Marketing
Mi idemo, ljeljo...
Ljelje se o blagdanu Duhova odijevaju kao kraljice i obilaze selo Gorjane.
Al ne bilo kakve kraljice. Odjevene su u nošnje, imaju šešire okićene cvijećem i opasane su sabljama, jer tijekom ophodnje pjevaju i izvode ples sa već spomenutim naoružanjem. Ljelje je zaštitio UNESCO ko nematerijalnu kulturnu baštinu.
Sreća je velika šta ljelje mogu bit samo mlade, neudane djevojke. Ajde probajte pogađat zašto. Za početak, trebaš se ti ujutro ustat, pa obuć na sebe gaće, nadgaće, podsuknju, suknju, košulju, nariktat šešir pa cvijeće na šešir i opasat sablju. Naravno da dan prije treba sve to speglat i uglancat, pa nećeš ujutro ić šištat sa peglom i glancat sablju. Naravno da se prije oblačenja moraš malo i naflajbat, pa nećeš hodat nesređena, jel tako. Pa imaš ajde uzećemo pedesetak godina i prvi valung te drmne još dok se ustaješ iz kreveta, a dok se naskroz spremiš drmne ih barem pet-šest. Kod obuvanja cipela i uzimanja sablje bolje da te niko ništa ne pita, jer bi mogo i krvno stradat ( od sablje, mislim ). Pa dok dočekaš sve ostale ljelje, dok se složi formacija pa kad se krene...Još je i dobro ako je oblačno, al ako sastavi sunce eto opet problema. Jer ljelje idu selom, ne baš od kuće do kuće al obiđu nešta kuća, i u svakom dvorištu izvode ritual sastavljen od pjevanja i plesa sa sabljama.
Ja da sam ljelja morala bi nosit i kutiju za prvu pomoć sa bivacin sprejom i zavojima i flasterima, jer sve slabije vidim, pa ako pogriješim u koreografiji i odleti mi ruka kud ne treba da me mogu našpricat bivacinom i zbandažirat, da se ne mora zvat hitna. E onda kad završe čekaju ih stolci sa pernatim vanjkušima, da se ljelje malo odmore iza mačevanja. Jel znate vi šta je sjest na pernati jastuk oko podneva, na žarkom suncu, iza plesa, obučena slojevito, a u tijeku ti je postklimakterična životna faza? Iza četvrte kuće možeš se komotno ić presvlačit, jer nošnja izgleda ko neiscentrifugirani veš od znojenja. Znači morala bi vuć torbu sa rezervnom nošnjom, da se mogu presvuć, da ne misle u idućoj kući da sam u prošlom dvorištu upala u bunar. Pa onda bude tu i kolača, eto novog problema; znači uz valunge i oprez kod baratanja sabljom moraš pazit i da se ne zasereš čokoladnom tortom, kak ćeš zaflekana dalje ić po kućama? A i kak ćeš kasnije skinut flek od čokolade koji se na suncu tak fino rastracko po suknji i upio u materijal pa imaš flek veličine Brazila? Pa pazi na sablju, šta da sebe ne srežeš, šta da neko drugi ne nastrada ( jer nisi stigla kod okulista, naručilo te puno kasnije od ophodnje ), šta da je ne zaboraviš od znojenja i paženja da se ne ulijepiš čokoladnom tortom. Ko će se još vraćat u onu kuću gdje se prije bilo i tražit sablju, još da pomisle da si skroz nesposobna. Pa tako jedno devetnajst puta, šta je sasvim dovoljno da skreneš s pameti već negdje na pol puta. Tablete protiv živaca ne smiješ pit, da ti refleksi ne budu oslabljeni, znači treba to sve preživjet. I ono šta je najvažnije - postklimakterična žena sa valungima koji još uvijek traju, a naoružana je sabljom, može bit vrlo opasna; za nju je samuraj dječja igračka.
Zato je najbolje da ljelje budu mlade djevojke; mogu normalno hodat, ne znoje se svakih šest i pol minuta i ne pada im na pamet počinit krvni delikt sabljom ako ih neko greškom nešta pita.
I baš su prekrasne. Vrijedne zaštite UNESCO-a.
( photo by Institut za etnologiju i folkloristiku )
Post je objavljen 23.05.2021. u 12:12 sati.