Mome Gradu, u kojem je vrijeme stalo 29. prosinca

Ideja da se stvori jedna majušna monografija sa fotografijama onoga što je Petrinja preživjela 29. prosinca 2020. godine nije se rodila preko noći.

Prvi mi je put tako nešto palo na pamet kada sam napisala priču o klaviru Juliane Tomić, koji je preživio tri rata i uništilo ga je probuđeno čudovište iz dubine zemlje, na navodnih 6,3 po Richteru. Pomislila sam da bi bilo dobro zaustaviti te strašne slike u vremenu, za one koji će doći poslije nas i neće pamtiti Grad kakav mi pamtimo jer će iza rušenja biti sagrađene neke nove kuće, možda sasvim drugačijeg izgleda.
Prvi sam put centrom Grada prošla u svibnju 2021. Naprosto se nisam mogla suočiti sa silinom razaranja koje je istrpjela stara gradska jezgra. Nikada u životu nisam osjetila takav bol i prazninu. Hodala sam neprepoznatljivim centrom Grada, rušenja su već bila u tijeku i opet mi je u zakutku misli bljesnula misao - zaustavi sve ovo u vremenu, jednako kao što je vrijeme stalo onoga kobnog prosinačkog dana.
Ono što me definitivno do kraja ponukalo da to i učinim bili su strahotni komentari koje se moglo kojekuda pročitati, tipa - pa to bi se ionako samo srušilo, na što vam je i ličio taj vaš Grad, da ne pišem dalje. Pa za sve one koji nisu znali, na dubini od deset kilometara ispod Petrinje toga se dana stvorila energija jača od nekih atomskih bombi koje su bile korištene. I to ispod Grada koji postojanjem seže daleko u prošlost, koji je 1240. bio grad trgovaca i obrtnika koji su od slavonskog hercega Kolomana zatražili "sloboštine, što ih svojim radom zaslužuju".Hoću reći da je stekao status slobodnog kraljevskog grada prije Zagreba. Grada u kojem su Napoleonovi grenadili posadili lipe oko 1812. godine, i još uvijek krase naš stoljetni park. Grada koji je po silini razaranja i civilnim žrtvama 1991. na strašnom drugom mjestu, odmah iza Vukovara. Grada koji diše na samo pedeset kilometara od Zagreba, a toliko je zaboravljen i zanemaren i prepušten sam sebi.

Trebalo mi je puno vremena iz jednog jedinog razloga - svaka fotografija koja će biti u toj majušnoj monografiji neraskidivi je dio mog života. I ne samo mog; života svih Petrinjaca koji su naučili hodati tlom koje svako toliko podrhtava i proživljavaju pakao pokušavajući nešto popraviti, nešto izboriti i ostati normalni u svemu tome. Svima njima posvećena je ta mala monografija.
Tekstovi su skoro gotovi, zahtijevaju još malo "farbanja", a fotografije su odavno odabrane. Ponosna sam što će iza nje stati Matica hrvatska, i iskreno se nadam da će biti onih koji če je poželjeti kupiti kako bi se prikupljenim novce.m uredilo nešto za petrinjske mališane, koji su zapravo najveći heroji. Odrastaju i igraju se u ruševinama Grada u kojem su načinili prve korake i koji ga vole jednako poput nas odraslih.

Poželite toj skromnoj knjižici nebeski let, a mome Gradu mir majke zemlje kojeg sanja već sedam mjeseci, iza gotovo dvije tisuće preživljenih potresa.

( moj pogled iz parka na staru gradsku jezgru )