PAO JE

Brezje je danas na zalasku sunca možda malo izmijenilo svoje lice.

Nakon šest i pol mjeseci natezanja, slanja mailova, uzaludnih telefonskih poziva,obilaženja kontejnera i kojekakvih peripetija iznimno mi je zadovoljstvo izreći ovu konstataciju:
ZID JE PAO, LJUDI MOJI!

Ja sve gledam pa ne vjerujem, i nakon dugo vremena sam ostala bez teksta. Pripisaću to šoku koji me snašao kad me popodne nazvao izvođač radova, da mi kaže da dolaze rušit i da nek niko ne bude u kući. Reko - rušite, Bog blagoslovio i Vas i bager koji će me riješit krvopije. Dvadesetšest godina ja gledam u to i skoro sedam mjeseci čekam da se neko smiluje i da smakne tu stravu koja na svu sreću nije nikog poklopila, bilo prolaznika ili moj skromni Dom.

E sad kad se dobijem od šoka, onda laganini buklija sa susjedstvom i krpanje onog šta neće obnavljat ti ovlašteni kućoserviseri. Jer meni su zidovi popucali samo zato jer nabijam vratima ko divlja zvijer kad ulazim i izlazim.
Al to je jedna druga priča.
ZID JE PAO. ENDE. LA COMMEDIA E FINITA. THE END OF NEVERENDING STORY.

( photo by Monika, najljepša cura Brezja )