Operacija Mauzolej

Sutra započinjem operaciju kodnog naziva krčenje mauzoleja.

Oni koji duže vrijeme prate moje pričuljke, znaju da je mauzolej zapravo prostorija u kojoj stoji svaštanešta - recimo Vilerovi gobleni, kotlić za kuvat gulaš sa pripadajućim nogarima, rešetka za roštilj od inoksa na kojoj bi mogla za nuždu prespavat kolika je, ranjglurine za kuvanje zimnice od dvadesetpet do četrdesetpet litara, stolice koje se ne koriste uključujući i one za na terasu, kutija sa nepoznatim brojem cedea, kutije sa sezonskom obućom koja se ne nosi, nakit za na bor, igračke kojima se više ne igraju najdraži frajeri, kutiješina sa stručnom literaturom za prevođenje i papirusima od seljačke bune naovamo, moj najdraži naglocrveni kofer i putne torbe pet komada, državni stijeg i ono šta je sutra najbitnije - ormari koje moram raskrčit. Hoću reć pobacat sve one unikatne i antikvitetne primjerke odjeće koji idu u grupaciju "možda će trebat al sigurno neće".
To znači da ujutro uz kavu moram popit dva praška protiv živaca, jer se već vidim pred ormarom sa starim pitanjem - pa kak ću to bacit kad bi mogla obuć recimo za u šupu il kad se bude krečilo? Kak da bacim veste za koje uopće ne znam šta rade u mom ormaru i ko ih je tamo stavio? Znači ako drmnem dva praška biću ladna ko špricer i ima da izbacam jedno desetak vreća minimalno. Plus zavjese koje eto stoje jer mi ih je žao bacit iako nikad ne idu na prozor. Plus jastučnice koje više ne koristim jer sam kupila male anatomske jastuke za ovaj sjebani vrat. E sutra sve to ode ko da nikad postojalo nije.
Jer moram pokrpat zidove na šlafcimeru, ovo šta je popucalo ne od potresa nego zato šta ja ne znam normalno zatvarat vrata pa nabijam ko divlja zvijer i eno pukotina da se smrzneš, i normalno da mi to država neće popravljat. Pa nisu oni krivi šta ja ne znam zatvarat kvakom nego deknem vratima da susjedu spadnu rolete na prozorima.
A da bi se to pokrpalo, moram iz šlafcimera maknut ormare kud? Pa u mauzolej, da kud bi s njima. Da bi ih se dislociralo u mauzolej, moram pobacat sve te prnje da se može bar jedan ormar šiknut van za glomazni otpad i tek onda seoba ormara. Više u šlafcimeru nemam namjeru držat ništa osim kreveta, nahtkasla i lampe. Karniša isto ide dolje. Sve šta može otpast il se prevrnut neće majci bit tamo gdje ja trebam spavat. Jer je na navodnih 6,3 ormar pao kud? Na krevet. E pa neće više, ide on gdje mu je i mjesto, u mauzolej prepun artefakata pa ako nedajbože bude pado - nek tamo pada.

Čisto da znate, ako sutra ništa ne napišem znači da još sjedim pred ormarima i prebirem jel da bacim il ne.
Pojma nemam ko je sve te prnjetine naguro u ormare i kak su stale unutra. Znaću sutra. Možda.