Breme od snova

Jučer ujutro gledala sam malenog crvendaća na njenom oštećenom krovištu; pjevom je pozdravljao novi dan, povremeno popravljajući kljunom raskošno crveno perje na svojim sićušnim prsima.

Kad sam se vraćala s posla vidjela sam da reguliraju promet i čuo se zvuk onih velikih, moćnih bagera koji u kamione utrpavaju ostatke nečijih snova. Nečije nedjeljne ručkove, blještavi porculan na damastnom stolnjaku i fine kolače na staklenom avzacu. Nečija sjećanja na bezbrižne dane mladosti i dolazak kući sa kupališta u toplo ljetno predvečerje. Nečije mladenačke čežnje. Dočeke tolikih novih godina uz puno pjesme i smijeha. Sve radosne i tužne trenutke bageri su utrpavali u kamione i odvozili daleko od mjesta gdje je nekoć bujao život, gdje je bio nečiji dom.

Danas su završili sa rušenjem. Stravičan je osjećaj gledati tako nešto; svjestan si da mora nestati jer je oštećena u tolikoj mjeri da nema drugog načina, a istovremeno silno tužan jer još jedan poznati i voljeni komadić lica grada nestaje u nepovrat. Pomislila sam i na malenog crvendaća; tko zna je li imao gnijezdo negdje u krovištu? Možda je i on ostao bez svoga doma i traži novo mjesto za svoj kutak.

Znate što sanjam? Napisala sam to već toliko puta, ali stvarnost koju živim tjera me da ponavljam – sanjam nove, blistave, crvene krovove pod kojima će ptice svijati gnijezda. Sanjam grad bez tabli koje vrište – kretanje na vlastitu odgovornost. Sanjam zacijeljene rane grada kojeg nosimo u srcu i sjećanjima. Budna sanjam nedosanjane snove svih kuća koje su zauvijek nestale.

Teško je to breme od snova. Preteško.