Samo budite Ljudi jedni drugima

Zanimljivo je i fascinantno da postoje ljudi koje ni pandemija, ni potres nisu ničemu naučili. Pritom na umu najviše imam poniznost i zahvalnost.

Postala sam bolno svjesna i jednoga i drugoga nakon frontalnog sudara kojeg smo čudom preživjeli. Kad se tijelo donekle oporavilo, moj se svijet, mjere kojima mjerim sve što mi je bitno - sve se okrenulo naglavačke. Ne za 360 nego za 3600 stupnjeva. Poniznost ne znači dozvoliti nekom da te gazi, nego shvatiti i prihvatiti spoznaju koliko si krhak i nemoćan, koliko ponizan trebaš biti pred silama nad kojima nemaš nikakvu kontrolu. A onda iza poniznosti spoznaš i zahvalnost, toliko snažnu da te rasplače svaki put kad pomisliš koliko zahvalan trebaš biti na ponovnom rođenju, na darovanom životu.

Potres me samo dodatno uvjerio u točnost mojih spoznaja. U tridesetak sekundi, slušajući stravičnu riku petrinjskog Balroga i gledajući mojeg najdražeg frajera koji je stajao u dovratku ispod zida koji je pucao, i u idućih tridesetak sekundi dok smo izlazili bosi na dvorište...bila sam ponizna i zahvalna kao nikad u životu. Pred silom koja nas je ostavila živima i netaknutima.

Pa kada vidim neke ljude koji i dalje nemilice gaze sve pred sobom da bi postigli ono što hoće, ne znam treba li im se smijati ili plakati nad njima. Jesu li blagoslovljeni time što uopće nisu svjesni što trebaju cijeniti? Jesu li osakaćeni time što nisu spoznali ni poniznost, ni zahvalnost? Kako god, ne bih im rado bila u koži.
Po ne znam koji put ću ponoviti - budite uvijek i u svemu Ljudi jedni drugima. Život je prekratak za bilo što drugo, samo neki toga postanu svjesni tek kada bude kasno.

( photo - anđeo Rehael sjajne Edit Glavurtić )