Svaki komentar je suvišan

Nevjerojatno je da postoje ljudi koje ni rat, ni potres nisu ničemu naučili. Nisu u njima probudili niti trunku spoznaje koliko smo krhki i maleni, niti trunku empatije prema nečijoj patnji.

Jučer slažem fotografije i pokušavam napisati popratne tekstove, za koje se iskreno nadam da će ugledati svjetlost dana objedinjeni u jednu majušnu monografiju za one koji će doći iza nas, da ostane na vječni spomen Gradu koji nestaje iz dana u dan. Teško se koncentriram jer to za mene nisu samo fotografije strašnih ruševina; zapravo gledam naše živote pretvorene u vrlo bolne krhotine, koje teško možemo polijepiti u barem približan oblik koji su imali prije 29. prosinca. Mičem se od te boli barem na tren, iscrpljujuća je i vrlo teška.
I onda na jednoj stranici vidim stavljenu fotku jezivih ruševina moga Grada, piše - Petrinja šest mjeseci poslije, i vidim još jeziviji komentar ispod fotografije. Gospođa piše, citiram: "Da li ste išli i u Vukovar 6 mjeseci kasnije?! Da li su vam dopustili da snimate,jer su Vukovarci bili u progonstvu.Petrinjci su u svom gradu."

Pa se sjetim studenog 1991. i silne kiše koja je natapala još jedan od mojih prognaničkih dana kada sam čula vijest da je Vukovar pao. Ispustio svoju plemenitu dušu i izdahnuo, ostavivši svoje stanovnike na milost i nemilost divljim hordama koje su ubijale grad kuću po kuću. Sjetim se strašnih slika koje su iz Vukovara izašle u svijet. Sjetim se posjeta Vukovaru i Ovčari prije nekoliko godina, iza kojeg noćima nisam spavala. Vukovar je najveća rana na hrvatskom tijelu.
A Petrinja? Pa Petrinja je po broju civilnih žrtava i silini razaranja na drugom mjestu, odmah iza Vukovara. Petrinja nas je 1995. dočekala spaljenim krovovima, zaraslim dvorištima i nijemim pitanjem - gdje ste bili tako dugo, jesam li vam nedostajala barem malo? Petrinja, na svega pedeset kilometara od Zagreba, koju su svi zaboravili i koja je tako dugo nosila ratne ožiljke. Petrinja u koju su političari dolazili tek u sklopu predizbornih kampanja, ostavljali isprazne riječi da odzvanjaju petrinjskim ulicama i odlazili, ostavljajući Petrinju da i dalje sama pokuša vidati svoje rane. Petrinja koja je 29. prosinca doživjela najstrašnije razaranje u svojoj povijesti, od kojeg se nije moglo skloniti u podrume jer je divlja zvijer iz utrobe zemlje za manje od minutu, jačinom navodnih 6.3 po Richteru pretvorila dobar dio grada u ruševine. Petrinja ima sreću što su naša djeca bila na zimskim praznicima, pogledajte fotografiju 1. osnovne škole i sve će vam biti jasno.

Pa bih ja, uz svo dužno štovanje, gospođi preporučila da na karti Hrvatske potraži Petrinju i da ponešto pročita o stradanju moga Grada u Domovinskom ratu. I možda mali savjet - nije zdravo tako razmišljati, navlačite na sebe vrlo lošu karmu, kismet, kako god hoćete. Ako imate srca, možda vas se dotakne petrinjska priča pa shvatite kakvu ste glupost napisali.
Ako nemate srca i ako vas rat, potres i sam život nisu ničemu naučili...e onda sam sve ove riječi bacila u vjetar.

( fotografija naše 1. osnovne škole )