelodanom. Uglavnom se kod frajera ( čast časnim iznimkama, a ima ih ) stvari odigravaju po sljedećem scenariju.
Kad ga upozna, onda je on oličenje savršenog muškarca – ne pije, ne izlazi, iza njega u veceu ostaje oblak osvježivača prostora, otvara vrata i pridržava kaput, kad se najede sve sklanja sa stola, čak zna uključit i usisavač i barem pokušava savladat tehnike uključivanja vešmašine. I kak onda njoj neće poteć suze jačine slapova Nijagare kad on iz džepa istandrlja kutijicu s prstenom i zaprosi je? Pa to je ostvarenje snova, ništa drugo. Zapravo se kod njega radi o završetku početne faze života udvoje.
Jer kad prođu svatovi, pa prva trudnoća i porod, pa druga trudnoća i porod, on zapravo onda kreće u početak završne faze života udvoje. Šta znači sljedeće.
Kad dođe s posla mrtav je umoran, ko da je preuzeo precjedničke dužnosti od Putina; jedva se uspije najest i dić od stola ( dakle nema nošenja tanjura u sudoper i kupljenja mrvica, pa strgan je sav ) i odbauljat u dnevnu sobu da škicne rezultate od kladare. Sve malo pomalo sa ekipom ode nekud jer eto svi idu pa kak da on ne ide ( uz naravno skrušena podpitanja – pa kak da ne idem kad svi idu, pa oćeš ti moć sa djecom, eto ićemo mi na sladoled drugi vikend s klincima ) i onda dolazi u nedoba, i obavezno probudi barem jedno dijete jer mu ispadnu cipele i poruši tegle s cvijećem u hodniku dok skuplja šunjalice, pa mu ispadne zahodska daska i tresne od školjku, pa ide samo škicnut rezultate od kladare i zabunom umjesto gumba od teleteksta stisne zvuk na maksimum. Iza njegovog boravka u veceu ima pol sata posla; prvo otvaraj prozor jer ga on iza vjenčanja više nijednom nije otvorio, ko da su uroci na prozor bačeni, pa odštopavaj lavabo od pjene i dlaka od brijanja, pa skupljaj kaladont i četkice koje je srušio dok je prao zube, pa operi školjku i izvadi rukavicama osvježivač koji je upo dok je on pokušavo očistit školjku, pa obriši lokvu oko školjke, pa pokupi iz tuškabine gelove i šampone koji leže ko da je cunami prošo….kolko sam rekla, pola sata? Više treba za kupaonu. Vrata više ne otvara, ni kućna ni od auta; dapače, u auto čim staviš lijevu nogu i kreneš sjest on je već za volanom i na cesti i jedva uspiješ desnu nogu ubacit unutra, da ne ispadneš na prvom zavoju. Pridržavanje kaputa – zaboravit ko da ga nikad nije bilo, ak i uzme kaput u ruke gleda pogledom tipa – pa jel jedini ja moram držat kaput, jel nisi u stanju ni to sama napravit? Usisavač ne pali ni u ludilu, navodno ga je tuklo žnorom dok je bio mali pa ostale traume; ono u početnoj fazi je samo isprobavo da vidi oće se onesvijestit kad usisavač počne zvrljit. Vešmašinu može upalit jedino na način da na 95 stupnjeva iskuva mašinu crnog veša, pa je bolje da je ni ne gleda ni ne dira.
Neću dalje nabrajat. Žene koje žive same uopće ne žive duže i tužne su ko žalosne vrbe. To je jedina istina. Jelda da je tako?
komentiraj (11) * ispiši * #
09
utorak
studeni
2021
Nostalgična
Odrastala sam u nekom drugom vremenu, tisuću svjetlosnih godina daleko od ovog današnjeg.
Vremenu bez pametnih telefona, bez fejsbuka i influensera, bez guglanja i prepisivanja lektire s interneta. Znači poruke isključivo na napisanom komadu papira, od ruke do ruke, dok ne dođe do onog kome je namijenjena. Sve se moralo dogovoriti i držat se dogovora; ako je dogovor da se ide na Kupu u pola tri, onda smo svi u pola tri na dogovorenom mjestu. Isto je vrijedilo i za kino, i za školske plesnjake.
Mojoj ispaćenoj roditeljici plesnjaci su bili najtmer stejdž. A kuća nam od škole pedeset metara, da sam sa ulaznih vrata od malog trakta zafitiljila kamen razbila bi prozor na špajzi. I to plesnjak trajo od sedam do pola deset navečer, ako je dežurni profesor bio dobre volje. Pa nagovaraj, pa objašnjavaj, pa moli...sto čudesa. Onda se uključi i tata, moj superheroj - pa šta je maltretiraš, pusti dijete nek malo ide, doma je za dvije minute. Onda se počnu svađat jer da šta ja imam gluvarat u to doba (!!!) kojekuda. Pa tata ne odustaje, jer ima šezdesetdva asa u rukavu - pa tvoje kolege dežuraju, svi njeni iz razreda idu, ti vaka ti naka...i onda ona podigne obrvu, odmahne rukom i kaže - e pa nek ide. Ko da sam išla na Zrće a ne na ples u rođenu školu.
Ja sva sretna, bržebolje u sobu, nataknem na sebe prvo šta mi padne šaka jer ionako idem plesat, jel tako. Pa predavanje - jel ne bi obukla suknju? Ne bi, mama, niko u suknji ne ide na ples ( a i imala sam jednu jedinu suknju, uvijek tamnoplavu, za nastupe po kojekakvim školskim priredbama; pa kud ću to oblačit na sebe, ko da idem recitirat nešta? ). Pa mi splete pletenicu, jer da kud ću s tom kosurinom raspuštenom ko vila Ravijojla. Doista desilo se par puta da su mi dečki iz razreda namjerno znali sjebat gumicu, mislim potezat pletenicu dok ne pukne gumica, pa pletenica izgubi formu, al srećom bi mama redovno zaspala pred teveom dok se ja u pola deset doklatarim i nije bilo predavanja da šta sam kojeg vraga radila kad je gumica uspjela puknut.
Pa kad krenem - čim završi ravno da si došla kući ( a kud bi jadna mogla, brat je sa ekipom bio po gradu ), nemoj da čujem samo jednu krivu od kolega, da nisi slučajno pušila. Da mama, nećeš mama, neću mama. I onda konačno pređem tih pedeset metara do škole, i plešem, plešem, plešem.
Bez buljenja u mobitel, bez tipkanja poruka, bez prijenosa uživo. Samo smijeh i glazba koja je treštala iz zvučnika.
Da mi je samo pola sata tog nekadašnjeg školskog plesnjaka, bezbrižnog vremena rane mladosti i smijeha svih mojih prijatelja.
komentiraj (10) * ispiši * #
07
nedjelja
studeni
2021
In resveratrol veritas
Jeste čuli vi kad za resveratrol? Ako niste, e pa saćete saznat sve o njemu.
Znači govorimo o prirodnom antioksidansu koji utječe na prohodnost i fleksibilnost krvih žila, a ujedno i značajno smanjuje plak na mozgu ( jebote nisam ni znala da se i na mozgu hvata plak, dobro je s vremena na vrijeme pročitat korisne studije ). Sad bi vas, naravno, trebalo zanimat gdje se može nać to čudo od resveratrola? E pa da znate da ga nema ni u brokuli, ni u špinatu. Ima ga u bobama crnog grožđa, dakle - u vinu. Pa nije baš bezvezno to krštenje mošta i svekoliko konzumiranje grožđanskog nektara; to je naprosto podizanje resveratrola u cilju poboljšanja opće zdravstvenog stanja.
Nadalje navode u studiji sljedeće dobrobiti konzumacije pripravka od crnih boba:
1. povećava razinu dobrog kolesterola; znači, svi koji kubure sa dobrim kolesterolom odmah natočit čašu crnjaka, da vidiš kako dobri kolesterol raste - sve u šesnajst, a o tome da se satire zločesti kolesterol neću ni pisat, to se podrazumijeva
2. od njega se bolje spava; vidiš ti, a ja se trujem sa šlaftabletama, pa jel mi nije bolje leć u krevet i točit dok ne zaspim ( za mjesec dana skinula bi plak sa mozga, ako ne i cijeli mozak, al šta se može - sve za dobar san )
3. smanjuje opasnost od karijesa; eto se i zubarskih intervencija možete riješit, bolje popit čašu dvije vina neg slušat onu brusilicu kak vam drnda po glavi, a i bićete bolje volje od ispijanja neg da čekate u ordinaciji
4. povećava imunitet i smanjuje šanse za gripu; pa svi vi koji se mislite cijepit još i protiv gripe - odustajte, primite se crnog vina i da vidiš rezultata, nikad zdraviji nećete bit
5. pomaže smanjiti kile; a ljudi se zlopate, gledala onaj "Život na vagi", ubiše se vježbajuć jer nemaju pojma da im je rješenje problema u čaši, dvije vina
6. pročišćava kožu; ovo postaje sve bolje, dakle nema više potrebe za hijaluronskim i kjuten kremama i štajaznam kakvim sve ne budaleštinama, pa te crne bobe su čudotvornije od napitka onog druida iz Asteriksa
7. odlično je sredstvo za opuštanje; naravno da je, naročito kod onih koji inače ne konzumiraju vino, kad bubnu dvije - tri čaše opušteni su u toj mjeri da proklizavaju sa trosjeda il stolice i govore jezike koje inače nikad nisu koristili
8. smanjuje rizik od depresije; nemre bit logičnije, kako možeš bit depresivan kad ti krvnom slikom prokola pola litre crnjaka, cijeli svijet se pretvara u najljepšu idilu i dolazi i do očnih senzacija - žene mogu nenadano ugledat Klunija, a muškarci Hajdi Klum, dokazano jake antidepresive
9. produljuje život; neg šta nego produljuje, pa pogledajte samo Zagorce il Dalmoše, a sve od dobre kapljice kojom okrijepe svoja izmučena nepca, znaju prokušani recept za dugovječnost, bolji od kefira stopedeset puta
10. tjera komarce od vas; divno, ni Autan vam više neće trebat, sad ne znam jel treba puhat u komarce da se ruše il je dovoljno pijuckat, nadam se da se ne treba polijevat napitkom
11. sprečava gubitak pamćenja; pretpostavljam da se podrazumijeva umjerena konzumacija, jer oni koji pretjeraju zadnje čega se sjećaju je ringišpil u Pušćoj Bistri
Sad kad ste prosvijetljeni spoznajom šta je resveratrol, možete kad vam padne na pamet radit na poboljšanju svog zdravstvenog stanja.. Samo nemojte pretjerat sa konzumacijom, jer ćete policajcu koji vas eventualno zaustavi teško izgovorit riječ resveratrol, dakle da ste konzumirali zdravlje u punom smislu te riječi.
( photo by IN portal )
komentiraj (14) * ispiši * #
06
subota
studeni
2021
Sarajevu
Sarajevo - Petrinja; kažu da smo udaljeni 324 kilometra. Dva grada koja su prije tridesetak godina doživjela i preživjela stravično ratno razaranje.
Pa sad još malo prirodne kataklizme. Sarajevo se očajnički bori s potopom, Petrinja već više od deset mjeseci s posljedicama razornog potresa.
U mislima smo s vama, Sarajlije. Grli vas hrvatska Hiroshima.
I ovo će proći.
( photo by Vrisak info i moja Petrinja prije početka uklanjanja dijela ruševina )
komentiraj (18) * ispiši * #
05
petak
studeni
2021
Rossofkine potresne priče
Mjesec je hrvatske knjige. Obzirom na kipuće korona uvjete, djelatnici Gradske knjižnice i čitaonice Petrinja dali su si truda ( zajedno sa mnom ) i snimili smo nešto mojih potresnih priča. da ih ljudi malo poslušaju. Pa ako ste voljni i imate vremena, malo preslušajte Rossofkine potresne priče, kako su ih nazvali. Šaka suza, vrića smija...
komentiraj (18) * ispiši * #
04
četvrtak
studeni
2021
O bezuvjetnoj ljubavi
Ovo je za tebe, tajo. Samo mirno snivaj u vječnosti, dok se ne susretnemo među zvijezdama.
O tebi mi je nekako najteže pisati, valjda zato što si me tako ludo, bezuvjetno volio a umro tako mlad.
Najviše volim gledati tvoje fotke iz mladosti. Tu si onakav kakvog te pamtim i nosim u sjećanju, tada te prerana bolest nije dotaknula. Na ovoj ti je kosa još uvijek pomalo divlja i neposlušna, kasnije si se šišao vrlo kratko.
Uvijek si nosio košulju, uglavnom bijelu. Uvijek obrijan, uredan, uvijek izglancane cipele u kojima si se mogao ogledati. Sjećam se kako si došao na roditeljski sastanak kada sam išla u prvi razred; bila je zima, vrlo hladno. Stigao u dugom tamnosivom kaputu, bijela košulja, hlače na peglu, friško obrijan i namirisan. Tad već nisi bio mršav kao na ovoj fotki, pa sam doma izjavila da ne dolazi u obzir da više dolaziš na roditeljske, jer si najdeblji od svih tata. Smrtno si se uvrijedio i priopćio da nemaš namjeru više ići, kad već imam takvo mišljenje o tebi, iako ima i debljih tata koji nisu došli na taj roditeljski.
Krasno si plesao i pjevao. Sva su naša obiteljska okupljanja bila ispunjena glazbom. Nakon što si obolio, nikada te više nisam čula da pjevaš. Kao da je netko u tebi ugasio svu radost i život.
Meni si uvijek ispunjavao sve želje i hirove. Počne padati snijeg, još se vidi trava, ali ja hoću sanjke i hoću da me drljaš na sanjkama po dvorištu, i ti se bez riječi penješ na tavan, skidaš sanjke i vučeš me po dvorištu. Da ne pričam kako si mi jednom zgodom kupio premalu haljinicu jer ja nisam htjela nijednu drugu osim te, a mame nije bilo s nama da intervenira; na kraju je haljinica završila na mojoj najvećoj lutki, ja je nisam mogla ni zakopčati na sebi. Mamina najčešća rečenica prilikom mojih izvoljevanja bila je - pokvarićeš je skroz, upropastićeš je, zašto joj sve dozvoljavaš ? Nikad nije dobila odgovor na to pitanje. Ti si i dalje ispunjavao svaku moju želju, bez obzira koliko bila suluda. Jednom si završio na šivanju palca i bolovanju jer si mi skidao nekakvu sjajnu naljepnicu sa ručne kose, navaljivala sam dok je nisi počeo skidati i porezao se do kosti.
Kad si sklopio oči u vječnosti, jedan komadić mog srca otišao je zajedno s tobom u smrznutu, hladnu zemlju. Bila sam okamenjena od bola. Mislila sam da će s vremenom i godinama koje neumitno prolaze biti lakše. Nisam bila u pravu; godine su mi donijele tek način da živim sa gubitkom čovjeka koji bi za mene učinio sve na svijetu.
Danas je trideset i četiri pune godine kako si zauvijek usnuo. Ostala su mi prekrasna sjećanja na čovjeka koji me zaista bezuvjetno volio, i kod mene probudio očekivanje da ću tako nešto imati i dalje, tijekom života; možda i malo gorčine, jer sam kroz godine shvatila da je tvoja ljubav bila jedinstvena, neponovljiva i posebna. Tako voli samo otac.
komentiraj (14) * ispiši * #
03
srijeda
studeni
2021
N I T K O
Zapravo ne mogu odlučiti jesam li ljuta ili užasnuta ili razočaraana spoznajom da postoje ljudi koji si uzimaju za pravo pisati degutantno, ne razmišljajući što čine svojim riječima, a sve pod krinkom obračuna sa dvoličnošću političara koji trguju strašnom žrtvom Vukovara.
Pa pod parolom - odavno je to trebalo reći, pa kad Grad Heroj to ne može - jer mrtva usta ne govore - evo ja ću, u velikom finalu svog teksta napiše slijedeće:
"Jebo vas Vukovar.
Jebo vas posebni domovinski pijetet. Jebale vas kolone sjećanja, posmrtni marševi i počasni plotuni. Jebali vas plastični lampioni, plastični vijenci i plastične krizanteme. Jebale vas komemoracije, rekvijemi i mise zadušnice. Jebale vas minute šutnje, dani žalosti i noći svijeća. Jebali vas nogometni memorijali, domoljubni recitali, vukovarski arzuhali i navijački murali. Jebo vas Vukovar.
Jebala vas smrt."
Moram priznati da dugo, dugo nisam pročitala nešto morbidnije i degutantnije. Jer ako želiš razračunati sa političkom garniturom koja je na vlasti i po tvome mišljenju trguje žrtvom Vukovara, onda to učini onako kako treba - pišući kao intelektualac a ne kao divljak.
Ako i ide na račun političara, čemu ovakve ogavne afirmacije? Kao da samo političari hodaju u koloni sjećanja, pale lampione i - kaže on - polažu plastične vijence i krizanteme. Ako se ne varam, u koloni ima i majki poginulih i nestalih, i djelatnika vukovarske bolnice, i pripadnika postrojbi koje su branile Vukovar i onih koji su došli odati barem simbolički počast Gradu Heroju hodajući do Memorijalnog groblja.
Ako ide na račun današnjeg života u Vukovaru, koji je sve samo ne lagodan i jednostavan, opet je vrlo degutantno. Govoriti o umiranju, ponovnom rađanju i novom životu grada može samo onaj tko je tamo živio i napola slijep izišao iz podruma na danje svjetlo 18. studenog 1991, pa pukom srećom preživio odvajanje na one koji će živjeti i one koji će umrijeti strašnom smrću i vratio se u ruševine nakon mirne reintegracije Podunavlja. On je ušao u okupirani Vukovar, odmah iza njegovog pada, i to mu daje za pravo pisati ovakve strave? Kako to da nije ušao u grad s nekim od konvoja koji su dovozili hranu i lijekove dok je Vukovar umirao?
Ako ide na račun iseljavanja iz Vukovara, opet o tome mogu govoriti oni koji su iselili. Mislim da nitko od njih ne bi bio u stanju ni pomisliti, a kamoli izreći ovako nešto. Spomenuo se i Petrinje, rekavši - citiram - niti iz jednog grada nije otišlo više ljudi: čak ni iz poslovično zapuštene, umiruće, odustale i potresom sjebane Petrinje nije otišlo više ljudi nego iz Vukovara. Da smo zapušteni i potresom sjebani - jesmo, ali opet ( barem ja to činim ) smo u stanju argumentirano i civilizirano kritizirati one koji bi mogli nešto učiniti da se situacija promijeni. I kad im pišem, obraćam im se kao čovjek čovjeku, ne spominjući na ovakav način svu golgotu koju smo prošli i koju prolazimo.
Naposlijetku, ni Vukovaru ni Petrinji ne trebaju takvi mudrijaši i dušebrižnici koji pljujući političare izgovaraju takve gadosti.
Da za Petrinju napiše - jebale vas ruševine i popucani zidovi i srušene kuće, a sve obraćajući se političarima...mislim da ne bih mogla garantirati za svoje postupke.
Nitko nema pravo ovakvim se riječima igrati nečijim gradom i sudbinama, pa da želi popljuvati ne znam koga. N I T K O.
komentiraj (18) * ispiši * #
02
utorak
studeni
2021
Samo budite Ljudi jedni drugima
Zanimljivo je i fascinantno da postoje ljudi koje ni pandemija, ni potres nisu ničemu naučili. Pritom na umu najviše imam poniznost i zahvalnost.
Postala sam bolno svjesna i jednoga i drugoga nakon frontalnog sudara kojeg smo čudom preživjeli. Kad se tijelo donekle oporavilo, moj se svijet, mjere kojima mjerim sve što mi je bitno - sve se okrenulo naglavačke. Ne za 360 nego za 3600 stupnjeva. Poniznost ne znači dozvoliti nekom da te gazi, nego shvatiti i prihvatiti spoznaju koliko si krhak i nemoćan, koliko ponizan trebaš biti pred silama nad kojima nemaš nikakvu kontrolu. A onda iza poniznosti spoznaš i zahvalnost, toliko snažnu da te rasplače svaki put kad pomisliš koliko zahvalan trebaš biti na ponovnom rođenju, na darovanom životu.
Potres me samo dodatno uvjerio u točnost mojih spoznaja. U tridesetak sekundi, slušajući stravičnu riku petrinjskog Balroga i gledajući mojeg najdražeg frajera koji je stajao u dovratku ispod zida koji je pucao, i u idućih tridesetak sekundi dok smo izlazili bosi na dvorište...bila sam ponizna i zahvalna kao nikad u životu. Pred silom koja nas je ostavila živima i netaknutima.
Pa kada vidim neke ljude koji i dalje nemilice gaze sve pred sobom da bi postigli ono što hoće, ne znam treba li im se smijati ili plakati nad njima. Jesu li blagoslovljeni time što uopće nisu svjesni što trebaju cijeniti? Jesu li osakaćeni time što nisu spoznali ni poniznost, ni zahvalnost? Kako god, ne bih im rado bila u koži.
Po ne znam koji put ću ponoviti - budite uvijek i u svemu Ljudi jedni drugima. Život je prekratak za bilo što drugo, samo neki toga postanu svjesni tek kada bude kasno.
( photo - anđeo Rehael sjajne Edit Glavurtić )
komentiraj (15) * ispiši * #
01
ponedjeljak
studeni
2021
Popis stanovništva
Čitam danas kak je popisivač stanovništva u Zagrebu ko anegdotu prepričo da je namrtvo isprepado neku sirotu ženi, kad je pozvonio mislila da joj se vratio muž pa rezervnog igrača navrat nanos spakirala da se oblači. I da je bio u kući sa puno životinja gdje mu se jedan mačak plentro na laptop.
Nema on pojma šta je popisivanje stanovništva. Naime, ja u životu nisam valjda bila jedino grobar il papa, pa sam 2001. popisivala stanovništvo u umilnom seocu u okolici Petrinje. Svako jutro pred zgradu općine, pa nas četvero gospodin Ivo utrpa u ladu nivu i ajmo u divljinu. Doživjela sam tamo svega i svačega, između ostalog vozila sam se na blatobranu traktora ( i to onog velikog ) držeć se jednom rukom za kabinu a drugom kišobran iznad glave i molila Boga da živa dođem do drugog zaseoka, jer se otvorio biblijski potop a cesta nizbrdica pod skoro pravim kutem. Papiri za popisivanje su bili kod vozačice, da ne pokisnu, a ona nagazila na gas da šta prije stignemo i da ja ovakva aljtrava ne padnem s blatobrana pod kotač od prometala. Al nije to najsmješnije.
Malo smješnije je bilo kad sam došla kod čovjeka koji je imo i konje, i ovce, i koze, i pure, jedino anakonde nije držo. Pa me prvo poprašio puran, jedva sam živu glavu izvukla; on ga otjero nekim kolcem psujuć i veli - sve tako kljuje majmun, e iće on u rol prvom zgodom. A onda doskakutalo kozle, njegov najveći mezimac, i lapio mi priručnik za popisivanje i zdimio iza štale. Jedva ga skleptali i oteli mu priručnik, još me pitali kad sam tražila novi da šta ja radim na terenu kad mi priručnik izgleda ko da ga je žvakalo. Reko - ma to ja u naletu tjeskobe žvakljam, da mi bude lakše dok bauljam tamo gdje baš nema kuća. A čovjek me s kolcem pratio do ograde jer je puran jedva čeko da krenem van pa da me zaskoči. Al nije ni to najsmješnije.
Jedan je starček imo malenog crnog peseka, koji je imo pet šest kila i narav rotvajlera. Ja ko ljubitelj životinja ušla u dvorište, vidim on se sunča u travi ( pesek, ne deda )...kad deda zjali s terase - bjež'de van, uješće te ćekica ( ćekica je umanjenica za psa, čisto za info ). A ćekica zaprašio za mnom, zapjenio od laveža; jedva stigla i zalupila vrata od ograde njemu pred nosom. Eto dede, veli - slušaj sejo, ja vaku ćekicu niđe vidio nisam, pa točno će nekog zaklat jedan dan. Maršdere tamo da te zavežem, sram te bilo. Tu on njega zakatanči, skuva mi kavu i ponudi me rakijom ko da se dobijem od šoka, ja obavila popis i ajmo kući, zadnji mi je deda bio za taj dan. I u ladi skužim da sam ostavila olovku kod dede na stolu, pisali smo posebnim olovkama zbog optičkog čitača. Drugo jutro ja opet kod dede po olovku, deda opet na terasi, a ćekica mi se učinio zakatančen. E pa krivo mi se učinilo; pustio me ćekica do pola dvorišta, pa kad se rasprašio za mnom...jedva stigla do terase, a deda zjali ( vi sad oprostite ) - maršdere, jebamatersvoju, oćeš seju nakarit, a juče je bila tu. Maršdere tamo. Kad sam došla do zraka, kažem ja dedi - pa kak vi to mislite - nakarit? Kaže deda - ma sejo, to se tako reče, da te ne bi ujeo. I kud te vrag opet nosi vamo? Kažem - ostala mi olovka jučer kod vas, a on mrtav ladan odgovara ( vi sad oprostite ) - jebeš popisivača koji nema rezervno penkalo.
E TO je bio popis, kakav mačak na laptopu. Nek mi se javi kad se bude vozio na blatobranu, kad ga napadnu puran i ćekica i kozlić mu otme priručnik.
komentiraj (14) * ispiši * #
