Gdje ste na 3,9 po Richteru i 31 celzijevac, gospodo?

Iza 1900 potresa raznih jačina, potres od 3,9 po Richteru, na dva kilometra dubine je sve samo ne umjeren.

Što nam ta podivljala zvijer iz utrobe zemlje već sedam mjeseci poručuje? Što želi od nas? Toliko je toga već srušeno; želi li nam reći da će se srušiti i ovo što je preostalo? Želi li da naša djeca zaborave što znači smijeh i normalna igra, da se još godinama trzaju svaki put kad prođe kamion ili vjetar zalupi vrata?
Zamislite kako je ljudima u kontejnerskim naseljima, po ovoj pasjoj vrućini; dodajte očaj zbog svega izgubljenog i pretrpljenog i svakodnevni strah i iščekivanje hoće li i gdje udariti opet. Zamislite kako je roditeljima neprekidno ponavljati djeci - ne boj se, mi smo tu, a i sami su već odavno na izmaku snaga. Uistinu treba imati nadljudsku snagu da pred djecom ne pokažeš koliko se bojiš, za njihove živote i ono imovine što je ostalo nedirnuto. Iza svakog - kako kažu umjerenog - potresa preko trojke pred ionako oštećenim zgradama nastaju nove hrpe cigle i crijepa. Sad je već i hodanje sredinom ulice rizik.
Vrlo bih rado sve one, koji tako nonšalantno odmahuju rukom na svu ovu jezu koju Petrinja proživljava, koji sve naše elaborate za rušenja i obnovu drže u ladicama, koji su plaćeni da nam pomognu a otišli su na godišnje odmore i sve stoji dok se oni ne vrate ( a stajaće i puno duže, bojim se ) stavila na tjedan dana u našu kožu. Da osjete što je strah, bespomoćnost, očaj i beznađe. Ne može znati što prolazimo onaj tko to nije doživio, tko nije smirivao četverogodišnje dijete i po tko zna koji put sakupljao cigle i crijep ispred nečeg što je pred samo nekoliko mjeseci bio njegov Dom. Ne može znati što znači otići iz svog stana i ostaviti unutra okićenu jelku i božićni stolnjak na stolu, ne ponijevši sa sobom ništa osim dokumenata.
Petrinjci su iscrpljeni, umorni i prestravljeni. Koliko god se trudili zadržati onaj sjajni duh Petrinje koji nikada ništa nije uspjelo slomiti, ljudi su se umorili. Istrošilo ih je sedam mjeseci neprekidnog podrhtavanja tla i urlika iz utrobe zemlje.

Gospodo u gradu udaljenom samo pedesetak kilometara od nas, vi koji imate u svojim rukama moć da nešto izmijenite, možete li se uopće pokušati zamisliti u ovakvoj situaciji? Živjeti u gradu koji svakodnevno nestaje zbog neizbježnih rušenja i odgajati svoju djecu da se ne trebaju bojati, osim kada je potres iznad četvorke? Biti zbijen sa obitelji u metalni kontejner i zatrpan hrpom dokumentacije koju treba predati, a nitko ne zna gdje i zašto, jer svaki referent ima svoju teoriju? Skakati svaki put kad nešto jače udari? Možete ili ne možete?
Mislim da niti možete niti želite. Ostavili ste Petrinju po tko zna koji put da sama zalizuje svoje rane.

Samo ima jedna kvaka - Petrinjci su malo tvrđi orah. Preživjeli su u zadnjih tridesetak godina ono što vi ne bi izdržali mjesec dana, i to da ste pod teškim narkoticima. Sve će ovo jednom okončati. Zanima me tko će od vas imati obraza doći u Petrinju, u sklopu predizborne kampanje, i pogledati nam u oči? Tko će imati hrabrosti doći i reći sve one tričarije koje i inače izgovara?
Ove ulice sa fotografija više nećete vidjeti. Mi ih gledamo svaku noć u našim snovima. Budni sanjamo i uzaludno se nadamo. Niti ova podivljala zvijer, niti vi ne čujete naše vapaje u pomoć.
Ja bih se i sramila i bojala svog odraza u ogledalu da sam tako bezdušna.

( moje fotke, zima i ljeto prije potresa; da sam samo mogla naslutiti, slikala bi svaku kuću u svakoj ulici )