Petrinja grli Vukovar i Škabrnju

Ne može se ubiti Grad.

Ni kada na njega ispale šest i pol miliona projektila. Ni kada ga ubijaju kuću po kuću, ulicu po ulicu. Ni kada iz gotovo razrušene bolnice u smrt odvedu ranjenike i bolničko osoblje. Ni kada rafalima ubiju Ružicu Markobašić i bebu koju je nosila pod srcem. Ni kada ubiju šesnaestogodišnjeg Igora Kačića, jer su znali da mu je otac do smrti branio Vukovar. Ni kada, poput Kate Šoljić identificiraš posmrtne ostatke četvorice sinova. Ni kada na Trpinjsku cestu samo nadiru tenkovi, jer su ih tamo čekali Žuti mravi i Pustinjski štakori i uništavali ih, smijući se smrti u oči. Ni kada, nakon što su prestale detonacije, gladni, izmučeni i prestravljeni Vukovarci iziđu na svjetlost dana iz podruma i ugledaju irealne slike zla - potpuno srušeni Grad i tijela svojih poginulih sugrađana, spaljene krošnje vukovarskih stabala koje su poludjele ptice već odavno napustile. Ni kada se zaustavi glas Siniše Glavaševića i ugasi čarobni osmijeh Jean Michela Nicoliera. Koliko tisuća takvih stravičnih "ni kada" može ispričati svaka stopa Vukovara.

Svake se godine 18. studenog ponovo pretvorim u dvadeetpetogodišnju prognanicu i sjetim se silne kiše koja je toga dana 1991. natapala zemlju; kada je objavljena vijest o padu Vukovara i ja sam, poput neba, zaplakala, nemoćna da išta učinim. Gledala strašne snimke razaranja i nadala se da će ispaćeni ljudi napokon imati mir. Nažalost, tek su se tada nad Vukovarom otvorila vrata pakla. Nezamislivog u civiliziranom svijetu, u srcu Evrope, krajem 20. stoljeća.
Na drugom je kraju Hrvatske istoga dana Škabrnja izgubila svoje stanovnike, na najokrutniji način, nezamisliv normalnom ljudskom umu.

Trideset godina kasnije gledam Vukovar, i grlim ga odavde, iz svoje Petrinje, koja je po silini razaranja i broju civilnih žrtava bila odmah iza Vukovara, a preživjela je i silinu razaranja majke Zemlje prije gotovo godinu dana.
I opet vam kažem - ne može se ubiti Grad. Ostanu ljudi koji su ga neizmjerno voljeli, i barem neka malena klupa na koju mogu sjesti, dok čekaju da sve prođe. Da rane barem malo zacijele.
Petrinja grli Vukovar i Škabrnju, i srcem i mislima i uništenim kućama.

( fotke - vukovarske ruševine i sinoćnja slika Petrinje, ispred osnovne škole Dragutina Tadijanovića )