Fascinantno je kako i u najtežim životnim trenucima tračak smijeha pronađe put da rasvijetli tminu. Sigurna sam da tako mora biti, da čovjek sačuva razum i da ne poludi od bola.
Iza potresa smo svi bili na hrpi, u dvorištu kod druge bake najdražih frajera. U kućama nitko nije ni bio, nestalo je struje i vode i nismo znali što donose sati koji dolaze. Oko nas torbe s najnužnijim stvarima, nešto igračaka najdražih frajera. Sjedimo i pijemo kavu, skuhala susjeda koja je igrom slučaja imala flaširane vode. Krajičkom oka vidim sestričnu, polako hoda prema dvorištu i briše suze. Ustajem i krećem prema njoj, pripravna da je počnem tješiti i onda shvatim da se ona smije. Malo me uhvatila i panika; otkud znam što je, da nije ispalila na živce naskroz. Pitam - šta je bilo, zaboga milog?
- Mom starom ( čitaj mužu ) su pukli zubi. Proteza mu je pukla.
- Pa kako? - pitam ja.
- Pa na kožu od pečenice. Krcko, krcko i pukli zubi ko led. Eno kopa po ladicama, traži ono ekspresno ljepilo da ih proba zakeljit.
Htio - ne htio, moraš se smijat. Nije baš za smijanje, korona u punom zamahu, potres koji je poharao i tko zna kad će čovjek uopće doći do zubara, Ali zarazio me njen smijeh i bilo mi je malo lakše. ( Zubi su lijepljeni nekoliko puta, a onda su stigli i novi, pa je time zubnoprotetička situacija uspješno okončana, )
Kad je pao mrak, nebo je rasvijetlio puni mjesec. Mi i dalje vani, obukli jakne. Najdraži frajeri su već pomalo zaboravili na preživljeni strah i skakuću poput malih vilenjaka. Najednom me najdraži frajer šaptom zovne:
- Bako, ja mislim da sam na krovu vidio vukoglaka. ( Da pojasnim - riječ je o vukodlaku, prijatelj mu je pričao o tom biću i bila nam je svima simpatična riječ vukoglak pa ga nismo ispravljali. )
Primam ga za ruku i idem za njim kroz mrak dvorišta. Kad na susjednom krovu zaista stoji čovjek, točno u ravnini punog mjeseca, i pregledava krov.
- Nije vukoglak, sunce, striček se popeo da možda namjesti neki pomaknuti crijep na krovu.
- Onda dobro, da znaš da sam se prestra...
- BAKO, JE LI ONO VUKOGLAK NA KROVU? - ori kroz mrak glasić manjeg najdražeg frajera, koji je morao doći za nama da provjeri što radimo.
- Ne viči, nije vukoglak, striček pregledava krov.
- MISLIO SAM DA JE VUKOGLAK NA KROVU, ALI NIJE - odjekuje kroz mrak njegov glasić i odzvanja smijeh zvonak poput srebrnih zvončića na nekadašnjim božićnim kuglicama. Mora javiti ostatku ekipe da je sve pod kontrolom.
Smijeh je čudesan. Možda ćete ga ponekad izgubiti, biti će i trenutaka kada nećete imati snage za smijeh...ali barem se nasmiješite.
Smijeh barem na trenutak razvodni i bol, i nemoć, i očaj. Donese olakšanje umornoj duši.
Post je objavljen 29.07.2021. u 15:21 sati.