20

subota

studeni

2021

...a i ti si s nama i neka te nima...

Miro je šezdeset godina svoga života darovao zborskom pjevanju. Jedan od najboljih prvih tenora koje je Petrinja ikada imala. Jutros se pridružio nebeskoj vojsci Petrinjaca, u osamdeset i trećoj godini života.

Svašta je prošao tijekom života - teško ranjavanje 1991. godine, smrt supruge, zahtjevan i vrlo ozbiljan operativni zahvat, smrt sestre prije nepunu godinu dana. To je tako, sudbina - što li - ponekad vrlo grubo podijeli životne karte. Miro je bio jedan od onih koji su udarce primali hrabro, čvrsto na nogama; tako je barem uvijek djelovao.

Mislim da su mu pjesma i sjajan smisao za humor uvelike olakšavali sve nedaće s kojima se morao nositi. Naprosto ne mogu odoljeti da vam ne ispričam dva štikleca vezana za Miru.
Prvi - zbor kreće u Zagreb na Cossettov memorijal i nakon samo stotinjak metara crkne autobus. Šta sad? Sjedaj u aute ko s kim stigne i gas za Zagreb, da stignemo bar na nastup u Glazbeni zavod. Vozi Joso Čačić, Miro sjedi na prvom sicu, Jaka i ja iza. Njih dvojica su i inače bili ubojita kombinacija, samo su cirkusarijama nadopunjavali jedan drugoga. Kad je sve završilo, ne da Miro nego da idemo na sladoled kod Vinceka. Džabe mi nagovaramo - pa skoro će jedanaest, ko zna jel ima sladoleda; neće on nego po sladoled. I dođemo do Vinceka, žene što rade mrtve umorne, u piksama od sladoleda skoro pa ništa ni nema. Miru to ne sprečava da naručuje:
-Dobra večer, ja bi vas molio sladoled od lešnjaka i...
-Nema ga više.
-Dobro, onda od punča i...
-Nema ga više.
-Dobro, onda mi nagrebite u kornet sa žlicom iz svake pikse toga šta je ostalo, jeba me takva slastićarna.
Ispostavilo se da je bilo još vanilije i čokolade i mislim jagode, taman za nagrebat naša četiri korneta. Nije se gasio do podzemne garaže - da kakva je to slastićarna, da kakve ima veze šta je jedanajst sati, da to nikad tamo doživio nije...I na ulazu u podzemnu garažu - čudo, stoji mlada djevojka, prodaje onaj sladoled iz automata što se namata kao klupko vune. On brže k njoj, pruža onaj kornet i veli - gospodićna, samo trpajte dok mi ne procuri po cipelama.

Drugi - u Šibeniku, nakon koncerta, večera je u restoranu odmah pored katedrale. Švedski stol prepun delicija, ali uglavnom plodova mora i morske ribe. Ja baš nisam ljubitelj ni jednog ni drugog, pa sam se nastojala dočepati barem salate ili ponekog krumpira, a i Miro se lavovski borio za salate i krumpir. Prilazi nam jedan od organizatora, pita je li sve u redu - ono, zašto ne jedemo. Nisam stigla ni usta otvoriti, Miro me preduhitrio:
-Rossovka, ajde brzo s druge strane stola, eno je kuvar doneso još krumpira, trpaj za petero u tanjur. Šta ste me ono pitali? A da - ma sve je u redu, gledajte, ja sam veterinar po struci i jestivim smatram samo ono šta hoda na četri noge i šta se može zavezat za šljivu.

Sigurna sam da će i tamo kud mu se duša vinula nasmijavati sve i svakoga.
Mirno snivaj, Miro. Neka ti je laka petrinjska gruda.

( fotografija - Antun Petračić, sa posljednjeg koncerta u obljetničkoj 150. godini HPD Slavulj; Miro stoji prvi )


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.