O prozorima

Tako je teško gledati petrinjske prozore.

Hodati krajem svibnja gradom i na prozorima vidjeti božićne ukrase koji se njišu na blagom povjetarcu. Girlande su već pomalo izgubile boju od snijega, kiše i sunca. Pamte ruke koje su ih pomno složile i učvrstile, i čekaju da ih te iste ruke skinu i spreme u kutiju punu sjajnih kuglica. Ne znaju da su kuglice slomljene, uništene već mjesecima.

Što tek reći o školskom prozoru iza kojeg se godinama čula dječja graja i smijeh? Otvoreni i razbijenog stakla stoje ispod potpuno uništenog krovišta i čekaju djecu koja više nikada neće kročiti u školsku zgradu. Jednom će izrasti nova škola u neposrednoj blizini.

Jednom će zablistati novi prozori, sjajna okna presijavaće se na suncu i sve će izgledati kao da se nikada ništa nije desilo. Jedino će u našim srcima i sjećanjima živjeti ovi stari prozori, onakvi kakvi su bili prije ove strašne kalvarije.