31
subota
srpanj
2021
Koreografije
Ja ležim u kratkim hlačama i majici bez rukava i gledam teve. Vani je nekih dvadesetpet stupnjeva. Nakon dugo vremena prijenos nastupa Lada, doista ne cijelog ansambla zbog svih peripetija oko korone.
I šta oni izvedu u sat vremena? Četri koreografije, i to četri najteže koje postoje, šta zbog koraka šta zbog nošnji - splitski gradski ples, valpovačko kolo, linđo i bunjevačko kolo. Jel znate vi šta znači u sat vremena se:
- presvuć četri puta, i to u kakve nošnje; ona valpovačka je najimpresivnija, sa podsuknjama, suknjama i nadsuknjama i vunenim dokoljenkama, plus marame preko ramena i ukrasi na glavi za koje ne znam kak se zovu
- popravit šminku i izbrisat znoj četri puta između plesa, i to kakvih teških koreografija
- otplesat do savršenstva svaki korak, uz osmijeh na licu, ko da hodaju cestom
- bit pod reflektorima za vrijeme plesa, da ljudi bolje vide svaki pokret
- silazit četri puta sa pozornice ne zadihan i smušen nego ravan i nasmijan
A ja ležim i gledam i znojim se, ko da ja plešem. Da me neko natjera u one vunene čarape i šest slojeva podsuknji na dvadesetpet stupnjeva, ne znam kako bi se proveo. Gledam i divim im se, jer su strašni profesionalci i za Lado zna cijeli svijet.
Pa si nešto mislim, daj nek pošalju nekog ko uči plesat ove sjajne plesače i na policijsku akademiju, djeca su očito naklonjena plesu, pa nek ih poduči malo žešćim koreografijama. Mislim da im nakon dva sata probe bunjevačkog kola i linđa, naravno u nošnjama, ne bi više dugo vremena palo na pamet išta zaplesat.
Lako je poskakivat u kratkim hlačama jen dva jendvatri, jen dva jendvatri. Pa tak do besvijesti. A šteta je da se ne iskoristi i plesni talent mladosti, možda bi neko od njih upo i u Lado.
komentiraj (11) * ispiši * #
Književni kompas
Samo fotoalbumčić sa današnjeg Književnog kompasa, da se vidi da smo bili na hrpi, grupa entuzijasta koji vole pisanu riječ i rado poslušaju što i drugi imaju za reći. Vrlo opušteno i ugodno, šteta je što se češće ne nađemo.
( Preobuvala se jesam, ali sam možda malo previše bila sagnuta, pa ćemo zaobići fotku preobuvanja, nisam posvuduša pa da imam silnu potrebu pokazivat šta sve imam, jel tako. )
Pjevali su nam Dora i Igor, i baš je bilo sjajno.
Siniša Matasović, Sanja Domenuš, Ivana Švragulja, Željko Maljevac, Miroslav Kirin, Vid Bešlić, Simbad Hadžić, vridilo je B
( Zajednička fotka - Miroslav Šantek, a ove gdje sam ja posudila sam od Ivane Švragulje )
komentiraj (8) * ispiši * #
30
petak
srpanj
2021
Malo književnog kompasa
Znači ovako.
Pofarbala sam se i ošišala, da ne dođem među ljude sa izrastom, nije apetitlih. I to sam našla svoju pepeljastoplavu farbu, da ne izgledam ko Šveđanka. Ujutro uz kavu čupam obrve, sad više ne vidim, džabe onaj špigl šta povećava sedam puta pa se prepadneš kad se pogledaš. Nokte lakiram iza pranja suđa poslje lajt večere, šta mi ih vrijedi sad nalakirat pa da pola laka ode. Haljina je spremna, i platforme koje imam namjeru obut tek kad tamo sjednem, da se ne skršim putem i još završim na ortopediji. Do tamo ću stić u svojim najdražim sandalama za koje bolje da niko ne zna kak izgledaju. Pričuljke sam probrala, ove svježije, da ne čitam ono šta već svi znaju, samo ih sutra trebam isprintat.
Pa se pojavite vi koji niste na moru, da malo smijehom ili poezijom a malo glazbom otplovimo u svijet drugačiji od onoga što Petrinja trenutno proživljava. Da malo pobjegnemo od stvarnosti.
Nećete valjda dozvolit da se preobuvam, a da to niko ne vidi.
Sve piše - sutra, 10:30, na otvorenom.
Veselim se vidjeti drage ljude koje dugo nisam vidjela. Jedino moram pazit da ne userem haljinu sladoledom koji planiram maznut taman od slastičarne do Hrvatskog doma.
komentiraj (7) * ispiši * #
29
četvrtak
srpanj
2021
O smijehu, zubima i vukoglaku
Fascinantno je kako i u najtežim životnim trenucima tračak smijeha pronađe put da rasvijetli tminu. Sigurna sam da tako mora biti, da čovjek sačuva razum i da ne poludi od bola.
Iza potresa smo svi bili na hrpi, u dvorištu kod druge bake najdražih frajera. U kućama nitko nije ni bio, nestalo je struje i vode i nismo znali što donose sati koji dolaze. Oko nas torbe s najnužnijim stvarima, nešto igračaka najdražih frajera. Sjedimo i pijemo kavu, skuhala susjeda koja je igrom slučaja imala flaširane vode. Krajičkom oka vidim sestričnu, polako hoda prema dvorištu i briše suze. Ustajem i krećem prema njoj, pripravna da je počnem tješiti i onda shvatim da se ona smije. Malo me uhvatila i panika; otkud znam što je, da nije ispalila na živce naskroz. Pitam - šta je bilo, zaboga milog?
- Mom starom ( čitaj mužu ) su pukli zubi. Proteza mu je pukla.
- Pa kako? - pitam ja.
- Pa na kožu od pečenice. Krcko, krcko i pukli zubi ko led. Eno kopa po ladicama, traži ono ekspresno ljepilo da ih proba zakeljit.
Htio - ne htio, moraš se smijat. Nije baš za smijanje, korona u punom zamahu, potres koji je poharao i tko zna kad će čovjek uopće doći do zubara, Ali zarazio me njen smijeh i bilo mi je malo lakše. ( Zubi su lijepljeni nekoliko puta, a onda su stigli i novi, pa je time zubnoprotetička situacija uspješno okončana, )
Kad je pao mrak, nebo je rasvijetlio puni mjesec. Mi i dalje vani, obukli jakne. Najdraži frajeri su već pomalo zaboravili na preživljeni strah i skakuću poput malih vilenjaka. Najednom me najdraži frajer šaptom zovne:
- Bako, ja mislim da sam na krovu vidio vukoglaka. ( Da pojasnim - riječ je o vukodlaku, prijatelj mu je pričao o tom biću i bila nam je svima simpatična riječ vukoglak pa ga nismo ispravljali. )
Primam ga za ruku i idem za njim kroz mrak dvorišta. Kad na susjednom krovu zaista stoji čovjek, točno u ravnini punog mjeseca, i pregledava krov.
- Nije vukoglak, sunce, striček se popeo da možda namjesti neki pomaknuti crijep na krovu.
- Onda dobro, da znaš da sam se prestra...
- BAKO, JE LI ONO VUKOGLAK NA KROVU? - ori kroz mrak glasić manjeg najdražeg frajera, koji je morao doći za nama da provjeri što radimo.
- Ne viči, nije vukoglak, striček pregledava krov.
- MISLIO SAM DA JE VUKOGLAK NA KROVU, ALI NIJE - odjekuje kroz mrak njegov glasić i odzvanja smijeh zvonak poput srebrnih zvončića na nekadašnjim božićnim kuglicama. Mora javiti ostatku ekipe da je sve pod kontrolom.
Smijeh je čudesan. Možda ćete ga ponekad izgubiti, biti će i trenutaka kada nećete imati snage za smijeh...ali barem se nasmiješite.
Smijeh barem na trenutak razvodni i bol, i nemoć, i očaj. Donese olakšanje umornoj duši.
komentiraj (9) * ispiši * #
28
srijeda
srpanj
2021
Arsenu
Arsen je uistinu bio velik.
Odrastala sam uz brata rockera i Arsena tek povremeno čula na nekim od ondašnjih festivala. Koja su to vremena bila - Splitski festival na crnobijelom teveu, svi smo ga gledali i uživali, čak je i moj tata volio gledati Splitski festival. S vremenom sam zavoljela način na koji Arsen iznosi i silinu emocija, i opise krajobraza. Bio je vrlo poseban, tako sam se znala nasmijati kad bi gostovao u nekoj od emisija. Imao je sjajan smisao za humor.
Danas bi proslavio osamdeset i treći rođendan. Sretan, Arsene, negdje u plavetnilu beskraja koje nas sve čeka.
komentiraj (6) * ispiši * #
27
utorak
srpanj
2021
Hešteg samoguli
Šta uopće napravit za jest po ovoj vrućoći? Šta god mi padne na pamet, ugrije se kuhinja dok je gotovo na milion stupnjeva, a nemreš saki dan jest sir i vrhnje i paradajz. Dobro, možda i malo pancete jer je hladna.
I šta ćemo danas za ručak? Ispaćeni životni supatnik bi lazanje. Ja proklinjem dan kad ih je izmislilo i zapakiralo u tvornici. Pazite, to znači upalit rol i ima gorit barem pola sata dok se lazanje zapeku. Kud vani žeže, tud rol na dvjesto grije. Al ajde, nešta se mora pojest pa sam bubnula lazanje u rol i brže napravila salatu dok se još donekle dalo disat.
Kad je zazvonilo da su lazanje spremne za konzumaciju, sjetim se da sam kupila i rogova za speć na salatu. Pa brže lazanje van iz rola i bubnem peć jebene rogove, kad je već kipućoća u kuhinji da me ubije dokraja. Kaže ispaćeni životni supatnik - ajme šta je vruće. Reko - srećom se nisi sjetio lazanja za ručak, šuti i jedi, Da zašto rol još radi. Pa zato šta sam glupa i ne znam gdje se gasi, peku se paprike eto zašto. Da kud na tu vrućinu pečem paprike. Reko kad već radi rol, nek nas ubije dokraja, nije dosta šta su se lazanje radile za ručak pa nek bude i pečenih paprika za nekad navečer, one će barem bit iz frižidera.
Krenem ja gulit paprike, a one neguljive. S koje god strane potegnem sve se nešta zapinje, pa se otkine mali komadić, pa špricnu koštice na sve strane...Ne bi ih ogulila, ko da keficom za zube skidam pločice sa zida. Pa se sjetim koliko sam ih puta znala peć i skidat kožu ko košuljice dolje, a danas - zlo i naopako. Znojim se ja, šta od temperature usljed napecavanja, šta od živčanoće jer paprike ko da sam prije pečenja zamotala u streč foliju. Jedva ih ogulila, točno mi je na pola guljačine došlo da sve žviknem kroz prozor. A onda opet mislim - e pa saću vas ogulit makar gulila do ponoći. Malo pomalo, uz dosta sekiracije i dva džin tonika da umirim ruke, ogulila ja njih. Sa češnjakom nije bilo problema, on nije neguljiv ko rogovi pa se evo salata hladi u frižideru.
Sad ću sve pojest namjerno, samo zato šta su mi iskidale tri kile živaca. Sva sreća pa moj želudac zasad trpi te moje prehrambene ispade.
Danas mu al nikako ne bi bila u koži. Mom želucu mislim.
komentiraj (14) * ispiši * #
25
nedjelja
srpanj
2021
Mome Gradu, u kojem je vrijeme stalo 29. prosinca
Ideja da se stvori jedna majušna monografija sa fotografijama onoga što je Petrinja preživjela 29. prosinca 2020. godine nije se rodila preko noći.
Prvi mi je put tako nešto palo na pamet kada sam napisala priču o klaviru Juliane Tomić, koji je preživio tri rata i uništilo ga je probuđeno čudovište iz dubine zemlje, na navodnih 6,3 po Richteru. Pomislila sam da bi bilo dobro zaustaviti te strašne slike u vremenu, za one koji će doći poslije nas i neće pamtiti Grad kakav mi pamtimo jer će iza rušenja biti sagrađene neke nove kuće, možda sasvim drugačijeg izgleda.
Prvi sam put centrom Grada prošla u svibnju 2021. Naprosto se nisam mogla suočiti sa silinom razaranja koje je istrpjela stara gradska jezgra. Nikada u životu nisam osjetila takav bol i prazninu. Hodala sam neprepoznatljivim centrom Grada, rušenja su već bila u tijeku i opet mi je u zakutku misli bljesnula misao - zaustavi sve ovo u vremenu, jednako kao što je vrijeme stalo onoga kobnog prosinačkog dana.
Ono što me definitivno do kraja ponukalo da to i učinim bili su strahotni komentari koje se moglo kojekuda pročitati, tipa - pa to bi se ionako samo srušilo, na što vam je i ličio taj vaš Grad, da ne pišem dalje. Pa za sve one koji nisu znali, na dubini od deset kilometara ispod Petrinje toga se dana stvorila energija jača od nekih atomskih bombi koje su bile korištene. I to ispod Grada koji postojanjem seže daleko u prošlost, koji je 1240. bio grad trgovaca i obrtnika koji su od slavonskog hercega Kolomana zatražili "sloboštine, što ih svojim radom zaslužuju".Hoću reći da je stekao status slobodnog kraljevskog grada prije Zagreba. Grada u kojem su Napoleonovi grenadili posadili lipe oko 1812. godine, i još uvijek krase naš stoljetni park. Grada koji je po silini razaranja i civilnim žrtvama 1991. na strašnom drugom mjestu, odmah iza Vukovara. Grada koji diše na samo pedeset kilometara od Zagreba, a toliko je zaboravljen i zanemaren i prepušten sam sebi.
Trebalo mi je puno vremena iz jednog jedinog razloga - svaka fotografija koja će biti u toj majušnoj monografiji neraskidivi je dio mog života. I ne samo mog; života svih Petrinjaca koji su naučili hodati tlom koje svako toliko podrhtava i proživljavaju pakao pokušavajući nešto popraviti, nešto izboriti i ostati normalni u svemu tome. Svima njima posvećena je ta mala monografija.
Tekstovi su skoro gotovi, zahtijevaju još malo "farbanja", a fotografije su odavno odabrane. Ponosna sam što će iza nje stati Matica hrvatska, i iskreno se nadam da će biti onih koji če je poželjeti kupiti kako bi se prikupljenim novce.m uredilo nešto za petrinjske mališane, koji su zapravo najveći heroji. Odrastaju i igraju se u ruševinama Grada u kojem su načinili prve korake i koji ga vole jednako poput nas odraslih.
Poželite toj skromnoj knjižici nebeski let, a mome Gradu mir majke zemlje kojeg sanja već sedam mjeseci, iza gotovo dvije tisuće preživljenih potresa.
( moj pogled iz parka na staru gradsku jezgru )
komentiraj (2) * ispiši * #
Mauzolej - Nova nada
Apropo krčenja mauzoleja - samu sam sebe iznenadila količinom bačenog iz ormara.
Mislila sam kad počnem odvajat ono šta je za bacanje da ću se malo više kolebat. Ono, možda bi eventualno mogla ostavit za svaki slučaj. Pa sam tako na stranu stavila neki šos sa koraljima i par košulja i majica, al sam se odmah zaustavila i probala sjetit kad sam to zadnji put obukla? Odgovora bez. Pa je i to otišlo u vreću. Čak sam bacila i sve ono drlo iz grupe "trebaće za krečenje il za u šupu", pa i ono iz grupe"šta ako mi se bude nosilo nešta smeđe il zeleno"? Neke sam suknje išla probavat, da vidim jel idu na mene; nisu išle, onda znate koliko stoje ( iz vremena kad sam imala pedeset i tri kile, sad imam deset kila više, šta znači da su zadnji put bile na meni prije barem šest godina ). Pa par haljina koje nikad, al nikad na sebe obukla nisam; stajale su za slučaj "ako bi mi trebala dugačka haljina za svečane prilike". Nikad ne možeš znat kad će iskrsnut svečana prilika i onda držiš haljinu, pa ne grize iz ormara a možda će zatrebat.
Ko šta sam i pretpostavljala, našlo se tu komada robe za koje pojma nemam otkuda mi. Možda se to šta dugo stoji nakon nekog vremena zaozbiljno samo počne razmnožavat u ormaru jebote. Izvadila neke traperice i par majica - ne sjećam se da sam ih ikad vidjela. Sve brže nagurala u vreću da se još ne počne pred mojim očima razmnožavat, kako da ih zaustavim i čime?
Pa kad sam prešla na jastučnice koje eto stoje, a jastuke tih dimenzija ne koristim par godina. To je recimo stajalo za slučaj ako bi mi trebala neka krpa koja ne ostavlja dlake, a nikad mi nije trebala jer imam pamučne krpetine za brisanje stakla. Al bitno da su one stajale u ormaru, za slučaj da se predomislim. Pa stolnjaci koji isto stoje, a na stolu su bili zadnji put kad se Lady Di udavala. Znači pobacala sam gotovo sve artefakte nemjerljive vrijednosti. I mogu vam reć - šta sam više gurala u vreću to je lakše išlo. Ko po traci, hešteg samotrpaj. Samo tri vreće, sitnica,
E sad mi je ostalo za rekontrolu onaj dio sa jaknama i sakoima i kaputima, ima i tu zanimljivih stvarčica, iako puno manje nego među ovim drlom koje sam rekontrorirala. Plus još nešta robe u ormarima u šlafcimeru, da se mogu preselit u mauzolej, rekli smo da više tamo gdje spavam ormar može stajat samo u mislima i nikako drugačije.
I gdje je meni pamet bila da nisam puno prije to pobacala? Sve ko nešta jako potrebno, za sve predvidive i nepredvidive situacije, a kad me krenulo bacanje napunila tri vreće.
Pa sukladno tome - nastavak slijedi. Uostalom i Ratovi zvijezda su imali nastavke, nisam ja kriva šta mi je natrpalo po sobama tolike ormare pa sam imala kud gurat sve te odjevne kombinacije.
komentiraj (8) * ispiši * #
24
subota
srpanj
2021
Poput akvarela
Težak je dan iza mene.
Ne zato što sam konačno nemilosrdno izbacala popriličnu hrpu odjeće iz grupacije "možda ću obući, al sigurno neću". To mi je čak donijelo nekakvo olakšanje, riješila se nepotrebnog i shvatila da sam to odavno trebala napraviti.
Pješice sam se spustila do placa u nadi da ću naći mahune, one fine dugačke zelene mahune koje se dinstane tako fino sljube s vrhnjem. Nisam ih našla, ali sam prošla pješice Gajevom do Bogdata i gledala kako moćni građevinski stroj izravnava ostatke nečijeg Doma. Ušla u moje Brezje koje ne bi mijenjala ni za Petu aveniju u New Yorku i na ulazu u dvorište shvatila da par crvendaća pravi gnijezdo negdje pod mojim krovom. Stalno su donosili nekakve slamkice, mužjak neprekidno pjevajući a ženkica je sva usplahirena gledala hoću li ja krenuti prema njima. Crvendaći su moje najdraže ptice, i nisu svjesni koliko je radosti u meni jer su odabrali moj krov da negdje saviju malo gnjezdašce i tu žive. Dok sam ih onako izdaleka promatrala kako dolaze i vraćaju se, vidjela sam i malene paradajze koji su se prkosno odmetnuli na krhkoj stabljici uz sam temelj kuće. Nevjerojatno je otkud je niknuo i spreman je svoje sićušne plodove ponuditi na dar, kao da kazuje - ako mogu ja, onda možeš i ti.
Otputila sam se i do stare derutne zgrade na nekadašnjoj željezničkoj stanici i napravila par fotki. Vratila se godinama unatrag jer je tim putem moj otac svakodnevno išao na posao, u nekadašnji gigant i pojam kvalitete. Nikada više tim tračnicama neće prolaziti vlakovi; Petrinja je pedesetak kilometara udaljena od Zagreba i ne treba joj ništa, pa ni prometna povezanost sa glavnim gradom.
Otišla u Lidl i odmah na ulazu pronašla cvebe u čokoladi ( za neupućene - cvebe su grožđice ). Opet flashback u djetinjstvo, u Bonbonierru gdje se ta krasota prodavala na vagu i najviše sam ih voljela jesti. Ni Bonbonierre već dugo nema, ali srećom znaju i drugdje uvaljati cvebe u čokoladu pa ih prodavati u Lidlu.
I onda guram kolica između polica, i strese; glasna eksplozija kao kod probijanja zvučnog zida, zvonile su boce i tresle se police. A ljudi - nitko ništa; kao da je to najnormalnija stvar na svijetu i dalje su hodali birajući voće i deterdžente.
Kasnije čitam da je bio jačine 3,8 ( negdje piše 4,3 ) i opet je epicentar bio negdje, na nekom mjestu na karti koje se ne zove Petrinja po nekim portalima. A bio je 300 metara od kuće mog juniora u Petrinji.
Izmiješali su mi se danas osjećaji poput akvarela - i radost, i tuga, i gorčina, i ljutnja. Sve je to život, i sve to ima svoju simboliku i jasnu poruku.
Nadam se da je uspijevam dobro protumačiti.
komentiraj (9) * ispiši * #
23
petak
srpanj
2021
Operacija Mauzolej
Sutra započinjem operaciju kodnog naziva krčenje mauzoleja.
Oni koji duže vrijeme prate moje pričuljke, znaju da je mauzolej zapravo prostorija u kojoj stoji svaštanešta - recimo Vilerovi gobleni, kotlić za kuvat gulaš sa pripadajućim nogarima, rešetka za roštilj od inoksa na kojoj bi mogla za nuždu prespavat kolika je, ranjglurine za kuvanje zimnice od dvadesetpet do četrdesetpet litara, stolice koje se ne koriste uključujući i one za na terasu, kutija sa nepoznatim brojem cedea, kutije sa sezonskom obućom koja se ne nosi, nakit za na bor, igračke kojima se više ne igraju najdraži frajeri, kutiješina sa stručnom literaturom za prevođenje i papirusima od seljačke bune naovamo, moj najdraži naglocrveni kofer i putne torbe pet komada, državni stijeg i ono šta je sutra najbitnije - ormari koje moram raskrčit. Hoću reć pobacat sve one unikatne i antikvitetne primjerke odjeće koji idu u grupaciju "možda će trebat al sigurno neće".
To znači da ujutro uz kavu moram popit dva praška protiv živaca, jer se već vidim pred ormarom sa starim pitanjem - pa kak ću to bacit kad bi mogla obuć recimo za u šupu il kad se bude krečilo? Kak da bacim veste za koje uopće ne znam šta rade u mom ormaru i ko ih je tamo stavio? Znači ako drmnem dva praška biću ladna ko špricer i ima da izbacam jedno desetak vreća minimalno. Plus zavjese koje eto stoje jer mi ih je žao bacit iako nikad ne idu na prozor. Plus jastučnice koje više ne koristim jer sam kupila male anatomske jastuke za ovaj sjebani vrat. E sutra sve to ode ko da nikad postojalo nije.
Jer moram pokrpat zidove na šlafcimeru, ovo šta je popucalo ne od potresa nego zato šta ja ne znam normalno zatvarat vrata pa nabijam ko divlja zvijer i eno pukotina da se smrzneš, i normalno da mi to država neće popravljat. Pa nisu oni krivi šta ja ne znam zatvarat kvakom nego deknem vratima da susjedu spadnu rolete na prozorima.
A da bi se to pokrpalo, moram iz šlafcimera maknut ormare kud? Pa u mauzolej, da kud bi s njima. Da bi ih se dislociralo u mauzolej, moram pobacat sve te prnje da se može bar jedan ormar šiknut van za glomazni otpad i tek onda seoba ormara. Više u šlafcimeru nemam namjeru držat ništa osim kreveta, nahtkasla i lampe. Karniša isto ide dolje. Sve šta može otpast il se prevrnut neće majci bit tamo gdje ja trebam spavat. Jer je na navodnih 6,3 ormar pao kud? Na krevet. E pa neće više, ide on gdje mu je i mjesto, u mauzolej prepun artefakata pa ako nedajbože bude pado - nek tamo pada.
Čisto da znate, ako sutra ništa ne napišem znači da još sjedim pred ormarima i prebirem jel da bacim il ne.
Pojma nemam ko je sve te prnjetine naguro u ormare i kak su stale unutra. Znaću sutra. Možda.
komentiraj (14) * ispiši * #
22
četvrtak
srpanj
2021
Priča o lubenici i bunaru
Dok sam bila dijete, najbolje lubenice na petrinjskom placu prodavala je jedna baka, čiji je govor odavao da dolazi iz Bačke. To sam tek kasnije, nakon dosta godina, prepoznala čuvši Bunjevce kako govore. Onako malenoj više mi je bilo važno da su njene lubenice najukusnije.
Bila je sićušna poput ptičice, odjevena u crnu haljinu ispod koje je provirivao našlingani porub podsuknje kad bi se pomakla da dohvati lubenicu ili novce. Sjećam se da je imala džepove na haljini i bijelu maramicu, isto sa šlinganim porubom, kojom je vjerojatno brisala lice. Vidio se na njoj trag nekadašnje ljepote, i nekako sam sigurna da je odbila puno prosaca i otišla za onoga koji je osvojio njeno srce. Ruke su joj bile izrađene i žuljevite, puno je truda i znoja istrpjelo njeno krhko tijelo. Bila je uvijek ljubazna i nasmijana, i svaku je lubenicu uzimala u ruke kao najveću dragocjenost. A sve su njene lubenice, bez iznimke, bile savršene. Tamnozelene kore, ne prevelike, i pucale su kao led kad bi se rezale; mirisom bi ispunile kuću. Na plac je dolazila utorkom, sajmenim danom, i to samo tijekom ljeta, da donese u Petrinju dašak svoga kraja i najmirisnije lubenice koje sam ikad pojela.
Lubenica je na hlađenje uvijek išla u bunar moje bake Rossovke. Nema tog hladnjaka koji bi tako ohladio lubenicu. Stavili bi je u škaficu, spustili u dubinu bunara i spustili drveni poklopac. Van bi izašla studena i orošena vlagom, hladna taman kako treba biti da se može rezati i jesti. Nakon što je baka umrla, njena skromna kućica je prodana i bunar je izgubio svoju funkciju; novi vlasnik skinuo je onaj betonski okvir i zatvorio bunar poklopcem. Lubenice smo hladili u hladnjaku, ali nikad nisu bile kao one ohlađene u bunaru - ili su bile mlake ili prehladne.
Nedugo nakon smrti moje bake i starica koja je prodavala lubenice prestala je dolaziti na petrinjski plac. Silno mi je nedostajala, i ona i fini slatki plodovi koje je prodavala. Dugo mi je trebalo da se naviknem na miris i okus ostalih lubenica koje smo kupovali.
Kad god idem kupiti lubenicu, sjetim se tih dviju žena. Jedna je bila poprilično stroga i imala je bunar, a druga je bila uvijek nasmijana i prodavala je lubenice koje su bunaru davale jednu posebnu funkciju.
A današnje lubenice od deset kila teško da bi i stale u škaficu, da se onda polako spuste u bunar na hlađenje.
( photo by maisonjardin )
komentiraj (9) * ispiši * #
20
utorak
srpanj
2021
Hešteg samotrpaj
Jel i vi kad uđete u deem il miler trpate u kolica sve šta vam padne šaka, a vezano je za sredstva za čišćenje lica, kreme protiv bora i kreme za sunčanje sa turbonaglojakim faktorom od kojih sunce utekne s neba?
E nemojte više. Čitam kak su neki dermatolozi izradili ajmo reć elaborat ( to je sad najpopularnija riječ ) o tome na šta bacamo pare a nikakve koristi od njih. Pa recimo spominju skupa sredstva za čišćenje lica; jesi ga prije natrackala - jel ga prije skidaš. I preporučuju umjesto tih skupih sredstava koristit četkice. Meni osobno to ne stvara problem jer se rijetko šminkam, al šta će žene koje koriste podpuder, puder, nadpuder, rumenilo i maskaru i sve to? Pa to kad krene skidat četkicom treba rifljat samo tako, i za tjedan dana jedino može četkicu šiknut u smeće i ić po novu. Il kupit odmah dvadeset četkica pa je mirna par mjeseci.
Dalje spominju sredstva za sprečavanje starenja kože. E to je već moguće da ću kupit al onda uglavnom trackam tjedan dana pa stoji na vešmašini, da vidi onaj ko uđe u zahod da se ima krema koja će me preobrazit u Hajdi Klum. Malo me prepalo kad su spomenuli i korištenje zmijskog otrova u svrhu podmlađivanja, nisam baš oduševljena idejom da mrljam po licu nešta šta je recimo poskoku iscurilo iz onih šiljatih zuba. A oni koji se ne boje zmija, njima je lakše - ima svog osobnog poskoka u velikoj flaši, tu i tamo ga malo prišerafi da ispusti otrov i samo dodaje u kremu. Valjda nema nuspojava tipa da se počne ujedat oko sebe il tak nešta.
Apropo anticelulitnih krema, tvrde da su niškoristi jer da je celulit kompleksan problem koji krema nemre riješit. Bitno da su police pune anticelulitnih krema na kojima izrijekom piše da celulit čim vidi kremu sam bježi s nogu i gdje ga već ima. Pa žene kupuju i drljaju i vrlo brzo skuže da se celulit jako veseli kremi,biće mu paše masaža. Isto vrijedi i za strije, ako im je za vjerovat.
Kreme za sunčanje su posebna priča. Ako vjerujete da će faktor 100 duplo jače blokirat UV zrake - odmah to zaboravit. Jedan od najvećih mitova vezanih za zaštitu od sunca je da visoki faktor bolje štiti, a oni zapravo pružaju samo malo bolju zaštitu. I šta se desi? Desi se da se natrackaš tim turbonaglojakim faktorom i zaspiš na suncu i probudiš se reš pečen, da ti treba četrnajst jogurta za namazat se samo popodne. Sunčanica takva da u bunilu vidiš Šeherezadu il Balibega da ti mrlja jogurt po reš pečenoj koži ( ovisi ko je izgorio ).
I šta uopće kupovat onda? Popljuvali sve šta nam je zanimljivo; pa ko ne sanja o savršenom tenu bez bora i nogama kakve je imala Brižitka i preplanulost da kad se nasmiješ zubi se samo bjelasaju?
Jebote ispada da pojma nemamo šta kupujemo, al bitno da kolica jedva doguramo do kase.
( photo by MorgueFile )
komentiraj (6) * ispiši * #
18
nedjelja
srpanj
2021
Budite Ljudi jedni drugima
Tek sam jučer sa stola u dnevnom boravku uklonila sve ono što je za Božić bilo na stolu. Gledajući strašne fotografije uništenih petrinjskih Domova, i razbijene prozore iza kojih su se vidjele isprevrtane okićene božićne jelke, rekla sam samoj sebi - i kod mene će biti Božić. Neka stoji sve što je stajalo kako je stajalo, sve dok ne sruše zidove ruševine koja je konačno srušena i više ne predstavlja opasnost mome skromnom Domu. Za razliku od brojnih petrinjskih kuća, moja se kuća može popraviti i pomalo osposobiti za normalan život.
Jučer sam skinula božićni stolnjak, adventski vijenac i kuglice složene u svojevrsnu instalaciju. Otvorila širom prozore i divila se svjetlosti koja je ulazila u sobu, bez pogleda na zidine koje se svakog trena mogu stropoštati na moj krov i uništiti ga. Silna kiša koja je padala noć prije isprala je prašinu i konačno sam gledala modrinu neba umjesto ispucalog zida, razdrmanog tolikim potresima.
Moje misli i molitve hrle svim ljudima u područja pogođena stravičnim poplavama. Možda ne mogu otići tamo i biti uz njih, ali mogu riječima iskazati tugu zbog svega što prolaze. Moj je rodni Grad prije svega šest i pol mjeseci preživio bijes nezadržive prirodne sile, samo u drugom obliku. Znam što osjećaju i što proživljavaju. Neka je mir svima onima koji su usnuli u vječnosti, bez prilike da još jednom zagrle svoje najmilije. Neka potraga za nestalima bude uspješna, da ih njihove obitelji dočekaju. Ljudske živote ništa ne može nadomjestiti; zidovi će se podići prije ili kasnije, ali ljudski je život nemoguće vratiti jednom kada stane.
Mogu tek još jednom, po tko zna koji put ponoviti - budite Ljudi jedni drugima. Pružite ruku, zagrljaj i osmijeh svakom čovjeku koji vam dolazi u susret. Ponavljajte onima koje volite koliko vam je stalo do njih, jer živimo u apokaliptičnom vremenu. Nikada ne znate da ste nekoga vidjeli posljednji put, a onda je prekasno za sve - i za pozive, i za razgovore, za sve je prekasno.
Samo budite Ljudi jedni drugima. Možda je to poruka koju nam utroba podivljale Majke Zemlje želi poslati, a toliki je ne prihvaćaju i ne razumiju.
( photo by Getty Images )
komentiraj (11) * ispiši * #
16
petak
srpanj
2021
O prisili i žgancima
Nikada nisam bila pristaša prisile, ono - moraš i moraš. ( Baj d vej, ništa ja ne moram, ja sam se namorala. ) Pogotovo kad je u pitanju jelo i kad su u pitanju djeca. Možda zato šta je moja ispaćena roditeljica bila pristaša teorije da je anjpren juha jako fina, isto ko i hladetina, i da će mi narast rep ako ne budem jela te fine obroke. Hladetina me ubijala u pojam onakva cmuljava; mama zagrabi žlicom i prema meni, a hladetina se drmusa li drmusa. Još kad vidim kožicu il papak u tanjuru...ajme prestrašno.
Danas kuham palentu, pa se sjetim kako sam davnih godina došla po mog juniora u vrtić, a on miran i baš tužnjikav. Pitam šta je bilo - neće mi reć. Hodamo doma, pokušavam ga dobit da mi kaže, i on se konačno rasplače i jeca i kaže mi - danas me je teta natjerala da jedem žgance i gutao sam i gutao, pa me poslije bolio trbuh i povraćao sam. Meni se smračilo. Jerbo postoji i taktika - ako dijete neće jest, makni ga od stola i riješena stvar. Zašto bi dijete moralo na silu gutat ono šta ne voli? Dajte mi samo jedan razuman argument, molim vas.
Jedva ja njega umirila. Često sam znala skuhat palentu, al dijete je ne voli i pojede nešta drugo. Šta ću ga mrcvarit i ubjeđivat da se to mora kad se ništa ne mora, a pogotovo jest na silu pa povraćat. Drugo jutro dovedem ja njega u vrtić, kadli baš ta teta na prijemu djece. Otpratim ga do grupe, poljubim, on ode svojim prijateljima, a ja priđem teti i kažem - trebam vas na minutu. Eto nje za mnom, da šta je bilo. Reko saću ja brzinski i skraćeno, da ne idemo u bespuća od izuma kotača naovamo. Znači najljepše vas molim da moje dijete više ne prisiljavate da jede ono šta neće, jer ga ni ja doma ne prisiljavam na to. Ako neće jest, maknite ga od stola i nek čeka da dođe doma pa će već nešta pojest. Ona pocrvenila, da šta se ja petljam u pedagoške metode kad je općepoznata činjenica da sva djeca moraju sve jednako? Reko - gledajte, to vam je za mene isto ko da ja vas sad počnem ubjeđivat da morate imat moju visinu i boju kose. Jel možete i morate? Ni jedno ni drugo. Znači ako je za jelo ono šta on ne voli, molim vas još jednom da ga ne prisiljavate da jede, da izbjegnemo verbalni delikt i neugodnjake. Molim vas, za opće dobro, jer sam jako slaba na njegove suze i tugu.
Pocrvenila ona još jače, stisla usta do nevidljivosti i rekla - pa dobro, onda nek bude gladan. Reko - gledajte, ja sam vaše struke. Ja bi djetetu donijela šnjiticu kruha iz kuhinje da pojede. Al to bi ja napravila. Samo mi ga nemojte silit i biće sve u redu.
I bi tako. Nije više moro blejat nad žgancima za doručkom il ručkom. Bio bi za stolićem i crto. Najeo se kad dođe doma. Riješili problem žganaca za vijeke vjekova.
A ja ih baš volim. Naravno, izvađene malom žlicom i začinjene lukom i eventualno sitnim čvarcima. Ni ja ne bi jela palentu da mi neko kuvačom bubne u tanjur onu žutu gvalju i polije je mlijekom. Zna se šta su žganci.
( evo slikovni prikaz, i to u retro ranjglici na tufne )
komentiraj (22) * ispiši * #
15
četvrtak
srpanj
2021
PAO JE
Brezje je danas na zalasku sunca možda malo izmijenilo svoje lice.
Nakon šest i pol mjeseci natezanja, slanja mailova, uzaludnih telefonskih poziva,obilaženja kontejnera i kojekakvih peripetija iznimno mi je zadovoljstvo izreći ovu konstataciju:
ZID JE PAO, LJUDI MOJI!
Ja sve gledam pa ne vjerujem, i nakon dugo vremena sam ostala bez teksta. Pripisaću to šoku koji me snašao kad me popodne nazvao izvođač radova, da mi kaže da dolaze rušit i da nek niko ne bude u kući. Reko - rušite, Bog blagoslovio i Vas i bager koji će me riješit krvopije. Dvadesetšest godina ja gledam u to i skoro sedam mjeseci čekam da se neko smiluje i da smakne tu stravu koja na svu sreću nije nikog poklopila, bilo prolaznika ili moj skromni Dom.
E sad kad se dobijem od šoka, onda laganini buklija sa susjedstvom i krpanje onog šta neće obnavljat ti ovlašteni kućoserviseri. Jer meni su zidovi popucali samo zato jer nabijam vratima ko divlja zvijer kad ulazim i izlazim.
Al to je jedna druga priča.
ZID JE PAO. ENDE. LA COMMEDIA E FINITA. THE END OF NEVERENDING STORY.
( photo by Monika, najljepša cura Brezja )
komentiraj (35) * ispiši * #
14
srijeda
srpanj
2021
Bris
Neposredno prije početka operacije buklija dođem ja na testiranje jer još nisam pocijepljena, a bukliju nemrem unest ni pod razno bez negativnog testa il kovid putovnice.
Sve ja dogovorila još pred par dana s vrlo ljubaznom liječnicom, znači platiću testiranje i stvar riješena.
Ulazim ja tamo, žena sjedi za kompjuterom i ne skida očiju sa monitora, ko da gleda Troju ( čuj Troju, Breda Pita ).
- Dobro jutro, ja bi se trebala testirat na kovid...
Prekida ona mene, ni ne gleda prema vratima:
- Danas nema testiranja.
Ja na rubu nesvjestice.
- Pa sve sam dogovorila s liječnicom, rekla mi je da se danas javim između osam i pola de...
- Doktorice danas nema.
Ja sam na tričetvrt onesviještena i počinjem se znojit.
- Molim Vas, ima li netko drugi, zaista sam sve dogo...
Ne miče pogled s monitora, ni ne gleda me, ko da imam šugu.
- Evo zvaću doktora.
Malo se ipak dobivam, nadajuć se da je čovjek normalan. Stiže dok, ja mu sve objašnjavam i on naravno kaže - nema problema, sad ću vam ja napravit test.
Ona koluta očima, točno čujem kak joj se prevrću očni kapci jer eto sad mora to nešta jako zanimljivo prekinut da bi upisala moje podatke i naplatila mi testiranje. I dalje me ne gleda, pruža samo ruku prema meni da uzme karticu od dopunskog.
- Stodvadesetpet kuna. Sitno mi dajte.
Meni došlo da joj dam dvjesto kuna takvoj nadrkanoj i kažem - u redu je, ovo je za ljubaznost. Pa mi došlo da razbijem monitor, al onda mi neće napravit test a kiflice su već zamiješene i slaže se oval sa kobasicama, moram ić brat jebeni bršljan i ružmarin. Izađem ja van, na svu sreću imo ispaćeni životni supatnik dvadeset kuna a ja nakucala onih pet kovanih i brže nazad.
Ona i dalje ne gleda prema vratima, biće me po mirisu pozna; samo pruža ruku i uzima pare.
A doktor? Sušta suprotnost. Uzeo mi čovjek bris iz nosa, i to sa ove strane koja nije slomljena u prometnoj, pričao sa mnom neko vrijeme i odnio to nešta unutra, pa se vratio za pet minuta i donio mi nalaz. Zaželio mi ugodan dan i sve šta ide uz to.
E pa doktor će isto dobit bukliju u vidu flaše vina i moju knjigu. A ovisnica o monitoru - možda da joj zakeljim žvakaću na stolac da ostane tri dana pred monitorom i da se sita nagleda tih čudesa koja joj onemogućuju da skrene pogled i vidi ko je gleda sa vrata.
Tak ju je mogo i Džek Trbosjek fokusirat pogledom, ne bi ni trepnula jebote.
komentiraj (14) * ispiši * #
13
utorak
srpanj
2021
Operacija Buklija
Jesmo mi ono neki dan spominjali bukliju, jelda da jesmo? E pa Brezje je bukliju igračima i složilo, da vide ljudi velikog srca da su dobrodošli i da smo složni onda kad treba.
Prvotni je dogovor sa vrlo ljubaznom organizatoricom bio da netko od nas i vidi igrače i da se ljudima velikog srca objasni da je buklija tekuća nematerijalna baština našeg malog Grada, i da Grad čine ljudi a ne stravične ruševine u kojima žive. Obzirom na urnebes od korone nažalost je to bilo neizvedivo, ali nam je ponuđeno da je složimo u nekadašnjem malom traktu škole, šta smo i prihvatili.
Svako nešta uzeo za pripremit i ajmo danas u realizaciju operacije Buklija.
Dođem kod Anđelke iza devet, tijesto za kiflice se diže i sve je bilo dobro dok nije upalila rol. Pa nemreš sirovo tijesto slagat u košaru. A Anđelka zamijesila kiflica za svatove jebote. Ja sam utekla u knjižaru po hamer papir i isprintat fotke, da se i vizualno prezentiramo ko članovi kvartovskog odbora za doček. Tocu potjerale po bršljan za malo obmotat noge od štokrla i klupa na koje ćemo slagat. Donio nešta sasvim deseto, pa sam ja išla s njim po bršljan. Usput nabrala malo ružmarina i one starinske crvene ruže šta divno mirišu, za u ćup. Prebrale po hekleraju i odabrale šta nam treba. Uto stigo i oval sa češnjovkama i sirom, trpaj u frižider. Kad su kiflice konačno bile gotove, potrpale sve za prenest u školu. Nije bilo tak puno - četri košare, naramak bršljana, prezentacija na hamer papiru, složeni ćup, štokrl, dvije veće najlonkese i nešta mojih knjiga.
Jel trebam reć da smo zaboravile oval sa češnjovkama i jednom flašom pa se Anđelka vraćala po to? Dotle sam ja zakeljila hamer, obmotala bršljan kojekuda i višak zatakla za cijevi od radijatora, nek se zeleni. Pa složile kolače. Pa složile stol do kraja. Pa daj čašice i onu jednokratnu plastičnjavu, korona je jebiga. Završile i malo se divile stolu, dočekale organizatoricu kojoj sam predala svoje knjižice ko poklon za igrače i jedva se odvukla od škole do kuće, pa do auta.
Evo pijem kavu, prebijena ko mačka, al jako zadovoljna. Nek ljudi velikog srca barem vide da nam je drago što su došli, i da Petrinjci još uvijek imaju duha. Umorni jesmo, al se ne damo.
komentiraj (17) * ispiši * #
11
nedjelja
srpanj
2021
Faraon - potresolog
Inače pišem puno kasnije, ali zaboravila sam izvadit meso iz kištre pa da iskoristim vrijeme dok bar malo otpusti da se primim nedjeljnog ručka.
Danas ćemo se radosno nasmijat ljudskoj bahatosti i veleumnosti. Ja jako volim direktore svemira i faraone jer su nedodirljivi, i silno se razveselim kad dobijem prigodu ukazat nama malenim crvićima koliko smo minorni u odnosu na njihovu sposobnost prosuđivanja i ekspertize. Još više volim kad mi neko obezvrijedi logiku pa mi da povoda da ih izdignem na pijedestal koji zaslužuju.
Znači čovjek komentira prekjučerašnji potres i niže biser za biserom, ko da je zlatar po struci. Za početak, manirima najjačeg svjetskog seizmologa konstatira da koja bi to kuknjava bila da je bio pravi potres. Pa sukladno toj volšebnoj konstataciji, molim sve Petrinjce ali i Siščane i Glinjane da prestanu kukat, jer to šta je deknulo 29.prosinca nije bio potres; znači da ste trenutno prestali sa kuknjavom, faraona to iritira i ne može provarit ručak. Onda dalje kaže da mi punimo gaće prije nego šta seizmometri išta i zabilježe. Eto još jednog evidentnog dokaza koliko je on iznad svih nas smrtnika; jebeš tisućudevetsto potresa, kad on zna da mi to sve izmišljamo i usput seremo u gaće, jel tako. I onda veliko finale, ko u operi - on ko vrhunaravno biće doživio je potres od sedam i pol, al tamo nije bilo cendranja ko kod nas, i stručnjaci kažu da se male potrese ne osjeti kad nešta radiš, jedino kad ležiš il sjediš. Pa dajte vi koji ste radili prekjučer kad je deknulo 3,9 - prestanite dramit, jelda da niste osjetili ništa? To samo ove dangube koje po cijele dane kukaju i cvile osjete potres, a ni to nije tak strašno.
Pa bi ja za početak još jednom izrazila svoju neizmjernu zahvalnost svim Bad Blue Boysima, svim volonterima i vatrogascima, HGSS-u, ljudima iz cijele Hrvatske koji su došli k nama istog dana kada se, po faraonovim riječima, nije desio pravi potres. Pokazali ste kakvi ste Ljudi, koliko su velika vaša srca i riskirajući živote došli ste pomoći u najstrašnijim trenucima koje smo preživjeli.
A gospodin faraon? Ako smijem, primijetila bih sve ovakva glupa da je vjerojatno ispo babici na pod u rodilištu jer joj se okliznula borosana. Ako nije o tome riječ, onda je on naprosto neshvaćeni seizmološki ekspert koji se pokušava svojim ekspertizama i stručnim komentarima probit u struku i svima nama običnim smrtnicima ukazat na to da mi već šest mjeseci umišljamo i da nismo normalni. Usput, nije vrijedan zrnca prašine na cesti kojom su svi spomenuti Ljudi došli krčit ruševine i popravljat ljudima krovove.
Samo želim ukazat na razliku između Ljudi i faraona. I pitat vas - šta imate za reć?
komentiraj (9) * ispiši * #
10
subota
srpanj
2021
Malo osmijeha, nakon dugo vremena
Umorna sam, ali silno sretna i zadovoljna.
Osim što je moj najdraži frajer danas proslavio rođendan i uživala sam gledajući dvorište puno djece, koja su u igri zaboravila na sve što ih okružuje. Zemlja je danas mirovala i ništa im nije pokvarilo radost, onu iskrenu i nepatvorenu kakvu možete vidjeti jedino kod djece.
Silno me razveselio i ovaj paradajz, koji je niknuo uz temelj mog skromnog doma, kao da želi reći - sve će biti dobro, pogledaj gdje ja rastem i kako ne odustajem od života.
Još me više razveselila činjenica da sa popriličnim sigurnošću mogu reći kako će malenoj monografiji sa fotografijama našeg ranjenog Grada i mojim tekstovima vrlo uskoro biti udahnut život. Onaj tko je kupi pokloniće djeci Petrinje neku igraonicu ili nešto slično; moja jedina želja je da što prije uzmem u ruke knjigu koja će ispričati bolnu priču o mom rodnom Gradu i da u njoj i drugi vide ono što ja vidim - Grad koji je preživio i Grad koji će se boriti da naša djeca u njemu odrastu i ostanu.
Neka vam je mirna ova topla srpanjska noć. Ja ću nakon dugo vremena zaspati s osmijehom na licu.
komentiraj (8) * ispiši * #
09
petak
srpanj
2021
Gdje ste na 3,9 po Richteru i 31 celzijevac, gospodo?
Iza 1900 potresa raznih jačina, potres od 3,9 po Richteru, na dva kilometra dubine je sve samo ne umjeren.
Što nam ta podivljala zvijer iz utrobe zemlje već sedam mjeseci poručuje? Što želi od nas? Toliko je toga već srušeno; želi li nam reći da će se srušiti i ovo što je preostalo? Želi li da naša djeca zaborave što znači smijeh i normalna igra, da se još godinama trzaju svaki put kad prođe kamion ili vjetar zalupi vrata?
Zamislite kako je ljudima u kontejnerskim naseljima, po ovoj pasjoj vrućini; dodajte očaj zbog svega izgubljenog i pretrpljenog i svakodnevni strah i iščekivanje hoće li i gdje udariti opet. Zamislite kako je roditeljima neprekidno ponavljati djeci - ne boj se, mi smo tu, a i sami su već odavno na izmaku snaga. Uistinu treba imati nadljudsku snagu da pred djecom ne pokažeš koliko se bojiš, za njihove živote i ono imovine što je ostalo nedirnuto. Iza svakog - kako kažu umjerenog - potresa preko trojke pred ionako oštećenim zgradama nastaju nove hrpe cigle i crijepa. Sad je već i hodanje sredinom ulice rizik.
Vrlo bih rado sve one, koji tako nonšalantno odmahuju rukom na svu ovu jezu koju Petrinja proživljava, koji sve naše elaborate za rušenja i obnovu drže u ladicama, koji su plaćeni da nam pomognu a otišli su na godišnje odmore i sve stoji dok se oni ne vrate ( a stajaće i puno duže, bojim se ) stavila na tjedan dana u našu kožu. Da osjete što je strah, bespomoćnost, očaj i beznađe. Ne može znati što prolazimo onaj tko to nije doživio, tko nije smirivao četverogodišnje dijete i po tko zna koji put sakupljao cigle i crijep ispred nečeg što je pred samo nekoliko mjeseci bio njegov Dom. Ne može znati što znači otići iz svog stana i ostaviti unutra okićenu jelku i božićni stolnjak na stolu, ne ponijevši sa sobom ništa osim dokumenata.
Petrinjci su iscrpljeni, umorni i prestravljeni. Koliko god se trudili zadržati onaj sjajni duh Petrinje koji nikada ništa nije uspjelo slomiti, ljudi su se umorili. Istrošilo ih je sedam mjeseci neprekidnog podrhtavanja tla i urlika iz utrobe zemlje.
Gospodo u gradu udaljenom samo pedesetak kilometara od nas, vi koji imate u svojim rukama moć da nešto izmijenite, možete li se uopće pokušati zamisliti u ovakvoj situaciji? Živjeti u gradu koji svakodnevno nestaje zbog neizbježnih rušenja i odgajati svoju djecu da se ne trebaju bojati, osim kada je potres iznad četvorke? Biti zbijen sa obitelji u metalni kontejner i zatrpan hrpom dokumentacije koju treba predati, a nitko ne zna gdje i zašto, jer svaki referent ima svoju teoriju? Skakati svaki put kad nešto jače udari? Možete ili ne možete?
Mislim da niti možete niti želite. Ostavili ste Petrinju po tko zna koji put da sama zalizuje svoje rane.
Samo ima jedna kvaka - Petrinjci su malo tvrđi orah. Preživjeli su u zadnjih tridesetak godina ono što vi ne bi izdržali mjesec dana, i to da ste pod teškim narkoticima. Sve će ovo jednom okončati. Zanima me tko će od vas imati obraza doći u Petrinju, u sklopu predizborne kampanje, i pogledati nam u oči? Tko će imati hrabrosti doći i reći sve one tričarije koje i inače izgovara?
Ove ulice sa fotografija više nećete vidjeti. Mi ih gledamo svaku noć u našim snovima. Budni sanjamo i uzaludno se nadamo. Niti ova podivljala zvijer, niti vi ne čujete naše vapaje u pomoć.
Ja bih se i sramila i bojala svog odraza u ogledalu da sam tako bezdušna.
( moje fotke, zima i ljeto prije potresa; da sam samo mogla naslutiti, slikala bi svaku kuću u svakoj ulici )
komentiraj (7) * ispiši * #
08
četvrtak
srpanj
2021
O sigurnosnom tunelu
Dugo nisam pisala o znamenitosti Brezja, koja - na moju ogromnu nesreću - stoji baš pored moje kuće.
Ako je vjerovat svim onim pustim ekspertima, koje uzaludno obilazi moj susjed i kojima sam ja uzaludno slala mailove, ova znamenitost NE predstavlja ugrozu ni imovine, ni života. To šta i moj skromni dom ima crvenu naljepnicu radi ove znamenitosti - zar je to nekog briga? To šta je do sada streslo oko tisuću devetsto potresa i rasklimalo sve živo i mrtvo - zar je to nekog briga? To šta se ova znamenitost može urušit i ubit nekoga na cesti il meni probit krovište - zar je to nekog briga? Oni su procijenili da ovo nije prioritet za rušenje. Pa je elaborat za rušenje izgleda zapeo u nečijoj ladici, a i godišnji su; eksperti moraju odmarat, treba snagu skupit za daljnje aktivnosti vezane za nerušenje neprioriteta.
Nogostupom inače djeca idu u školu, i ići će kad počne nova školska godina. Zar je nekog briga šta nečije dijete može nastradat?
Al najjača je sljedeća konstatacija. Nema jače. Znači susjedovoj su kćeri između ostalog rekli da nek se sagradi sigurnosni tunel na tom dijelu nogostupa. Pazite molim vas. Sigurnosni tunel da se sagradi pred nečim šta čeka rušenje. Ostaneš tu bez riječi, jer naprosto ne znaš jel bi psovo, vrijeđo il nekome rašerafio glavu.
Za početak, ovo je trebalo srušit davnih godina, to potres nije ni trebalo dočekat. Ratna ruševina, visine dvanajstak metara na pola metra od moje kuće. Godinama je ovo bio javni vece i odlagalište starih madračina, lavaboa i svačegnečeg. Pa izlazio komunalni redar, pa stari vlasnik jedva ogradio. Nije mu na pamet palo da ruši, šta će rušit kad nema namjeru tu više ništa radit. E pa nije se srušilo i dočekalo je potres. I sad se samo kruta i otkrhnjuje i krivi, dok se jednog dana ne strmopizdi. Pitanje je samo na koju će stranu past.
Pitanje za milion novaca glasi - jel može čovjek uopće ostat normalan i šta treba napravit da neko napravi svoj dio posla prije nego šta ova znamenitost nekog ubije?
Odgovor glasi - nisam normalna, i trebam dobar savjet šta napravit onima koji tvrde da OVO nije prioritet i ne predstavlja opasnost. I ako neko ima šemu za taj sigurnosni tunel da ga sagradim iznad kuće, ako znamenitost padne na moju stranu da sjebe tunel a ne moje krovište.
Pa u Popovaču će me eksperti pospremit.
komentiraj (16) * ispiši * #
07
srijeda
srpanj
2021
Mom najdražem frajeru, s ljubavlju
Moj najdraži frajer danas navršava osam godina. Kuda su samo prohujale godine od one silne oluje koja se otvarala u nekoliko navrata na dan njegovog rođenja? Kako su brzo prošli svi trenuci -od onog kada sam ga prvi put primila u ruke, preko njegovih prvih koraka i riječi, preko svih prekrasnih dana koje sam s njim provela. O silnoj ljubavi koju osjećam za njega...što još mogu reći, a da nisam rekla? Volim ga više od života.
Postao je veliki dječak. Vrlo je visok, završio je prvii razred putujući u školu autobusom u Hrastovicu, jer se njegova škola mora rušiti. Primljen je u glazbenu školu, i vrlo je ponosan jer već dvije akustične gitare čekaju da krene sa prvim glazbenim koracima. Jednom sam mu u razgovoru rekla - ti možeš biti sve što poželiš, dovoljno je da budeš vrijedan i uporan i doseći ćeš zvijezde, samo će ti nebo biti granica. Pogledao me onim svojim plavim pogledom i upitao - zbilja misliš da ja to mogu? Čvrsto sam ga zagrlila i rekla - ja sam u to sigurna.
On je dječak koji silno voli Erica Claptona, Jeffa Becka i nedavno je otkrio Indexe. O Claptonu sam toliko puta pisala; nježni dječak iz Surreya odrastao je uz baku i djeda i sam naučio svirati gitaru, da bi sa dvadeset i nekom svirao s Arethom Franklin. Prošao je pakao droge i alkohola, i trebalo mu je puno vremena da shvati da je i bez tih ružnih dodataka najbolji gitarist svih vremena ( ako pitate mene i mog najdražeg frajera ).
Što tek reći o BB Kingu? Dijete delte Mississippija koje je bralo pamuk za 15 centi po danu i ostalo bez majke sa samo devet godina. Jednom je izjavio da bi dao sve na svijetu da ima majčinu fotografiju. Počeo je svirati vrlo rano i ubrzo je postao virtuoz bluesa, rekavši da su njegovi prsti naprosto produžetak njegove duše. Od berača pamuka zaista je dosegao zvijezde.
Obzirom da moj najdraži frajer percipira glazbu na jedan drugačiji način i sluša to što sluša od svoje šeste godine, ja mu želim samo jedno - da postane sjajan u onome što voli. Uostalom, što god bude radio u životu, neka i njegovi prsti budu produžetak njegove duše.
Neka dosanja sve svoje snove i neka bude radostan. Neka mu dani budu ispunjeni ljubavlju i smijehom. Mislim da mu ne mogu poželjeti ništa ljepše od toga.
( fotke - moja, Ericova s koncerta i BB King Square )
komentiraj (22) * ispiši * #
06
utorak
srpanj
2021
Priča o dedišu i marelicama
Jedna od mojih najdražih susjeda zvala se Marija, ali nadimak joj je bio Gara, zbog prekrasne crne kose.
Bila je vrlo niska i vrlo temperamentna. Rođena Ličanka koju je životni put doveo u Petrinju i tu je i pustila korijenje. Rijetko je vadila stare crnobijele fotografije, iz kojih je isijavala njena ljepota. Ja je pamtim neznatno drugačiju, izmučenu tugom zbog svih tragedija koje je proživjela; svejedno je njeno lice još imalo tragove nekadašnje ljepote.
Kod nje sam prvi put vidjela dediš, ili plavi kotrljan - kako hoćete, složen u staroj teškoj željeznoj pegli. Zvala ga je "moje ličko trnje" i držala ga od godine do godine, bacajući izblijedjele ljubičastoplave grane dediša tek kad bi stigle nove grane, blistajući svojom neuobičajenom bojom. Otkako je nema, svake godine o Gospi odnesem joj na grob svježe grane dediša i stavim ih iza nadgrobne ploče; tako ih nitko ne vidi, a njena se duša nasmiješi negdje u nebeskom plavetnilu.
Gara je u vrtu imala prekrasnu marelicu koja je svake godine bogato i izdašno rađala mirisnim, krupnim plodovima. I svake je godine osvanula u mom dvorištu s plastičnom kantom prepunom marelica, koje bi uvijek sa stabla stresala na neki najlon ili stolnjak ( da se ne izubijaju, tako je znala reći ). Uvijek uz iste riječi - napravi pekmez, šteta da propadnu. Svaki sam put radila džem, jer više volim džemove; miris koji ispuni dvorište kada se kuha džem od marelica je baršunast i fin poput okusa te narančaste divote, za koju i ne treba tako puno truda da se skuha.
Bila je neutješna kada se marelica počela sušiti i morali su je posjeći. Rekla sam joj - posadićete novu; odmahnula je rukom i rekla - ja to branje sigurno neću dočekati.
Kad god kupujem marelice ili radim džem, vrate se sjećanja na nju, na zvonki smijeh kojim se smijala unatoč svemu lošem što je doživjela kroz život i na sve dobro što mi je pružila. Nije ona meni darovala samo marelice za džem; darovala mi je i pomoć, i podršku, i utjehu kada mi je bilo teško. Bila mi je poput majke, silno sam je voljela.
Zamalo će i Gospa. Sa rukavicama na rukama - jer poprilično bode - oštrim ću vrtnim škarama odrezati grančice dediša i odnijeti joj. Znam da bi se široko nasmiješila i čvrsto me zagrlila da može bodljikavo ličko trnje uzeti u ruke.
Nasmiješiće se njena duša, u to sam sigurna.
( dediš je još zelen, znači mora ići fotka džema od marelica )
komentiraj (10) * ispiši * #
05
ponedjeljak
srpanj
2021
Brezje je centar svijeta
Ja sam oduvijek nekako znala da je Brezje centar svijeta.
Za početak, u Brezju je stasao olimpijski pobjednik Vlado Lisjak, na dvjesto metara od moje skromne kuće. Nadalje, odmah tu na fihplacu je nekadašnja Pedagoška akademija ( sada Visoka učiteljska škola ) pa se može naziv pojačat i na akademsku četvrt. Pa onda recimo i ja sam odrasla u Brezju, ako uopće treba radit na tome da i sebe malo natakrčim u prvi plan. Pa onda u Brezju živi moja najdraža aranžerka, za koju je gospodin Šekoranja čisti amater ( uz svo dužno štovanje spomenutom gospodinu ). U neboderu – dakle jedinoj zgradi u Petrinji koja je imala lift pa otud naziv neboder – na spoju sa Brezjem živi recenzentica moje prve knjige. Da ne nabrajam dalje, sve susjede redom, Brezje je posebno al baš baš. Bilo i ostalo.
I sigurna sam da iza svega ovog nećete bit iznenađeni kad vam sad još kažem da će idući tjedan kroz Brezje, na školsko igralište osnovne škole doć igrat Marin Čilić, Luka Modrić, Ivan Dodig, Mario Mandžukić i svi ostali najavljeni vrhunski sportaši da bi petrinjskoj djeci vratili osmijeh na lice. A da gdje bi mogli drugdje proć nego kroz Brezje, koje je centar svijeta?
I točno mi dođe da se nekako organiziramo i priredimo štokrle ( za neupućene – stolce bez naslona ) sa heklanim deknima, da složimo jednu pravu petrinjsku bukliju ( dobro, ne baš sedamsto vrsta alkohola ko šta se inače stavlja na štokrle tak da svatovi jedva pogode na vrata od sale, al barem po par kapi neke šljivke il višnjevače u male čaše ), da natrpamo na drugi štokrl domaćih kobasica i kiflica i ladnog paradajza pa da ih dočekamo na zavoju kod Toce i zaustavimo da se ljudi malo okrijepe i da im se održi govor dobrodošlice. Naravno, uz poštivanje epidemioloških mjera, maske i rukavice, dezinficirani i izvana i iznutra. Kad se to obavi, oni nek idu malo igrat, a mi možemo gledat i iz Tocine bašče ako nas Anđelka pusti, da joj ne sjebemo gredice u naletu navijanja.
Naklon do poda svim vrhunskim sportašima koji će doći da bi vidjeli ruševine u kojima odrastaju naša djeca i da bi uistinu vratili osmijeh na njihova lica.
I naravno prošli kroz Brezje, pa neće valjda ić prek fihplaca jer onda moraju autima jašit prek nogostupa? Naprosto moraju proć Brezjem, ende.
komentiraj (8) * ispiši * #
03
subota
srpanj
2021
Ruterna situacija
Jel možete vi vjerovat da zivkaju ljude da im se vrate ruteri jer se eto ne koriste već šest mjeseci? Znači vidiš da je Petrinja u igri, znaš šta se desilo prije šest mjeseci i ideš zvat da se ima vratit jebeni ruter. Jer se ne koristi.
A ženi kuća čeka rušenje. Ruter zapeo u hodniku ispod hrpe cigli. Uć u kuću po bilo šta je ravno samoubojstvu, pogotovo sad iza naknadnih hiljadudevetsto potresa.
Pa sukladno toj novonastaloj ruternoj situaciji, da sam ja na mjestu tih menadžera koji se bakću sa svim stavkama ugovora o korištenju usluga ja bi recimo uvela za pod obavezno da se ruter ima nosit sa sobom kud god kreneš. Radit, u školu, na plac - nema veze. Ruter u pripadajuću kutiju sa svim onim papirusinama i ugovorima i izvoli ga nosit sa sobom. Pa se neće desit da dekne potreščina i sjebe ruter do kojeg onda niko živ ne može doć. Šta sad žena da radi, da zove vatrogasce da vade ruter iz kuće koja se jedva drži? Ko zna gdje je kutija i ugovori, bez toga nemre vratit po peesu.
E sad...to prenošenje rutera vamotamo moglo bi dovest do kriznih situacija u kućanstvu gdje je recimo više korisnika interneta. Šta će djeca bez internetske veze dok si na poslu? Šta da rade osam sati dok se ruter ne vrati kući i ne ušteka u struju? Muž isto tako, ako se recimo mater odredi da nosi ruter ko hobiti prsten na Kletu goru. Nit može surfat, nit popratit internet klađenje, ništa ne može. Gluva misa u kući, svi leže svak u svome ćošku i čekaju ko ozebo sunca da čuju otvaranje ulaznih vrata jer to znači ponovnu vezu sa svijetom. Il bi možda svaki član kućanstva mogo dobit svoj ruter pa ga hendlat, da niko nije zakinut i da svi mogu funkcionirat, jer je s jednim ruterom to neizvedivo?
A mislila sam da sam sve čula; gle kako nisam, i kako se možeš još dodatno šokirat. Pa točno bi im trebalo reć kad tako nazovu - ajde vi sami dođite po ruter, mi smo glupi i ne znamo ga ištekat iz zida. Ušteko ga je dostavljač kad ga je donio, mi ga zamolili, i od onda ga niko nije ni pipno jer se ne razumijemo u struju.
To valjda ima samo kod nas. A i mi bi mogli ko korisnici ipak bit uviđavniji, pa kad recimo zdrma 6,3 po Rihteru prvo čupat ruter i tražit kutiju i papire. Sve može propast, al ruter ima nemjerljivu vrijednost.
komentiraj (3) * ispiši * #
Svaki komentar je suvišan
Nevjerojatno je da postoje ljudi koje ni rat, ni potres nisu ničemu naučili. Nisu u njima probudili niti trunku spoznaje koliko smo krhki i maleni, niti trunku empatije prema nečijoj patnji.
Jučer slažem fotografije i pokušavam napisati popratne tekstove, za koje se iskreno nadam da će ugledati svjetlost dana objedinjeni u jednu majušnu monografiju za one koji će doći iza nas, da ostane na vječni spomen Gradu koji nestaje iz dana u dan. Teško se koncentriram jer to za mene nisu samo fotografije strašnih ruševina; zapravo gledam naše živote pretvorene u vrlo bolne krhotine, koje teško možemo polijepiti u barem približan oblik koji su imali prije 29. prosinca. Mičem se od te boli barem na tren, iscrpljujuća je i vrlo teška.
I onda na jednoj stranici vidim stavljenu fotku jezivih ruševina moga Grada, piše - Petrinja šest mjeseci poslije, i vidim još jeziviji komentar ispod fotografije. Gospođa piše, citiram: "Da li ste išli i u Vukovar 6 mjeseci kasnije?! Da li su vam dopustili da snimate,jer su Vukovarci bili u progonstvu.Petrinjci su u svom gradu."
Pa se sjetim studenog 1991. i silne kiše koja je natapala još jedan od mojih prognaničkih dana kada sam čula vijest da je Vukovar pao. Ispustio svoju plemenitu dušu i izdahnuo, ostavivši svoje stanovnike na milost i nemilost divljim hordama koje su ubijale grad kuću po kuću. Sjetim se strašnih slika koje su iz Vukovara izašle u svijet. Sjetim se posjeta Vukovaru i Ovčari prije nekoliko godina, iza kojeg noćima nisam spavala. Vukovar je najveća rana na hrvatskom tijelu.
A Petrinja? Pa Petrinja je po broju civilnih žrtava i silini razaranja na drugom mjestu, odmah iza Vukovara. Petrinja nas je 1995. dočekala spaljenim krovovima, zaraslim dvorištima i nijemim pitanjem - gdje ste bili tako dugo, jesam li vam nedostajala barem malo? Petrinja, na svega pedeset kilometara od Zagreba, koju su svi zaboravili i koja je tako dugo nosila ratne ožiljke. Petrinja u koju su političari dolazili tek u sklopu predizbornih kampanja, ostavljali isprazne riječi da odzvanjaju petrinjskim ulicama i odlazili, ostavljajući Petrinju da i dalje sama pokuša vidati svoje rane. Petrinja koja je 29. prosinca doživjela najstrašnije razaranje u svojoj povijesti, od kojeg se nije moglo skloniti u podrume jer je divlja zvijer iz utrobe zemlje za manje od minutu, jačinom navodnih 6.3 po Richteru pretvorila dobar dio grada u ruševine. Petrinja ima sreću što su naša djeca bila na zimskim praznicima, pogledajte fotografiju 1. osnovne škole i sve će vam biti jasno.
Pa bih ja, uz svo dužno štovanje, gospođi preporučila da na karti Hrvatske potraži Petrinju i da ponešto pročita o stradanju moga Grada u Domovinskom ratu. I možda mali savjet - nije zdravo tako razmišljati, navlačite na sebe vrlo lošu karmu, kismet, kako god hoćete. Ako imate srca, možda vas se dotakne petrinjska priča pa shvatite kakvu ste glupost napisali.
Ako nemate srca i ako vas rat, potres i sam život nisu ničemu naučili...e onda sam sve ove riječi bacila u vjetar.
( fotografija naše 1. osnovne škole )
komentiraj (10) * ispiši * #
02
petak
srpanj
2021
Master - nemaster
Danas imam u planu jurišno razjasnit razliku između masteršefa i mene ko kuvarice prokušanih vrlina.
A razlika je više nego drastična. Jer masteršef više vremena izgubi dok sve te drljobe iščmrlji po tanjuru nego na samo kuvanje. Trebaš ti sine prvo penzlom razvuć to nešta smeđe preko tanjura, pa nakapat te zelene i žute tufne sa ovlaš dodanim smeđim tufnicama i golom oku skoro nevidljivim crvenim pojavnostima. Jel bi vi znali bez da vam ja sad to kažem da je to pjenica od dimljene ribe, slagana barem pola sata e da bi vaš gastrodoživljaj bio nenadjebiv? Jer meni ovo izgleda ko da je konobaru tanjur bubno na pod, pa on žlicom samo popravio te drljobe da ga masteršef ne ubije u kuhinji kad mu dođe reć da mu je tanjur baš dobro ispo. Pa iza osam sati ovakvog drljanja po tanjurima masteršefa ruke bole ko da je oslikavo Sikstinsku kapelu. Plus šta to kad pojedeš ko da si prek ramena bacio ( znam da je predjelo u igri, al ne znaš jel bi plako il bi jeo il bi gledo u to čudo na tanjuru ).
E zato ja recimo nikad nisam bila i neću bit masteršef. Ja zdravoseljački ogulim tikvice, skuvam ih na čušpajz i napravim mladi krumpir sa peršinom i koprom, pa jedem dok mi ne pozli. Dok kuvam, sjetim se mog taje koji tikvanju ni na slici nije podnosio a kamoli u tanjuru, i kad bi bila tikvanja na čušpajz mama bi uvijek spekla faširane šnicle, da on može ručat bez da se nasekira. I onda se mama i ja davimo u tikvanji, a on jede samo mladi krumpir i faširance i samo mrmlja - pa ja je ne bi pojeo da mi neko pištolj prisloni na čelo.
Nemam recimo problema ni sa mrljanjem penzlom tog nečeg smeđeg po tanjuru; šta ću mrljat kad u tanjur moram ugrabit krumpir i stavit barem pet šeflji tikvanje, uglavnom se prelijeva preko ruba pa to bude ukras al na stolnjaku. I sad da to donesem pred masteršefa, čovjeka bi fras sastavio. Nit dekoracije, nit tufni, nit upitnika iznad glave jer pojma nemaš šta si dobio za jest. Vidi se jasno ko dan da je to mladi krumpir sa koprom i peršinom i tikvanja na čušpajz.
Masteršef bi to vjerojatno nazvo krumpir na mekoj posteljici od kopra i peršina, u mirisnom umaku od nježne tikvanje ( bonus nazivu - kuvarica je donijela tanjur sva isprolijevana mirisnim umakom jer je nagrabila da troje ljudi ima šta jest ).
Nikad od mene masteršefa. Neće me penzl i tufne i gotovo.
( fotke - Gastro i moja kraljica čušpajza )
komentiraj (23) * ispiši * #
01
četvrtak
srpanj
2021
Moji ljepotani
Kad smo došli po najdraže frajere, manji nas je dočekao poskakujući kao maleni vilenjak govoreći:
- Moj brat će ići u glazbenu školu, ali ja zato imam četiri i pol godine.
U nedostatku nečeg drugog čime će se baviti logično je da naglasi svoju dob. Grli me i piza:
- Jesi skuhala fino varivo? ( misli pritom na pileći paprikaš, koji jede i jede, čak i za doručak traži fino varivo )
- Naravno da jesam.
- A jesi kupila sladoled? I kinder bueno?
- Naravno da jesam. Sve je spremno.
I dalje poskakuje, i jedva čeka da krenemo. Uobičajeno svakih desetak minuta pita jesmo stigli, to je već pod normalno.
Kasnije najdraži frajer radi origami ždralove; njemu to ide kao od šale. A manji najdraži frajer gleda i isto preklapa neki papir u boji, pa piše redom što stigne - 1 A O T, pa neke krivulje, pa crta zeca i svečano mi predaje svoj origami, tvrdeći da je napisao pismo.
- Pročitaj što sam ti napisao.
- Pa ti pročitaj, ti si pisao.
- Ali ja ne znam čitati, hajde ti pročitaj.
Stavljam naočale i čitam - draga bako, puno te volim. On sav sretan pokazuje bratu pismo, a brat završava ždrala i kaže - ma tu ti piše 1 A O T i dalje ne znam što je, slova sigurno nisu.
Manji najdraži frajer se silno rastužuje i ja moram intervenirati, jer da kako ja znam pročitati a brat ne zna. Zapeglamo situaciju, najdraži frajer na moj mig kaže da nije dobro gledao i potok suza se pretvara u široki osmijeh.
Uzima novi papir i kreće pisati svoje ime. Kako trenutno koristi lijevu ruku za crtanje i pisanje, nakon prvog slova kreće dalje na lijevu stranu.
- Moraš pisati na drugu stranu - kažem mu.
- Ali zašto?
- Zato što se tako piše.
- Dobro, ali zašto?
Teško je argumentirati objašnjenje, pa uskače brat koji ispisuje svoje ime. Manji najdraži frajer pažljivo prati kako on piše, pa okreće papir i napiše kako treba, doista s jednim slovom viška. I za to upućujem mig najdražem frajeru, da mu ne izleti kako ima slovo viška.
Za večerom moram pričati priču o baki Elzi koja je kuhala mahune malenim vukovima koji nisu voljeli jesti povrće. Najdraži frajer grabi dva puta, a manji frajer pojede pun tanjur što je kod njega rijetkost. Odmah dolazi na red i sladoled.
- Hoćeš sačuvati moje origami pismo? - pita me sav zamusan sladoledom.
- Naravno, pa vidiš da imam i one crteže od prije.
Sretan je. Nakon pranja zubića i tuširanja konačno se smirujemo. Gledamo nogomet, i najdražem frajeru se počinje spavati. Idem ga ušuškati i dati mu pusu, a on me zagrli i gleda onim svojim plavim pogledom i pita me:
- Hoćeš li ti mene voljeti i kad te više ne bude?
- Naravno. Onda ću te čuvati.
Daje mi pusu i pomiluje mi lice, okreće se i tone u san.
Manji najdraži frajer leži zatrpan plišancima - ljamom, pčelom, tko zna čime sve ne, i kaže mi:
- Žalostan sam ti jer mama i tata nisu tu. Ali sutra idemo gledati kuće koje žive na vodi pa mi je malo lakše.
I on mi daje pusu, vrti se još malo i konačno zaspi.
Ja polako ustajem nakon desetak minuta, izlazim zapaliti u mlaku ljetnu noć, i razmišljam samo o silnoj ljubavi i radosti koju su ta dva prekrasna dječaka unijela u moj život.
Ne postoji ništa dragocjenije od toga.
komentiraj (23) * ispiši * #
