Marketing
Priča o Juliani i klaviru
Kada je 1920. godine u Petrinju donio dašak Beča, klavir poznate bečke marke Kutschera nije ni slutio da će zauvijek ostati u malenom gradiću na obalama Kupe.
Njegov vlasnik, austrijski pukovnik, službujući u ondašnjoj vojsci selio je iz Beča u Graz, Maribor, Karlovac i napokon se skrasio u Petrinji. Ljubav prema glazbi prenio je i na svoju kćer Julianu, koja je sate i sate provodila svirajući klavir, star otprilike poput nje. Bili su vršnjaci, klavir i mlada djevojka. Sudbina je htjela da se uda za petrinjskog trgovca koji je prerano napustio ovaj svijet, i na njena je pleća pala briga o obitelji. Kako je govorila dva jezika, njemački i francuski, a i sjajno je svirala, uzdržavala je obitelj dajući sate stranih jezika i podučavajući klavir. Generacije su otpočele svoju glazbenu naobrazbu na Julianinom klaviru.
A klavir je ipak nekako najviše volio dodir njenih ruku. Najradije je svirala Schuberta, i to su mu bili najdraži trenuci. Nevoljko je prihvaćao dodire pomalo nespretnih dječjih ruku po njegovim tipkama od slonove kosti, samo njoj za ljubav. Ona je uvijek bila u blizini i stoički je podnosio pokušaje sviranja, čeznući za trenucima kada će ona početi svirati.
Prohujale su godine. Prošao je prvi, pa i drugi svjetski rat. Klavir je i dalje živio svoj san u samom srcu malenog gradića, udišući zajedno s nekad mladom djevojkom opojni miris lipa koji se širio iz parka kada bi ljeti otvorila prozore. Ona je i dalje svirala, jednakom ljubavlju i strašću kao i davnih godina kada su se tek upoznali. Njene su se ruke odupirale prolaznosti vremena sve do duboke starosti.
Kada su je 1991. godine nepokretnu odnijeli iz njihova doma, nije ni slutio da nikada više neće oćutiti dodir njenih ruku. Ostao je sam, osluškujući korake i nadajući se da će jednog dana samo začuti i njen dobro poznati korak na stubama i da će sve biti isto kao prije. Nije mogao znati da je ona ubrzo nakon odlaska iz Petrinje preminula, od tuge za svojim gradom i klavirom.
Godine su i dalje prolazile. Stajao je i čekao, nadajući se i dalje rukama koje će pokrenuti najljepše zvuke kakve je još uvijek mogao proizvesti. Tako je dočekao i 29. prosinca 2020. godine. Negdje iza podneva prozori prepuni sunca najednom su se pretvorili u krhotine; rika iz utrobe zemlje, kakvu nikada nije čuo, stropoštala je krov njegovog doma i ukazalo se jasnoplavo nebo. Pucali su zidovi i padali po njemu, a on je bespomoćno stajao, uništen i prekriven komadima cigle i crijepa.
Preživio je tri rata, ali ovo nije mogao preživjeti. Stoji tako izranjavan, i čeka miris lipa koji će uskoro oviti njegov dom.
Možda se s mirisom lipa vrati i Juliana, da ga još samo jednom dotakne svojim rukama.
( autor fotografije je Julianin unuk )
Post je objavljen 15.05.2021. u 20:39 sati.