Bez naslova

Već neko vrijeme razmišljam, a i radim na tome, da jezive petrinjske rane opišem i ostavim kao trag u beskraju, za one koji će tek doći. Doista, tužan trag ali mora biti i takvih tragova. Život nas je tome puno puta naučio. Isprva sam imala ideju da koristim formu haige, dakle da spojim stih sa fotografijom, ali haiku ne trpi emocije, a fotografije petrinjskih rana su vrlo emotivne i teške pa sam izmijenila formu. Nadam se da ću uspjeti u svojoj nakani; moja prva knjižica uvjerila me da snovi postaju stvarnost, samo treba dovoljno snažno sanjati. Ovako ja to zamišljam:

Kroz centar Grada hodaš sredinom ulice, na vlastitu odgovornost, i gledaš u ostatke nečijih života. Iznad frizerskog salona samuje klavir koji još uvijek čeka svoju Julianu; slika je nekim čudom ostala na zidu, luster njiše hladni siječanjski vjetar. Nekad topla soba pretvorena je u pustoš izloženu pogledima iz vanjskog svijeta. Tako ogoljeni i nemoćni da išta promijene, naši Domovi nijemo vape u nebo. Dozivaju svoje voljene ljude, da barem čuju njihov korak ili glas. Srušenih zidova i uništenih snova, gledaju sva ta nepoznata lica koja povremeno prolaze ulicom. Čekaju proljeće i buđenje novog života. Možda je sve ovo tek ružan san iz kojeg će ih probuditi toplina svibanjskog sunca i zelenilo krošnji u parku.

( photo by Franjo Mihaljević )