Marketing
Poput akvarela
Težak je dan iza mene.
Ne zato što sam konačno nemilosrdno izbacala popriličnu hrpu odjeće iz grupacije "možda ću obući, al sigurno neću". To mi je čak donijelo nekakvo olakšanje, riješila se nepotrebnog i shvatila da sam to odavno trebala napraviti.
Pješice sam se spustila do placa u nadi da ću naći mahune, one fine dugačke zelene mahune koje se dinstane tako fino sljube s vrhnjem. Nisam ih našla, ali sam prošla pješice Gajevom do Bogdata i gledala kako moćni građevinski stroj izravnava ostatke nečijeg Doma. Ušla u moje Brezje koje ne bi mijenjala ni za Petu aveniju u New Yorku i na ulazu u dvorište shvatila da par crvendaća pravi gnijezdo negdje pod mojim krovom. Stalno su donosili nekakve slamkice, mužjak neprekidno pjevajući a ženkica je sva usplahirena gledala hoću li ja krenuti prema njima. Crvendaći su moje najdraže ptice, i nisu svjesni koliko je radosti u meni jer su odabrali moj krov da negdje saviju malo gnjezdašce i tu žive. Dok sam ih onako izdaleka promatrala kako dolaze i vraćaju se, vidjela sam i malene paradajze koji su se prkosno odmetnuli na krhkoj stabljici uz sam temelj kuće. Nevjerojatno je otkud je niknuo i spreman je svoje sićušne plodove ponuditi na dar, kao da kazuje - ako mogu ja, onda možeš i ti.
Otputila sam se i do stare derutne zgrade na nekadašnjoj željezničkoj stanici i napravila par fotki. Vratila se godinama unatrag jer je tim putem moj otac svakodnevno išao na posao, u nekadašnji gigant i pojam kvalitete. Nikada više tim tračnicama neće prolaziti vlakovi; Petrinja je pedesetak kilometara udaljena od Zagreba i ne treba joj ništa, pa ni prometna povezanost sa glavnim gradom.
Otišla u Lidl i odmah na ulazu pronašla cvebe u čokoladi ( za neupućene - cvebe su grožđice ). Opet flashback u djetinjstvo, u Bonbonierru gdje se ta krasota prodavala na vagu i najviše sam ih voljela jesti. Ni Bonbonierre već dugo nema, ali srećom znaju i drugdje uvaljati cvebe u čokoladu pa ih prodavati u Lidlu.
I onda guram kolica između polica, i strese; glasna eksplozija kao kod probijanja zvučnog zida, zvonile su boce i tresle se police. A ljudi - nitko ništa; kao da je to najnormalnija stvar na svijetu i dalje su hodali birajući voće i deterdžente.
Kasnije čitam da je bio jačine 3,8 ( negdje piše 4,3 ) i opet je epicentar bio negdje, na nekom mjestu na karti koje se ne zove Petrinja po nekim portalima. A bio je 300 metara od kuće mog juniora u Petrinji.
Izmiješali su mi se danas osjećaji poput akvarela - i radost, i tuga, i gorčina, i ljutnja. Sve je to život, i sve to ima svoju simboliku i jasnu poruku.
Nadam se da je uspijevam dobro protumačiti.
Post je objavljen 24.07.2021. u 19:56 sati.