smjehotvorine

utorak

ožujak

2021

Simply Eric

Glazba je oduvijek bila moje utočište, puno prije riječi koje sam tek nedavno počela puštati u svijet. Ona prenosi u jednu sasvim drugu dimenziju i udaljuje od svega bolnog, teškog i lošeg. Skutriš se u svom kutku svemira i slušaš čaroliju zvuka koja je toliko moćna da iscijeli svaku bol.

Erica Claptona počela sam slušati odrastajući uz brata koji je slušao gitarističke velikane. Isprva nisam znala ni tko je on, ni otkud dolazi; samo sam upijala silnu energiju koju donosi način na koji on svira.
Eric Clapton rođen je 30.ožujka 1945. godine u malenom mjestu Ripley u Engleskoj. Njegova majka imala je tek 16 i otišla je za boljim životom, ostavivši svoga sina da odrasta uz baku i djeda; mislio je da su mu oni roditelji. Prvu gitaru kupila mu je baka kad je imao 13 godina i sam je naučio svirati, slušajući na radiju Muddya Watersa kako svira. Sa samo 22 snimio je sjajnu gitarističku dionicu prateći kraljicu soula Arethu Franklin; puno kasnije izjavio je da je bio užasno nervozan jer je bio okružen studijskim glazbenicima sa notnim stalcima ispred sebe, a on je svirao po osjećaju, onako kako ga je glazba doticala. Napisao je jednu od najpsihodeličnijih ljubavnih pjesama ikad, inspiriranu legendom o Layli i Majnunu, posvetivši je ženi kojom je bio očaran. Iz pakla alkohola i droge odlučio je izaći kada mu se rodio sin, a onda je doživio najveći bol koji čovjek može doživjeti - njegov sin Conor sa samo četiri godine je tragično napustio ovaj svijet. Njemu je posvetio "Tears in Heaven". On je, usudila bih se reći, živuće gitarističko božanstvo.

Nakon što sam počela živjeti poklonjene dane iza onog stravičnog sudara koji sam preživjela, odlučila sam sebe malo razmaziti. 2019. godine bila sam na Claptonovom koncertu u Beču, i moram priznati da sam doživjela katarzu. Kad sam ga konačno ugledala kako izlazi na pozornicu, na onaj slavni tepih na kojem uvijek svira, nezadrživo su krenule suze. Otplakala sam i uz puno pjesama koju je te večeri odsvirao. Ne postoje zapravo riječi kojima bih opisala što sam osjećala; sat i četrdeset sam bila u potpuno drugoj dimenziji, shrvana silinom emocija i upijajući fantastičnu energiju koju njegovo sviranje za mene oduvijek ima.
Što tek reći o mom najdražem frajeru, koji je Claptona počeo slušati u vrtićkoj dobi? U vrtiću je pitao može li donijeti CD sa glazbom koju on voli, i donio je Claptona. Sluša i kaže mi - pa jel ti čuješ kako taj čovjek svira? Do sada je savladao riječi nekih pet pjesama, a gitara koju je dobio na poklon za rođendan čeka da krene u glazbenu školu i počne svirati.

Eric Clapton nikad neće čuti za mene, ali to nije ni bitno. Njegova me glazba toliko puta iščupala iz ralja bola i bespomoćnosti.
Hvala mu beskrajno na tome.

( fotka s bečkog koncerta 2019. )

komentiraj (5) * ispiši * #

ponedjeljak

ožujak

2021

Misli na nešto lijepo

Puno se toga izdešavalo u tri mjeseca.

Proljeće je produžilo dane i donijelo ljepotu propupanih grana. Moje japanske dunje su procvjetale prekrasnim crvenim cvjetovima. Moji narcisi se bijele u travi, a grm moje najdraže rože prepun je smaragdnozelenih listića. Ruža koju sam konačno jesenas donijela u dvorište i stavila pod bocu počela je puštati pupove; ostavila sam je još zaštićenu, da je ne pofuri neki nenadani mraz. Jedva čekam da ugledam njene prekrasne pupoljke, takvih ruža više nema za kupiti, to je stara sorta ruža koja ima formu sve dok ne počne venuti.
Sve je dobro dok ne vidim centar Grada. Sjetim se kako sam prošlu jesen fotografirala raskošne boje parka iz onog mog haustora. Da sam samo mogla naslutiti, fotografirala bi kuću po kuću, stazicu po stazicu, ulićku po ulićku. Da ih gledam i na fotkama; ovako ih samo nosim u srcu, i tamo su zapravo najsigurnije. Tamo im nitko ne može ništa, ni zvijer iz utrobe zemlje ni bageri koji ruše ono što mora nestati sa lica zemlje.
Vikend sam provela sa najdražim frajerima. Toliko su radosti i ljepote ta dva dječaka unijela u moj život; uz njih sve izgleda puno jednostavnije i lakše. Jedino je manji najdraži frajer aterirao sa kreveta jer jako nemirno spava; svi smo poskakali, on je neutješno plakao, a ja sam se isprestravila jer nisam znala je li udario glavom u nahtkasl ili pod. Prvo mi nije uopće dao ni dirnuti glavicu, a onda je pustio da ga češkam pa sam s olakšanjem shvatila da nema nikakvu frućku, rekli bi Petrinjci. Najdraži frajer mu je, pokušavajući nastaviti spavati, rekao - samo misli na nešto lijepo i biće ti puno lakše. I opet toliko mudrosti u malenom velikom dječaku, primjenjivoj na sve situacije. Ako misliš sretne misli, onda se možeš vinuti u visine poput Petra Pana i zaboraviti na okrutnu stvarnost koja te okružuje.
Najviše su me oduševile različite čarape manjeg najdražeg frajera; svi znate kojom prigodom se obuvaju, a njemu se to silno svidjelo pa je nastavio i dalje nositi rasparene čarape. K meni je došao sa Olafom na lijevoj i Elzom na desnoj nožici, i jedva sam ga ubijedila da ih drugi dan stavimo na prljavi veš. Bio je silno razočaran što nije ponio i taj drugi, raspareni par, pa da i dalje ima na nogama Olafa i Elzu. Ima ogromnu šljivu na nožici; i dalje tvrdi da ga zec svako malo sruši, a nema mene da interveniram s metlom i potjeram razbojnika.

Ja i dalje pokušavam misliti na nešto lijepo, doista ne baš uspješno, ali se trudim. Iz petnih žila se trudim misliti na crvendaće pod susjedovim krovom i moje japanske dunje koje su procvjetale. Na moja dva najveća blaga, moje dječake koji svojim zagrljajima liječe svaku bol i brišu silnu tugu koju nosim u srcu već tri mjeseca.
Sve je to jače od 6.3 po Richteru.

komentiraj (12) * ispiši * #

nedjelja

ožujak

2021

O emocionalnoj nedonoščadi

Emocionalno nedonošče najdrukčija je jedinka od svih vrsta i podvrsta ljudi. Šteta šta se Frojdu nije dalo zajebavat oko psihološkog profila tih umilnih bića, pa sad evo ja moram trošit vrijeme na to. A mogo je pobrat sva moguća priznanja i struke i nestruke da je kreno analizirat emocionalno nedonošče.

Dakle govorimo o nekom kome se, ukratko i najprostije rečeno, živo jebe za sve druge ljude ( uključujući rodbinu, prijatelje, životne supatnike i susjede ) osim onda kada su oni za to zainteresirani. Na pozive i poruke uglavnom ne odgovaraju, ako i odgovore onda je to onak - ajde brzo reci šta je, nemam vremena al nimalo. Predložit takvom nekom neku kavu il bilo šta drugo uglavnom rezultira elaboratom koji započinje riječima - ma bi ja, al sve mi se nešta zakompliciralo i ne stignem ni na vece ko čovjek otić. Sve je obavijeno misterijem žešćim od onoga kako je uopće nasto svemir, nikad ne možete znat ni gdje je, ni s kim je, ni šta radi. Vrijeme uglavnom provodi sam, osim kada mu se drugačije prohtije. Sve mu brzo dosadi i uglavnom iz svih vrsta normalnih ljudskih odnosa netragom nestaje, ko da je Hudinijev bratić. Istovremeno se prezentira svijetu ko veliki ekumenist i čovjekoljubac, zalaže se za prava svih onih koji su još drukčiji od njega i silno mu imponira da drugi ljudi o njemu imaju dobro mišljenje. Pretpostavljam da sa divljenjem gleda svoj rođeni odraz u špiglu, ubijeđen da tako nešta poput njega majka nikad prije nije rodila. Osmijeh ne nosi, navodno mu ne stoji dobro pa šta će ga onda koristit.

Zapravo je velika nepoznanica koji je glavni razlog takvog ponašanja emocionalnog nedonoščeta. Jel moguće da još pri porodu babica sjebe stvar, nadrndana dođe na poso pa prereže pupčanu vrpcu na krivom mjestu i otfikari baš na onom dijelu gdje ne bi smjela presjeć pa mu mozak ostane bez mogućnosti stvaranja bilo kakvih emocija? Možda je rođen u isto takvoj obitelji gdje se smijeh tretira ko najgori zločin, a pokazivanje bilo kakvih osjećaja odma rezultira elaboratom tipa - to je fuj i to se ne smije, šta smo rekli da se desi onom ko zagrli il poljubi nekog, narašće mu rep, jel tako? Možda ima skroz drukčiji deenka od normalnih ljudi?
Imala sam prigodu upoznat nekoliko takvih umilnih bića. Došla sam do jednog jedinog zaključka - ne vrijedi jedne sekunde uložit truda oko emocionalnog nedonoščeta. Treba skupit svoje dostojanstvo, otić bez ijedne riječi i ostavit umilno biće da uživa u praznini koju smatra svojim životom.

Onaj tko u vama ne prepoznaje svjetlost koju nosite, neka glibi u svome dragocjenom mraku.
Ende.

( photo by Pinterest )

komentiraj (7) * ispiši * #

subota

ožujak

2021

Grančica

Već drugu godinu zaredom slažem instalacije koje služe kao zamjena za maslinovu grančicu. Život donese gorke godine, koje onda proživljavaš i preživljavaš najbolje što možeš.

Lani je korona već naveliko bjesnila u uskršnje vrijeme, i maslinovih grančica nije bilo za kupiti kao inače. Ove godine zvijer iz utrobe zemlje dodatno je pojačala gorčinu postojanja. Pa opet ljudi pokušavaju skupiti krhotine svojih duša i života, crpeći zalihe snage za koju nisu ni znali da je imaju. Nastoje barem malo održati ono što su godinama uzimali zdravo za gotovo, kao što je sad imati malenu maslinovu grančicu koja simbolizira mir, snagu i nadu. Sve nam to sada toliko treba, možda više nego ikada.
Nekada su ljudi umjesto maslinovih grančica u kuće donosili procvjetale grančice voćki ili drijenka, onog što su mogli pronaći u preduskršnje vrijeme. Tako sam i ja danas složila malo zimzelena, procvjetalog crnog trna i drijenka i prekrasnog crvenila japanske dunje. Neka unese mir, snagu i nadu u sve dane koji su ispred mene.

Svi se uljuljamo u neku sigurnost i u sivilu svakodnevice zaboravimo koliko nam je zapravo dobro. Tek kad se desi nešto strašno poput svega što nas je snašlo shvatimo koliko smo puno imali i koliko je malo potrebno da ostanemo bez svega poznatog i voljenog, bespomoćni da išta promijenimo.
Krajnje je vrijeme da shvatimo koliko smo zapravo krhki i koliko smo potrebni jedni drugima. Kada umorni posrnemo pod teretom koji nam život nemilice stavi na pleća, jedino nam drugo ljudsko biće može pružiti ruku da ustanemo i krenemo dalje. Vratiti nam mir, snagu i nadu. Vratiti nam osmijeh na ugaslo lice.
Blago onima koji su toga svjesni.

komentiraj (8) * ispiši * #

petak

ožujak

2021

Sreću čine male velike stvari

Za sreću ne treba puno; sasvim je dovoljno imati svoj komadić svemira i ispuniti ga ljudima koji ti svojim postupcima i riječima kazuju da im je stalo.

Mene je jako obradovala ogrlica koju mi je poslala naša Demetra. Jednako kao što me ganula i njena zabrinutost, i briga svih vas koji ste od onog strašnog 29. prosinca pokazali da iza nickova na blogu stoje tople ljudske duše kojima je stalo, iako me ne poznajete osim putem mojih ispisanih riječi.

Hvala Demetri, i hvala svima vama. Meni je iznimno drago što vas imam u svojem životu, barem ovim virtualnim putem, a neke sam imala priliku i upoznati, Nadam se da će biti još takvih upoznavanja. Voli vas Rossovka.

komentiraj (5) * ispiši * #

srijeda

ožujak

2021

O lukovima

Oni su mi oduvijek bili najdraži putokaz prema Petrinji, prema Brezju, prema kući.

Otkud god da sam dolazila, jedva sam čekala ugledati lukove brestovskog mosta i kroz njih gledati moj Grad, kupalište i toranj svetog Lovre, krošnje parka i krovove kuća. Bili su tako posebni, poput lukova mosta u Kaniži koji me vodio u samo srce Grada. Koliko sam samo puta prošla preko tih mostova i kroz njihove lukove udisala život moje Petrinje, svake njene ulice i ulićke, svake kuće i svakog čovjeka kojeg bi putem srela.
Lukovi su nepovratno nestali prije trideset godina; mi smo nažalost generacija koja je dva puta doživjela stravično ranjavanje Grada koji nas je tako nježno nosio u svojim njedrima. Napravljeni su novi mostovi, i nikada neće imati onu ljepotu koju su starim mostovima davali ti elegantni lukovi. Kad god bih negdje našla neku staru razglednicu na kojoj su bili lukovi, stegla bi mi dušu silna tuga.
A onda sam negdje pročitala, pa se i podsjetila da je u filmu Božji oklop na brestovskom mostu snimljena jedna od scena. Naš most je živ, i njegovi lukovi su živi zauvijek; možda ih ne vidimo dok prolazimo preko mosta ali ostali su trajno zabilježeni i vidljivi, ne samo u našim srcima.

Tako će biti i sa starom gradskom jezgrom. Niknuće novi krovovi, vratiće se prije ili kasnije život u ono što je sada dovedeno do neprepoznatljivosti, a u mome će srcu i u mislima dok me bude kuće imati onaj stari, poznati i voljeni izgled. To naprosto ne može biti drugačije.
Kada se vrate rode i lastavice, saviće nova gnijezda, na nekim drugim krovovima i pod nekim drugim strijehama. Budite nježni njihovom snu; i njima će nedostajati njihova gnijezda koja su tako marno i brižljivo savijale da bi im se s proljeća opet vraćale.
Baš poput njih, vratiće se život i u ljude i u Grad.

Ljubav čini čuda.

( photo - scena iz filma s našim brestovskim mostom )

komentiraj (8) * ispiši * #

utorak

ožujak

2021

Meteorološki osjećaj ugode

Kud nisam išla na meteorološki fakultet, majkosvetabožja. To je baš gospodski poso.

Nisam recimo znala da oni razlikuju pojam subjektivne od objektivne metode naklapanja o vremenu. Subjektivna bi recimo bila kad vani žeže plus četrdeset, a ti na temelju svog iskustva i trenutnog raspoloženja kažeš - priredite za navečer tople čarape, postoji vjerojatnost da zima pokaže svoje zube, il kresneš neku narodnu poslovicu ko nekad Sijerković. Objektivne su malo ozbiljnije, prate satelitske snimke i sva ta sranja, i onda je lako recimo izgovorit - u unutrašnjosti uglavnom promjenljivo oblačno sa sunčanim razdobljima, a mjestimice je moguće malo kiše. Pa mi iz unutrašnjosti nek promišljamo jel treba il ne treba nosit jebeni kišobran i gdje smo zgurali sunčane naočale. Mislim, unutrašnjost je inače vrlo uzak pojam, šta je to parsto kilometara u odnosu na ekvatorijalnu Afriku. Kakve bi tek tamo fenomenalne prognoze se mogle slagat na tu kilometražu.
Kad smo već kod Afrike, mislim da bi iskusniji plemenski vračevi daleko točnije pogodili vrijeme. Malo provitla onu vreću s kostima, porazbaca kosti okolo i iskustveno donese pravorijek o vremenu. Ako kosti odlete daleko, eto meteoalarma. Ako padnu bliže, sve je pod kontrolom.
A kad sam već spomenula meteoalarme...e to je tek spektakl. Nema mi dražeg nego kad popale meteoalarme čim krenu oblaci. Sve crveno u roku sekunda, dođe čovjeku da ide zemunicu iskopat da se može sklonit nakon šta povadi iz struje sve produžne kablove, poskida tegle sa cvijećem, pospušta rolete i bris u zemunicu sa zalihama jela i vode ( za strašljivije i koja konzerva pive, da lakše bave stres dok vani traje meteoalarm ). To bi isto trebalo zakonski izregulirat, ako je na snazi crveni meteoalarm da se ne ide radit zbog vremenskih uvjeta koji su opasni, jel tako.

Al najjače mi je bilo kad sam pronašla na stranici DHMZ nešta šta se zove "osjećaj ugode", pa za iznimno vruće su upisali - najugodnije bi vam bilo bez odjeće. Zato samo hrabro, kad idete s posla recimo u pola tri na zvizdanu da se na betonu jaja na oko mogu speć, slobodno se skinite i kad po vas dođe hitna sa policijom da vas prebaci u Vrapče il Popovaču samo im odma pokažite šta ste pročitali da treba, odnosno ne treba obuć kad je osjećaj ugode "iznimno vruće".
Pa neće vas niko zajebavat kad sve lijepo piše, šta bi trpili vrućoću.

( photo by Nacional )

komentiraj (12) * ispiši * #

ponedjeljak

ožujak

2021

Nekad bilo, sad se spominjalo

Prvi i valjda jedini fensišmensi svatovi u kojima sam bila održani su u ljeto 1990. u Smaragdnoj dvorani hotela Esplanade.

Udavala se rođakinja mog bivšeg ispaćenog životnog supatnika, i to za poprilično imućnog tipa, pa su svatovi upriličeni u već spomenutoj dvorani, šta je samo po sebi iziskivalo puno predvisinskih i visinskih priprema. Znači nemreš tamo osvanut obučen ko da ideš na ringišpil u Pušću Bistru, jel tako. Pa sam se namrtvo posvađala sa ispaćenim supružnikom, jer da šta će njemu odijelo, jedva ga nagovorila da obuče hlače od rođenog vjenčanog odijela i kupi nove cipele. Junior je bio zadužen za nošenje prstenja sa još jednom malom curicom, pa sam mu kupila prekrasno odijelo i leptir mašnu, bio je ko bombonić. A ja sam bila ko kraljica od Sabe; doista posudila sam haljinu svjesna da ako kupim haljinu za tu prigodu više je vjerojatno neću imat priliku oblačit. Bila je ljubičasta sa nekim crnim detaljima, donji dio puni krug koji kad se zavrtiš zavrti pamet cijelim svatovima, i pasent crne lakirane štiklurine u kojim sam bila ko Majkl Džordan ( mislim na visinu, da ne bi bilo...).
E sad, znate kakvi smo mi provincijalci, mi smo navikli da nas se u svatovima dvori oko stola jelom. Konobari donesu juhu, pa odnesu prazne jušnike. Pa donesu ovale s mesom i prilozima i salatu, pa dotrpaju po potrebi. I tak za sve sljedove kojih u svatovima ima barem tri - večera, pa prase, pa gulaš u cik jutra. E u Smaragdnoj dvorani sam se susrela sa neugodnom pojavom zvanom švedski stol i tovarom bešteka na stolu, bilo ga je za svakog ponaosob barem za šest persona. Sva sreća pa donekle vladam šta se čime jede i otkud krećeš kad ti tak zatrpaju stol beštekom da nemreš ni lakat naslonit ko čovjek. Pa se digni i odi po juhu, pa donesi juhu i pojedi je. Kad konobar odnese duboki tanjur, ajmo po glavno jelo. Tamo čeka šest, sedam kuvara, svaki sa svojom felom mesurde i prilozima; dok preispitaš šta je koji skuvo prođe te volja za životom, pa opet nosi za stol i vraćaj se po salatu, jer sam istovremeno nosila i juniorov tanjur, nisam hobotnica jebote pa da sve strpam u krakove najedamput. Pa mi se još jelo, pa se opet vraćaj po još. Nahodala se ja dok je večera prošla samo tako, počele mi noge naoticat još dok sam išla po glavno jelo ( jebiga vjenčanje bilo u pet, a večera oko devet, pa ti nabadaj na petama od deset centimetara ).
E kad smo se natrpali, krenula i mjuza za ples. Ispaćeni supružnik nikad nije bio Travolta, tak da sam malo skakala ko i drugi, sama dok mi se dalo. Sjela za stol i zahvaljivala nebesima na dugačkom stolnjaku ispod kojeg se ne vidi da sam se izula, da ne završim na ortopediji. Kadli eto preko sale lika ravno za naš stol, pita mog ispaćenog supružnika da jel slobodno otpleše sa mnom par plesova, naravno ako se šarmantna supruga slaže. On kaže - dapače, samo izvolte, meni to plesanje u svatovima jako ide na živce. Ja jedva nogama napipala cipele ispod stola i nazula ih, pa da bar koji ples otplešem normalno. Znači kad je mene frajer zavrtio...sreća je moja neizmjerna pa znam plesat, tak da smo prebrisali Smaragdnu dvoranu od zida do zida. Letila je haljina ko zastor u haenka od koreografije. Otplesali taj set do kraja, vratio me čovjek za stol i reko samo onom mome - vaša šarmantna supruga sjajno pleše. On je prokomentiro da šta mi to vrijedi kad on nije rođen za plesni podij, i da samo nek on mene popelja plesat kad mu se već hoće. Naplesala se ja ko mahnita, jedva dohodala do auta i bosa ušla u kuću u cik jutra.

A onda otvorila frižider prepun narezaka, umaka, salata i jela obasjana svjetlom frižidera, sa kuhinjskom krpom prek ljubičaste haljine. Jebeš švedski stol i one oblizejke, najela se ko čovjek i legla spavat.
Sanjala da plešem u nekoj velikoj dvorani, sa flekom od francuske na haljini i probudila se sva znojna. Da ne spominjem da sam tri dana hodala bosa, dotuko me ples u štiklurinama.
Sad o tome mogu samo pisat.

komentiraj (24) * ispiši * #

nedjelja

ožujak

2021

Nastavak ode grahosti

Da moja mama vidi moj današnji ručak, odrekla bi me se prek novina.

Njeni nedjeljni ručkovi bili su po peesu - goveđa juha s grisknedlima il pileća s rezancima, pohano meso sa restanim krumpirom il špinatom i pire krumpirom, ili fini šnicli u umaku od papra i češnjaka, kristal salata, pa neki kolač ( obzirom da joj je danas rođendan, možda bi sijevnula i njena čuvena mađarica od samo devet kora, koju je uvijek rezala na rombove a ja bi sprašila sve one okrajke viška ). Nedjelja je bila dan za prejedanje i gotovo. Mislim, nama za prejedanje a njoj za nakuvavanje.

Ja sam naime još jučer skuvala pileću juhu i ko izvadila iz kištre neku piletinu za pohanje. Pa ću danas napravit krumpir salatu i spohat. Ali...da nema tog ali. Sjetila se da imam kisele repe i domaćih kobasica za kuvanje, pa sam mimo protokola pristavila grah i kiselu repu, ko za sutra, da sam s mirom u okolopećnim aktivnostima iduća dva dana. Stavila i malo lovora, i češnjaka, ovlaš papra, onak po propisu. Kad je to zamirišalo sa peći...koja juha i pohanje, koji bakrači. Jedva dočekala da bubnem zapršku i da se natovarim ko da sam na betonaži radila. Znači nažderala sam se da mi je slabo, jer ja ne znam prestat jest kad treba. Malo još i prigrabim, da pojačam umjetnički dojam. Pa mi fali kukuruznog kruha, pa još malo gustog, pa još malo rijetkog...i eto meni probavne situacije u vidu prežderanosti.

Sad planiram ležat da olakšam varenje, moram mirovat jer mi je onih zadnjih par žlica još na putu prema jednjaku.
Al je osjećaj neopisiv; ko kad djetetu daš dugo željeni slatkiš. E tako ja s grahom i kiselom repom. Eto sam osjećajno i na sve druge načine pred eksplozijom.

komentiraj (20) * ispiši * #

subota

ožujak

2021

Nek se dijete zove kao ja

Malo kasnim, al šta ću, ne moram ja svaki put ko Radio Mileva objavljivat najfriškije vijesti, jel tako.

Naime fala nebesima privela se kraju selebriti trudnoća koju je na društvenim mrežama vojska obožavatelja i hejtera pratila ko finale svjetskog nogometnog prvenstva. I to carskim rezom, šta je bilo i za očekivat obzirom na godine selebriti majke. Već su pali prijedlozi da datum dolaska na svijet sina od selebriti mame bude proglašen praznikom, dakle neradnim danom, i ja to u potpunosti podržavam. Šta ne bi mi sjedili kod kuće i malo roštiljali na taj datum, pa još kad se strefi da se ože spojit s vikendom...milina jedna.
E sad je neizvjesnost ime. Naime selebriti mama baš oće da to bude najdrukčije ime jer da su sva naša imena dosadna i bezveze. Evo recimo jel može bit ljepše ime nego Sandokan? Pa možda Mario do Carmo Mao de Ferro e Cunha de Almeida Espirito Santo Santos Silva, da vuče malo na portugalski? Pa recimo Fengšui je isto najdrukčije ime, il Haralampije. Za njegovu dobrobit nadam se da će odabrat neko ime zbog kojeg ga djeca neće zajebavat u vrtiću il školi.

Točno mi nekad bude žao šta me nije rodili da budem selebriti, pa sam i ja mogla izvodit bijesne gliste oko trudnoće, pa oko poroda, pa oko imena. Jebiga ja sam u trudnoći nabila dvadesetpet kila i pred porod više nisam stala u nijednu haljinu, jedva rodila jer je porod trajo šesnajst sati ko Kastrov govor, nisam mogla normalno sjest mjesec dana kolko me babica razrezala jer se to jutro digla na desnu nogu i odabrala sam ime koje se meni svidjelo. Ja rodila - ja dala ime. Ende. Doista, u prošlom stoljeću dok sam ja vukla trbuh nije bilo društvenih mreža, mogli su me pratit jedino susjedi i rodbina šta su i činili, pogotovo zato jer sam bila ogromna, svi mislili da nosim šestorke kolika sam bila. Svima laknulo kad se rodilo samo jedno dijete, ko bi išo u babine sa parama za šestero djece il kupio šestera kolica.

Zapravo je strašno teško bit selebriti, muči te sve ono šta običnom smrtniku ni u ludilu ni u naletu tjeskobe ne bi palo na pamet.

komentiraj (14) * ispiši * #

četvrtak

ožujak

2021

Kupovanje odokativnom metodom

Išli danas u Lidl ( više za vas ).

Ljudi ko na stadionu unutra, samo bez bengalki, boksera i ostalih potrepština. Naravno da mi je cedulja sa spiskom ostala na stolu, jer se mene navodno uvijek čeka, pa sam navrat nanos bez cedulje otišla u das auto, sjetila se cedulje na pol puta. Reko sjetiću se već kad uđem unutra šta mi sve treba. Malo morgen sam se sjetila. Prvo zato šta al nikako ne volim gužvu po dućanu; neki manijak našo rasklapat neku alatljiku s dugačkom držalicom, skoro mi oko izbio. Pitam - bil moglo lakše s tim šta već rasklapate, ubićete nekog. On me gleda ko da vanzemaljca vidi, kaže - šta ste rekli, ne razumijem od maske ni riječi. Jedva budalu zaobiđem i krenem trpat šta mi padne šaka, šta ću kad sam cedulju ostavila na stolu Sjetila se jedino toalet papira i onih maramica za brisat naočale, sve drugo je u kolicima završilo odokativnom metodom ( možda će trebat, al sigurno neće ).
Pa natrpala narezaka, sira, hrenovke, tartar umak, kiselu papriku, pinđur, mirisne svijeće, čokoladne zečeve i jaja za najdraže frajere, julka šnite ( ručno rađene piše, pa jel se mogu i nožno radit jebote ), paradajz, knedle sa šljivama, čaj od matičnjaka i kamilice, kavu, vlažne maramice, one fine minutne odreske, pljukance, palentu, vreće za smeće, paradajz juhu sa zvjezdicama, goveđu kocku...ne znam šta sve nisam natrpala, jedva dogurala kolica do kase i istrpala to na traku. Kad je cura počela provlačit brzinom svjetlosti jedno za drugim, nemrem polovit i potrpat da imam krakove ko hobotnica. Još morala i dvije najlonkese uzet, nije bila dosta torbetina koju sam ponijela. Ostavila šesto kuna u Lidlu ( više za vas ), vraćala se po kolica jer sam se zajebavala s blagajnicom pa krenula bez njih van. Jedva doteglila sve do das auta, ispaćeni životni supatnik je bio vani s Boni koju obavezno povedemo da ne trpi duševne boli sama doma. Utrpali to u gepek, veli - sad ja idem unutra. Pošto, molim te? Pa po banane i neke Milka čokolade koje su na akciji i svaštanešta. Jedva se malo dobila, još me isprepadala gospođa koju šetaju dva pit bula na povocima, reko sad kad se paščad otkine i pojede prvo Boni pa sve iz gepeka...Eto njega, i on nosi dvije najlonkese; to je unutra čvaraka, čipsa, banana, nema šta nema ( i on kupuje odokativnom metodom ), jedva gepek zatvorili.

Sa cedulje sam doma pročitala da nisam kupila mlijeko, šećer, brašno i ono sredstvo za protiv kamenca i odštopavanje odvoda. Ni sapun za ruke nisam kupila, ni dezinfekcijske maramice.
To ću sutra u normalnom dućanu. Kad ne znaš ponest cedulju, onda znaš više platit.

komentiraj (13) * ispiši * #

srijeda

ožujak

2021

Mojoj krijesnici

Tako je dobro imati u životu ljude koji donose svjetlost. One koji i u trenucima najveće tmine pronađu utješnu riječ i znaš da se na njih možeš osloniti, što god da se desi. Znaš da im možeš reći sve svoje strahove i strepnje, sve svoje pogreške bez straha od osude.

Dok živim pamtiću kremicu protiv bora koju si davno donijela mojoj mami, jer je konstatirala da se sva zgužvala. Već idući put kad si došla stigla je i kremica, od čije cijene mi se zavrtilo u glavi. Svakog je jutra poslije umivanja pažljivo nanosila kremu na one najdublje bore. Išla je s njom i u bolnicu, prije njenog odlaska u vječnost.
Pa one vrtoglave platforme na cvjetiće koje si meni donijela iza prometne, onako usput, jer su crvene antilop sandale završile u kanti za smeće zajedno s torbom; ne bi ih više obula za sve novce ovog svijeta. Prvo ljeto ih nisam mogla ni nositi zbog vrtoglavice, ali su zato već idućeg ljeta bile jako u prometu.
Svi tvoji zagrljaji, svi naši razgovori kojima nema kraja, sva tvoja pažnja kojom me uvijek obasipaš je nešto neprocjenjivo. Koliko god daleko bila, nikada nemam osjećaj da smo razdvojene. Naprosto si tu, urasla u moju dušu i njen si nedjeljivi dio.
Ti si baš poput ove svjetiljke koju si u mlačnoj ljetnoj noći stavila na stol dok smo obavijene noćnom tišinom u Bonacima sjedile i razgovarale. Najljepše mi je razgovarati s tobom, i smijati se, i sjećati se svega što smo zajedno prošle.

Uvijek si tu, i uvijek ćeš biti. Sve dok me bude. Jer svijetliš poput krijesnice i odnosiš brige i tugu. Čuvam te u srcu i u mislima i uvijek iznova jedva čekam da me čvrsto zagrliš, onako kako to samo sestre mogu.
Jedino ti nikada ne govorim koliko mi nedostaješ jer si daleko. Ali ti to ionako znaš, bez da ja išta kažem. Oduvijek smo znale što ona druga misli kad bi se pogledale. O tome koliko te volim...nema dovoljno snažnih riječi.
Naprosto te divno imati kao djelić moje duše.

komentiraj (18) * ispiši * #

utorak

ožujak

2021

Oda grahosti

Ako zbog ičeg volim zimu, onda je to zbog graha.

Nije mi bilo draže nego doć doma iz škole i zateć recimo grah i kiselo zelje za ručak, il grah i ječmenu kašu ( reklo bi se rićet u mom pitomom kraju ). Kuhanje graha je proizvodnja čiste simfonije okusa sljubljenih u tanjuru, rekli bi oni slavni kuvari koji kad ti poserviraju tanjur u restoranu meni recimo izgleda ko da je pokupljeno s poda i nadrkačeno na tanjur. Al pustimo slavne kuvare, gdje sam stala? Znači za obično varivo grah se mora prebrat i namočit, pa se kuva uz dodatak fine koljenice il rebara, plus povrće; ja recimo nabubam u lonac povrća ko za juhu pa ga onda povadim van - mrvu, celer, peršin, komadić poriluka, jednu papriku, po mogućnosti domaći paradajz. Pa kad na to sve kresneš jednu gustu zapršku, dobiješ nešta šta jedeš dok ti ne pozli. Isto je i sa rićetom, a i sa grahom i kiselim zeljem, samo bez dodavanja povrća. Grah i kisela repa su naprosto fenomenalna klopa, još sa kukuruznim kruhom...to jedem dok mi al doslovno ne pozli.
Šta tek reć za grah salatu, koja mora imat onaj fini umak, da se ne desi ko mojoj susjedi kad joj je kćer dušu iscijedila iz graha za salatu da se komotno mogo namaz od graha napravit. Znači mora ostat vode od kuhanja, ni previše ni premalo, koja se onda zgusne skupa sa uljem i sirketom i grah salata mi uglavnom bude glavno jelo, meso me ionako previše ne zanima.
Al zaozbiljno nisam znala da je grah tak zdrav. Kažu nutricionisti da zato šta je pun škroba regulira probavu, podiže imunitet i sprečava variranje šećera u krvi. Vele da je i odličan izbor ako bi htjeli smršavit, jer se unosi manje kalorija a stvara osjećaj sitosti, šta je odlična vijest; pa znate kak je čovjek nervozan kad za ručak pojede tri zrna riže i pola lista salate? Bolje pojest tanjurić grahonje. Grah je pun vlakana koja smanjuju razinu šećera u krvi i reguliraju krvni tlak, a ima i folne kiseline koja je dobra za zdravlje srca i živčanog sustava. Pa nećete vas niko moć nasekirat i dignut vam tlak, o živčanjenju da ne pričamo, budete li se držali graha. Kažu i da je bogat antioksidansima koji štite stanice od oštećenja koja uzrokuju starenje; znači par tanjura graha na tjednoj bazi i eto te ko Šeron Stoun.

E sad...naravno da ništa nije savršeno, jel tako. Kad pretjeraš s jelom napuhne te ko da si proguto živog čovjeka, a o ispušnim plinovima ne treba ni pričat. Nema sagibanja, kašljanja, kihanja - sve je riskantno, počevši od toga da i gumb može odletit ko projektil sa haljine il hlača i izbit nekome oko, plus šta miris koji se stvara nagriza vidno polje, pogotovo kod onih sa usporenim metabolizmom gdje samo jedan prdac može imat djelovanje i na vid i na njuh.

Mene to recimo ne sprečava da se uredno ožderavam grahom. Uglavnom je za ručak vikendom, i onda ležerno trenirka i nikud sa trosjeda, šta zbog prežderanosti, šta zbog opasnosti da nekom osakatim vidno polje ispušnim plinovima il podivljalim gumbom. Natovarim se grahom, legnem i promišljam kak je malo potrebno da čovjek bude sretan.

( photo by Humor Picture, nije mi se svidio nijedan tanjur sa kuvanim grahom koji sam vidjela )

komentiraj (25) * ispiši * #

nedjelja

ožujak

2021

Najlakše sve svalit na baku

Išla ja malo prosurfat da vidim kolko ima mjesta u Bakingemskoj palači kad tamo niko s nikim ne može.

Znate kolko ima soba? Sedamstosedamdesetpet komada, majke ti mile; samo kupaona ima sedamdesetosam i stoosamdesetosam soba za zaposlenike. I to je cijeli kuršlus, ko da svi trebaju spavat u istoj sobi i gurmičat se i slušat ko hrče a ko se diže jest il na vece. Pa usljed kuršlusa baka i muž od bake su u Bakingemskoj palači, prvi u redu za sjest na prijestolje ( a to će se bome načekat ) je sa ženom u Klarens Hausu, stariji sin od prvog u redu za sjest na prijestolje je u Kensingtonskoj palači sa krilom koje ima skromnih dvadesetak soba s posebnim dijelom za dadilje i pomoćno osoblje. Mlađi sin od prvog u redu za sjest na prijestolje prvo je sa ženom bio stisnut u dvosobnoj kućici u sklopu Kensingtonske palače, a onda su preselili u Frogmor Kotidž koji im je baka poklonila za vjenčani dar. E ni to nije valjalo, kućeš tamo živjet i samo bauljat po šumi ko Crvenkapa. Pa stalno neko natezanje oko koječega, koje je rezultiralo seobom u Kanadu jer da ženu od mlađeg sina od prvog u redu za sjest na prijestolje su svi šikanirali i zajebavali.
Sad su svi sablažnjeni razgovorom sa Oprah, jer je ispalo da je snaha koja je otišla u Kanadu postala suicidalna a to niko nije primijetio. I maleni se ne piše ko princ, i zašto se ne piše ko princ? Ne da mi se sad ić u dubiozu, al mislim da prinčevske titule nose samo djeca onih koji su drugi u redu za prijestolje ( a i to će se načekat ). Pa je Oprah dobila kutiju friških jaja iz kokošinjca, to je zapravo baš onak slatko ispalo. Nadam se da ih nije išla kuvat doma, jer friška jaja se ne daju gulit al nikako.

I šta sam zapravo htjela reć? Ispade baka kriva za sve. Pa nije ona kriva šta su regule takve da se recimo mora prestat jest čim ona spusti beštek, bio ti sit il gladan. Na kraju krajeva, mladi su, lakše i brže žvaču i dok baka jednom napikne nešta na vilicu oni napiknu barem pet šest puta. Isto tako to jebeno držanje šalica za čaj po peesu, za koji treba imat dva fakulteta plus šestomjesečni kurs. Nije to baka izmislila, s tim maltretiraju sve one koje se požele udat da bi možda jednog dana postale rojal hajnes. Pa sjedenje po peesu, strogo na kant, bez prekriženih nogu. Pa sva ta čudesa kojih se treba pridržavat, a ima ih za ne povjerovat.

Najlakše sve svalit na baku, okrenut se i otić u pečalbu.
A baka nit luk jela, nit luk mirisala.

( photo by - Rugam se, dakle jesam, tako se zovu, šta ja tu mogu )

komentiraj (11) * ispiši * #

subota

ožujak

2021

Schindlerjude

Poldek Pfefferberg je 1939. godine radio kao profesor u srednjoj školi u Krakowu. Nakon njemačke invazije na Poljsku, pridružio se poljskoj vojsci i bio ranjen, pa je nakon izlaska iz bolnice završio u krakovskom getu. Koristio je krivotvorene isprave kako bi posjećivao svoje vojnike u bolnici i svoju majku. Tako je i upoznao Oskara Schindlera, kojem je Poldekova majka kao dizajner interijera pomagala preuređivati stan. Tako je i postao Schindlerjude, kako su ih zvali. Radio je u Schindlerovoj Deutsche Emaillewaren-Fabrik, koja je proizvodila emajlirano posuđe; to mu je spasilo život, kao i nekih 1300 ostalih Židova za koje se Oskar Schindler lavovski borio da im spasi živote.
Kada je krenula konačna likvidacija krakovskog geta u ožujku 1943., Schindler je dao sve od sebe da spasi ljude koji su radili za njega. Bio je jako uvjerljiv u svemu što je činio, i nakon upada u geto maksimalno je koristio svoje sposobnosti kako bi zaštitio svoje Schindlerjuden. Schindler je skrenuo sa puta obogaćivanja da bi spasio Židove koji su radili u njegovoj tvornici emajla, često koristeći svoj legendarni šarm i laskavu osobnost kako bi izvukao svoje radnike iz ralja smrti. Schindlerjuden su dočekali osloboditelje - Crvenu armiju 1945. i rasuli se širom svijeta.

1964. godine Schindler je odlikovan u izraelovom Yad Vashem memorialu za Holokaust kao Pravednik među narodima, jedini bivši član Nacionalsocijalističke partije Njemačke koji je dobio to priznanje. A Poldek Pfefferberg završio je u SAD-u gdje je godinama pokušavao zainteresirati scenariste i filmaše da naprave film baziran na priči o Oskaru Schindleru i njegovom spašavanju Židova. Tek 1980. je u tome i uspio; u njegov dućan ušao je Australac Thomas Keneally kojeg je priča zaintrigirala i napisao je roman Schindlerova arka. Poldek je i dalje nastojao pronaći filmaša koji bi snimio film po knjizi; pričao je da je 11 godina svaki tjedan zvao Spielbergov ured ne bi li uspio u svojoj nakani. Konačno je uspio 1992., pa je naveden kao konzultant za film i bio je nazočan i na dodjeli Oscara, kada je "Schindlerova lista" osvojila sedam zlatnih kipića. Vjerojatno se sjećate našeg Branka Lustiga, broja A 3317, koji je govor nakon dodijeljenog Oscara započeo riječima: "Dug je put od Auschwitza do ove pozornice."

Sve je to život. Dođe vrijeme kada se u neljudima probudi ono najokrutnije i najkrvoločnije, nezamislivo normalnom ljudskom umu. Oni dovoljno sretni da prežive zauvijek pamte i svjedoče o Čovjeku koji im je u ekstremnim uvjetima preživljavanja i borbe za goli život nesebično pružio ruku spasa.
Tako je naš Poldek za Oskara Schindlera rekao: "Schindler mi je omogućio da živim, a ja sam ga pokušao učiniti besmrtnim".
Nema se na te riječi što dodati.

( photo by newcine, Poldek Pfefferberg kako ga je u Shindlerovoj listi utjelovio glumac Jonathan Sagall )

komentiraj (13) * ispiši * #

petak

ožujak

2021

Petrinjske kronike - leteća košara

Sutra nam u Petrinju dolaze nogometni velikani - Davor Šuker, Zvone Boban, Aljoša Asanović, Ivica Olić, Darijo Srna, Dario Šimić, da ne nabrajam sva ta kremdelakrem imena nogometa. Odigraće prijateljsku utakmicu sa reprezentacijom Slovenije i uručit donaciju za pomoć potresom nastradalom području. Vode ih Zorislav Srebrić i Robert Prosinečki, a na pomoći će im bit i Ćiro Blažević i Zlatko Dalić.

Prvo moram reć da sam ganuta, jako. Koja divna ljudska gesta, doć u hrvatsku Hiroshimu odigrat utakmicu i pomoć stradalima. Nadalje, žao mi je šta će se igrat pred praznim tribinama zbog jebene korone. Sad, da dolazi Robert Jarni ja bi pronašla načina da se nekak zavučem u živicu i ćirim bar malo dok me neko iz živice ne izvuče van radi nepoštivanja epidemioloških mjera. Jer Jarni ima noge pred kojima se može sakrit sav ostatak nogometnog svijeta; gledala ga ja izbliza u dvorani na malonogometnoj utakmici. Znači noge za par miliona novaca, života mi moga.
Sjetilo me ovo prijateljske utakmice petrinjske Mladosti i zagrebačkog Dinama, upriličene povodom pedeset godina osnutka petrinjskog kluba. Inače nisam neki ljubitelj takvih tekmi, al ajde - išla odvest juniora i uživat u petrinjskim pošalicama koje se u takvim prigodama čuju. Jasno je ko dan da će ih Dinamo razmontirat, al tu je rezultat najmanje bitan. Krasan dan je bio, stadion dupke pun ljudi, došlo i nešta Bojsa koji su za pedeset godina petrinjskog kluba priredili bakljadu bengalkama ko da se igra finale za evropskog prvaka. Uglavnom sjajna atmosfera. I tu na tribinama osvanu i dva tipa s onim košarkama sa kojekakvim grickalicama - kokice, kikiriki, koštice, sport za zubi. Kupuju ljudi, krckaš te budaleštine i ljepše ti je gledat. Dok mi krckamo Dinamo zabija golove, i desi se da gol padne svaki put kad se on natakrči sa košarom ispred nas. Kaže prodavaču sporta za zubi jedan naš Petrinjac:
- Dobro jebemu mater, jel ti misliš da ti je tata staklar? Ajde se molim te makni da te ja ne mičem, nisam od tebe i košare vidio nijedan gol. Tak sam mogo i doma sjedit na terasi na zraku.
Ovaj ga pogleda i ode dalje. Za deset, petnajst minuta eto njega opet sa košarom, i ko za vraga opet padne gol. Opet ista priča - ajde se molim te makni, nisam vidio gol. Pa za deset minuta opet isto. I čovjek lapi košaru i zavitla je na travnjak; pala košara na krov od klupe Dinama, rasuo se sport za zubi na sve strane. Dečki se prvo prepali šta je bubnulo, a onda kad su skužili da su opale kokice, kikiriki, koštice...ajme veselja. Čak su jednog rezervnog pridigli da dovati košaru sa krova kad su pojeli ono do čega su mogli.
Kadli na poluvremenu dićemo se mi po sokove i pivu, ko već šta troši - eto ondašnjeg milicajca sa vlasnikom košare koja je završila na terenu. Dobar dan - dobar dan, ajmo dat svoje podatke, kaže čovjek da ste mu oteli košaru i bubnuli je na teren. Dao čovjek podatke, ko će mu reć da ne da. Do kraja utakmice više nismo imali šta za glodat, a i vidjeli smo sve preostale golove ( a bilo ih je, potop cijeli ).

Srela ja čovjeka za jedno dva mjeseca, reko - šta je bilo s onim davanjem podataka?
- Bio sam kod suca za prekršaje, optužilo me za počinjeni privredni kriminal. Da sam čovjeku otuđio sredstvo za rad. Platio kaznu i zdravo Đuro, dobro me opalilo po džepu.
Da privredni kriminal...šta bi tek trebalo izreć onima šta se izležavaju u Remetincu dok čekaju zastaru. Njihove su košare sadržavale svaštanešta, sve osim sport za zubi.

( photo - naš skromni stadion kraj Petrinjčice, by PS portal )

komentiraj (21) * ispiši * #

četvrtak

ožujak

2021

Geni

Moj tata bio je maher za napraviti kobasice. Nikada mi ničije kobasice nisu bile finije od njegovih.

Sjećam se kako je uvijek sve moralo biti priređeno i čisto, i njegovih noževa koji su stajali naoštreni i zamotani u bijeli papir; mami nije dao ni da ih pogleda a kamoli dira. Znala je s vremena na vrijeme maznuti jedan veliki nož da njime nareže rezance, ali svaki put bi skužio čim pogleda u noževe da ih je dirala.
Sve je odmah nakon korištenja moralo biti oprano, osušeno i pospremljeno, do iduće upotrebe. Sjećam se kako je vješto i brzo punio smjesu, i vezao kobasice. Pa onda rituali oko dimljenja, svakodnevno obilaženje divote koja se sušila na tavanu. Nije mi bilo draže nego dočekati da se kobasice mogu skuhati; puna kuhinja božanstvenog mirisa i puna usta najfinijih kobasica koje je samo on tako znao napraviti. Suhe su bile još finije, ali ove za kuhanje su stizale prve pa ih i danas više volim pojesti.

Zapravo sam silno ponosna na svog juniora, koji nema veze s mesarskim zanatom. Djeda se ni ne sjeća; moj tata je umro kad je on imao svega godinu dana. Zainteresirao se za sve to pipkanje oko mesa i uz mog brata naučio sve tajne kobasičarstva. Nikada nisam mislila da će tako sjajno savladati ono što je moj tata savršeno radio. Kad ga gledam kako radi, kao da gledam neke davne pokrete i vratim se u neke davno prohujale godine. Isto pitanje - jel sve priređeno i čisto, isti vješti pokreti ruku, isto spremanje noževa koji moraju biti oštri poput samurajskih katana, jedino njegovi stoje u malenom kovčežiću. I isti, voljeni i poznati okus najfinijih kobasica koji pamtim otkako me ima. Geni su to, nemam drugog objašnjenja.

Kad god ih jedem, uvijek pomislim - kako bi njegov djed tek bio ponosan da ih proba. Stisne malo u grlu, ali prođe; moj junior je živi komadić njega koji sniva u vječnosti.

komentiraj (24) * ispiši * #

srijeda

ožujak

2021

Treba birat jaku ženu

Prije par godina kad se odvozio glomazni otpad odlučili mi iskrčit takozvani mauzolej, da ne velim prostoriju koja se ne koristi pa se unutra natovarilo svaštanešta, korišteno zadnji put pri naletu kmetova na Stubicu.

Osvanula nedjelja, krasan sunčan dan, ručalo se i popila se kava, znači visinske pripreme izvršene. Otvorili ogradu i krenula evakuacija mauzoleja. Kad se to krenulo nosit, majko mila... dva polukauča, četri fotelje, četri stolice koje su stajale ako nekad zatrebaju, noge od stola koji je išo uz jebene stolice dok se nije razbilo pripadajuće staklo, tri nahtkasla, dvije prastare karniše, jedan prahistorijski luster, dva stolića ko za kavu pit, neke lajsne ostavljene za ak bi nekad zatrebale, stari ormarić za cipele, dva pokvarena usisavača i produžni kabl koji me skoro ubio. Pa ja nagruvala u vreće još nekih starih firangi i prnja, papira raznih sorti za jedne tačke, kutija od kojekakvih servisa i suđa. Čudo jedno gdje je sve to stalo.
I zadnji će se iz garaže iznest tiš šparet na kojem sam kuhala zimnicu, propalo mu ložište. Taman dečki krenuli da će ga privuć hrpi mebla, kad staje tamić. Muž i žena, nikad veće žene u životu vidjela nisam.
- Dobar dan, jel može malo da preturimo pa ako šta odgovara da vozimo?
Može komforno. E al vide oni šparet.
- Izvinte, jel i onaj šparet za u smeće pa da uzmemo?
Mi se zgledavamo, kažem ja - pa kak ćete ga iznijet preko ove hrpe?
- Ništa ti gospoja ne brini, mi raskrčimo i iznesemo i vratimo nazad.
Ajde pustićemo mi nek se raskrči i iznese i vrati. Ma za tri minute eto prolaza, ona ko grtalica smiče stvari. Lapi peć, on malo samo primio tek tolko da sudjeluje i ode šparet iz dvorišta ko da ga bilo nije.
Kažu moji dečki - bome jaka ti je žena, on veli:
- Pa znam ja da biram. Gospoja ( pa glavom prema meni) ni metlu nemož' da digne, jel izlazi ona van ako jako duva?
Ja ko prozvana gospoja uvrijeđeno odmarširam usisavat mauzolej. Usisavam ja, kad odjednom znate onaj osjećaj kad vam se čini da vas neko gleda. Dignem glavu - žena na vratima.
- Izvini gospoja, poslali me mladići, kažu da imaš neko špiglo pa da vidim.
Pokažem ja špiglo, ona prezrivo odmahne rukom:
- Jebeš to, ja mislila da je venecijaner pa da imam za spavaću sobu.
Htjede reć - jel i gondolu trebaš kad je već venecijanski štih u šlafcimeru, al nisam, prevelika je bila, da me ne zavitla kroz prozor u živicu.

Odoše njih dvoje u tamiću, a moji mladići vrište od smijeha. Da kakva sam ja žena kad nemam venecijansko špiglo. Reko sjebana. Pa jel vas pred deset minuta pito čovjek da jel izlazim kad jako duva.
Pouka priče glasi - treba znat odabrat jaku ženu.

A onda skužimo da su maznuli i metlu. Valjda da gospoja ne poleti kad vani jako duva,

komentiraj (30) * ispiši * #

utorak

ožujak

2021

Hešteg samopadaj

Nisam još opisala kratka skazanja svojih spektakularnih povreda i padova, a bilo ih je poprilično.

Najranije čega se sjećam je kad sam sfurila dlan lijeve ruke, mama iskuhavala kuhinjske krpe na nekom kuhalu i dok je iznijela vešlonac van ja sam našla za shodno natakrčit lijevi dlan na kipuću ploču od kuhala. Dok sam ja vrištala a mama me smirivala, tata se mrtav ladan presvuko, uzeo moju zdravstvenu i mami priopćio da živa neće dočekat jutro ako mu doktori na hitnoj kažu da će morat nešta radit s mojom rukom. Na njenu sreću, malo mi je izrezalo taj veliki mjehur i sve debelo namazalo jekodermom koji je tad bio jedinstvena i neponovljiva krema za opekotine, lagano zamotalo i vratilo me kući. Nije joj dao ni da me pogleda; sjećam se da me cijelu noć nosio po sobi gore - dolje i puho mi u dlan da me manje boli. Brzo je to i zaraslo, i nije ostavilo ožiljke.
Pa onda recimo pad sa bicikla kojeg sam učila vozit pod paskom moje sestrične koja me kobajagi čuvala, pa sam ošinula i rasjekla arkadu na neku kamenčugu, dobro da oko nije stradalo. Tata je prvo imo namjeru razbit bicikl u paramparčad, a onda je na moju silnu dreku izrijekom zabranio korištenje bicikla u svrhu učenja vožnje dok njega nema kod kuće. I bome se toga pridržavalo, a sve da više krvno ne stradavam.
Onda recimo pad kojeg sam dobrano zapamtila bio je onaj u paviljonu, prije ceremonije primanja u pionire, gdje sam sa stigmatiziranim koljenima i u novokupljenim štramplama jedva dohodala kud je trebalo ( detaljno opisano u priči i objavljeno u knjizi ). Spektakularan let stepenicama sa kutijom papira, dignutom suknjom i poderanim hulahopkama, tijekom kojeg su mi odletile i cipele s nogu sam vrlo podrobno opisala isto tako u cijeloj priči, neću sad to ponavljat.
Srondala sam se jednom i u metropoli, usred mraka diskoteke, jerbo nisam vidjela jebenu stepenicu, pa sam pala ko pokošena i stukla koljena gore nego kad me primalo u pionire. Srećom pa je bilo ljetno doba, gole noge i haljina na meni, tak da sam se unakazila na najjače. Dizala me sestrična i njezin ispaćeni suprug, a ne da nisam mogla hodat nego mi je došlo da pužem al nisam mogla od razbijenih koljena. Šepala sam jedno tri dana, a kraste na koljenima nosila dok nije lišće počelo otpadat sa grana.
Jednog divnog zimskog jutra sam po teškoj smrzotini krenula u dućan i razbila se ko sijalica na tridesetak metara od kuće. Dizala se u nekoliko navrata, cipele samo proklizavaju i ne bi ustala da si bog. Srećom se sažalio neki stariji čovjek koji nije imo skliske đonove pa me digo; pita - na koju ćete stranu. Reko - kontra od one na koju sam krenula, primila ga pod ruku i svečanim šepajućim korakom nazad kući, koji crni dućan. Bez svega ću nekako, al bez glave nikako.
Jednom sam pala na benzinskoj jer mi je pukla peta na sandali, i to onak peta od desetak centimetara. Krenula iz auta kupit cigarete i mac - ode peta a ja za njom. Srećom sam tijekom tog ateriranja imala hlače na sebi i srećom nisam slomila nogu i srećom me niko nije vidio. Jedino sam se morala vraćat doma jer se krenulo na neki rođendan, pa si nisam mogla dozvolit da hodam ko Kvazimodo s jednom nogom na desetcentimetarskoj peti a drugom ravnom ko da imam blatfus.

A najgore je to šta kad padnem i kad progledam od bolova umirem od smijeha sama sebi.
Jel imate i vi takvih epizoda il sam ja najplentravije biće koje je ikad hodalo zemljom?

komentiraj (16) * ispiši * #

ponedjeljak

ožujak

2021

Spisak za Dan žena

Šta si recimo može poželjet prosječna žena u postklimakteričnoj fazi na današnji dan, koji je proglasilo za međunarodni dan žena, eto da ne ispadne da nismo ravnopravne?

Dala bi se složit krasna lista želja. Recimo negdje pri vrhu plejliste bilo bi sljedeće - da se ispaćeni životni supatnik konačno, nakon šta mu se zilijardu puta ponovilo, počne pridržavat sljedećih stavki:
- majice se NE izvlače sa pola popeglane hrpe u ormaru, znači ako hoćeš obuć neku koja je pri dnu nemoj je izvlačit za ćošak jer to obično rezultira ispadanjem svih majica koje su iznad na pod, a njih onda NE treba sfafuljat nazad u ormar i pravit se mrtav kad se izrijekom pita kakvo je ono klupko pamuka u ormaru na mjestu gdje su nekad bile speglane majice
- čarape se NE guraju pod krevet, ima u veceu jedna čudotvorna kutija u kojoj stoji zmazani veš pa se jebene čarape stave tamo; nema ljepšeg nego kad sauger povuče čarapu pa zuji ko da polijeće mig 29
- pjena od brijanja NE treba ostat stajat u lavabou skupa sa ostacima brade, otvoriš brate vodu pa ispereš; pjena za brijanje NE treba ostat na vešmašini sa poklopcem pokraj, jer poklopac obično padne kod centrifuge, a nekad i pjena bubne iza vešmašine ako ima manje veša pa vešmašina malo divlja po kupaoni
- prazna kutija od gela za tuširanje NE treba ostat u tuškabini, baci se u žutu kantu jer smo ekološki osviješteni
- kaladont se NE stišće od pola tube prema gore, ideš od dna prema gore jebemu mater; ovak se čaša s keficama i sjebanim kaladontom uvijek iskovrne u lavabo kad kreneš prat zube
- daska od vece školjke se NE ostavlja podignuta iza korištenja; suprotno tome, daska od vece školjke se NE ostavlja spuštena kod korištenja ( pričamo o maloj nuždi, jel tako )
- onaj kartonski kolut od potrošenog vece papira se NE ostavlja na vešmašini, jer sam neće doć do plave kante, opet smo ekološki osviješteni
- ako se nekim čudom pere suđe, pjena od čarlija i ostaci hrane NE trebaju ostat u sudoperu, pustiš brate vodu isto ko iza pjene za brijanje na lavabou; soc od kave se NE prolijeva u sudoper jer se začepi sve u šesnajst, prolije se u vece školjku i povuče se voda
- NE treba imat istovremeno šest čaša za lokanje vode, jedna kraj sudopera, jedna kraj kreveta, jedna na stolu u blagovaoni a ostale u vražjoj materi; uzmeš jednu pa si natočiš vode kad si žedan
- u blatnim cipelama se NE ulazi na friško oprane pločice u hodniku, jer postoji mogućnost težeg verbalnog delikta ako su pločice naglobijele
- kad se hlače stavljaju na pranje, u džepovima NE ostaju papirnate maramice, listići od kladare, kovanice, upaljači i ključ od auta, pogotovo kad ne znaš gdje je rezervni ključ
- friško oprana peć u kuhinji se NE ostavlja bez nadzora kad se podgrijava jelo, jer ako pokipi ( a u sedamdeset posto slučajeva pokipi )...ne da mi se ni pisat šta slijedi
- krevet se NE ostavlja iza sebe ko da je granata opalila; imaš ruke pa bar malo prebaci nekud jebeni pokrivač

I da ne nabrajam dalje, da ne ispadnem vakanaka - nikako NE treba ulazit u raspravu sa ženom kojoj hormoni možda još u trzajima rade, a usput si zaboravio da je dan žena i na pitanje nad ručkom da jel znaš koji je dan odgovoriš - pa ponedjeljak. Tu već može doć i do krvnog delikta širih razmjera.
I da završim - žene, budite svoje i osjećajte se dobro u svojim gabaritima. A vi dečki - nek vam nebo bude u pomoći, šta drugo reći.

( fotke - Pinterest, jedna relaks za postklimakteričnu depresiju, a druga za očobolju; jel ja to dobro vidim da ovaj skroz desno ima peglu u rukama? )

komentiraj (20) * ispiši * #

nedjelja

ožujak

2021

Kuće koje žive na vodi

Provela sam vikend s mojm najdražim frajerima. U četvrtak skuhala juhu i priredila sve da u petak samo mogu finiširat pileći paprikaš, našlo se i nešto sarme za pod zub. Znam što vole jesti, pa onda uvijek ide jelovnik po narudžbi.

Najdraži frajer vrlo je rano počeo ostajat na prespavancu kod mene; manji najdraži frajer skroz je drugačiji i jako se teško odvaja od mame i tate. Na moj upit hoće li moći prespavati dvije noći bez njih, odgovorio je:
- Ja sam sad odrastao, naravno da mogu.
Jedva sam dočekala petak popodne da ih zagrlim i izljubim. Došli su radosni i uzbuđeni što ostaju, mašući za mamom. Čak se i manji najdraži frajer pošteno natrpao pilećeg paprikaša ( najdraži frajer je riješio dva tanjura, to mu je jedno od omiljenih jela ). Izvela ih malo na zrak i već se spustila noć. Obzirom da su rano ustajali cijeli tjedan, rano im se i prispavalo, pa smo već iza osam sati završili u pidžamama u krevetu. Slučajno sam na nekom programu nabasala na dokumentarac o Plitvicama.
- I tu sam bio - kaže manji najdraži frajer zijevajući i šuškajući svojom dekicom na točkice.
- Sutra ćemo ići u Rastoke, to su ti male Plitvice - kažem mu.
- Misliš isto ima jako puno vode?
- Ima, i krasnih slapova i bukova. Vidjećeš i...
Čujem duboko disanje; hodanje i paprikaš su učinili svoje, zaspao je kao mali puh.
Jutro je osvanulo zapršeno malenim snježićem. Probudili se prije sedam, pitao ide li doma kad padne mrak. Najdraži frajer ponovio edukaciju da ostaju spavati dva dana i da se s tim složio. Doručkovali, utrpala ih i izvela na vrištine iza kuće, da se malo smrznu i istrče. Tražili smo loge od srna, ali ih nismo našli. Teško da bi nas čekale, uz onoliku graju i smijeh i ciku manjeg frajera koji je stalno stresao snijeg sa grana na sebe i onda se smijao iz sveg glasa.
Ručali smo rano jer su se rano i probudili, pa izmrzli vani. Ubili oko poslije ručka ( pod izlikom da idemo gledat crtiće u krevet ), pa još jedan krug do šume. Opet pitanje jel ide doma kad padne mrak, opet edukacija od strane najdražeg frajera. Presvlačenje, konstatacija da su gladni, pojeli još malo juhe i pečenih jaja pa u Rastoke.
Idemo preko drvenog mosta; najdraži frajer je malo zabrinut, kaže da mu most uopće ne izgleda sigurno. Ali zato manji najdraži frajer skače ko mali vilenjak, cof na njegovoj kapi leti na sve strane. Prelazimo most i ukazuje se ljepota rastočkih kuća.
- Pa te kuće žive na vodi - kaže on.
Smijemo se, kažem - u pravu si, zbilja žive na vodi. U nekima od njih melje se i brašno; priča o brašnu ga previše ne zanima, zaviruje oko ograde i stalno ispituje može li se tu kupati.
- Jako ti je hladna ta voda - kažem mu.
- Ali ja sam velik - odgovara mi sa širokim osmijehom.
- Dovoljno velik da i večeras spavaš tu?
Osmijeh malo splašnjava ali klima glavicom da može. Svidio mu se jako najveći buk, ali je rekao da mu ništa ne govorimo jer ne čuje.
Jedva dočekali ćevape za večeru, natrpali se i opet pitanje jel ide doma kad se probudi. Na potvrdan odgovor se smiješi i šuška svoju dekicu, kaže - idem onda brzo spavati.
Ujutro je još malo probazao vani po debelom mrazu i s vrata pitao - jel sad idemo doma? Ugledao spremljenu torbu i igračke, silno se razveselio, a onda se solidarizirao sa starijim bratom kojem je bilo jako žao što ide pa je izjavio da je i njemu jako žao.

Kuće koje žive na vodi već tonu u san, ovijene hukom vode. I moji najdraži frajeri se vjerojatno već spremaju za večeru i pidžame.
A meni je sve tako prazno bez njihovog smijeha i larme. Njihova radost je moj život.

komentiraj (20) * ispiši * #

četvrtak

ožujak

2021

Dopustite djeci da dohvate snove

Kada gledam fotografije rušenja Petrinje, prvo što mi padne na pamet je Vukovar, hrvatski Staljingrad. Silina razaranja bila je jeziva; samo hrpe ruševina i pustoš. Bez ljudskih koraka, bez pjeva ptica, bez krošnji ubijenih stabala u kojima bi ptice svijale gnijezda.
A Vukovarci su tako čeznuli za svojim klupama, za svojim ulicama, za svojim životima zaustavljenim u vukovarskom paklu i krvi. I vratili se hrabro kući, ako tako možemo nazvati strašne ruševine koje su ih dočekale. Trebalo je vremena i strpljenja, trebalo je hrabrosti i snage dočekati da izrastu novi krovovi i da se ptice polako vrate u krošnje novoizraslih stabala. Trebalo je čekati; to je ono što svima najteže pada.

Pa kada čitam što sve ljudi pišu, sada u ovoj stravičnoj situaciji u kojoj se Petrinja našla uslijed nezaustavljive sile majke Zemlje koja je podivljala i otvorila pakleno grotlo baš ovdje, ispod naših domova...koliko je cinizma, podrugljivosti, svačega tu ima. Zato želim ponoviti riječi mojeg najdražeg frajera, sedmogodišnjaka koji je 29. prosinca stajao u Brezju hrabro se držeći za štok ispod zida koji je pucao iznad njegove glavice.
Proveo je neko vrijeme kod prabake, pa neko vrijeme kod tete u Zagrebu, pa nekoliko dana sa svojom malom obitelji i na moru, a onda je rekao - meni je ovdje jako lijepo, ali ja želim ići svojoj kući u Petrinju. Vrlo hrabro za jedno sedmogodišnje dijete i pljuska svima onima koji u svemu vide samo loše i samo crno. Jednako hrabro svaki dan čeka autobus da ga odveze u školu u Hrastovicu, jer se njegova škola mora rušiti. Jednako hrabro je nasmiješen, unatoč potresima koji još uvijek kuljaju iz Zemljine utrobe.

Dopustite djeci da dohvate svoje snove, da ih sanjaju i da ih odsanjaju u svome Gradu. Zbog njih budite hrabri i odlučni. Zbog njih izdržite svu muku koja nas okružuje.
Nadam se, iz sveg srca, da će oni koji imaju moć u svojim rukama učiniti sve da iz agonije koju Petrinja trenutno proživljava izraste novi Grad. Zbog mog najdražeg frajera koji Petrinju toliko voli, zbog sve petrinjske djece, zbog svih nas koji Petrinju nosimo u srcu gdje god da pođemo.
Petrinju ne čine ruševine, nego ljudi koji je vole.

( photo by Franjo Mihaljević; ja bi je nazvala "Dijete dohvaća snove" )

komentiraj (16) * ispiši * #

srijeda

ožujak

2021

Samo budite Ljudi jedni drugima

Život je vrlo kratak i nepredvidiv. Nikada ne možeš znati što će donijeti već idući sat ili dan koji je pred tobom. Uvijek mislimo da imamo vremena; za reći nešto što trebamo, za posjetiti nekoga koga dugo nismo vidjeli, za zagrliti nekog tko nam puno znači.

Nije baš tako. Zna se desiti da neizrečene riječi zauvijek to i ostanu, da zagrljaj ostane prazan jer smo zauvijek izgubili tog nekog posebnog, da postanemo svjesni koliko je sve prolazno tek kada bude prekasno. Uglavnom se tek tada sjetimo svih neispijenih šalica kave, svih obećanja koje smo nekome dali a nikad ih nismo ispunili, svih trenutaka kada smo možda i ne htijući nekoga silno povrijedili.
Baš zbog toga nikada nisam mogla shvatiti ljude koji misle isključivo i samo na sebe, na to kako da zadovolje i ispune svoja htijenja, uopće ne razmišljajući hoće li i na koji način svojim postupcima nauditi nekom drugom. Najlakše je biti takav. Stvoriti svoj svemir u kojem ne postoji ništa drugo osim vlastitih projekcija i želja, i ne mariti previše za ostale. Za one koje se naziva prijateljima ili obitelji. Ostaviti ih bez odgovora, lišiti ih svog prisustva, ne dopustiti im da uopće pokucaju na vrata jer taj netko vidi isključivo i samo sebe.
Ako me ičemu naučilo moje postojanje, onda je to prvenstveno spoznaja da sam tek prolaznik u ovom vremenu, i ništa ne mogu učiniti da ostanem kraće ili duže ovdje. Ali mogu prilaziti drugima sa poštovanjem, mogu im ako ništa drugo darovati lijepu riječ ili osmijeh, mogu svakom ljudskom biću pristupati kao samoj sebi. Ono što boli ili vrijeđa mene, zasigurno bi zabolilo i povrijedilo i drugog čovjeka. Nastojim svoj kratkotrajni boravak živjeti tako da nikoga ne povrijedim, ne zato što sam ja nešto posebno, nego zato što naprosto ne znam drugačije. U mom svemiru nema mjesta samo za mene i moje želje; takav svemir mi ni ne treba.

Želim reći - naučite biti ljudi jedni drugima. Barem pokušajte razmišljati o drugim ljudima kao o sebi ravnima. Zabljesnite ih svojim osmijehom i lijepim riječima; možda će ih baš to izdići iznad nekog njihovog ponora u koji su upali. Činite drugim ljudima ono što bi i sami htjeli doživjeti na svom tako kratkom putu.
Život je zaista prekratak za sve drugo.

( a zašto moja fotka? e pa zato što sam je baš htjela staviti ispod ovih riječi )

komentiraj (18) * ispiši * #

utorak

ožujak

2021

U širinu bi trebala ić

Puno ih se danas nešta prisjeća Marije Jurić Zagorke, pa daj da i ja obilježim njen rođendan jer sam u nekoj tinejdžerskoj fazi gutala i Gričku vješticu i Gordanu i sve šta je žena ikad napisala. Čak je i moja ispaćena roditeljica stradala ko kolateralna žrtva mog noćnog čitanja Gričke vještice, kad mi je u naletu tjeskobe krenula išerafit žarulju iz noćne lampice pa se maznula u prst od noge. Ima priča o tom nemilom događaju u knjižici.

Idemo prvo malo bit romantični.
''Kad sjedim osamljen u noćnoj tami i slušam šušanj lišća, tad mislim da je to šušanj tvoje haljine. Kad slušam pjev ptica šumskih, mislim da slušam tvoj čarobni glas.
Kad gledam kako se budi sunčani dan, osjećam da si to ti!
Krv iz moje desnice donijet će ti pjesmu što je moje grudi pjevaju tebi. Ne, na svijetu nema ništa dragocjenijeg od bijelog papira i rujne krvi iz mojih žila.
Da mogu naći papir velik kao cijela zemlja, i da na njega potrošim svu krv svoga tijela, još mi srce ne bi moglo iskazati svu ljubav što je osjećam za tebe. Znam da si vjerna, znam da si nedostižna, ali sam sretan, jer mi je sva grud ispunjena tobom...”
Ovo je samo jedno od pisama Siniše voljenoj Neri, i to je krvlju piso e da bi se osjetila najsilnija gradacija njegove čežnje. Pa on je zapravo bio preteča dobrovoljnih davatelja, al u pismenom obliku. Kad sam ovo Sinišino pismo Neri čitala u Gričkoj vještici sa nekih petnajst, mislila sam - jebote koji frajer, pa on je voli više od života dok je u stanju rovat sam sebi po žilama i krvno stradavat da bi joj se javio. Kad ga sad čitam, svjesna sam tek činjenice da je Sinišine riječi pisala žena, šta znači da ja sa petnajst zbilja nisam bila svjesna svoje nesvijesti.

Zagorka je pisala široko ko ruska stepa; to zapleta, to ubojstava, to dvorske kamarile i spletki...nema čega nije bilo. I sad recimo gledam šta ja radim već četvrtu godinu. Znači svaki dan ja napišem nešta, neki pričuljak otprilike formata A četri, puta četrdesetdva mjeseca, puta dani u mjesecu, i ispada da sam do sada mogla napisat tisućudvjestošezdeset stranica nekog naprimjer cvilojebnog romana. Grička vještica ima dvijetisućesedamstosedamdesetpet stranica, znači mogla sam bit negdje na pola puta il dat gas pa pisat po dvije strane A četri formata dnevno i ubrzat tok događaja. Pa u tvrdi uvez, naglotamnozeleni il crveni, da paše ljudima uz namještaj u dnevnoj sobi.

Al kad ne znam pisat u širinu i dotrpavat pun kufer likova i stresnih događaja koji bi privukli pažnju širokog spektra čitatelja i doveli me do statusa širokopojasne spisateljice.
Jebale me priče, damejebale.

( photo by pinterest )

komentiraj (10) * ispiši * #

ponedjeljak

ožujak

2021

O zidu i zboru

Trebala su proći dva mjeseca i stići četvrti par statičarskih očiju da zaključe da je moj skromni dom neuporabljiv usljed mogućnosti da se zidić Kulmerovih dvora visine dvanajst metara skrnjada i možda neznatno ošteti šta kuću, šta mene ko dio inventara u kući. Mogu razumjet brzi pregled, ajmo navrat nanos, al ne mogu razumjet da neko ne vidi zid od dvanajst metara. Jebote pa Berlinski zid je bio visok tri metra i šezdeset pa ga je vidjelo, a ovaj od dvanajst metara nevidljiv za nečije oči. Znači il pate ljudi od očobolje pa ne vide ( toplo preporučam šta prije kod okuliste po dioptrijske naočale ) il ne znaju kud trebaju gledat, ne znam šta bi uopće mislila. Pa stoga najtoplije pozdravljam ove današnje statičare koji su procijenili da zid jest ugroza života i imovine. Moj naklon, dečki, da imam vaše adrese dostavila bi vam malo ajvara i po knjigu svakome. Ono, sigurno vidite i čitat ako ste prvi vidjeli jebeni zid koji meni moju krv pije već trideset godina, a sad je prevršilo svaku mjeru i granicu.

Nadalje, otvorilo je terase. Nemam ništa protiv, dapače - zaželili se ljudi sjest vani i popit kavu il neku cugu, već smo zaboravili ponašat se među ljudima od te usrane korone. Al recimo nema ni dalje mogućnosti da jedan mješoviti zbor održava probe. Pritom ne mislim na zbor Crvene armije od dvjesto ljudi, nego na zbor od plafon četrdesetak duša u punom sastavu. Pa ne sjedimo jedni drugima u krilu, zamajkubožju. Raštrkano smo sjedili i inače, nije baš da je to neka silna gužva pa ćemo svi kihat i kašljat jedni u druge. Jel vama normalno da se igraju nogometne utakmice, igralo se rukometno prvenstvo, znači kontakt samo takav, a nama bokcima ne daju održavat probe?

Izgleda da očobolje ima na sve strane, da ni svjetski kongres okulista ne bi stigo sve slučajeve porješavat. Jebeš koronu šta je očobolja, a nema cjepiva ni načina da se izlječi.

( i fotke koje govore ko tisuću riječi )