Marketing
Priča o dedišu i marelicama
Jedna od mojih najdražih susjeda zvala se Marija, ali nadimak joj je bio Gara, zbog prekrasne crne kose.
Bila je vrlo niska i vrlo temperamentna. Rođena Ličanka koju je životni put doveo u Petrinju i tu je i pustila korijenje. Rijetko je vadila stare crnobijele fotografije, iz kojih je isijavala njena ljepota. Ja je pamtim neznatno drugačiju, izmučenu tugom zbog svih tragedija koje je proživjela; svejedno je njeno lice još imalo tragove nekadašnje ljepote.
Kod nje sam prvi put vidjela dediš, ili plavi kotrljan - kako hoćete, složen u staroj teškoj željeznoj pegli. Zvala ga je "moje ličko trnje" i držala ga od godine do godine, bacajući izblijedjele ljubičastoplave grane dediša tek kad bi stigle nove grane, blistajući svojom neuobičajenom bojom. Otkako je nema, svake godine o Gospi odnesem joj na grob svježe grane dediša i stavim ih iza nadgrobne ploče; tako ih nitko ne vidi, a njena se duša nasmiješi negdje u nebeskom plavetnilu.
Gara je u vrtu imala prekrasnu marelicu koja je svake godine bogato i izdašno rađala mirisnim, krupnim plodovima. I svake je godine osvanula u mom dvorištu s plastičnom kantom prepunom marelica, koje bi uvijek sa stabla stresala na neki najlon ili stolnjak ( da se ne izubijaju, tako je znala reći ). Uvijek uz iste riječi - napravi pekmez, šteta da propadnu. Svaki sam put radila džem, jer više volim džemove; miris koji ispuni dvorište kada se kuha džem od marelica je baršunast i fin poput okusa te narančaste divote, za koju i ne treba tako puno truda da se skuha.
Bila je neutješna kada se marelica počela sušiti i morali su je posjeći. Rekla sam joj - posadićete novu; odmahnula je rukom i rekla - ja to branje sigurno neću dočekati.
Kad god kupujem marelice ili radim džem, vrate se sjećanja na nju, na zvonki smijeh kojim se smijala unatoč svemu lošem što je doživjela kroz život i na sve dobro što mi je pružila. Nije ona meni darovala samo marelice za džem; darovala mi je i pomoć, i podršku, i utjehu kada mi je bilo teško. Bila mi je poput majke, silno sam je voljela.
Zamalo će i Gospa. Sa rukavicama na rukama - jer poprilično bode - oštrim ću vrtnim škarama odrezati grančice dediša i odnijeti joj. Znam da bi se široko nasmiješila i čvrsto me zagrlila da može bodljikavo ličko trnje uzeti u ruke.
Nasmiješiće se njena duša, u to sam sigurna.
( dediš je još zelen, znači mora ići fotka džema od marelica )
Post je objavljen 06.07.2021. u 17:49 sati.