336

Tri stotine trideset i šest dana. Toliko ih je prošlo od onog dana kada je u Petrinji vrijeme stalo.

Još uvijek stoje božićni ukrasi na pročelju zgrade gradske uprave, još uvijek ima izloga na kojima piše "Sretan Božić i Nova godina". Prva je nedjelja došašća u 2021. godini i tri stotine trideset i šest dana koji su iza nas, a da se gotovo ništa nije pomaklo s mrtve točke.
Naslušali smo se obećanja, praznih priča, rokova za početak nečega...sve je ostalo na obećanjima i praznim pričama. Prošlo je proljeće, ljeto i jesen, zagazili smo u vrijeme došašća a promjena nema. Slušamo brojke koje u intervjuima iznose raznorazni odgovorni, a tiču se obnove i rješavanja gorućih problema grada koji je tako teško stradao. Zar je moguće da sam ja jedina koja ne vidi pomake na bolje? Svi zadani rokovi za početak nekakve obnove zastarjeli su još u rujnu. Jedino je srušeno nešto objekata koji su predstavljali ugrozu. Promet starom gradskom jezgrom još nije moguć, i tko zna kad će biti. Najkraća pješačka staza do Centra novog života na Sajmištu je raskopana i uništena, bez javne rasvjete. Svaka ulica i svaka kuća u Petrinji ima takvu svoju tužnu priču; dugo bi trajalo da sve nabrajam.

Što tek reći o ljudskim sudbinama? O životima onih koji žive stari i nemoćni u okolnim selima i ovise o tome hoće li im netko dovesti topli obrok ili donijeti deku da se njome pokriju? O životima onih koji su u sekundama ostali doslovno bez ičega i rasuti su kojekuda, po kontejnerima, tuđim stanovima ili su otišli iz Petrinje? O životima svh nas koji iza svakog novog potresa gledamo jesu li se pukotine na našim kućama još razjapile i ima li novih? O životima onih starih ljudi koji se ne žele maknuti nikud iz svojih ljetnih kuhinja jer čekaju da im se dođe srušiti kuća koja je u crvenom? Žele biti tu dok se bude rušilo ono u što su uložili svoje živote.

Ali nije to ono što me najviše boli. Svakodnevno idem na posao kroz najgore ruševine, gutam suze i samo u sebi ponavljam - jednom će sve ovo proći. Najviše me boli to što ljudi i dalje ne shvaćaju da se jedino zajedno, bez obzira na političku ili bilo kakvu drugu opredijeljenost, možemo i moramo izboriti da se nešto pokrene. Samo zajedno možemo opstati, hodajući kroz ruševine naših života i boreći se da iz ruševina KONAČNO počne rasti novi grad. To znači da nije dovoljno petnaestak ljudi - volontera u građanskoj inicijativi Petrinjsko proljeće i administratori grupa koje su nastale iza potresa i pune su ružnih riječi i komentara. Ako svatko od nas pomakne samo jedan kamenčić, to mora dovesti do toga da krenemo iz ničeg u nešto.

I za kraj, da vam kažem što mi je rekao manji najdraži frajer nakon povratka iz Zagreba prije nekoliko tjedana. Pričao mi gdje je sve bio, i na moje pitanje je li mu Zagreb ljepši odgovorio je - ne, Petrinja mi je puno ljepša.
ZA NJIH SE TREBAMO IZBORITI, AKO SE VEĆ NE ŽELIMO IZBORITI ZA SEBE. Naša djeca vole svoj grad, koliko god razrušen i neobnovljen bio.

( fotke - Turistička zajednica grada Petrinje )