Geni

Moj tata bio je maher za napraviti kobasice. Nikada mi ničije kobasice nisu bile finije od njegovih.

Sjećam se kako je uvijek sve moralo biti priređeno i čisto, i njegovih noževa koji su stajali naoštreni i zamotani u bijeli papir; mami nije dao ni da ih pogleda a kamoli dira. Znala je s vremena na vrijeme maznuti jedan veliki nož da njime nareže rezance, ali svaki put bi skužio čim pogleda u noževe da ih je dirala.
Sve je odmah nakon korištenja moralo biti oprano, osušeno i pospremljeno, do iduće upotrebe. Sjećam se kako je vješto i brzo punio smjesu, i vezao kobasice. Pa onda rituali oko dimljenja, svakodnevno obilaženje divote koja se sušila na tavanu. Nije mi bilo draže nego dočekati da se kobasice mogu skuhati; puna kuhinja božanstvenog mirisa i puna usta najfinijih kobasica koje je samo on tako znao napraviti. Suhe su bile još finije, ali ove za kuhanje su stizale prve pa ih i danas više volim pojesti.

Zapravo sam silno ponosna na svog juniora, koji nema veze s mesarskim zanatom. Djeda se ni ne sjeća; moj tata je umro kad je on imao svega godinu dana. Zainteresirao se za sve to pipkanje oko mesa i uz mog brata naučio sve tajne kobasičarstva. Nikada nisam mislila da će tako sjajno savladati ono što je moj tata savršeno radio. Kad ga gledam kako radi, kao da gledam neke davne pokrete i vratim se u neke davno prohujale godine. Isto pitanje - jel sve priređeno i čisto, isti vješti pokreti ruku, isto spremanje noževa koji moraju biti oštri poput samurajskih katana, jedino njegovi stoje u malenom kovčežiću. I isti, voljeni i poznati okus najfinijih kobasica koji pamtim otkako me ima. Geni su to, nemam drugog objašnjenja.

Kad god ih jedem, uvijek pomislim - kako bi njegov djed tek bio ponosan da ih proba. Stisne malo u grlu, ali prođe; moj junior je živi komadić njega koji sniva u vječnosti.