30
subota
srpanj
2022
Rakete, skrinšotovi...cijela čudesa
Čitam danas malo štokakve vijesti, i nasekiram se dozlaboga. Pa daj da podijelim s vama, ugodnije se sekirat u društvu.
Jel znate vi da se ili noćas ili sutra treba na Zemlju strmopizdit dio rakete? Kineske, naravno, da čije druge. Ne znam koju vražju mater stalno vuku gore u tu svoju svemirsku stanicu u nastajanju? I onda svako malo se na zemlju skrnjada komad nečega. Neće bit jako težak, samo četri do devet metričkih tona. Šta je još bolje, nemaju pojma gdje će past. Stavilo neku kartu kojom je pokriven dio Evrope, Afrike, Južne Amerike i Azije, srećom nije veliko područje gdje bi moglo aterirat. Al zato su objavili studiju koja je analizirala šanse pogiblje od pada svemirskog otpada u narednom desetljeću, i utvrdila je da postoji samo deset posto vjerojatnosti jednog ili više smrtnih slučajeva. Šta je jako utješno. I onda se ja recimo al trenutno sjetim Pelješkog mosta; pa nonstop im s neba cure komadi tih raketa, nit ih mogu kontrolirat nit znaju kud će past, a mi im dali da rade onoliki most. Dobro, nisu ga radili ovi iz svemirskog programa al svejedno. Kineski je materijal jebiga, ko zna šta je sa čime povezano. I da se ne zastravite - postoji mogućnost da iz Hrvatske bude vidljivo sagorijevanje ako se skrnjada nad Italijom ili Makedonijom. Čisto da znate, ako vas usred noći probudi neka jarka svjetlost - ne dolazi ET, nego gori to kinesko govno.
Druga vijest...ma nije to čak ni vijest nego neka moja impresija. Koliko nisko može past muškarac star sedamdesetineku kvrgu koji za sebe misli da je središte Sunčevog sustava jer je intelektualac i svašta je nešta, da u naletu tjeskobe objavi skrinšotove fotki i prepiske sa nekom ženom koja mu je stala na žulj? Sudeći po reakcijama, on to biće skuplja ko ja nekad sličice od Životinjskog carstva, samo mu ne treba karbofiks ljepilo nego malo slatkorječivosti i dobre očale, da bolje vidi fotku. Zato je takvim faraonima recimo najbolje poslat ovak nešta, ako baš inzistira. Stalak za veš je stalak za veš i ima jednoobrazne gabarite, a i krasno ga je vidjet praznog.
Barem nama ženama.
( photo by downtocomfort )
komentiraj (10) * ispiši * #
28
četvrtak
srpanj
2022
La comedia e finita
La comedia e finita. Zastor je pao.
Uzalud su bili upiti stanara, uzalud su bile objave po forumima, uzalud je bilo slanje mailova. Moje čestitke svima onima koji su na bilo koji način sudjelovali u sanaciji nasipa i uništenju zaštićenog drvoreda lipa, jednom od rijetkih mjesta u Petrinji koja su nas vraćala u normalno stanje svijesti iza svakodnevnog prolaska kroz ruševine. Ni Pelješki most nije ravan ovom zapravo vrlo moćnom zidu koji će Petrinju obraniti od poplave.
Sad dok ste još uigrani, dajte napravite i projekt sanacije parka. Sigurno bi i tamo dobro došli ovakvi monumentalni obrambeni betonski mehanizmi.
Toliko sam razočarana, tužna i jadna da mi se ne da niti pisati. Samo gledam te fotke i ne mogu vjerovati u što gledam, isto kao što nisam mogla vjerovati što čitam kada sam pročitala - imamo sve potrebne dozvole za izvođenje radova.
Pa odlično ste iskoristili dozvole, gospodo. Izgledaće još impresivnije kad se lipe osuše i popadaju.
komentiraj (18) * ispiši * #
26
utorak
srpanj
2022
Spektakularan je
Uistinu izgleda spektakularno i nestvarno.
O značaju kojeg ima ne treba niti govoriti; svi smo svjesni njegove važnosti. Ne treba govoriti niti o onima koji su na svečanosti otvorenja žvakali žvakaću tijekom izvođenja himne, niti o onima koji ne znaju riječi himne, a stajali su u prvim redovima.
Treba govoriti o našoj domovini, o svim njenim prirodnim resursima i ljepotama koje ima od Prevlake pa sve do Dunava, od Istre do Iloka, od moćnog Velebita do Papuka. Neizmjerna je šteta što takvo blago propada.
Večeras se cijela Hrvatska divi ljepoti Pelješkog mosta. I moja razrušena Petrinja, nadajući se izgradnji svojih uništenih kuća. Nama će još spektakularnije izgledati svaki obnovljeni dom.
Uživajmo u radosti juga Hrvatske. Nemojte komentirati; zalijepite samo jedno srce, za moju Petrinju, za Pelješki most, za cijelu našu domovinu.
( photo by index hr )
komentiraj (15) * ispiši * #
24
nedjelja
srpanj
2022
Svaštanešta
Nedjelja osvanula oblačna, palo čak i malo kiše, pa sam odlučila peć piletinu i napravit onaj fini krumpir sa koprom i peršinom, dok još ima friškog kopra.
Dok se piletina cvrljila u rolu, sjetim se ( a bome i visim štračeći po društvenoj mreži ) da mi se frendica danas otputila na jednodnevno kupanje, al piše da je u Ičićima a rekla je da mora bit plaža u Njivicama i nijedna druga. Brže ja za mobilni uređaj pa ću nazvat, reko da je nije otelo. Nije, za Njivice su vozili jučer na kupanje, al to su saznale ona i njena frendica on d fejs of d plejs, kad su sjele ubus i kad ih je pozdravilo sa - dobro jutro, dragi putnici, drago nam je da idemo zajedno put Ičića...Pitale da zašto Ičići, pa jel se ne ide u Njivice? Kaže - išlo se jučer. I šta su mogle nego udarit tamo i forsirat plažu u Ičićima. Osim toga, kupila je novu tašku za plažu u duginim bojama i šteta je to ne pokazat.
Pa su malo plivale do krunica, imaju Ičići dvije - bijelu i žutu, malo bježale od meduza veličine vešmašine ( srećom bilo lokalnih galebova koji su promptno reagirali pa ih prvo na engleskom, a onda na hrvatskom upozorili da meduze samo njih čekaju u slanoj vodi da omaste brk; tu se odmah pokazala korist od kupnje taške u duginim bojama, viđen si na plaži jebiga ).
Dok su one ronjale moj je ručak bio gotov, i najeli se mi uneznano piletine i krumpira i salate, taman oprala suđe i pružila se da ubijem oko. Bubne valjda dvijehiljadedevetstodevedesetosmi po redu potres, i to dobar; tresu se vrata i prozori, malo garnitura zaplesala, onaj ružni zvuk iz podzemlja. Tu se ja dignem i bubnem prašak protiv živaca, znojim se ja i sve mislim jesam se sjebala šta sam raspakirala onu malu torbu sa rezervnih par gaća, majica i trenirki. Kasnije pročitam da je bila četvorka, na pet kilometara dubine. To kasnije mislim kad sam se probudila, smotala se i zaspala ko puh; općejepoznato da je idealno odspavat kad te tako sastavi stres iza ručka.
A izletnice su sad već u povratku. Osim šta je frendicu ubola osa u koljeno kad se prevrtala po ručniku, sve je drugo prošlo po peesu. Sretan put i sigurnu vožnju želi im HAK, i ja naravno.
Ja sad planiram nešta pojest i gledat Snatch na teveu od dvadeset nulanula.
Da dokraja odmorim svoje načete živce i malo se smijem.
( photo by - vidite i sami šta piše )
komentiraj (14) * ispiši * #
23
subota
srpanj
2022
Ajme grozote...
Danas još gore nego jučer.
Sjedim, znojim se i zamišljam da sam zapravo na minus deset, na debelom snijegu, usred Like. Da mi je neko samo prispomeno mogućnost takvih misli rekla bi mu da se odmah naruči na psihijatrijski pregled, jer ja snijeg ne volim vidjet ni na kalendaru. A gle kako se to izokrene; dođe temperatura na tridesetosam i da vidiš kako se mijenja tok svijesti.
Ručak, da ne kažem jelska ponuda, samo mrzlo. Sir i vrhnje, salata od tunjevine, ladan paradajz. Pa lubenice. Pa vode polokala šta inače ne poločem u tjedan dana, evo sve bućka po meni. Pola sedam navečer, a vani žeže da nemreš udahnut.
Sad mi je žao šta sam staru kadu davnih godina bacila u glomazni otpad; mogla sam je ostavit u garaži i ležat cijeli dan u vodi dok se sva ne smežuram. Jedino je problem udisanje tog kipućeg zraka. Al to bi se dalo riješit onom maskom za ronjenje šta ima cijev - odeš skroz pod vodu i krkljaš odozdola ko Dart Vejder.
Ako ovo potraje osušićemo se ko smokve il bakalar il štajaznam šta već, smućena sam od vrućoće.
komentiraj (11) * ispiši * #
22
petak
srpanj
2022
Satra vrućoća
Pa ljudi šta je ovo, jeste živi od te vrućoće?
Osjećam se ko da me skuvalo u kotlu i ostavilo da se ohladim unutra.
Ne da nemrem pisat, nego nemrem mislit. Mozak radi na minimumu, samo ono šta baš mora.
I mala ilustracija - fotka koju su napravili naši knjižničari smješteni u kontejneru. Kaže - izmjereno na bijeloj osunčanoj površini kontejnera. Pa ti vidi.
komentiraj (14) * ispiši * #
19
utorak
srpanj
2022
Nemojte ubiti naše lipe
Koliko me samo puta u lipnju zasuo mirisni, zlaćani prah kada bi vjetar protresao njihove krošnje, i kakvu bi to mirisnu i svijetleću čaroliju izazvalo.
Zamislite djevojčicu koju tata vozi drvoredom na nasipu na svom Rogovom biciklu, u malenoj sjedalici ispred sebe. Djevojčica je malena i ne zna otkud dolazi taj opojni slatkasti miris i povremeno ih zasipava prah poput zlata kada neka ptičica sleti u krošnju ili puhne ljetni lahor, pa pita tatu - što to miriši i otkud taj zlatni prah po mome sladoledu?
- To su lipe, Majo...naše lipe. One mirišu.
Djevojčica se naslanja na tatu i uživa u trenutku ljepote; sunce koje se lijeno probija kroz krošnje, opojni miris kakvog nigdje nema osim tu i u parku, zlaćani prah koji se prosipa po njenom sladoledu i sigurnost koju joj pruža očev zagrljaj.
To su meni lipe našeg nasipa. Sjećanje na oca. One pamte tolike dječje korake, prve vožnje na biciklu, prve stidljive ukradene poljupce i iščekivanje da ugledaš kako ti u susret ide onaj tko ti se sviđa. Bježanje sa satova pa kud nego na nasip. Odlaske na kupanje na slap Petrinjčice kroz njihov drvored. Ljepotu koju ima kad lipe propupaju u rano proljeće, kad zamirišu u ljetnoj toplini, kada jesen ovije njihove krošnje i kada ih u studeni zagrljaj stegne zima. Nikada se nisam mogla odlučiti kad mi je taj voljeni drvored najljepši. Sada samo želim da preživi.
Bojim se da će sanacija nasipa koja je već otpočela načiniti nepopravljivu štetu ovom prekrasnom drvoredu. Mogu razumjeti težnju da nešto bude bolje, da se nešto sanira, mogu sve razumjeti, ali nikako ne mogu razumjeti da pritom mora stradati zaštićeno dobro našeg grada. Ne mogu razumjeti da se - unatoč naputku koji je dao konzervatorski odjel - vidno oštećuje korijenje lipa. Jesu li oni koji izvode radove svjesni što čine?
Čula sam da francusko veleposlanstvo ima u planu posjetiti petrinjski park, obzirom da su na tom prostoru Napoleonovi grenadiri između 1812. i 1815. posadili naše ljepotice, velelisne lipe ilirke koje još uvijek krase naš park. Bilo bi zanimljivo vidjeti njihova lica da ugledaju ovako nešto - drvored kojem se oštećuje korijenje da bi se nešto saniralo.
Što god sanirali i kako god to planirali učiniti - nemojte ubiti naše lipe. U njima žive svi naši dragi ljudi i sjećanja na njih. U njima živi naša mladost. U njima su komadići naših života koji će se nepovratno rasuti ako ih ubijete.
komentiraj (14) * ispiši * #
17
nedjelja
srpanj
2022
O mostu i organizacijskom odboru
Čitam danas da se sprema raskošna fešta povodom otvorenja Pelješkog mosta.
Spominju se stotine izvođača na dva stejdža, jer program bi trebo trajat od rane zore do ponoći, pa vatromet, pa ko veliko finale stotine brodica koje će okružit most. Naravno sve pod paskom i budnim okom režisera, pa nemreš otvorit most a da neko to sve ne režira, jel tako. Pitali novinari koliko će koštat ta svečanost, e pa nisu još sigurni jer sama organizacija i sve popratne aktivnosti još su tijeku i ne mogu točno znat u lipu, al eto nešta oko milijun kuna, od toga 85 posto iz bespovratnih sredstava EU. A samo oprema za događanje košta 185 hiljada kuna, gdje su honorari za izvođače i režisera, gdje su sitnice zvane logistika, znači – energetika, gledalište, pozornice, rasvjeta, ozvučenje, parking, prostor za hitnu pomoć i policiju? Zasad je sigurno jedino da je želja izvođača radova da oni financiraju vatromet, ma divni ljudi; nadajmo se da će odabrat neku kvalitetniju pirotehniku, da ne moraju još i vatrogasci dolazit po noći.
Malo sam ja i razočarana. Recimo kad se otvaro Sueski kanal naručilo je od Verdija operu da napiše, pa on sklado Aidu od četri čina. Pa jel nije nikom moglo past na pamet da se i za ovu prigodu sklada i izvede neko takvo grandiozno djelo? Sad je prekasno jebiga, otvorenje je kroz desetak dana, ne stigne se to al nikako realizirat. Da je mene odabralo u organizacijski odbor, ne bi to majci prošlo bez opere u šest činova, da se nadmaši Sueski kanal.
Nadalje, ja bi sve organizirala u vodi, ko vaterpolo il sinkronizirano plivanje. Presijecanje vrpce isto podvodno, ajmo peraje i maske i zaron sa škarama, to još nigdje nije viđeno. A i stotinama izvođača bi bilo ugodnije u plićaku na tom zvizdanu nego na stejdžu, jedino ako ne rastegnu neke baldahine da se neko ne skrnjada u nesvijest.
Moraće jako pazit i na unos tekućine ako će to sve trajat cijeli dan, a biće ljudi i prigladni, znači trebaće i vojska konobara da kruži između uzvanika sa tekućom logistikom i sendvićkima, naravno bez mortadele i parizera jer je vrućoća, da još ne dođe do crijevnih tegoba, pa ne mogu postavit stodvadeset vecea iza pozornica.
Srećom mene nije odabralo u organizacijski odbor. Jer kod nas već godinu i pol dana traje Božić, na nekim prozorima još stoje božićni ukrasi pa bi mogla doć na ideju da Djed Mraz sa sobovima leta onuda. Ne bi bilo primjereno ni konfekcijski ni kulturološki.
( eto prozora na kojem već drugo ljeto boravi duh Božića )
komentiraj (18) * ispiši * #
16
subota
srpanj
2022
Opet ništa od mahuna...
Nikako ja s tim mahunama na zelenu granu. Danas sam ih kuhala, čak i poslikala da se vidi baršunasta tekstura koja će dokazat vjerodostojnost onog o čemu pričam, i sjebe me gledanje filma.
Jer ako u filmu Olivier Martinez po vjetru nosi cestom hrpu knjiga i sudari se sa ženom, to gledaš par puta. Naravno ne zbog vjetra, nisam vjetrolog. On je tamnokosa verzija Brada Pitta, i to gledaš bez obzira na radnju. O čemu god da se radi, samo pratiš kad će se nasmiješit, jedino moraš imat uz sebe flašu vode jer ti se stalno suše usta ko da je dehidracija uzela maha.
Naš Olivier je inače bio oženjen sa Halle Berry, i razveli su se zbog nepomirljivih razlika. To je onaj razlog koji nema blage veze s ničim, to svi znamo, jel tako. Šta je uopće nepomirljiva razlika, valjda to šta on ne voli pileći paprikaš a ona ga uporno kuva? Navodno je frajer malo opakije naravi, sjećam se da sam negdje pročitala da je demoliro neki šalter na aerodromu, šta li, jer su se njih dvoje svađali pa mu je biće tlak otišo na najgornju granicu. Sigurno je zaboravila spakirat njegovu najdražu košulju il počela ispitivat šta fali njezinom paprikašu i eto cijele parade.
Uglavnom, da se manemo Halle Berry ( koja je baj d vej jedna od najljepših žena koje hodaju kuglom zemaljskom ) i vratimo na tamnokosu verziju Brada Pitta. Šta se mene tiče, može glumit i u nijemom fimu. Bitna je funkcija liječenja očobolje i popravljanja vidnog polja. Gledaš i misliš bil mu nazvala mater da ti kaže šta je jeo ko mali, pa da počneš kuvat. Možda je do jela, pa se izmijeni fizionomija muškog dijela kućanstva.
Očobolju sam riješila, nažderala se salate i sad idem popit šlaftablete i probat spavat.
E da, najvažnije sam skoro zaboravila – ako se nedajbože sudarite s ovakvim nekim frajerom po vjetru, a ima ruke pune knjiga – bježite koliko vas noge nose. Ne ga ni pogledat, samo nokat s mjesta sudaranja.
Ovo je hodajuća opća opasnost.
( photo by Pinterest )
komentiraj (8) * ispiši * #
15
petak
srpanj
2022
Breme od snova
Jučer ujutro gledala sam malenog crvendaća na njenom oštećenom krovištu; pjevom je pozdravljao novi dan, povremeno popravljajući kljunom raskošno crveno perje na svojim sićušnim prsima.
Kad sam se vraćala s posla vidjela sam da reguliraju promet i čuo se zvuk onih velikih, moćnih bagera koji u kamione utrpavaju ostatke nečijih snova. Nečije nedjeljne ručkove, blještavi porculan na damastnom stolnjaku i fine kolače na staklenom avzacu. Nečija sjećanja na bezbrižne dane mladosti i dolazak kući sa kupališta u toplo ljetno predvečerje. Nečije mladenačke čežnje. Dočeke tolikih novih godina uz puno pjesme i smijeha. Sve radosne i tužne trenutke bageri su utrpavali u kamione i odvozili daleko od mjesta gdje je nekoć bujao život, gdje je bio nečiji dom.
Danas su završili sa rušenjem. Stravičan je osjećaj gledati tako nešto; svjestan si da mora nestati jer je oštećena u tolikoj mjeri da nema drugog načina, a istovremeno silno tužan jer još jedan poznati i voljeni komadić lica grada nestaje u nepovrat. Pomislila sam i na malenog crvendaća; tko zna je li imao gnijezdo negdje u krovištu? Možda je i on ostao bez svoga doma i traži novo mjesto za svoj kutak.
Znate što sanjam? Napisala sam to već toliko puta, ali stvarnost koju živim tjera me da ponavljam – sanjam nove, blistave, crvene krovove pod kojima će ptice svijati gnijezda. Sanjam grad bez tabli koje vrište – kretanje na vlastitu odgovornost. Sanjam zacijeljene rane grada kojeg nosimo u srcu i sjećanjima. Budna sanjam nedosanjane snove svih kuća koje su zauvijek nestale.
Teško je to breme od snova. Preteško.
komentiraj (20) * ispiši * #
14
četvrtak
srpanj
2022
O ortopedima i prijevodu
Danas sam se mislila pozabavit dinstanim mahunama, onim finim širokim koje postanu neopisivo dobre kad im se doda češnjak, peršin i kopar pa se na kraju bubne još i kiselog vrhnja od kojeg postanu tako kremaste i baršunaste.
Al moram se prebacit na ortopedsku temu. Ja ne znam jel američka vojska uopće zna koliko ima ortopeda na fejsbuku. Ako ne zna, e pa saće znat. Jebote svako malo eto nekakvog komentara od ortopeda utegnutog u uniformu, nakićenog ordenjem ko da je ratovo od Napoleona naovamo i sve bitke dobio. Komentar tipa – imaš divan profil pa bil mi poslala zahtjev za prijateljstvo pa da blabla. Danas mi je jedan ortoped ostavio baš takav komentar ispod posta o požaru, pa sam ga blokirala da mi ne vadi ovo malo masti šta imam. A još jedan ortoped koji se zove Isabella (!!!) mi je poslo zahtjev za prijateljstvo. Isto zapeglana uniforma, nakićen ko bor i njuši po fejsbuku, biće traži pogodne pacijentice da im sredi kukove il šta već treba poriktat a da je u ortopedskoj domeni.
Pa ne mogu a da se ne zapitam - jesu ti likovi uopće normalni? Pa ko uopće puši takve priče i ko normalan može past na takve priče? Ima ih toliko da ispada da je američka vojska i bagljava i pukljava kad treba tolike ortopede. Znači nema neurologa. psihijatra, interniste, bubregologa. Samo ortopedi. I zašto uopće misle da žene zanimaju ortopedi, i to američki? Nijednog Talijana, Portugalca, Šveđana. Sve Amer do Amera, ortopedski nastrojeni.
Kad bi čitali ovo šta pišem, rekla bi im – daj sjašite više, ljudi božji. Pa nemojte mi obezvređivat logiku. Samo i da krenu ubacit tekst u gugl prevoditelj, ko zna šta bi im izbacilo. Pa sam odlučila saznat šta bi im izbacilo, i čak nije ni tko strašno, osim ovog dijela „let's ride more“.
Svašta bi iz tog mogli zaključit. U najboljem slučaju da volim konje. O drugim opcijama neću ni mislit.
komentiraj (18) * ispiši * #
13
srijeda
srpanj
2022
Držite se, ljudi
Držite se, hrabri ljudi. Znamo što proživljavate, doista u drugom obliku ali znamo, i vaš strah i nemoć pred bjesnilom vatrene stihije doživljavamo kao svoj. Koliko vas je samo došlo ili poslalo pomoć u najstrašnijim trenucima koje smo mi preživjeli.
Grli vas Petrinja svojim razrušenim kućama i grle vas svi Petrinjci. Iz sveg srca vam želim mirnu noć i da se zaustavi ovo vatreno čudovište koje je došlo do vaših domova.
Uz vas smo srcem i mislima.
komentiraj (18) * ispiši * #
11
ponedjeljak
srpanj
2022
Mišolovac
Izađem danas na poslu na ćikpauzu, pa ću malo preštračit po društvenoj mreži, kadli će mi iskočit skrinšot sa foruma koji je objavila jedna fejsbuk frendica.
U skrinšotu izrijekom stoji da je tamo nekom JUČER iz dvorišta u Petrinji odluto – pazi sad – kraljevski piton. Meni cigareta ispala iz ruke trenutno. Pokušavam se sjetit kolko je njegovo kraljevsko visočanstvo dugačko, al ne ide, a nemam vremena guglat. Mislim čim se zove kraljevski mora bit bar četri, pet metara, pa nije štrikaća igla u igri. Nema ni adrese jebote; kak da znam jel trebam poduzet mjere osiguranja stambenog objekta? Ono, sve zalokotat, al prije lokotanja sve pregledat da se nije već zavuko u tuškabinu, ispod kutne garniture, u sudoper. Jer gle...njega nema od jučer, mogo je odgmizat kud je htio, i otkud znam da već nije kod mene u ladici il ormaru? Ili se okomoto oko kolaca od paradajza pa opušteno čeka da ih krenem zalijevat i proždre me ko vuk Crvenkapicu? Ili mu je vruće pa se objesio kvačicama na štrik od veša, ne znam čime bi se prikvačio kad nema ruke al se možda nekak usplentro? Ili mu je turbonaglovruće pa je u tuškabini, ladi se na pločicama?
Pa razmišljam jel bi neko kod mene u susjedstvu mogo držat tak nešta ko kućnog ljubimca? Ma nema niko adekvatan, kod mene svi drže peseke i mačke, eventualno kokoši ( dobro, nisu kućni ljubimci al zbog jaja ). Pa mi je malo lakše jer nisam valjda takve sreće da dogmiže ko zna otkud baš meni u dvorište.
Uglavnom, kad smo krenuli doma s posla, kaže kolegica da su našli njegovo kraljevsko visočanstvo, objavili vlasnici. Tu je meni trenutno lakše, ne moram poduzimat nikakve mjere. Pa išla malo zguglat da vidim koliko je velik i šta jede. Znači – naraste plafon metar i pol i jede miševe.
Pa dobro kome je uopće palo na pamet tom zmijuljku dat ime „kraljevski“?! Mislio bi čovjek da ima trinajst metara, a ono u igri podvrsta mačke, samo nema dlaka. Jedino miševi fasuju ako ga pustite da baulja po dvorištu.
komentiraj (14) * ispiši * #
09
subota
srpanj
2022
Majka Hrabrost
Kad izgovoriš „Srebrenica“ više ništa ne moraš izgovoriti. Mjesto nezemaljskog bola ispod kojeg su se otvorila vrata pakla 11. srpnja 1995.
Hatidža Mehmedović imala je 43 godine kada su u Srebrenici ubijeni njeni sinovi, suprug i brojni članovi njene obitelji. Umrla je i njena duša pokošena rafalima, samo tijelu nema druge nego živjeti dok ne dođe trenutak da ode u vječnost.
Izjavila je u jednom intervjuu: „Sanjam ih. Zovem ih. Tražim ih. Ako su mi došli na san ja kažem ljubi vas majka, je li ja ovo sanjam ili ste se stvarno vratili. Oni mi kažu došli smo majko, ne sanjaš. A onda se probudim i opet nema nikoga“.
Bila je osnivačica i predsjednica udruge Majke Srebrenice i ostatak ovozemaljskog života posvetila je borbi da istina o Srebrenici nikad ne bude zaboravljena. Živjela je sama, razgovarajući sa borovima u svome pustom dvorištu. Znala je reći – to mi je kao da s njima razgovaram.
Bila je Majka Hrabrost, kao i sve ostale srebreničke majke, pitajući se sve do kraja života zašto joj je Allah namijenio takvu jezivu bol i prazninu, zašto je morala nadživjeti svoju djecu i godinama sanjati susret s njima. Pred takvim se bolom možeš samo skrušiti i šutjeti, jer nema riječi utjehe koje bi mogao uputiti svim tim ženama kojima je život ugasnuo srpanjskih dana krvave ratne godine. U srcu Evrope, u dvadesetom stoljeću, preživjele su najstrašniji bo koji mater može doživjeti. Živa si, a mrtva. Srca ukopanog sa tijelima svojih sinova.
Majka Hatidža umrla je 22. srpnja 2018. godine.U srpnju su u vječnos otišli njeni sinovi, pa je i njena napaćena duša otišla sa ovog svijeta u srpnju.Vinula se u nebo zagrliti svoje sinove, tamo onkraj duge, gdje nema tuge ni bola.
Svake godine kad se primakne taj strašni datum i mene obuzme neopisiva tuga, Njene suze su i moje suze, i padaju tople i slane za nedužnima.
Neka se nikada, nigdje, nikome ne ponovi jauk poput jauka srebreničkih majki.
( photo by radio Sarajevo )
komentiraj (17) * ispiši * #
08
petak
srpanj
2022
O podizanju sreće
Da vas sad neko pita šta vam treba da budete sretni, sigurna sam da bi barem pola reklo - dobit na Eurodžekpotu; ostali bi možda nabrajali svaštanešta - da me neko voli, da me neko mrzi jer se samo za dobrim konjem praši, da ne moram sutra ić radit....svakakvih bi odgovora bilo.
Al niko se ne bi sjetio serotonina, čiji naziv zapravo asocira na nešta sasvim drugo ( il barem prva četri slova ). Znači serotonin iliti hormon sreće vam treba, ljudi dragi. Bez njega se ništa spektakularno neće desit. Ak nemate dovoljno visoku razinu serotonina, možete se trudit do preksutra bit sretni; ništa nećete postić.
Ima stopedesetšest savjeta kako podić razinu hormona sreće. Jedan glasi - budite na suncu. Pa nikad ne bi rekla da je to povezano. I šta sad kad nema sunca, to znači da trebaš bit sjeban dok se sunce ne pojavi? Naravno da moderna znanstvena dostignuća imaju rješenje i za to - budite u jače rasvjetljenoj prostoriji. Znači kad je oblačno kupit žarulju od hiljadu vata i drijemat ispod nje ko pile dok vas ne preplavi najjači osjećaj sreće ikad.
Dalje kaže - vježbajte. Evo letim. Jer nemam pametnijeg posla neg mlatit sa sobom da bi bila sretna. Pa jel postoji veća sreća od one kad se iskovrneš pred teve navečer, pa ak nema ništa na spomenutom teveu štračiš po društvenoj mreži i lajkaš onima koji i tebi lajkaju ( moraš, nema druge ). A oni spominju brzo hodanje, biciklizam i plivanje; pa kud da to još utrpaš - ajde radit, pa nešta napravi doma ak se baš mora, pa malo nekud među ljude i ode dan. Šta da radim, da spavam na biciklu il u vodi?
Pa još dalje - razmišljajte pozitivno. E ovo mi je oduvijek najdragocjeniji savjet. Eto neću, baš ću namjerno sve gledat loše i crno. Pa i kad sam najbolje volje iskopaću nešta da me ko užasno živcira i bit nadrkana na cijeli svijet.. ( Al kad bolje razmislim, toliko ljudi poznam koji jedino i isključivo samo traže nešta loše šta bi ispričali, bilo o sebi bilo o drugima. I onda im nije jasno kud im je nesto serotonin ko da ga nikad nisu ni imali. )
Pa onda moj najdraži dio - šta treba trpat u sebe e da bi bili sretni? Saću vam prenijet i tu spoznaju. Dakle bademi i kikiriki recimo visoko kotiraju. Ak se do sada niste time prekrcavali, ne znam šta se čeka? Brže pojest barem dvadeset deka. Pa onda crna čokolada, koju ja osobno nemrem ni vidjet a kamoli jest; ajde da je Milka sa mljevenim lješnjacima - to bi moglo proć, i to ona veća. Ova tamna me baca u depresiju. Pa jogurt, pazite molim vas; navodno je dokazano da šta više jogurta potrpate u sebe to ste sretniji. A ja ga jedva mogu pogledat u dućanu na polici. Onda kamenice; pa kud baš one, od svih morskih plodova i ribetina baš kamenice moraju bit srećonoše? To tek ne bi stavila u usta ni pod razno. Kava...e sad smo došli do ong šta može uvijek proć; deknem dvije tri šalice dnevno i isijavam sreću ko nuklearka. I za kraj- zelena salata, špinat il kelj; ajde i to volim pojest, nek barem još nešta osim kave volim, a da mi serotonin naraste brzinom svjetlosti.
Sad sve znate. Da bi bili srećonoša među ljudima samo sljedite ove kratke naputke.
A možete čitat i moje pričuljke. Zapravo sam uvrijeđena šta ih nije stavilo ko podizače serotonina. Možda stave drugi put, umjesto recimo vježbanja il jedenja kamenica.
komentiraj (12) * ispiši * #
07
četvrtak
srpanj
2022
Tek sitnice..
Pada kiša i donosi olakšanje suhoj zemlji, spaljenoj silnim vrućinama. Iako ne volim kišu, moram priznati da je i meni bio potreban odah od vrućeg zraka koji silno iscrpljuje.
Sinoć su u predvečerje stigli vatrogasci, koji i inače odrađuju sve što je opasno za nas manje hrabre, i riješili me prisutnosti stršljena. Vrlo ljubazni i smireni, kao da idu sjesti na kavu a ne u borbu sa poprilično opasnim insektima. Hvala vam što postojite, dobri ljudi; dokazali ste mi kakva srca imate vadeći me iz onog zgužvanog lima, dolazeći vidjeti je li se onaj stravični zid pored moje kuće iza jednog jačeg potresa još nakrivio ( i to navečer kad bi netko drugi samo odmahnuo rukom ) i evo sada, u najezdi opasnih letećih napasti.
Jutros sam uživala u pogledu na gradilište nove škole. Konačno zvuk strojeva, konačno gradnja. Razmišljam kako bi bilo divno gledati puno takvih gradilišta u mome ranjenom gradu. Zamišljam nove, blistave krovove pod kojima lastavice grade gnijezda. Zamišljam ljude koji se raduju novim domovima.
Dolazeći kući s posla na telefonskoj žici ugledam baš lastavice o kojima sam razmišljala ujutro, izvele su izgleda mlade ptiće na izlet okolicom. Uživala u njihovom cvrkutu i prhanju i protezanju na žici. Za razliku od ljudi, one se ne opterećuju stravičnim ruševinama u koje se vraćaju već drugu godinu. Napravile su nova gnijezda i ispunjavaju dušu svojim cvrkutanjem.
Poslijepodne sam izljubila svog najdražeg frajera - slavljenika, naravno i manjeg da mu ne bude krivo. Ispitivali su me gdje su bili stršljeni i kako su ih vatrogasci uklonili, pojeli sladoled i smirivali manjeg frajera kad je naletio na bratov lakat. Pod kišobranima ih otpratila do auta i vratila se u kuću mokra i tužna što su otišli. Sjetila se da je i na dan rođenja najdražeg frajera vrijeme bilo suludo, otvaralo se nevrijeme nad gradom u nekoliko navrata.Sjetila se i suza radosnica kad je junior pokazao snimku malenog dječaka iz rodilišta, koji je u jednom trenutku primio mamu za ruku dok mu je pričala.
Naizgled ništa nisam ispričala, a opet ispričala sam tako puno. Male, obične sitnice od kojih se sastoji život. Bljeskovi lijepih trenutaka koji traju i dižu te na površinu kad potoneš.
komentiraj (12) * ispiši * #
05
utorak
srpanj
2022
Pokemon Špricachu
Šta sam ja ono neki dan rekla, da sam potušila eskadron krilatih mrava u kupaoni?
Nije to ništa. Idući dan moj ispaćeni životni supatnik kreno u kupaonu, i čujem ja da se to kloparda i nabija nečim po sanitarnom čvoru. Eto ga van, reko – pa šta radiš ti, jel pločice skidaš jebote? Kaže on – eno sam ubio stršljena, bio na zidu. Tu meni slabo dolazi, jer nisam baš ljubitelj te vrste insekata. Reko – zatvaraj prozor, otkud znam jel ih ima još.
I šta mislite jel ih ima još? E pa ima. Kupilo se mrežice za stavit na prozore, pa se krenulo stavit sa vanjske strane prozora, kadli tamo eskadrila. Glavinjaju oko zida i ulaze u – nećete vjerovat - nekakvu rupu na betonskoj deki. Na mojoj rođenoj kući. Otkud ta rupa sa strane na deki – pojma nemam, jel moguće da je štagod frknulo kad se rušio onaj prokleti zid kraj mene?
Ja iz predostrožnosti bubnem jedan persen forte da se ne zanesvijestim. Lako je prskat po mravima, ajde nek ove poprskam. Zvali vatrogasce, da nek kupimo onaj neki turbonaglojaki insekticid pa će doć neko to pošpricat kad malo popusti vrućoća i kad se eskadrila smiri. Ajde kupilo se i taj turbonaglojaki sprej, komada dva. Noć se spustila, vatrogasaca nema; biće su imali neku hitniju intervenciju. Moram sutra opet zvat i zamolit da dođu. Jer čim nešta šušne – ja skačem ko pofurena. Zamišljam kako kopaju po zidu ko da bježe iz Shawshanka. Stalno ćulim uši da čujem jel se šta čuje, već me uši bole. U kupaoni je milijardu stupnjeva, nema otvaranja prozora jer eskadrila gore iznad ima ulaz u rezidenciju, a ulazim unutra uz mjere opreza ko da sam papin tjelohranitelj. Otkud znam da se nije koje leteće govno zavuklo negdje, ne znam gdje al negdje?
Uglavnom moraću pojačat šlaftablete jer sam sva unezvjerena. Ubi me to osluškivanje, života mi moga.
komentiraj (7) * ispiši * #
03
nedjelja
srpanj
2022
Njihov prozor
Ova kuća stoji na samom ulazu u Brezje, u najljepšu ulicu na svijetu; u njoj sam odrasla i proživjela najljepše, ali i najteže trenutke života. Brezje je moje utočište; ja bez njega naprosto ne znam funkcionirati.
Moja je mama, pohađajući učiteljsku školu, stanovala u ovoj kući, u sobi na lijevoj strani fotke, zajedno sa još dvije kolegice. Došavši u Brezje, nije mogla ni naslutiti da će sav njezin daljnji život biti neraskidivo vezan za tu vijugavu petrinjsku ulicu. Moj je otac u Brezju rođen i odrastao, i prolazio je pored ove kuće svakodnevno. Tako je, htio - ne htio - morao zamijetiti tu zelenooku curu prekrasnog osmijeha. ( Bila su neka druga vremena, kada se pogledima i osmjesima govorilo više nego danas, vrijeme kada si morao prići nekom da ga upoznaš, nije bilo opcije kao danas - ima fejsbuk pa pošalji zahtjev za prijateljstvo. )
Često je stajao pod ovim lijevim prozorom i razgovarao s njom. Kasnije su došle šetnje uz Petrinjčicu, poneki izlazak na ples. Dogodila se ljubav; prema iskazima njenih sustanarki ( a i nekih njenih kolega iz muškog razreda koji su je htjeli odvesti bilo na ples bilo na sladoled jer im se sviđala ), nije vidjela dalje od nosa. Dovoljno da vidi samo njega, i da se za njega uda sa devetnaest godina, i preseli u isto to Brezje, samo parsto metara dalje.
Vjerujem da postoje stvari na koje naprosto ne možemo utjecati; jedna od njih je i odabir srca. Uzalud razum govori nešto; srce uglavnom sve prezirno odbacuje, i kada ono odabere onda tu nema pomoći. Tako je bilo i u njihovom slučaju. Nisu se pretjerano, zapravo nisu se uopće obazirali na ostatak svijeta. Zavoljeli su se i krenuli od ničega, vođeni ljubavlju.
Život im je nažalost oboma donio tešku bolest. Sudbina im je odredila i ljubav, i patnju. Ni na to se ne može utjecati. Ali kad god ulazim u Brezje i vidim ovu kuću, onda pod lijevim prozorom vidim njega kako stoji, visok i zgodan, i nju naslonjenu na prozorsku dasku, nasmijanu i lijepu; razgovaraju i gledaju se onako kako su se gledali prije pedeset i nešto godina, puni ljubavi i želje za ljepotom života koji ih je čekao.
4. srpnja proslavili bi 55. godišnjicu braka. Mogu ih zagrliti tek u mislima i dozvati u sjećanje, kao svaki put kad prođem ovuda i ugledam mjesto koje je njima označilo početak ljubavi.
( napisano 2018., mojoj Ljubici i Josipu, s ljubavlju )
komentiraj (10) * ispiši * #
02
subota
srpanj
2022
Amore
Čačkam danas po društvenoj mreži uz kavu, kadli mi izleti objava neke stranice tipa - ljubav ne poznaje godine ni granice blabla, i fotka na kojoj je modni dizajner Roberto Cavalli ( 82 ) sa svojom curom Linom ( 35, čini mi se ).
U nedostatku pametnijeg posla išla ja malo pročeprkat da vidim jel to neka afera il je ozbiljna veza u pitanju. Bome oni zajedno već osam godina, pazi ona njega ko oko u glavi, veli da je visila ko kobac nad njim kad je rješavo probleme s koljenom. Pa ako je iz ljubavi - odlično, ako nije - opet dobro, jer Roberto je težak petsto miliona novaca i kupio je ljubljenoj za rođendan otok, šta će se zajebavat sa parfemima il autima. Kupi otok, da žena ima za otić kad joj sve počne ić na živce.
Da se odmah razumijemo - nemam ja problem sa razlikom u godinama i kupovanjem otoka. Ja se pitam jel me nije moglo rodit negdje drugdje, pa da i ja dobijem priliku upoznat nekoga ko bi iskeširo pare za otok da me razveseli za rođendan? I jel moja ispaćena roditeljica nije mogla koristit neke druge metode odgoja i preusmjeravat me na neke druge vrijednosti? Meni je u rukama bila pegla i kuvača, plus savladavanje plemenitih vještina kuvanja zimnice, štokakvih pekmeza i džemova, pa ajvara, pa paprika filanih kupusom i svih tih drljoba. Jel mi nije recimo mogla reć - slušaj curo, čupaj žnoru od pegle subito sad iz produžnog kabla i ajde malo prozuji po Zagrebu pa pogledaj one od šezdeset nadalje, to su kandidati i garancija za stabilnost u životu? Ja sam se patila da naučim motat sarme i gibanice, a potencijalni kandidati nisu ni znali da postojim jebote. Trebala sam dogurat do pedeset i neke da vidim kako ljubav ne poznaje granice, a i to sam na fotki vidjela.
A s druge strane, poznavajući sebe ovakvu kakva jesam...ne bi to išlo al nikako. Vidim tipa od bliže sedm banki kako mi prilazi, ja recimo dvadeset i neka. Meni bi prije palo na pamet da mu je pozlilo pa traži ko će mu zvat hitnu nego da mi ide ofirat. O čemu uopće razgovarat sa nekim ko ti može bit ne tata, nego deda? Šta da ga pitaš, koje tablete pije za tlak il cirkulaciju? O onome šta slijedi kad te doprati kući neću ni mislit, da se ne nasekiram; ionako loše spavam.
I to je samo dokaz da nismo svi isti, i možda je tako i bolje. Kud bi svijet dospio da je sve uniformirano i da ne postoje - nazovimo ih - oni koji odskaču od drugih smrtnika?
E zato se naša Lina vozi na jahti, a ja kiselim zelje i jebem mačku mater sa zimnicom svake godine. ( Dobro, ja sam i prestara za Cavallija, njegovu sam curu taman mogla rodit. )
( photo by profimedia )
komentiraj (18) * ispiši * #
