Hvala vam, hrabri Ljudi

Oni su postali naši heroji nakon 29. prosinca 2020. U Petrinju je u pomoć svojim kolegama stiglo 366 vatrogasaca sa 50 vatrogasnih vozila i 11 potražnih pasa. Ostavili su svoja srca pomažući koliko su god mogli hrvatskoj Hiroshimi i neizmjerno im hvala na tome.

Ispričaću vam svoje iskustvo s našim, petrinjskim vatrogascem. Nazvala me susjeda u popriličnoj panici oko osam sati navečer i rekla da joj se čini da zid ruševine pored moje kuće još više visi. Ja sam u još većoj panici nazvala svoju prijateljicu koja mi je dala broj telefona čovjeka kojeg nisam u životu vidjela. Možda smo prošli jedno pored drugog na cesti, ali se ne poznajemo.
Javio se odmah; predstavila sam se i ukratko opisala o čemu se radi. Saslušao me i odgovorio:
- Znam gdje se to nalazi. Ništa ne brinite, sad ćemo nas dvojica sjesti u auto i otići vidjeti kako to izgleda. Nazovem vas čim pogledamo.
Za nekih petnaestak minuta nazvao me i umirio, rekavši da ipak nije došlo do urušavanja koje bi moglo dovesti do oštećenja moje kuće. Rekao je i da to svakako treba što prije rješavati, ali da za to trebaju strojevi puno jači od onog čime raspolažu vatrogasci.
Dok sam mu se zahvaljivala, pitao me:
- Oprostite, kako ste ono rekli da se zovete?
Ponovila sam svoje ime i prezime, a on mi je nakon kratke stanke rekao:
- Ja sam bio među onima koji su vas izvadili iz auta nakon prometne nesreće.

Ne mogu niti pronaći riječi kojima bih opisala ono što sam osjećala. Jeza je možda najbliža riječ, i neizmjerna zahvalnost. Zapljusnula su me sjećanja na sve zvukove i izgovorene rečenice koje sam povremeno čula iz mraka u kojem sam tonula toga lipanjskog jutra. Čovjek s kojim sam razgovarala izvukao me krvavu i onesviještenu iz hrpe lima i spasio mi život, i meni i mojim kolegama s posla.
- Pa Vi mene onda i poznajete. Doista, ja se Vas uopće ne sjećam, iz objektivnih razloga, ali zahvalna sam što sam neočekivano dobila priliku da Vam se zahvalim za ono krvavo jutro, ali i za ovo što ste večeras učinili.

Moram priznati da sam se kasnije, nakon završenog razgovora, i rasplakala. Neisplakane suze nakon potresa i podsjećanje na stravu koju sam čudom preživjela učinile su svoje. Zapravo je najveći okidač vjerojatno bila dobrota čovjeka koji svakodnevno riskira svoj život da bi nekome pomogao.
Sretan vam vaš dan, hrabri i dobri ljudi. Želim vam od sveg srca da imate što manje posla, zbog svega onoga što ste odradili samo tijekom ovog užasa koji nas je snašao, da ne spominjem ništa osim toga.

( photo by Željko Lukunić / Pixell - Petrinja odmah nakon potresa )