Petrinjske kronike - leteća košara

Sutra nam u Petrinju dolaze nogometni velikani - Davor Šuker, Zvone Boban, Aljoša Asanović, Ivica Olić, Darijo Srna, Dario Šimić, da ne nabrajam sva ta kremdelakrem imena nogometa. Odigraće prijateljsku utakmicu sa reprezentacijom Slovenije i uručit donaciju za pomoć potresom nastradalom području. Vode ih Zorislav Srebrić i Robert Prosinečki, a na pomoći će im bit i Ćiro Blažević i Zlatko Dalić.

Prvo moram reć da sam ganuta, jako. Koja divna ljudska gesta, doć u hrvatsku Hiroshimu odigrat utakmicu i pomoć stradalima. Nadalje, žao mi je šta će se igrat pred praznim tribinama zbog jebene korone. Sad, da dolazi Robert Jarni ja bi pronašla načina da se nekak zavučem u živicu i ćirim bar malo dok me neko iz živice ne izvuče van radi nepoštivanja epidemioloških mjera. Jer Jarni ima noge pred kojima se može sakrit sav ostatak nogometnog svijeta; gledala ga ja izbliza u dvorani na malonogometnoj utakmici. Znači noge za par miliona novaca, života mi moga.
Sjetilo me ovo prijateljske utakmice petrinjske Mladosti i zagrebačkog Dinama, upriličene povodom pedeset godina osnutka petrinjskog kluba. Inače nisam neki ljubitelj takvih tekmi, al ajde - išla odvest juniora i uživat u petrinjskim pošalicama koje se u takvim prigodama čuju. Jasno je ko dan da će ih Dinamo razmontirat, al tu je rezultat najmanje bitan. Krasan dan je bio, stadion dupke pun ljudi, došlo i nešta Bojsa koji su za pedeset godina petrinjskog kluba priredili bakljadu bengalkama ko da se igra finale za evropskog prvaka. Uglavnom sjajna atmosfera. I tu na tribinama osvanu i dva tipa s onim košarkama sa kojekakvim grickalicama - kokice, kikiriki, koštice, sport za zubi. Kupuju ljudi, krckaš te budaleštine i ljepše ti je gledat. Dok mi krckamo Dinamo zabija golove, i desi se da gol padne svaki put kad se on natakrči sa košarom ispred nas. Kaže prodavaču sporta za zubi jedan naš Petrinjac:
- Dobro jebemu mater, jel ti misliš da ti je tata staklar? Ajde se molim te makni da te ja ne mičem, nisam od tebe i košare vidio nijedan gol. Tak sam mogo i doma sjedit na terasi na zraku.
Ovaj ga pogleda i ode dalje. Za deset, petnajst minuta eto njega opet sa košarom, i ko za vraga opet padne gol. Opet ista priča - ajde se molim te makni, nisam vidio gol. Pa za deset minuta opet isto. I čovjek lapi košaru i zavitla je na travnjak; pala košara na krov od klupe Dinama, rasuo se sport za zubi na sve strane. Dečki se prvo prepali šta je bubnulo, a onda kad su skužili da su opale kokice, kikiriki, koštice...ajme veselja. Čak su jednog rezervnog pridigli da dovati košaru sa krova kad su pojeli ono do čega su mogli.
Kadli na poluvremenu dićemo se mi po sokove i pivu, ko već šta troši - eto ondašnjeg milicajca sa vlasnikom košare koja je završila na terenu. Dobar dan - dobar dan, ajmo dat svoje podatke, kaže čovjek da ste mu oteli košaru i bubnuli je na teren. Dao čovjek podatke, ko će mu reć da ne da. Do kraja utakmice više nismo imali šta za glodat, a i vidjeli smo sve preostale golove ( a bilo ih je, potop cijeli ).

Srela ja čovjeka za jedno dva mjeseca, reko - šta je bilo s onim davanjem podataka?
- Bio sam kod suca za prekršaje, optužilo me za počinjeni privredni kriminal. Da sam čovjeku otuđio sredstvo za rad. Platio kaznu i zdravo Đuro, dobro me opalilo po džepu.
Da privredni kriminal...šta bi tek trebalo izreć onima šta se izležavaju u Remetincu dok čekaju zastaru. Njihove su košare sadržavale svaštanešta, sve osim sport za zubi.

( photo - naš skromni stadion kraj Petrinjčice, by PS portal )