O direktorima

Još se nisu pobrale ni plastične čaše i pokupili kablovi od zvučnika iz slavljeničkih tabora, a neke već muči pitanje ko bi mogli bit novi direktori Privrede, Komunalca, Staračkog doma, Hrvatskog doma i drugih ustanova. Pa evo da nisam ovako razjebana zbog svega šta sam proživjela u zadnjih pet mjeseci, ja bi se prijavila na sva rukovodeća mjesta. Zašto ne bi primala sedamnajst plaća umjesto jedne jer sam sposobna; ako ništa drugo barem znam dobro lajat, ko šta je to višekratno i neprekidno ponavljala moja ispaćena roditeljica.

Pa neko tamo objavi fotku šta je danas pleter poserviro za ručak, eto drvlja i kamenja - kome ne valja nek si kuva sam, ko da ti bolje kuvaš, metni četri cigle i naloži vatru pa kuvaj i tak. Sve bolje od boljeg.
A ja u cijeloj toj priči još uvijek čekam da se neko smiluje i završi eaborat pa da se skine crvena naljepnica s moje kuće. Po zidovima pronalazim samo nove pukotine, izgleda da sad i iza ovih manjih potresa izlazi na vidjelo ono šta se načelo u onom najgorem. Izlaziće mi statičar još osam puta, koiko vidim. Gledam moju rožu koja je prepuna pčela i zapravo se čini da priča koliko ih ima. Gledam silnu prazninu ulicama Petrinje, tamo gdje su nekad disali nečiji domovi. Gledam strašne rane na onima koje još nisu srušene. I istovremeno čitam sve te verbalne dijareje, i ne mogu doć sebi, života mi moga. Petrinjskim se centrom hoda posred ulice, a neke muči ko će bit direktor čega?! Evo ja ću bit direktor, jel vam sad lakše?! Malo sam se dobila u glavi dok sam ovo pisala i osjećam se dovoljno sposobnom da budem direktor svega, uključujući cijeli svemir.

I daj da jednom završim stihovima; pa kaže Krleža u svojoj pjesmi "Ni med cvetjem ni pravice":
"Ak pak če bi tak, da na svetu biti ima tak
da na jenog krava i cigan se sce,
a drugi pak v gartlicu kak admiral diše,
če ima biti tak, naj onda bu tak,
a ja, kak jalnuš, gladnuš i bedak,
del si bum za škrilak goreči čerleni mak
pak nek dojde veter, sivi severnjak!"

Ja i dalje ne mogu vjerovat da nekim ljudima nije jasno koliko je važno da se držimo zajedno, i da dišemo ko jedan. U suprotnom će Petrinja za deset godina postat moderni Pompeji, koji će ekskurzije dolazit razgledavat jer je samo pedeset kilometara od Zagreba.

( makovi by Franjo Mihaljević )

O prozorima

Tako je teško gledati petrinjske prozore.

Hodati krajem svibnja gradom i na prozorima vidjeti božićne ukrase koji se njišu na blagom povjetarcu. Girlande su već pomalo izgubile boju od snijega, kiše i sunca. Pamte ruke koje su ih pomno složile i učvrstile, i čekaju da ih te iste ruke skinu i spreme u kutiju punu sjajnih kuglica. Ne znaju da su kuglice slomljene, uništene već mjesecima.

Što tek reći o školskom prozoru iza kojeg se godinama čula dječja graja i smijeh? Otvoreni i razbijenog stakla stoje ispod potpuno uništenog krovišta i čekaju djecu koja više nikada neće kročiti u školsku zgradu. Jednom će izrasti nova škola u neposrednoj blizini.

Jednom će zablistati novi prozori, sjajna okna presijavaće se na suncu i sve će izgledati kao da se nikada ništa nije desilo. Jedino će u našim srcima i sjećanjima živjeti ovi stari prozori, onakvi kakvi su bili prije ove strašne kalvarije.

Nebo

Nebo je danas u sumrak dana bilo tako posebno; kao da je slikar vještim potezima kista iznjedrio meke, pahuljaste oblake čudesnih boja. Sušta suprotnost sinoćnjem olujnom nebu, koje se u nekoliko minuta prevorilo u zastrašujuću, prijeteću crnu masu.

Takav je i život. Izmjenjuju se dani puni zadovoljstva i radosti sa onima koji vas pretvore u bezličnu kašu izobličenu od bola. Uistinu treba imati puno snage za borbu sa olujnim danima; tako je lako bezbižno uživati u radosti. Stati pred bol je puno teže.
A bilo ga je, i previše. Samo prisjećanje na kraj prošle i početak ove godine stvara mi vrlo gorak okus u ustima. Toliko se toga ružnog dogodilo; još uvijek mi se čini da ću se jednog jutra probuditi i shvatiti da je sve bio samo ružan san. Moj se Grad pretvorio u ruševine, izgubila sam vrlo bliske i drage ljude od kojih se nisam uspjela ni oprostiti. Ni jedno ni drugo još uvijek nisam odžalovala. Sav je taj bol, ta muka, ta bespomoćnost da bilo što promijenim neprekidno u meni, i povremeno naprosto prokulja van koliko god se ja trudila da sve to sakrijem u dubinu duše, svjesna da treba proći puno vremena da moje rane zacijele.

Jedino što je dobro jest spoznaja tko sam i što mi je činiti dok kročim ovom dolinom suza. Vrijeme koje mi je dano već mi je jednom poklonjeno; vratila sam se sa puta bez povratka, a jednako sam tako mogla i otići. Bez prilike da još samo jednom zagrlim one koje volim. Zato s pravom mogu reći slijedeće - kad jednom dođe vrijeme da odemo, neće uz nas biti usputni prolaznici na našim fotografijama. Biti će oni koji nas uistinu beskrajno vole. I ostaće žal za svim onim nepopijenim kavama, neobavljenim telefonskim razgovorima, susretima za koje nikad nije bilo vremena.
Samo se potrudite da žala bude što manje, sebe radi. Dođe trenutak kada je naprosto prekasno, za sve.

Immediate Response

Danas je na slunjskom vojnom poligonu održan središnji dio vojne vježbe kodnog naziva "Immediate Response". Ajme šta sam se nasekirala.

Ko prvo, zašto niko nije bio uopućen da danas dolaze gledat vježbu precjednik, ministar obrane i načelnik glavnog stožera, a sigurno je bilo i vojnih atašea? Pa jel ne bi bilo dobro napravit sačekušu u vidu buklije, na tradicionalnom drvenom štokrlu sa heklanim miljeom ( da ne velim deknom, to samo Petrinjci valjda razumiju ) i naredat čašice za potočit finu rakiju od kruške? Na drugi štokrl tanjur sa kuvanim kobasicama i masnom pogačom, da se ne zanesvijeste od gladi dok dočekaju gablec. Na treći štokrl mineralnu vodu i sok šta pršće, ništa od daljnjeg konzumiranja alkoholnih pripravaka jer je rakija toliko jaka da iza dvije čašice vidiš dva tenka a ne jedan. Moglo se spakirat i svakom po jedan hekleraj ( doista ne heklam ja, al ima ko je sheklo eno pol regala zauzelo, brat bratu za darivat cijeli topničko raketni divizion ) i recimo knjigu, za uspomenu na ovaj dan. Al kad neće javit - e pa šta se onda tu može.
A kad su sastavili pucat i prelijetat helikopterima...ne znaš bil sjedio ispod stola, za slučaj da se neko sjebe pa okrene cijevi na krivu stranu, ima tu i strane vojske na vježbi. Al kad kreneš izvadit kipuće lazanje iz rola, a oni u naletu euforije pokrenu vebeerove, cijelo punjenje, pa šest ispaljenja...to je vantjelesno iskustvo. Da su lazanje završile meni na nogama, nakon saniranja opekotina pobrala bi ih u najlonkesu i otišla tražit te šta ispaljuju da ih nahranim i natjeram ih da svaki kupi po jednu tubu jekoderm kreme i novu kutiju za prvu pomoć. Sreća pa su ostale cijele. Pa krenem narezat paradajz i luk za salatu; malo promislim pa uzmem najtanji i najtuplji nož, jer ako sastave opet da krvno ne stradam, moji veliki noževi uvijek su nabrušeni ko samurajske katane.
Poslje ručka krenem prostirat veš, kad eto dva američka helikoptera u niskom preletu. Reko jel da mahnem - jel da ne mahnem, da vide ljudi da su dobrodošli. Odustala, prostirala sam crni veš pa kud ću mlatarat grilonkama, još da se zapetljaju u elisu i srušim helikopter, eto međunarodnog incidenta širokih razmjera.

Smirili se, ne znam jel to sad gotovo il će imat i noćno gađanje. Da znam priredit plan evakuacije, torbu s najnužnijim stvarima i srolat nadmadrac, ako bi trebalo spavat u garaži.

Sve za lavandu

Crkla sam popodne al naskroz. Išli kupovat neki nadmadrac, pa kad se već ide onda isplaniraš usput kupit i šta treba i šta ne treba.

Ajde prvo po nadmadračinu, jedva iščupali onaj papir šta se platilo parkiranje, ubeljilo sunce da ne vidiš ništa. Pa meći ruke nad onaj ekran, pa se zakreći...ja u startu odustala, vidim da to nije za mene. A obukla se u crno ko nindža, jedva dočekala maknut se sa sunca. Uspijemo zbavit nadmadrac, idemo u das auto, kad vidim ja prek ceste deem. Tu se meni rajske dveri otvaraju, jer trebam neke čajeve i kreme i farbe za kosu, a najvažnije od svega možda nekim čudom naletim na omekšivač koji vonja na lavandu i od njega cijela ulica miriši kad se suši veš. Naravno da je sve to šta mi treba na katu od deema, jebe se njima šta mene bole koljena i škripe ko da će se raspast svake sekunde, ko onaj Limeni iz Čarobnjaka iz Oza, al ja ne nosim sa sobom kanticu za podmazivanje jer još nije izmislilo podmazivač za koljena. Našla sve osim omekšivača. Pa opet u das auto, pa u apoteku po kafetine. Ovaj put nije bilo nikoga, jedino me neki čovjek vani pito da jel imam masku. A ja pod maskom. Pa reko imam, ovu na nosu. E ne bi on tu, on bi nerabljenu jer je zaboravio ponest od kuće. E pa reko nemam nerabljenu, ne štancam maske u slobodno vrijeme.
Pa se krenulo u Lidl, al je meni palo na pamet da ima i Kaufland, a u Kauflandu uvijek ima tog omekšivača sa lavandom. Na pitanje jel baš moram ić po omekšivač samo dižem obrvu, onakva znojna i sparena; odma se daje žmigavac i ostavlja me se pred Kauflandom. Pa lunjaj među onim pustim redovima, usput bacaš u košaru svaštanešta ( recimo pileće želuce koje Bonkica jako voli i nekakav brzonamazni maslac ) i vidim konačno omekšivače, i vidim dvije flaše ovoga koji mi život znači. Brže s njima u košaru dok mi ih nije neko lapio pred nosom. Pitam na kasi jel ih ima još. Kaže žena - evo saću vidjet, koliko bi vi? Pa reko jedno deset flaša. Ona me gleda, ne zna jel se zajebavam il ozbiljno govorim, a i možda misli da držim kemijsku čistionu pa da roba ima friše duft. Reko najozbiljnija sam, ako ima deset uzeću deset pa sam mirna malo duže vremena. Usput održim kraće predavanje o mirisu kakav ne postoji i nema ga nijedan drugi omekšivač. Možda je žena mislila da zapravo nisam normalna jer je davim sa vonjem omekšivača od lavande, al je vrlo pristojno klimala glavom i sigurno odahnula kad sam izašla van.
E onda još u Lidl, ne zbog mene nego zbog sedamnajst kutija sladoleda, dolaze vrućine pa da se ima. To šta nema mjesta u onoj maloj kištri iznad frižidera, to nema veze, bitno da se sladoled kupio. Ja sam potrpala kelj, paradajz, nekih narezaka za pod zub i dva peciva s hrenovkom da poglođem putem jer mi se zanesvješćivalo od gladi. Mene ta tarapana po dućanima uvijek strašno izgladni.

I evo sad takva krepana pečem onaj burek od kile, sa sirom i špinatom. Šta ću, morala sam ga izvadit iz dubokog da se napravi mjesta za jebene sladolede.
A omekšivači su u kupaoni. Čekaju priču za laku noć.

Bez naslova

Već neko vrijeme razmišljam, a i radim na tome, da jezive petrinjske rane opišem i ostavim kao trag u beskraju, za one koji će tek doći. Doista, tužan trag ali mora biti i takvih tragova. Život nas je tome puno puta naučio. Isprva sam imala ideju da koristim formu haige, dakle da spojim stih sa fotografijom, ali haiku ne trpi emocije, a fotografije petrinjskih rana su vrlo emotivne i teške pa sam izmijenila formu. Nadam se da ću uspjeti u svojoj nakani; moja prva knjižica uvjerila me da snovi postaju stvarnost, samo treba dovoljno snažno sanjati. Ovako ja to zamišljam:

Kroz centar Grada hodaš sredinom ulice, na vlastitu odgovornost, i gledaš u ostatke nečijih života. Iznad frizerskog salona samuje klavir koji još uvijek čeka svoju Julianu; slika je nekim čudom ostala na zidu, luster njiše hladni siječanjski vjetar. Nekad topla soba pretvorena je u pustoš izloženu pogledima iz vanjskog svijeta. Tako ogoljeni i nemoćni da išta promijene, naši Domovi nijemo vape u nebo. Dozivaju svoje voljene ljude, da barem čuju njihov korak ili glas. Srušenih zidova i uništenih snova, gledaju sva ta nepoznata lica koja povremeno prolaze ulicom. Čekaju proljeće i buđenje novog života. Možda je sve ovo tek ružan san iz kojeg će ih probuditi toplina svibanjskog sunca i zelenilo krošnji u parku.

( photo by Franjo Mihaljević )

Vandali modernog doba

Ni vandali nisu šta su nekad bili.

U davna vremena znale bi provalit divlje horde, pa napravit žešće nerede među manje divljim ljudima, al nisu nikad čupali cvijeće, palili lipe, trgali klupe il koševe za smeće. Dobro, možda u davna vremena nije bilo koševa al cvijeća i stabala je bilo, i ne sjećam se da smo iz povijesti učili da su Huni s motikama il rukama operirali po cvjetnim lijehama.
Vremena se mijenjaju, to je činjenica. U davna vremena i ja sam bila djevojčurak, al nikad nam nije palo na pamet uništavat nečiji trud i devastirat javne površine. Jer da je to neko vidio, doma bi tek upoznali pravo značenje divljačkog ponašanja. Nije mi se toleriralo ni da deset minuta kasnije uđem u kuću, a kamoli da se ispostavi da sam se putem iživljavala kojekuda.
Pa dragi roditelji, vi koji imate djecu spremnu za napuštanje roditeljskog gnjezda u vidu noćnih izlazaka, daj malo pooštrite kriterije. Možda ne bi bilo loše dočekat ih koji put kad dođu doma, pa poduzet mjere amaterskog alkotesta ( znači - puhni prema meni ), test ravnoteže i higijeničarski pregled ruku kakav smo nekad imali u školi. Pa ako djetešce pod noktima ima kilu blata, il u ripnama od cipela još dvije kile, znači da je bauljalo po nekakvim gredicama il lijehama. Šparoge sigurno nije bralo. Da ne spominjem miris koji ostaje na rukama ako se bavilo trganjem koševa za smeće. Pa možda promijenit odgojnu taktiku i primijenit neke nove metode. Pritom ne mislim na batinanje, ja sam prva protiv bilo kakvog oblika nasilja nad bilo kime, al možda da za kaznu pokosi dvorište cijeloj ulici, obrezuje ruže, usisava cijeli tjedan, opere prozore...ima puno toga šta bi se dalo smislit. A najbolja terapija je radna terapija, kod ovakvih slučajeva razgovor ne pomaže previše. Uostalom, djeca do neke pete godine nauče nekih sedamdeset posto vještina potrebnih za živjet, ostalo je sve nadogradnja. Pa ako vam starije djetešce radi ovakve stvari, znači da mu je nadogradnja klimava ko kuće iza obnove poslje rata.

Obzirom da je danas evropski dan parkova, možda bi ko radna terapija bilo dobro i da malo kopkaju na javnim površinama, il barem u rođenom cvijetnjaku kojeg devedeset posto ljudi ima oko kuće.
Daj učinite bilo što da ne bude ovakvih slika.
( Pišem pod pretpostavkom da je riječ o mlađariji, da ne upotrijebim neku puno nepristojniju riječ. Ako se ispostavi da je neko stariji, e njega tek treba kaznit. Ko god da je, rado bi ga upoznala, čisto da vidim koji je psihološki profil u igri. )

photo by Nina Panjan

Mi idemo, ljeljo...

Ljelje se o blagdanu Duhova odijevaju kao kraljice i obilaze selo Gorjane.
Al ne bilo kakve kraljice. Odjevene su u nošnje, imaju šešire okićene cvijećem i opasane su sabljama, jer tijekom ophodnje pjevaju i izvode ples sa već spomenutim naoružanjem. Ljelje je zaštitio UNESCO ko nematerijalnu kulturnu baštinu.

Sreća je velika šta ljelje mogu bit samo mlade, neudane djevojke. Ajde probajte pogađat zašto. Za početak, trebaš se ti ujutro ustat, pa obuć na sebe gaće, nadgaće, podsuknju, suknju, košulju, nariktat šešir pa cvijeće na šešir i opasat sablju. Naravno da dan prije treba sve to speglat i uglancat, pa nećeš ujutro ić šištat sa peglom i glancat sablju. Naravno da se prije oblačenja moraš malo i naflajbat, pa nećeš hodat nesređena, jel tako. Pa imaš ajde uzećemo pedesetak godina i prvi valung te drmne još dok se ustaješ iz kreveta, a dok se naskroz spremiš drmne ih barem pet-šest. Kod obuvanja cipela i uzimanja sablje bolje da te niko ništa ne pita, jer bi mogo i krvno stradat ( od sablje, mislim ). Pa dok dočekaš sve ostale ljelje, dok se složi formacija pa kad se krene...Još je i dobro ako je oblačno, al ako sastavi sunce eto opet problema. Jer ljelje idu selom, ne baš od kuće do kuće al obiđu nešta kuća, i u svakom dvorištu izvode ritual sastavljen od pjevanja i plesa sa sabljama.
Ja da sam ljelja morala bi nosit i kutiju za prvu pomoć sa bivacin sprejom i zavojima i flasterima, jer sve slabije vidim, pa ako pogriješim u koreografiji i odleti mi ruka kud ne treba da me mogu našpricat bivacinom i zbandažirat, da se ne mora zvat hitna. E onda kad završe čekaju ih stolci sa pernatim vanjkušima, da se ljelje malo odmore iza mačevanja. Jel znate vi šta je sjest na pernati jastuk oko podneva, na žarkom suncu, iza plesa, obučena slojevito, a u tijeku ti je postklimakterična životna faza? Iza četvrte kuće možeš se komotno ić presvlačit, jer nošnja izgleda ko neiscentrifugirani veš od znojenja. Znači morala bi vuć torbu sa rezervnom nošnjom, da se mogu presvuć, da ne misle u idućoj kući da sam u prošlom dvorištu upala u bunar. Pa onda bude tu i kolača, eto novog problema; znači uz valunge i oprez kod baratanja sabljom moraš pazit i da se ne zasereš čokoladnom tortom, kak ćeš zaflekana dalje ić po kućama? A i kak ćeš kasnije skinut flek od čokolade koji se na suncu tak fino rastracko po suknji i upio u materijal pa imaš flek veličine Brazila? Pa pazi na sablju, šta da sebe ne srežeš, šta da neko drugi ne nastrada ( jer nisi stigla kod okulista, naručilo te puno kasnije od ophodnje ), šta da je ne zaboraviš od znojenja i paženja da se ne ulijepiš čokoladnom tortom. Ko će se još vraćat u onu kuću gdje se prije bilo i tražit sablju, još da pomisle da si skroz nesposobna. Pa tako jedno devetnajst puta, šta je sasvim dovoljno da skreneš s pameti već negdje na pol puta. Tablete protiv živaca ne smiješ pit, da ti refleksi ne budu oslabljeni, znači treba to sve preživjet. I ono šta je najvažnije - postklimakterična žena sa valungima koji još uvijek traju, a naoružana je sabljom, može bit vrlo opasna; za nju je samuraj dječja igračka.

Zato je najbolje da ljelje budu mlade djevojke; mogu normalno hodat, ne znoje se svakih šest i pol minuta i ne pada im na pamet počinit krvni delikt sabljom ako ih neko greškom nešta pita.
I baš su prekrasne. Vrijedne zaštite UNESCO-a.

( photo by Institut za etnologiju i folkloristiku )

Selfi bez zahoda

Imala sam najozbiljniju namjeru konačno napravit zahodski selfi, koji je mast hev za uspješnost na svim poljima. Odustala sam iz par razloga. Prvi i osnovni je šta ona čudotvorna krema još nije krenula djelovat pa se vide bore božemeoslobodi. Mislim ne vide se kad upalim plafonjeru, al onda se ni ja baš nešta ne vidim, jebemti štedne žarulje, izgledam ko čovječja ribica. A kad upalim ono svjetlo iznad špigla e onda vidim svaštanešta neprimjereno prezentaciji na mojoj rođenoj stranici. Drugi je taj šta je kupaonski ormarić diglo uvis kod postavljanja ko da se Majkl Džordan brije pred njim svako jutro pa mi se vidi samo glava i malo vrata. Treći je taj šta sa podne projekcije smeta prašak za veš i svo ono drlo kraj vešmašine. Pa ne bi napravila taj zahodski selfi da me ubiješ.

E al zato imam šta? Nadmadrac koji mi je stalno nadohvat ruke jer me ubija kičma iza prometne, pa se onda iskovrnem na to čudo modernog doba, nabijem pod glavu moje jastučke na sitne rožice i razmišljam šta bi sutra skuhala, o čemu dugo nisam pisala, štračim malo po društvenim mrežama i radim na boljitku svoje kičme. Pa sam odlučila prezentaciju glave odradit ne u zahodu nego na nadmadracu. Zahodi su rezervirani za kremdelakrem influenserice, mi postklimakterične žene o zahodima uglavnom razmišljamo kad ga treba ić oprat il kad moramo ić na isti. Čim uđem u zahod gledam jel ima za mašinu šarenog veša da bubnem prat, jel u lavabou zaostalo kaladonta il pjene od brijanja iza ispaćenog životnog supatnika, jel se pauk u ćošku iznad spomenutog ormarića spustio dovoljno nisko da ga roknem jer se nemrem plentrat zbog vrtoglavice. Znači sekiracija na kub čim stanem na vrata od zahoda.
Ovo je najjednostavnije. A i zdravije za moja sjebana leđa. Nariktam se ko princeza na zrnu graška ( dobro, malo starija princeza al i one stare, nije još izmislilo cjepivo za protiv starenja ), smanjim bol u leđima i pokažem barem dobru volju za napravit selfi, kad već nemam ništa drugo za pokazat, ko recimo neke šta se naganjaju s mačkom po terasi pa pitaju puste obožavatelje da koliko vide mačkica na slici.

E pa ja nit trenutno imam mačku jer ih Bonkica ne podnosi, nit ikoga od vas zanimaju mačke, barem za moje znanje.
A i leđa me ne bole, šta je najvažnije od svega. Znači ko šta sam već preko nekoliko puta zaključila - debelo sam zakasnila sa influensiranjem, barem šta se zahodskoterasnih selfija tiče.

Priča o Domu

Danas je srušen još jedan Dom. Samo jedan u nizu Domova koji će biti srušeni u Petrinji i okolnim selima.

Nema dovoljno snažnih riječi koje mogu opisati osjećaje čovjeka koji gleda rušenje svoga Doma. To nije samo kuća razorena stravičnom energijom koja je prokuljala iz utrobe zemlje. Nisu to tek zidovi, uništeno krovište, prozori i vrata kojih više nema. Koliko je unutra nedosanjanih snova, dječjeg smijeha ili plača, radosti i boli. Koliko ispečenih božićnih kolača i mirisa vanilije i cimeta. Koliko nedjeljnih ručkova kada se obitelj okupi i svi uživaju u okusima i mirisima mamine kuhinje. Koliko hladnih jesenskih jutara obavijenih maglom, dok mraz steže uspavano selo. Koliko mlačnih ljetnih noći dok krijesnice svjetlucaju poput dijamanata i tišinu remeti jedino glasanje cvrčaka. Koliko toplog, svježe pomuženog mlijeka i mirisa sira koji je uvijek najfiniji, jer je mamin. Koliko je rada, muke, znoja i žuljeva u tim prostorijama. Koliko obiteljskih fotografija i sjećanja na najdraže kojih više nema, a opet snažno se osjeća njihova prisutnost; kao da i njihove suze kaplju u odvaljene dijelove nečega što je bilo Dom.

Vrlo je teško, gotovo nemoguće nekome tko ne gleda ovakve prizore dočarati čemu mi svjedočimo. Nestaju nečije uspomene, nečija sjećanja, nečiji životi. Takav je bol zapravo i nemoguće dočarati.
Oduvijek je bilo mjesta na kojima su se ljudi pretvarali u stupove okamenjene od bola, dok je drugdje život prštao u najljepšim bojama. Sjetite se samo Hiroshime i Nagasakija; dok su stotine tisuća ljudi umirale u najgorim mukama, u strašnim ruševinama, netko je negdje daleko slavio rođendan, netko je imao svadbu, radio postaje nisu puštale u eter vriskove umirućih. Umirali su prepušteni sami sebi.
Pokušajte barem na trenutak, barem bljeskom svojih misli biti dijelom pakla koji prolaze brojni, vama nepoznati ljudi. Pošaljite im barem u mislima jedan obični, topli ljudski zagrljaj; da osjete da nisu prepušteni sami sebi.

Kada bih barem one koji u svojim rukama imaju moć da mijenjaju stvari nabolje mogla nagovoriti da pogledaju ove fotografije; zapravo bi gledali ravno u ljudska srca. Možda bi ih pogled natjerao da učine nešto da sva ta neizmjerna patnja što prije nestane.
A moje bi srce bilo veliko kao nečiji Dom, bez obzira što je pretvoren u prah i pepeo.

( draga moja Katice, ovo je jedini način na koji te možda mogu utješiti )

Faraoni prozirni ko celofan

Oduvijek su mi najdraži bili faraoni. Ne oni oriđiđi, nego fejk faraoni modernog doba koji su ubijeđeni da je do stvaranja života na Zemlji došlo samo zato da bi se oni ukazali u punom sjaju.

Jer šta bi životi drugih ljudi bili bez njih i njihove nazočnosti? Nula, zirou, prazan skup. Pa si onda ti fejkaroši uzimaju za pravo igrat se sa običnim smrtnicima, koji nemaju status božanstva, ko da igraju pingpong. A pritom zaboravljaju da je loptice za pingpong izmislilo ne zato da se neko s njima našutava, neg zato da se može igrat stolni tenis. I onda ako imate baš usranu sreću da se namjerite na faraonsku veličinu, uglavnom vas jako sjebe u koracima. Gadno povrijedi mišlju, riječju, djelom i propustom, a najčešće svim nabrojanim. Nikad nema vremena za nikoga osim samo za sebe, šta je i logično; ipak je on božansko nedodirljivo savršeno biće u koje se ne smije ni gledat. ( Baj d vej, sad me tek prosvijetlilo - pa zato su stari ljudi govorili da se u govno ne gleda i da se ne dira, jer smrdi još više. ) Znači obratit se možete samo kad se visočanstvo obrati vama, nipošto ne prije, jer je uvijek u tijeku neko silno zauzeće pa kućeš se ti još nabijat sa svojim glupim pitanjima? Isto tako, visočanstvo ima isključivo pravo ukazanja u vašem životu onda kad njemu to odgovara i nikako drugačije, kakvi telefonski pozivi il ispijanje kave i te gluparije, a u tijeku je rješavanje sudbinskih pitanja opstanka čovječanstva? Pa Putin i Biden skupa nemaju tolko obaveza kolko ima fejk faraon.

I onda se desi šta? Evo šta se desi. Padne običnim smrtnicima klapna i dojadi im to sačekivanje i načekivanje, pa kad se fejk faraon konačno milostivo ukaže kažu mu - ko te jebe moj tetrijebe, pun je meni kufer i tebe, i tvojih obaveza, i tvojih izmišljotina. Ajde razguli i vrati se otkud si izgmizo, nemoj da te ja moram vraćat u piramidu jer te neće identificirat ni deenka analizom. Obično onda fejkaroši budu smrtno uvrijeđeni, jer da šta su napravili da se s njima tak postupa i da ko ste vi da se tak ponašate.
Na to pitanje samo je jedan mogući odgovor. Barem za ženski dio populacije. A glasi - ja sam Nefertiti, faraončiću. I makni mi se iz vidnog polja, smaraš me i izazivaš mi očobolju. I nemoj da ti više padne na pamet uznemiravat me dok promišljam na koju stranu da prekrižim noge i jel mi bolje stoji naglocrveni il lihtroza ruž ( reklo bi se u Petrinji štift ). Mislim, ima odgovor i za muški dio populacije. A glasi - ja sam dvaput jači od tebe i strgaću te ko beba zvečku, jel se još nisi makno?!

Šta sam ono spomenula maloprije, da se u to ne smije ni gledat? E pa ni nemojte gledat, pokvariće vam se oči i dobićete kiselinu u želucu. Samo zaobiđite i budićete se svakog jutra ko da ste novoizabrana mis il slavodobitnik Sinjske alke, ovisno od toga na koju nogu ste ustali.

( photo by Pinterest )

Moj mali svijet

Šeron u nastajanju

E pa od danas više nema labavo. Pa neću ja majci, kad krenem čupat obrve, gledat po licu kojekakve gužvotine. Sve se nešta nagužvalo i sfafuljalo, i skužila sam da opet ne koristim nikakvu kremu za lice. Kupim pa onda stoji dok joj ne dođe vrijeme da se baci; zaboravim se natrackat i to je glavni razlog šta vidim svaštanešta nagužvano na licu.

E pa od danas mijenjam taktiku. Po ko zna koji put, kupila sam kremu za lice na čijoj kutiji izrijekom piše da su prvi rezultati vidljivi već nakon tjedan dana uporabe, da je skroz kontra bora i da turbojako učvršćuje kožu lica. Veli i da hidratizira kožu i jača njenu zaštitnu barijeru. Pa meni će se od lica ko od gume odbijat ko me nedajbože krene poljubit, još ću se morat izvinjavat šta imam zaštitnu barijeru jebote. Dok ja objasnim o čemu se radi naljutiće se na mene...ma ustvari šta se ko ima ljutit, pa koronarna je situacija i nema ljubljenja, jel tako - tako je. Veli i da hidratizira i sprečava gubitak vlage; znači i da cijelo dopodne nema vode ne moram ni lokat jer sam se natrackala kremom i dok ne dođe voda sam mirna.

I još jedna vrlo bitna stavka; ja sam stalno tvrdila da ću iza korištenja tih bivših nepotrošenih krema izgledat ko Hajdi Klum. Sto posto sam fulala; e pa saću izgledat ko Šeron Stoun i to za tjedan dana, ako je vjerovat kremi, već bi trebala krenut transformacija u željenom pravcu.

Eto sam se natrackala prije sat vremena. Bila maloprije u kupaoni, i ko da mi se lice al trunčicu promijenilo. Upalila najveće svjetlo, nemre bit greške.
Jedva čekam ustat ujutro da vidim jel Šeron u nastajanju napredovala i jel se veseli umivanju pa trackanju novog sloja kreme.

Priča o Juliani i klaviru

Kada je 1920. godine u Petrinju donio dašak Beča, klavir poznate bečke marke Kutschera nije ni slutio da će zauvijek ostati u malenom gradiću na obalama Kupe.

Njegov vlasnik, austrijski pukovnik, službujući u ondašnjoj vojsci selio je iz Beča u Graz, Maribor, Karlovac i napokon se skrasio u Petrinji. Ljubav prema glazbi prenio je i na svoju kćer Julianu, koja je sate i sate provodila svirajući klavir, star otprilike poput nje. Bili su vršnjaci, klavir i mlada djevojka. Sudbina je htjela da se uda za petrinjskog trgovca koji je prerano napustio ovaj svijet, i na njena je pleća pala briga o obitelji. Kako je govorila dva jezika, njemački i francuski, a i sjajno je svirala, uzdržavala je obitelj dajući sate stranih jezika i podučavajući klavir. Generacije su otpočele svoju glazbenu naobrazbu na Julianinom klaviru.
A klavir je ipak nekako najviše volio dodir njenih ruku. Najradije je svirala Schuberta, i to su mu bili najdraži trenuci. Nevoljko je prihvaćao dodire pomalo nespretnih dječjih ruku po njegovim tipkama od slonove kosti, samo njoj za ljubav. Ona je uvijek bila u blizini i stoički je podnosio pokušaje sviranja, čeznući za trenucima kada će ona početi svirati.
Prohujale su godine. Prošao je prvi, pa i drugi svjetski rat. Klavir je i dalje živio svoj san u samom srcu malenog gradića, udišući zajedno s nekad mladom djevojkom opojni miris lipa koji se širio iz parka kada bi ljeti otvorila prozore. Ona je i dalje svirala, jednakom ljubavlju i strašću kao i davnih godina kada su se tek upoznali. Njene su se ruke odupirale prolaznosti vremena sve do duboke starosti.
Kada su je 1991. godine nepokretnu odnijeli iz njihova doma, nije ni slutio da nikada više neće oćutiti dodir njenih ruku. Ostao je sam, osluškujući korake i nadajući se da će jednog dana samo začuti i njen dobro poznati korak na stubama i da će sve biti isto kao prije. Nije mogao znati da je ona ubrzo nakon odlaska iz Petrinje preminula, od tuge za svojim gradom i klavirom.

Godine su i dalje prolazile. Stajao je i čekao, nadajući se i dalje rukama koje će pokrenuti najljepše zvuke kakve je još uvijek mogao proizvesti. Tako je dočekao i 29. prosinca 2020. godine. Negdje iza podneva prozori prepuni sunca najednom su se pretvorili u krhotine; rika iz utrobe zemlje, kakvu nikada nije čuo, stropoštala je krov njegovog doma i ukazalo se jasnoplavo nebo. Pucali su zidovi i padali po njemu, a on je bespomoćno stajao, uništen i prekriven komadima cigle i crijepa.

Preživio je tri rata, ali ovo nije mogao preživjeti. Stoji tako izranjavan, i čeka miris lipa koji će uskoro oviti njegov dom.
Možda se s mirisom lipa vrati i Juliana, da ga još samo jednom dotakne svojim rukama.

( autor fotografije je Julianin unuk )

Sve je to od lošeg sira

Samo me sekiraju ti Kinezi, života mi moga. Našla kod jedne fejsbuk prijateljice neki članak da kak su u Kini kraj mumije našli ostatke sira iz hiljadušestopetnajste godine prije nove ere.

E pa baš me zanima kak su ustanovili kolko je star taj sir. Ajde za probu ostavite sir u frižideru pola godine; za šest mjeseci i jedan dan kad otvorite vrata od frižidera čuće se iznutra režanje aliena gladnog ko sto padavica, i biće vam red brzo ištekat rashladni uređaj i zapalit krijes na dvorištu, da izgori i rashladni uređaj i taj stvor šta se zalego u jebenom siru. Al ajde dobro; mi nismo Kinezi pa ne baratamo spoznajama kak da se sir ne pokvari trihiljadešesto godina. I otkud sir kraj mumije? Jela živa naležećke pa se zaliknula i onda je zakopali sa sirom, kad joj je već prisjeo? Il su ovi šta su je išli zakopat ogladnili pa im sir upo u zemlju i nije im se išlo po njega, ko bi ga više jeo?
Mene više brine friška spoznaja da bi sad mogli počet iskapat naveliko i tražit te prototipove sira, Kina je povelika zemlja i mogli bi se zaozbiljno primit štihače i motike nebil našli novi izvor zaraze. Nije dosta korona, to je virusno oboljenje; ovaj sir su navodno dobivali miješanjem bakterija i kvasca, nema tragova laktoze u njemu. Znači ako zbilja počnu kopat pa kad sastavi bakterijsko orgijanje, najebali smo ko žuti al doslovno.

Jer oni jedu takve stvari da ne povjeruješ. Recimo juhu od ptičje sline. Ima neka vrsta ptica šta kelji gnjezda slinom, i onda oni prvo potope gnjezda u vodu pa kuvaju na pari, ko mi recimo kreme za kolače. Navodno ta krepka juha podmlađuje. O šišmišima sve znate, jedino možda ne znate da kad naručite juhu od šišmiša u tanjuru dobijete cijelog šišmiša pa ga kasapite beštekom. S tim šta ne vade iznutrice, ko bi se s tim još zajebavo po prestoranu; uvale ti šišmiša u tanjur pa biraj oćeš pojest sve u kompletu il ćeš samo srkat juhu dok šišmiš stoji ko onaj suncobran za koktele u tanjuru. Pa onda recimo kod nas ljudi vole jest sladoled na štapiću; tamo na štapiću služe škorpione, reš pečene i hrskave. Il ko smoki hrskave morske konjice. Pa onda recimo muškarci konzumiraju spolovila raznih životinja, vjeruju bokci da će im to dat seksualnu izdržljivost. Kak im ne bi dalo, eno puna groblja žena po Kini šta su pobili seksom iza žderanja.

I onda se ja čudim šta oni ne mogu uć u trag raketi dugačkoj trideset metara?! Pa šta jedu dobro da se po noći ne pretvaraju u vukodlake jebote.

( fotka - piše na njoj iz kog je muzeja, to je valjda ta gospođa zamrvljena sa sirom )

Moj mali svijet

Hortikulturalno nedonošče

Eto je raspisalo natječaj za radno mjesto vrtlara u dvorcu Windsor. Na puno radno vrijeme, vikend slobodan i smještaj u dvorcu. Poso uključuje košnju, sijanje, nadzor posijanog i uređivanje postojećeg, onog šta je već neko posijo ko zna kad.

Na sam spomen riječi dvorac ja nikako nemam viziju sebe kak od šest ujutro bauljam po gredicama il kosim travu. Ja sebe vidim u nekim drugim ulogama, al neću sad o tome, pričamo o bašči oko dvorca. Znači dvorac se prostire na četristoosamdesethiljada kvadratnih metara; samo zdanje ima nekih pedesettri hiljade kvadrata, pa ispada da bašča ima četristotridesethiljada kvadrata. Jel možete vi sebi uopće predstavit šta je to?! Samo ruža ima tri i pol hiljade komada. TRI I POL HILJADE. A ja se satrem dok ošišam onu moju jednu jedinu, svaki put sjebem škare il ih zagubim i stalno se prijetim da ću je maknut. Evo mi slaboća dolazi na samu pomisao na brojku od tri i pol hiljade grmova ruža. Da na svakom grmu maneš dvadeset puta rukama, to je sedamdeset hiljada pokreta rukom. A gdje su svi oni štokakvi kamenjari, lijehe, ukrasno grmlje; ne smijem ni pomišljat kolko grmova samo ima kojekuda po bašči. To da si Edvard Škaroruki nemreš sve držat pod kontrolom, al nikako. Treba divizion Edvarda Škarorukih da svaka travkica stoji kak treba; pa ne plaćaju te da bašča izgleda ko amazonska prašuma. I baš me zanima šta rade po zimi, sumnjam da kartaju il prave Snješka. I kak pogode u sobu, zamajkubožju, jel znate vi šta je hiljadu soba u dvorcu? Nek bude nečiji rođendan i malo se zarakija, dok potrefiš na prava vrata eto jutra, nemreš se ni umit da se malo dobiješ jer ko zna kome ćeš banut u kupaonu.

Ja sam recimo danas nešta malo čačkala po tulipanima i nekim ružicama i evo me ko prebita mačka. Šta bi bilo da svaki dan kosim i mlatim po grmlju i po kojekakvim gredicama ne usuđujem se ni razmišljat. Nekak mi se čini da bi me nakon šta neko iz kraljevske obitelji triput stane na grablje, koje sam slučajno ostavila nasred puteljka, pozvalo na kraći razgovor i predložilo mi prekvalifikaciju. U recimo sobaricu. To je još lakše za radit. Da je od spomenutih hiljadu soba sto spavaćih...eto posla u jednoj turi za mjesec dana, a svi larmaju da kad će im se presvuć krevet i da jel mogu još sporije hodat s onim kolicima po dvorcu.

Pa sukladno tome, a i činjenici da me nije rodilo podobnu da budem okrunjena glava - neka mene tu gdje jesam. Moja ruža i moje dvije japanske dunje i moje ivančice mene vole i ovakvu hortikulturalno nesposobnu.

( photo by hippopx, dio bašče oko dvorca; ja bi ovo uredila za jedno pola godine )

R.E.S.P.E.C.T.

Kad bi recimo bila u stanju pisat nadugačko i naširoko pa da napišem svoju autobiografiju, ne da mi ne bi vjerovalo pola stvari nego bi mislili da trošim nešta turbonaglojako pa dobivam slike i skazanja iz polunesvijesti.

Evo recimo samo jedan primjer koji mi na današnji dan mora past na pamet. Jel poznate vi još ikoga kome je ispaćeni supružnik na godišnjicu braka reko da je silno zaljubljen, naravno ne u svoju supružnicu? E pa ta sam. Mislim obično se ispaćenim supružnicama kupi neki buketić il bombonjera, oni koji su šire ruke se isprse pa odvedu na večeru il daju nešta para da si sama odabere šta joj paše. A ja sam umjesto jebenog buketa il bajadere zaprimila usmenu blagovijest da se meni iza leđa cijela čudesa dešavaju, a ja nemam blage veze o tome. Zašto nemam blage veze? Odgovor je vrlo jednostavan - pa zato šta nikad nisam bila sklona provjeravanju, kopanju po džepovima i tak tim stvarima i zato šta mislim da su svi iskreni jer sam ja iskrena.
Pa sam jedno duže vrijeme preispitivala samu sebe jesam ja šta krivo radila, tipa prečesto kuvala poriluk il prisiljeno zelje il propalila peglom previše košulja? Jesam li učinila nešta šta ga je dovelo do toga da mu ja više ne predstavljam ama baš ništa? Odgovor nisam pronašla, jer me samo jednog dana prosvijetlila misao, ko breinstorming; da zapravo radim kardinalnu grešku i sama sebe glođem zbog nečega šta zapravo uopće nije vrijedno mojih živaca. Da se razumijemo - treba doć do te faze, pogotovo ako se uzme u obzir da sam ja i inače nestrpljiva i da mrzim čekanje, a za tako nešta treba puno vremena.
Pa ka se sjetim tih sažaljivih pogleda, eto sirota vidiš šta ju je snašlo; ko da me obogaljilo il mi narasla treća cicka ko Pikasovoj sliki. Nakon još puno više vremena shvatila sam da su mi najsažaljivije poglede upućivali oni koji su isto tako šarali kojekuda, jedino su bili dovoljno pametni da se ko Lesi uvijek vrate kući i igraju se nekog savršenog braka.

I baš zato želim reć tek jedno - onaj ko u vama ne prepoznaje ono šta vi uistinu jeste i ne vidi vašu vrijednost, e pa taj vas ni ne zaslužuje. Ni na kratke, a kamoli na duge staze. Ne dozvolite nikom da od vas pravi budalu.
R.E.S.P.E.C.T., rekla bi Aretha Franklin. Razmazite sebe i volite svoj odraz u ogledalu, bez obzira na sve šta vas putem strefi.

Mama je nezamjenjiva

Moram se i ja oglasit apropo Majčinog dana, šta ću kad sam prestara i presjebana da se naslikavam recimo polugola sa oguljenom bananom u rukama na terasi. Kad bi to mogla ne bi trebala ni pisat, jel tako - tako je.

Pa sam recimo negdje pročitala da svaka čast majkama i njihovim trudovima, al da nema primalja ne bi bilo ni poroda. Ko primalje imaju glavnu ulogu. E tu bi ja mogla napisat roman debljine Tajne Krvavog mosta o šestnajst sati mog rođenog poroda, gdje je primalja u noćnoj imala nas sedam za porodit i porodila žena sve osim naravno mene. Ja sam ostala za prvu smjenu, na mene su potrošili sve zalihe dripa u rodilištu. Ova šta je došla u prvu smjenu il se namrtvo posvađala kod kuće s mužem večer prije il je bila u gadnom peemesu, jer me nije jebala ni za suvu šljivu. Da se nju pitalo, možda bi još i sad ležala u onom boksu i ušla u Ginisovu knjigu rekorda ko žena sa najdužim porodom u povijesti čovječanstva. Još se izgalamila na mene kad sam je zvala da dođe jer da ću rodit ( vi koje ste rodile znate o čem pričam, pa osjetiš kad dijete krene, jel tako ); rekla mi da šta se dreljim kad ni dragi Bog ne zna oću se uopće porodit. Pa su zahvaljujući njenom neangažmanu na kraju uz mene bila dva doktora i tri primalje, ložač nije mogo doć jer je bilo pohladno pa se borio sa centralnim; kad su dovukli kolica sa onim silnim klještima i željezarijom mislila sam da inkvizicija ulazi u boks. Jedva me porodili, uz korištenje svih klješta i željezarije sa kolica. Bila sam zahvalna kad su mi rekli da sam rodila dečkića, samo zato da nikad u životu ne prođe kataklizmu koju sam ja prošla.

Moja mama je rađala ko da vadi zub - ošla u bolnicu i rodila. Moja baka po ocu rodila je kod kuće desetero djece, babice tad još valjda nije ni izmislilo. Uglavnom se svodi na to da je teško postat majkom. Koliko god porod bio kratak, dolazak novog života na svijet je poprilično bolan. Al to je samo početak. Mama je zapravo unikatno i nezamjenjivo stvorenje. Ona tješi i grdi, najfinije kuha i nitko osim nje nema pravo držat pridike o bilo čemu. Moja mama je recimo imala taj profinjeni način podizanja obrve za koji nije trebala ni koristit riječi; po tome sam znala da je vrlo blizu rub njenog strpljenja. Mame imaju i oči na leđima, šta je isto unikatna pojava; pa kak drugačije može znat šta radiš a uopće te ne gleda i onda kaže - prestani ove sekunde i nemoj da ja tamo dolazim. Al niko nema nježnije ruke i pametniji savjet od mame. Mama je naprosto nezamjenjiva.

Moja već dugo sniva u vječnosti, ali je zapravo uvijek uz mene. U srcu i u mislima, u svemu što radim ona je uvijek tu. Nezamjenjiva. Moja ispaćena roditeljica prokušanih vrlina, najljepših zelenih očiju koje sam ikad vidjela.

Priča o kredencu

Puno mi je snage trebalo danas da iz Brezja pješice prođem centrom grada do tržnice.

Nestvarnoplava boja neba i sve puno sunca. Dan kao stvoren za hodanje, za susret sa ljudima koji su stigli sa otoka Krka kako bi upoznali Petrinjce kojima su donirali i uredili kontejner, u kojem će naš zbor moći održavati probe kada to bude moguće.
I sve je bilo dobro dok nisam stigla do skretanja prema nekadašnjem pogonu Gavrilovića u kojem su se sušile primabalerine među salamama, kako su ih nazivali, jer su to uistinu i bile. Od tog skretanja počinje hod kroz irealnu sliku Grada. Naš DM ima samo staklene izloge i prednji zid. Našeg hotela više nema, tek komadić zida i stolica koja stoji i čeka tko zna koga. Stravično izranjavana zgrada u kojoj je nekad davno bilo za kupiti prekrasnog posuđa. Izlog na kojem je još uvijek natpis "Sretan Božić". Iza Behadinove slastičarne slika je još strašnija, jer su sve kuće sa desne strane slomljenih krovova. Vide se dijelovi namještaja, luster koji njiše blagi povjetarac...i ponovo, kao u vrijeme rata, imam osjećaj da je sve to samo vrlo ružan san iz kojeg ću se probuditi.

Plakati sam počela još kod spomenutog skretanja. Hodala sredinom ulice, na vlastitu odgovornost, kako to piše na znaku, i pokušavala obrisati te suze koje su neumoljivo curile i curile. Da napravim neku fotku. Sustigao me čovjek u odijelu noseći buketić cvijeća, mislim da je danas bila krizma u parku. Sustigao me i mladi bračni par sa dvoje malene dječice. A ja sam plakala i plakala, kao da moje suze mogu zacijeliti te silne ožiljke na licu mog voljenog Grada.
Pogled na ovaj nekadašnji kredenc me dotukao. Kada ga pogledam, ja ne vidim uništeni stari komad namještaja; vidim ga prepunog porculanskih tanjura i osjetim miris finog nedjeljnog ručka. Čujem zveket pribora za jelo i pod rukom osjetim mekoću bijelog damastnog stolnjaka kojim je prekriven stol. Slušam glasove ljudi koji hvale juhu i vode sasvim obične razgovore dok jedu.

Trebalo mi je nešto vremena da se smirim, da obrišem lice i prođem pored strojeva koji ruše stambenu zgadu kraj suda. Ruše nečije živote i snove rušeći zidove.

Kada jednom sve ovo prođe, imaću osjećaj da je sve bio samo vrlo ružan san. Do tada ću pažljivo hodati, da ne probudim snove koji žive iza srušenih zidova.

( naprosto nisam mogla prebaciti nijednu fotku, pa sam odlučila iskoristiti ovu, već iskorištenu za haigu...doista govori više od tisuću riječi )

Ovo će biti dobra noć ( predosjećam )

Danas nakon malo kasnijeg ručka ( a kvalitetno sam se natrpala graha s ječmenom kašom ) napravim kardinalnu grešku i legnem, ko da samo malo ispravim leđa iza osmosatnog sjedenja za kompom. Upalim teve, navodno sam trebala gledat onu emisiju Kod nas doma, kak li se već zove, il šta je već trebalo bit na programu.

Probudim se, kadli dnevnik u punom jeku: pogledam na sat i smrači mi se iste sekunde - 19:24. Vani potop biblijskih razmjera, pada kiša ko mahnita. Dignem se i mislim si - pa ja zbilja nisam normalna. Trebala sam počupat obrve, oprat, kosu, usisat. Čupanje obrva otpalo u startu, jedva ih vidim počupat na danjem svjetlu a kamoli u sumrak, trebala bi imat špigl šta povećava stopedesetdva puta, veličine satelitske antene. Ajde krenem bar oprat kosu. Uhvatim za tuš, znači kad je grom bubno...cijela se kuća stresla. Ostavim se ja i pranja kose, sjetila se susjede koja je za grmljavine bila pod tušem i skoro je ubilo ko zeca, jebiga kuća im kraj trafostanice a grom bubno u spomenutu trafostanicu. Imala je blizne po tijelu ko da ju je bičevalo, i to jako, a u kući izgorilo sve od električnih aparata osim miksera jer nije bio uštekan u struju. Ić usisavat? Kud po grmljavini, a i na katu sam, baš da u osam navečer bubam usisavačem nekom po glavi nema smisla. Pa sam oprala suđe i dočekala ispaćenog životnog supatnika koji se vratio s posla, malo nešta večerali i on se pobro spavat. Eno hrče da ori cijeli šlafcimer; reklo bi se, spava snom pravednika.

A ja? Ja u 22:32 razmišljam jel da se napijem il da poduplam dozu tableta, da možda zaspim tamo oko jedan il pola dva. Evo slušam Claptona i pušim. Kiša je prestala, al sad da idem prat kosu i sušit je...pa neću zaspat do ponedjeljka ujutro, a i ovi ispod već spavaju. Probudiću ljude fenom jebote, u pol jedanajst navečer. Ima nekog veša za peglat, al imam alergiju i na šištanje pegle kasno navečer. Da idem hodat po vani - ni to nije sigurno, još mi samo fali da se u mrakači sudarim sa pet šest migranata. Moraću leć u šlafcimer i gledat teve dok me malo ne ošamute tablete, a onda preć legnut na sigurno, da ne oglušim od hrkanja.

I sad ti budi normalna. Pa nemrem bit i da hoću.

Moj mali svijet

Nije mene rodilo za brod

Kornate sam prvi put posjetila kad sam imala šest i nešta kusur godina.

Moja majka - roditeljjica prokušanih vrlina vodila je svoje osmaše na takozvani mali maturalac u Zadar, pa je obiteljsko vijeće odlučilo da se i mene povede tamo jer sam ko dijete stalno imala gnojne angine. Pa eto nek i ja idem nebil me do zime barem jednom zaobišli gnojni čepovi u grlu i penicilinske pikice.
Sve se to meni ludo sviđalo - i putovanje vlakom do Zadra, i hotel, i svakodnevni raporti taji koji je ujutro oko osam zvao da pita šta sam jela, jesam izgorila, jel više trpam u sebe sladoleda od vanilije il od čokolade, jel idem u vodu sa šlaufom i tak to. Sve mi se, kažem, sviđalo sve dok nije osvano dan da se krene na Kornate. Otkud sam ja mogla znat šta su Kornati; jedino šta mi je odokativno zvonilo u glavi a poznato ko izraz bio je kornet od sladoleda.
- Danas idemo na Kornate brodom, to su ti krasni otoci...
Dalje nisam ni slušala. Pa oću ja sad morat sa čvrstog tla morat uć na brod i vozit se u nepoznatom pravcu, nepoznato dugo vremena, e da bi vidjela otoke, jer ne znam ni šta je otok?
- Ja ne bi išla.
- O još kako bi ti išla. Vidiš da ideš - govori ona meni tegleć cekerčinu sa ručnicima, kremama, vodom i bog zna čime sve ne. Čak smo imale i haljine od jednakog materijala, bijele s nekim žutim cvjetovima.
- Al ja ne bi išla, reko mi je tata da ne idem u duboko.
- Pa nećeš ić u duboko, malo ćemo se vozit brodom, pa ćemo tamo papat i kupat se i svaštanešta.
Da neću ić u duboko, jedino ću se vozit brodom, a ispod voda duboka valjda do same Kine. Objesila se ja ko visibaba, al šta ću - idem jer me ona drži za ruku pa bi se moglo desit svašta jer se njena ponuda al nikako ne odbija.
Ulazimo na brod, ja se vučem ko da me vode na giljotinu. Isprestravljena. Brod kreće, mene muka hvata sve više kako odmičemo od obale. Voda je sve tamnija, kopno sve dalje; ne gledam ja nikud osim u pod, jer kad god pogledam prema moru hvata me nalet panike.
- A koliko ćemo se vozit do tamo? - pitam.
- Ma malo, dva i pol sata. Hoćeš jest?
Dva i pol sata?! Sjedit i plutat po toj vodurini?! Kad se tad nisam onesvijestila neću valjda nikad.
- Ja se ne bi vozila dva i pol sata.
Pa to ponavljam kad god mi mama priđe. Pa joj je dopizdilo, pa se s najljepšim smiješkom sagnula k meni i rekla:
- Ajde mi još samo jedan put reci da se ne bi vozila dva i pol sata, uzeću te za pletenicu i spustit u vodu. Jel jasno?
Zavezala ja momentalno, šta ak me zbilja lapi za onu moju kosurinu i potopi u more?

Konačno pristali na odredište, e tu je već bilo onak skroz ok sve dok jedan od njenih đaka nije donio morskog krastavca i stavio ga na moj ručnik. Ja u vrisak ko da je krokodila donio, prisjelo mi i kupanje i jelo i sve. Eto mame opet k meni:
- Oću ja opet ponavljat šta ću napravit s tobom i pletenicom? Ne blekeći, to je morska životinjica, pa neće te pojest.
Pa opet diskofrazma dok smo se brodom vratili do Zadra. Više nisam spominjala da se ne bi vozila dva i pol sata, jer nakon cjelodnevnog maminog natjeravanja sa osmašima po brodu i na kupanju moglo se zbilja desit da ja nadrapam ko žuti mačak.

Jedino sam tati drugo jutro rezolutno rekla - ja s mamom više neću ić na more, ispričaću ti doma zašto. Nisam znala da je on već bio upućen u moje silno negodovanje vezano za brod.

( fotke su nastale prigodom mog drugog posjeta, prije par godina )

Otela se kontroli

Dobro jel ti Kinezi išta mogu napravit kak treba?

Ajde šta za Dajhman stižu kontejneri puni cipela iz Kine kraj kojih Gajger-Milerov brojač podivlja jer koriste neke jebačke materijale od kojih cipele zrače ko rengen. Ajde šta je iz Vuhana krenula pošast radi koje ćemo nosit maske još petnajst godina. Ajde šta jedu sve šta se može pojest a da prije ne pojede njih, srećom su izumrli dinosauri jer bi i njih dinstali u saftu. Al da u svemir pošalju raketu koja se onda otme kontroli pa ne znaju ni gdje je ni kad će past ni kud će past...e to je malo veći kumst. A ima samo dvadesetjednu tonu i dugačka je trideset metara, jebeš to. Malo veće od bicikla.
I sad ta raketa mandrlja svemirskim bespućem i niko pojma nema gdje će deknut ono šta ne izgori prolaskom kroz atmosferu. Navodno je na sjeveru rizičan potez Njujork - Madrid - Peking, a južno Novi Zeland. Srećom nije velik prostor, a pitanje je i koliko je siguran potez, ne znam samo kak su izračunali kad ni ne znaju gdje je jebote. Od one zadnje rakete šta im je izmakla kontroli dijelovi popadali u Obali Bjelokosti, srećom niko nije nastrado.
Neki Nasin stručnjak veli da je Kina jako nemarna, jer da se nemre dopustit da stvari te tonaže nekontrolirano padaju s neba. E pa gle kak se može dopustit. Sjebo se il zaglavio neki gumb i eto ti problema.

A ja danas cijeli dan slušam prelete aviona, imaju neku vježbu, šta li, i svaki put kad preleti pomislim - evo saće se to kinesko govno od rakete stubekat i pašće nasred dvorišta. Samo onda bi izbio međunarodni incident, jer se u tegle pometalo friške duple lize i karanfile, pa se izneslo flance od crnog paradajza na friški zrak i ako to skrši spomenute biljke...eto prosvjedne note kineskom veleposlanstvu, ako ne i težeg verbalnog delikta u telefonskom razgovoru sa tamo nekim šatro diplomatom usljed nerazumijevanja našeg dijapazona psovki.

Srećom svako malo sa tamićem prolaze oni šta skupljaju sve, od igle do lokomotive. Valjda bi uspjeli tu skalameriju natovarit i odvest, da nemam očobolju od gledanja u spiganu raketu koja je pala jer Kinezi u centru za lansiranje raketa drže zaposlene kuvare, a ne raketare.
Pa čisto da i vi znate, ako vam nešta veliko metalno dekne u dvorište, da se ne isprestravite. To je samo raketa koja se otela kontroli, jebem ih u kontrolu.

( photo by Reuters )

Hvala vam, hrabri Ljudi

Oni su postali naši heroji nakon 29. prosinca 2020. U Petrinju je u pomoć svojim kolegama stiglo 366 vatrogasaca sa 50 vatrogasnih vozila i 11 potražnih pasa. Ostavili su svoja srca pomažući koliko su god mogli hrvatskoj Hiroshimi i neizmjerno im hvala na tome.

Ispričaću vam svoje iskustvo s našim, petrinjskim vatrogascem. Nazvala me susjeda u popriličnoj panici oko osam sati navečer i rekla da joj se čini da zid ruševine pored moje kuće još više visi. Ja sam u još većoj panici nazvala svoju prijateljicu koja mi je dala broj telefona čovjeka kojeg nisam u životu vidjela. Možda smo prošli jedno pored drugog na cesti, ali se ne poznajemo.
Javio se odmah; predstavila sam se i ukratko opisala o čemu se radi. Saslušao me i odgovorio:
- Znam gdje se to nalazi. Ništa ne brinite, sad ćemo nas dvojica sjesti u auto i otići vidjeti kako to izgleda. Nazovem vas čim pogledamo.
Za nekih petnaestak minuta nazvao me i umirio, rekavši da ipak nije došlo do urušavanja koje bi moglo dovesti do oštećenja moje kuće. Rekao je i da to svakako treba što prije rješavati, ali da za to trebaju strojevi puno jači od onog čime raspolažu vatrogasci.
Dok sam mu se zahvaljivala, pitao me:
- Oprostite, kako ste ono rekli da se zovete?
Ponovila sam svoje ime i prezime, a on mi je nakon kratke stanke rekao:
- Ja sam bio među onima koji su vas izvadili iz auta nakon prometne nesreće.

Ne mogu niti pronaći riječi kojima bih opisala ono što sam osjećala. Jeza je možda najbliža riječ, i neizmjerna zahvalnost. Zapljusnula su me sjećanja na sve zvukove i izgovorene rečenice koje sam povremeno čula iz mraka u kojem sam tonula toga lipanjskog jutra. Čovjek s kojim sam razgovarala izvukao me krvavu i onesviještenu iz hrpe lima i spasio mi život, i meni i mojim kolegama s posla.
- Pa Vi mene onda i poznajete. Doista, ja se Vas uopće ne sjećam, iz objektivnih razloga, ali zahvalna sam što sam neočekivano dobila priliku da Vam se zahvalim za ono krvavo jutro, ali i za ovo što ste večeras učinili.

Moram priznati da sam se kasnije, nakon završenog razgovora, i rasplakala. Neisplakane suze nakon potresa i podsjećanje na stravu koju sam čudom preživjela učinile su svoje. Zapravo je najveći okidač vjerojatno bila dobrota čovjeka koji svakodnevno riskira svoj život da bi nekome pomogao.
Sretan vam vaš dan, hrabri i dobri ljudi. Želim vam od sveg srca da imate što manje posla, zbog svega onoga što ste odradili samo tijekom ovog užasa koji nas je snašao, da ne spominjem ništa osim toga.

( photo by Željko Lukunić / Pixell - Petrinja odmah nakon potresa )

Maja u zrnju graška

Danas sam za ručak spravila grašak. Onak po peesu, krumpir na šajbe i noklice, kakav volim pojest.

Pa sam se sjetila da sam i ko mala volila jest grašak, za razliku od poriluka i kelja od kojeg me nesvjestica hvatala i slaboća mi dolazila. Džabe mama s kuvačom određivala ritam ubacivanja žlice u usta i iznosila elaborate kak će mi narast rep i kak ću morat primat inekcije kad opet dobijem gnojnu anginu. Ionak sam je dobivala svake zime barem dvaput, sa i bez poriluka i kelja. Al grašak je imo prolaz.
I sjetim se kak sam išla prespavat kod moje tete, na ulazu u Brezje. Teta presvukla frišku posteljinu od damasta, nariktala krevet ko za princezu.
- Milo, šta budeš večerala? - pita ona mene.
- Pa meni je svejedno, teta.
I sad nabraja ona šta ima po frižideru, a ja vidim rekli bi Petrinjci nekakvu ranjicu u frižideru i pitam da šta je to.
- Grašak, milo, s nokrlima.
Naručila ja grašak da se podgrijava. Još mi ona fino kaže:
- Jel ti ne bude to preteško za večeru?
Šta će mi bit preteško kad volim grašak, svašta.
Napucala se ja graška al onako zidarski. Popila sok i kad je došlo vrijeme legla u čisti krevet.

Probudila se neke dobe noći, zlo je meni da progovorit ne mogu. U želucu centrifuga. Imam osjećaj da će mi grašak i na uši iscurit van, ne samo na usta. Ja naopako zinem da dozovem tetu i desi se šta? Povratim u krevet, eto šta.
Pali se svjetlo, krevet naglozelen i skeljen, ja počela blejat. Tu mene teta smiruje i skida posteljinu.
- Nemoj se milo plakat, pa bude to mašina oprala. A daću ti svoju spavaćicu pa budeš još ljepša.
Presvlači ona krevet, a meni opet zlo. Krenem prema veceu i na jedvite jade uspijem stić, da ne zabljujem još i hodnik. Skuvala teta čaj od kamilice, onaj pravi ( nekad se naime kamilica brala i sušila pa se kuvo čaj ). Polokala ja čaj i zaspala ko klada.

Ujutro se probudim, eto tete s dvopekom i kamilicom. A ja gladna ko tek rođeni Uruk Hai, jebiga večera mi završila šta u krevetu šta u školjki. Reko - ma idem ja doma, teta.
- Pa nemreš doma bez fruštuka, ajde malo samo pojedi.
- Ma začas sam ja doma, ne brinite ništa.
Jurišno kući kroz Brezje, zavija meni želudac ko sirena. Ulazim u kuću i s vrata zjalim da šta ima za jest.
- Pa koji te vrag dotjero doma tak rano? Jel nisi jela kod tete? - pita mama.
Mažem ja paštetu na kruh i prepričavam epizodu i jedem.
- Pa i trebala si dvopeka pojest, šta ako se opet zabljuješ?
Tata spušta sportske i objašnjava da dvopek ne bi pojeo ni da je na samrti, da to samo njegovoj sestri može past na pamet djetetu dat dvopek ujutro da jede, i zalijeva ga kamilicom.
- Samo ti Majo jedi paštete. Gladna je, pusti nek se najede pa kak bude.

I bilo je dobro. Pašteta je opstala, za razliku od zelenog zrnja i nokrla večer prije.
A grašak nisam jela sigurno godinu dana iza te epizode.

Poglavičarenje

Većinom ljude misle kak je divno imat važnu političku funkciju, nit brige nit pameti. Ono, jednom kad se uflokiš - sve behara i sve cvjeta. Sva su ti vrata otvorena, sve je podređeno tvom liku i djelu, uostalom za sva važna pitanja postoje ljudi koji rješavaju tekuće probleme, pa nećeš se ti baktat sa svim i svačim.

E pa malo morgen je tako. Ima biračkih tijela koja po vokaciji spadaju u vrlo rizičnu skupinu. Ajde nek te takvi rizikanti izaberu za poglavicu na Papui il u Francuskoj Polineziji, naprimjer. Tamo nema majci labavo. Pa to na trepavicama moraš hodat da bi svi u selu bili zadovoljni i donosit odluke koje će zadovoljit svačiji ukus. Jer ako se potrefi krivi koračić - eto problema. Odma vade kotlove i meću dinstat veću količinu luka i paprike; ne moraš uopće pitat za koga kuvaju tolko sataraša, instinktivno osjetiš da si krivo procijenio kad su se neka tamo dvojica potukla oko ampera vode. Pa se ispričaš da se žuriš kući jer te silno boli glava, a nemaš kod sebe Kafetina, i bježi kolko te noge nose. Ne stigneš se ni sa familijom pozdravit, jer dok kod kuće objasniš šta si sjebo eto njih po tebe, ko da probaš jel sataraš dosta slan pa im u probavanju slučajno upadneš u kotao.
Tamo zapravo pristat bit poglavica može jedino neko kome baš i nije previše stalo do života, neki depresivan tip koji si nemre baš puno pomoć jer kod njih još nije izmislilo Ksanaks i te kojekakve praške protiv živaca i depresije. Ko imalo normalan može pristat bit poglavica tamo gdje te biračko tijelo stalno gleda ispod oka i mjerka bil te bilo bolje skuvat u gulašu il bacit na roštilj, i samo čekaju da iskrsne prava prilika, da usereš nešta šta se moglo puno bolje riješit.

Ja bi tamo silno prosperirala; obzirom na moju kilažu ne bi im palo na pamet da me skuvaju ( šta će skuvat kad nemaju šta pojest ), a ne bi im baš davala ni puno povoda. Šta god se desi, održim ekspoze ko Kastro i prepustim biračkom tijelu da donese odluku šta napravit, pod izlikom da ja ko poglavica nikako ne mogu dopustit da moje biračko tijelo ne sudjeluje u donošenju odluka od krucijalnog značaja za dobrobit našeg umilnog sela. Samo bi morala i vrača dobit na svoju stranu; oni su uvijek kontra svega i sve im je suspektno. Ako bi u tome uspjela, mogla bi recimo doživotno poglavičarit, bez rizika za svoje krhko zdravlje.

( photo by Matrix World )

Uzbuna na odjelu voća i povrća

Zapravo sam mislila danas ne ić u dućan, ono - simbolično pružit podršku oima koji su danas na Praznik rada morali ujutro ustat i otić radit. Al onda sam skužila da mi fale neke sitnice za moj prvomajski zapečeni grah i da sam zaboravila kupit sok koji pršće tipa Pipija il Fante, a koji bi mi trebo pomoć da provarim duplu porciju graha koju sam isplanirala pojest.

I odem ja u dućan, žive duše nema. Poberem to šta mi treba i sjetim se da bi mogla uzet i malo banana, da dignem kalij. Otrgnem četri banane, strpam ih u najlonkesu i saću ja to dobavit na pult da mi se vagne. Kadli s druge strane nadire gospođa u naglocrvenoj majici i kad je vidila da i ja idem na tu stranu jasno daje na znanje da joj oduzimam prednost prolaza, dakle puše ispod maske i udara se po butini, znate onaj živčani pokret kad ti nešta zasmeta, i usput prevrne i očima dvatriput. Dobro da nije okrenula cijelu glavu ko u Egzorcistu.
E sad...ona ne zna da sam ja izrazito alergična na takve živčanoće, i da ću joj odgovorit ko šta slijedi:
- Gospođo, nemojte puhat jer ćete me otpuhat. I slobodno prođite prvi, ugrist ne mogu kroz masku.
Ona me gleda, malo je ko i pocrvenila al šuti. Meni malo i žao šta šuti, baš bi volila da dođe do verbalnog delikta na odjelu voća i povrća, da ženama koje su morale doć radit bude malo zanimljivije jutro. Al šuti i prolazi prva.
Pa krenem dalje, sjetim se da nemam papira za pečenje - eto nje opet, jedva se krajcamo. Vraćam se po sladoled, eto je opet, kopa po rashladnom uređaju, pa jebote samo nas dvije u dućanu a ona ko da se s kraja na kraj dućana teleportira i stvori baš tamo kud sam ja pošla.
Pa krenem na blagajnu, jel trebam reć da je taman i ona krenula s druge strane? Reko - samo dajte, izmakla se ja još tri metra nazad. Tu će ona meni velikodušno ponudit da nek ja idem prva, ko imam manje stvari. Reko - nenene, samo trpajte, imam ja svo vrijeme ovog svijeta. Pa istovarila onu silesiju iz kolica, pa joj nije jasno da šta ima na računu za tristosedamdesetosam kuna, a natrpala kolica ko da puni zalihe u atomskom skloništu. Pa kopa po novčaniku, jedva sabrala za cifru sa računa i izlazi van.

Ja istrpavam svoje na onu traku i mislim si, e sad ak još bude vani kad izađem onda zbilja ima neke natprirodne sposobnosti. Kadli ja van, a ona kokodače sa susjedom koja me teleportirala do dućana. Pala joj usta do poda kad je vidila da prilazim njenom autu i pocrvenila još gore nego u dućanu.
Jedino nije više puhala i prevrtala očima, biće je istrošila baterije dok je reagirala na moje oduzimanje prednosti.
Ko zna jel mogla i ručat kolko se nasekirala.