30
nedjelja
travanj
2023
Ajme kad ta parulja sijevne...
Znači ovako stoje stvari.
Ponukana testom koji sam iz dosade išla rješavat, a koji mi je predskazo da ću u iduća dva mjeseca dobit pare na lutriji, ja sam odma išla provjerit kolko iznosi Eurodžekpot ovaj tjedan. I da znate da je dobra parulja – devedesetsedam miliona kuna iliti odokativno trinajst miliona eura. Pa sukladno rezultatu testa, ja ko Martin Luter King već imam viziju, da ne kažem slikoviti prikaz ostvarenja bajke. Jebeš sve Pepeljuge i Trnoružice šta će ovo moje bit ( ak ništa drugo, ne moram se taljigat u tikvi na bal i bojat se vretena ko njih dvije, i to je nešta ).
Dakle, večer nakon izvlačenja ja sa dobitnim listićem ( a znam da je dobitni jer mi je reklo u testu ) ležim u dnevnom boravku i redom obavještavam one zaslužne, koji nikada nisu izgubili vjeru u moju svrhovitost na ovom svijetu, da je na Ojrodžekpotu izvuklo baš moje brojeve i da sam teža za trinajst miliona ojra. Cijelu noć primam šta čestitke od onih koji me zbilja vole, šta isprike od onih koji su eto malo izgubili kompas pa naglo shvatili da sam ja zapravo jedna divna žena, a nakon šta sam na društvenim mrežama objavila da Ojrodžekpot putuje u Brezje.
Drugo jutro donosi još veći priliv želja, čestitaka i pozdrava od svih prijatelja i neprijatelja, uključujući i te tamo u sjedištu gdje se izvlače brojevi, a koji mi potvrđuju da ja više u životu ne moram ni treptat jer mogu platit ko će treptat umjesto mene. Pitam samo - kad mogu dobit pare, pretpostavljam da kažu – taj i taj dan ujutro dođite sa dobitnim listićem tu i tu.
Pripremam za obuć onu haljinu, koju sam inače kupila za promociju knjige al nisam je nosila pa će poslužit za ovaj dirljivi trenutak dobivanja para, posuđujem od frendice bijesne cipele koje pašu uz spomenutu haljinu i idem na frizuru i šminkanje ko da ću ić na kraljevsko vjenčanje. Kad konačno dobijem potvrdu da je moj listić, koji čekam zadnjih trideset godina, zaozbiljno dobitni i da trebam samo dat broj računa da mi prebace lovu...e onda prvo dajem broj računa. Pa za početak zovem Kleptonovog menadžera da ga hitno obavijesti da treba svirat u Brezju za cifru koju god izbaci. Ima još domaćih kobasica, valjda ih smije jest, a ketering za ostatak benda i pratećih vokala će se već riješit. Gdje će svi stat o tom neću razmišljat, dvorište je dosta maleno, al nek sviraju bez struje, pa ne mora se vuć sve te zvučnike i kojekakve gluparije. Bitno je da se on ko takav pojavi. Svakako moram obavijestit i policiju da se zatvori promet Brezjem, da moji prijatelji - ljubitelji Kleptonovog lika i djela mogu doć i uživat u jedinstvenom koncertnom spektaklu koji će pamtit dok su živi. Ketering i cuga će možda malo bit problem zbog broja ljudi, al platiću pa nek se neko drugi s tim zajebava.
Kad se riješi glazbeni vid proslave mog oparavanja, e onda slijedi automatsko rješavanje mog daljnjeg smještaja. Rezidencija u Brezju ide u kompletnu obnovu, znači moram kupit neku lokaciju negdje na moru da imam gdje bit dok traju građevinski i svekoliki drugi radovi na mojoj ljubljenoj kući. Pa ovim putem molim one koji su spremni prodat nekretninu na moru da mi u inboks dostave ponude. Naravno samo one gdje kroz prozor mogu umočit ruku u slanu vodu, pa neću hodat do mora dvjesto - tristo metara. Jebate moraću angažirat nekog da mi asistira u organizaciji svega toga, pa neću ja to sve sama moć zbavljat. U inboks onda molim i ponude za sve one koji se smatraju sposobnima organizirat daljnje aktivnosti jednoj novopečenoj milijunašici koja zapravo tek treba smislit kud će sve slupat novce.
Pa kad grunem u šnajderaje u Milano, pa kažem - ajmo haljina za parstohiljada ojra...i nemoj da mi slučajno neko kaže da ne mogu dobit svog osobnog šnajdera koji će radit na popunjavanju mog novog ugradbenog ormara šta na moru, šta u Brezju dok se ne zanesvijesti.
Sad me izvinite, idem radit na konstrukciji odabira brojeva. Sutra je već ponedjeljak, a ja još nemam dobitnu kombinaciju koja će mi riješit sve probleme u životu.
komentiraj (18) * ispiši * #
29
subota
travanj
2023
Lažnjaci
Ne znam kako vi, al ja imam blokiranih ortopeda i kirurga šta su mi slali zahtjeve za prijateljstvo da je to čudo jedno.
( Da ne bi sad ispalo da sam pritupa pa zbilja mislim da su to svekoliki medicinski eksperti – znam da su to lažni profili i znam da od škole vjerojatno imaju tri razreda i knjige za četvrti, al ne kužim koji pacijent moraš bit da ideš radit lažnjak pa maltretirat nepoznate žene diljem svijeta. )
Pa dajte da vam predstavim četvorku koju sam danas poblokirala, kukala im majka.
Prvi se nazvo Alimu, i prema onom šta piše na lošem engleskom radi ko kirurg za UN u Jemenu, a živi u Kaliforniji. Blažena babica koja mu je presjekla pupčanu vrpcu. Šta vi mislite kakav je to Brzi Gonzales koji radi u Jemenu a živi u Kaliforniji? Pa njega ultraturbobrzi vojni avioni voze iz Jemena da prespava u Kaliforniji pa opet ujutro na poso. To je takav kirurg da bez njega sve propade, pa ga onda navažaju vamotamo samo da ga ne izgube.
Drugi je u virtualni svijet ušo ko Jerry; e on je ortoped i isto radi za UN, veli da je ponosan na svoj rad i ne voli lažove i prevarante. Živi u New Jerseyu al je rodom iz Ženeve. Mislim, općejepoznato da je Ženeva puna Džerija koji onda postanu ortopedi pa odu radit za UN u New Jersey. Jelda da sam glupa ko noć šta sumnjam u tu spiku?
Treći je James. On je najdosadniji jer ne piše jel kirurg il ortoped il šta je, jedino se zna da živi u Siriji a iz Frankfurta je. Eto dopizdio mu Frankfurt i normalan poso, pa brže poletio u Siriju, tamo se divno živi zadnjih godina. UN ne spominje, to valjda ako krene neka prepiska naglasi da je najveći humanitarac il medicinar al se ne voli pravit važan.
Četvrti je Mark. On živi u Oslu, a iz Argentine je. Voli akrilno slikarstvo, blago meni. Šteta šta ne zna heklat i radit Vilerove goblene pa da održava onlajn kurseve za žene koje to nisu naučile. Mislim, možda bi bolje prošo taj ručni rad kod žena.
I onda to tak čitaš, gledaš fotke koje su pomažnjavali ko zna kome i misliš si – e moji dečki, hlebinska škola nikad nije bila moj odabir, ono naivno slikarstvo gdje se čmrlji penzlom po staklu i krava izgleda ko pukljavi dinosaur. Pa ga blokiraš, da te ne počne smarat za pet minuta porukama tipa ja Tarzan, ti Jane.
Jel vama možda jasan njihov psihološki profil? Meni nije al nikako.
( screenshotovi – Alimu, Jerry, James pa Mark, jedan bolji od drugoga )
komentiraj (14) * ispiši * #
27
četvrtak
travanj
2023
Smijeh je čudo
Čitam knjigu „Rak na duši“ naše poznate, predivne liječnice Nele Sršen, kirurginje i počasne konzulice Hrvatske u Italiji. Žene – anđela koja je u svoj dom primila tolike nepoznate ljude da kod nje borave dok bi članovi njihovih obitelji bili na operaciji ili transplantaciji u bolnici u Padovi, gdje ona radi.
Knjigu su mi donijele glinske Agate, članice udruge za pomoć ženama oboljelim od raka dojke, onkološke pacijentice koje su prošle kalvariju i trnovit put od operativnih zahvata, preko kemoterapija i zračenja do povratka u život. One su na Brijunima bile sudionice nacionalnog simpozija pod nazivom "Uloga udruga u implementaciji nacionalnog strateškog okvira protiv raka do 2030. godine". Simpozij je održan na inicijativu – pogađate već – Nele Sršen.
Na stranici 73, navodeći putokaze kako sačuvati ili ponovo steći zdravlje, kao deseti putokaz ona kaže slijedeće:
„Naučite sve što možete iz svakog iskustva, dobrog ili lošeg, i onda nastavite dalje. Sačuvajte smisao za humor.“
A meni se vraćaju slike iz čekaonice i zvuk smijeha ljudi koji čekaju zračenje; smijeha koji bi vjerojatno nekome sa strane zvučao pomalo nevjerojatno.
Zato ja valjda instinktivno i neprekidno ponavljam - smijte se, uvijek i svemu usprkos. I kada mislite da je nemoguće da se počnete smijati. I kada vam je teško; sjetite se nečega što vas je nasmijalo do suza. Pronađite samo točkicu smijeha u sivilu svakodnevice, i vidjećete da će sivilo izblijediti pred smijehom.
Za Božić, samo 32 dana nakon operacije, bez frizure i neošišana jer još nisam mogla sjediti kako treba, smijala sam se nečemu što je provalio moj manji najdraži frajer. Kad bolje razmislim, u svemu sam nastojala pronaći smijeh, jer to čudo doista učini da se osjećaš bolje.
Smijte se, ljudi. Protresite i otresite smijehom i bol, i strepnju, tugu i strahove. Uljepšajte smijehom i svoj i tuđi dan.
( fotke – moja božićna, bez frizure, i posveta koju je dr Sršen ispisala zahvaljujući mojoj Živi, glinskoj Agati koja Renault Meganeom - doniranom Udruzi - neumorno vozi sve onkološke pacijentice put zagrebačkih bolnica )
komentiraj (18) * ispiši * #
26
srijeda
travanj
2023
I šta sad ja da mislim?
Čitam danas rezultate glasanja za najzgodnijeg Hrvata svih vremena.
O imenima neću, ostala sam malo ko i zatečena, jerbo Vlaho Arbulić i Goran Višnjić meni su recimo zgodniji od Nike. Sori Niko, kažem što mislim. Sad jel to znači da nemam ukusa, il se o ukusima i dalje ne raspravlja – to je isto onak diskutabilno.
Al znam za koga bi ja recimo glasala. Za koga drugog nego za Melkiora, člana žirija u Masteršefu. Nikad ne gledam te kulinarske spektakle, moj živčani sustav nikako ne podnosi to nadrndavanje sa odabiranjem namirnica, pa vremensko ograničenje, pa dolazi plejting koji meni ništa u životu ne znači jer spadam u kategoriju „daj da si nagrabim u tanjur i pusti me da jedem“. Ti flekovi i tufne po tanjuru meni nisu jasni, pa jel to likovni il gastronomija jebote.
I onda štračeći po teveu ničim izazvana naletim na Masteršef, kadli pun ekran spomenutog Melkiora. Majkosvetabožja. Kakav osmijeh, kakav pogled fatalnog člana žirija ( tako su ga prozvale gledateljice )...a ja pojma nemam ko je on. Znam da mora bit kuhar, pa ne bi bio u žiriju da je električar, jel tako. Pa sam onda prvo malo liječila očobolju i gledala to pusto nakuvavanje e da bi tu i tamo sa ekrana zabljesno njegov pogled, al nemrem ja to dugo gledat, jer mi to rondanje s loncima ide na živce.
E onda kad sam malo zaliječila očobolju, išla guglat da vidim ko su članovi žirija, pa išla kopat po fotkama da vidim koji je koji...sto čudesa da otkrijem identitet tog fatalnog pogleda ispod obrva. Ako mene pitate, on čvrsto drži prvo mjesto.
Pa sukladno tome, jel ne bi bilo humano da nekom tamo na televiziji padne na pamet da snime serijal o kuvanju koji bi naš Melkior vodio? Da se samo njega gleda, da ne moram čekat deset minuta da ga vidim i razbistrim vidno polje. Mi stariji sjećamo se Vegetine kuhinje koja je išla mislim četvrtkom i trajala petnajstak minuta; pa dajte napravite tako nešta, ako Boga znate. Šta se mene tiče ne mora ni kuvat, samo nek stoji il ovlaš sjedi na kuhinjskom stolu. Da vidim ko bi mi uzeo daljinski iz ruku dok emisija ne završi.
Jel se slažete sa mnom, il sa popisom, il imate neke svoje favorite radi kojih daljinski držite pod trosjedom? ( Vi dečki – da čujemo ko je za vas najljepša Hrvatica, ne morate se smarat sa muškim kandidatima ).
( fotke – Melkior by Story i popis desetorice by Zadovoljna )
komentiraj (22) * ispiši * #
24
ponedjeljak
travanj
2023
Dućanski bonton
Da se blago nadovežem na jučerašnji pričuljak, inspirirana jutrošnjim odlaskom u kvartovski dućan.
Alzo prošetala ja do dućana, ko ona Suljagina Fata iz pjesme, samo ne po Mostaru. Šta ću, moram barem malo prohodat da ne atrofiram kompletna. Pa onda usput uzmem u dućanu sitnicu – dvije, jer nemrem ja još ni nosit puno. Pa uzela par jabuka, one dvije plastične paprike šta koštaju tridesetosam kuna kila, zgražala se nad cijenom farbe za kosu koja sad košta četrdesetdvije kune ( znam da smo prešli na euro al lakše se zgražam nad kunama ) i zadnji tren se sjetila uzet onaj paradajz u tetrapaku. Pa krenula na kasu.
Žena ispred mene, ja se malo izmakla da joj ne pušem u vrat, kadli eto direktora svemira sa moje desne strane i bubne svoj gablec u nastajanju na kasu. To je majica kratkih rukava, to neke tetovirane zmije po rukama; šutim, šta ću, još da me koja zmija ujede s tih ručerdi, ionako sam sjebana od zračenja. I ni to nije dosta, eto drugog direktora svemira sa moje lijeve strane koji me isto zaobilazi u forsiranju kase.
Ja se počnem smijat, šta ću. Taj lijevi direktor svemira se malo curikne, kaže – oćete vi proć, ma reko neću, baš mi se sviđa stajat dok me svi zaobilaze ko da sam nevidljiva. On naravno još malo produži dalje prema kasi, a desni direktor svemira se okreće da vidi u čemu je problem i gleda me pogledom koji govori – šta je baba, igra mečka. Ja sam i dalje nasmijana osmijehom koji govori – šta je kavalirčino, jebem te u kulturu ( oprostite na izričaju, samo citiram onu Romkinju iz davno napisanog pričuljka o kašnjenju busa za Zagreb ).
Al to nije sve. Kad sam izašla iz dućana i jedva dohvatila svoj kišobran pa krenula na cestu, lijevi direktor svemira žagne svoju kamiončinu i krene tutaforca gasom preko iskopina, eto oblaka prašine ko gljiva od atomske bombe.
I sad ja vas pitam sljedeće pitanje – šta i koga takav direktor svemira može odgojit? Pa on misli da se bonton kuva ko meso za krvavice i puni u danku ko prezvušt, a krajnji domet kulture mu je popišat se uz cestu zaklonjen vratima od kamiona da se ne vidi baš sve ( barem ne lice, da ga ne prepozna učiteljica od djeteta ).
E sad mi je lakše, sad idem kuvat filanu papriku. Onkološki pacijenti moraju puno jest.
komentiraj (28) * ispiši * #
23
nedjelja
travanj
2023
Nekadašnja pedagogija
Jel primjećujete vi razlike apropo pedagoškog djelovanja nekad i sad?
Znate ono – kad te mama znala pogledat, isti tren si znao šta misli i šta hoće, bez nekakvih velikih intervencija. Ja osobno sam bila iznimno vidovita, već po površnom pogledu sam mogla procijenit kakve će bit konsekvence ako se ne prisaberem dve i pol sekunde nakon upozoravajućeg pogleda. A ako pogled nije bio dovoljan, znači ako se morala i obratit, e onda su konsekvence bile dalekosežne i nesagledive.
Nisam baš dobivala puno batina, najčešće me znala potegnut za pletenicu i malo prodrmusat. Pletenice sam se riješila tek u sedmom razredu, al do tad sam već savladala taktiku prepoznavanja znakova upozorenja na nepoćudno ponašanje. Čim podigne desnu obrvu, to je signal da sam negdje napravila zajeb; ako počne otpuhivat znači gadno sam nešta zasrala. Ako krene sa ekspozeom, onda odma skrušeno klimanje glavom i samo potvrđivanje „da mama, naravno mama, nisam mama, jesam mama“ il već neki drugi izraz pogodan za povlađivanje onom šta mi se gura pod nos.
Ja sam rođena u siječnju, i uvijek sam cviljugala da nek ostave bor dok ne prođe moj rođendan polovicom siječnja. Mama jamra, al tata naravno uvijek podržava moje ideje pa je i bor ostajo dok prođe moj parti. Sjećam se da smo jedne godine u naletu đikanja po sobi malo zapeli za bor, palo desetak kuglica i sasule se u paramparčad. Tad su kuglice bile lomljive, nije bilo sve plastično ko sad. Ispod bora šouprogram, treba skupit te krhotine i još ih bacit da mama ne vidi ( mislim, ko da to nešta vrijedi jer će vidjet da fale u kutijama kad se bor bude raskitio, al imam do tad vremenski raspon da smislim nešta pametno ). Srećom je tata prvi osvanuo na vratima da nas zove jest, pa sam njega brzinski smuvala da to pobere dok mi budemo jeli jer će mama bit s nama. On pokupio kolko je uspio, onak s većeg, da se ne vidi baš čim se otvore vrata. Na sve kasnije upite kud je nestalo petnajstak kuglica pravili se grbavi – pa kak fale, pa nije ih niko pojeo, pa jesi sigurna da baš fale...spasio me čovjek potezanja za pletenicu, ako ne i šibe kad njega nema doma.
Kad već drobim o tom božićnom raspoloženju, kod bake sam isto jedne godine dobro fasovala. Prolila svetu vodu koju je donijela iz crkve za blagoslov. Pa je ona navrat nanos donijela od susjede u nekoj čaši da se ima kad župnik bane na vrata. I nije mi ni to bilo dosta, nego sam još na župnikov upit zašto ne dolazim s bakom u crkvu morala ponudit jedini mogući, naravno krivi odgovor – zato šta moj tata ne vjeruje u Boga. Pa ni to nije bilo dosta, nego sam ga pitala da zašto on ne dijeli bombone umjesto svetih sličica. Župnik se smijao ko lud; ja se nakon njegovog odlaska baš i nisam pretjerano smijala, malo mi nastrado gluteus usljed drvene pedagogije i bakinih opetovanih upita – oćeš još lajat kad ne treba?
Danas je sve drugačije. Možeš djecu gledat do sudnjeg dana, još pitaju šta buljiš koju vražju mater. I prijete hrabrim telefonima. Dok sam ja odrastala u našoj ulici su tek počeli provlačit kablove za telefon, pa je poludrvena pedagogija odrađivala odgojne mjere u nedostatku suvremenijih, čini mi se daleko neučinkovitijih metoda.
komentiraj (13) * ispiši * #
20
četvrtak
travanj
2023
Mi smo snaga
Vjerujem da je puno vas već vidjelo fotografije žena koje su uslijed primanja kemoterapija ostale bez kose. Izložba pod nazivom 'Ja sam snaga' prošli je tjedan otvorena u Galeriji Kranjčar, na zagrebačkom Kaptolu.
Ono što vas mora fascinirati kad pogledate fotografije koje je načinio Vjekoslav Skledar jest činjenica da sve imaju predivne osmijehe; sam fotograf izjavio je da da ni jednu od njih nije nasmijavao prije fotografiranja, niti ih je puno namještao, tako da su osmijesi i sjaj u očima doista odraz njihove duše u tom trenutku.
Ja nisam ostala bez kose. Primila sam samo četiri konkomitantne kemoterapije, svojevrstan suport jačem djelovanju zračenja. Petu kemoterapiju nisam primila jer su prethodne četiri vrlo kvalitetno odradile svoju zadaću, do te mjere da smo morali stati sa zračenjem. I znate što ću vam reći? I takva spržena sam se smijala. Pisala sam o čekaonici u kojoj smo sjedili svi mi, onkološki pacijenti, svatko sa svojom mukom i dijagnozom čekali zračenje i smijali se. Isto je bilo i u dnevnoj bolnici za primanje kemoterapije. Nevjerojatno je i pomalo irealno doživjeti tako nešto, jer se boriš sa demonom koji te pokušao ili te još uvijek pokušava uništiti, i smiješ se. To me uvjerilo u ono što sam već napisala – ti se demoni boje smijeha; koliko god bili razorni i destruktivni oni se boje smijeha.
Gledala sam mlade djevojke sa turbanima i zgodno zavezanim maramama, sa braunilama na neobičnim mjestima jer vene na rukama valjda više nisu mogle primati otrov. Gledala sam prekrasnu mladu ženu, majku dvoje male djece, kojoj se iza kemoterapija prorijedila kosa, a dalje ju je čekala i radioterapija i brahiterapija. Gledala sam staricu koja je izdaleka svakodnevno dolazila na zračenja iza tri operacije. Znam da se moji muški suzračnici neće naljutiti ako i njih spomenem, iako tekst govori o snazi žena. I oni su svakodnevno sa mnom boravili u čekaonici, i oni su prošli i prolaze svoju kalvariju, a smijali su se svakodnevno, zajedno sa mnom.
Zato naprosto moram još jednom reći – mi sami smo zaista snaga. O nama puno toga ovisi. Naravno da ovisi i o dijagnozi, i o medicinskom timu koji nas liječi, i o podršci obitelji i prijatelja, ali mi sami smo snaga.
Dok god možemo razvući osmijeh i smijati se onako glasno, iz srca – demoni nam ne mogu ništa.
Pogledajte fenomenalnu fotku Tine Turner na Eiffelovom tornju; e to smo mi. Unatoč i usprkos svemu glava gore i osmijeh na lice, i stremimo uspjehu.
To je dobivena bitka.
( fotke žena sa izložbe – Josip Regović i Suzana Arslani, autor fotorafija – Vjekoslav Skedlar; fotka Tine Turner – Peter Lindbergh )
komentiraj (10) * ispiši * #
19
srijeda
travanj
2023
La vie c'est belle :)
Danas mi je telefon zvonio ko centrala.
Zvali moji dragi ljudi, ja zvala neke drage ljude, pa se malo divila ružicama i nastavila se zvonjava telefona.
Danas sam prvi put odšetala do knjižare, trebale mi neke sitnice.Doista jedva sam se vratila kući, moja koža i noge očito još nisu spremni za baš toliku suradnju. Pa sam malo odmorila, spremila si večeru i nastavila je zvonjava telefona.
Sad sam namazala sve šta sam trebala, pa za ilustraciju evo piksi sa kremama. Svaka ima svoj faktor; jedna je za poguljeno, jedna za šavove, jedna za sluznicu, jedna za hrapavi dio kože. Uglavnom kožu sam umirila, bar za noćas, i evo gledam svoje omiljene serije na teveu.
Sad ću donest i one fine toblerone trokutiće pa pojest par komada. A mogla bi i kokice, nisam dugo škongrljala sa vrećicama.
Život je lijep, znate li vi to?
komentiraj (14) * ispiši * #
18
utorak
travanj
2023
Plavi zec
Jesam li ja jučer rekla da ću vidjeti moje najdraže frajere i da je već to dovoljan razlog da se nasmiješim?
E pa prevarila sam se. Smijali smo se do besvijesti.
Manji najdraži frajer predložio je da se igramo pogađanja životinja. On, naravno, prvi zamišlja životinju a mi pogađamo. Postavljamo pitanja o životinji koju je zamislio, pa kome se posreći. I tako iz postavljenih pitanja doznajemo da je riječ o domaćoj životinji, da ima četiri noge, da možda ponekad jede travu, da ne daje mlijeko, da nema perje, ima mekanu dlaku. Znači, otpadaju sve pernate životinje, krava, konj, magarac; otpada svaka domaća životinja koja nam može pasti na pamet.
-Pa kakve je boje? – pita najdraži frajer.
-Plave – odgovara zagonetač.
-PLAVE?! – upadam ja.
-Pa plave, da – odgovara on.
-Pa riba nije domaća životinja – kaže najdraži frajer.
-Nije riba, ima četiri noge i plava je. Jel se predajete?
Nakon kraćih konzultacija predajemo se, šta nam drugo preostaje. On sav važan kaže:
-Zec.
-ZEC?! – nas dvoje se iščuđavamo u isti glas.
-Pa zec, da.
-Zec ti nije plav – kaže najdraži frajer.
-Ma nemoj? A u crtiću ima plavi zec, pa skupa smo gledali – objašnjava on uz puno gestikuliranja rukama.
-Ne računaju se crtići, vrijede samo prave životinje – kažem ja.
-E pa niste mi rekli. Da sam znao odabrao bi neku drugu boju. Ali predaja važi, niste pogodili – nabraja naš zagonetač.
Najdraži frajer kao svaki pravi stariji brat i ja skupa s njim popuštamo; to je ionako igra, da ne buljimo u crtiće nego da se zabavljamo.
Pogodio je i nosoroga kojeg sam ja odabrala i orku kojeg je odabrao najdraži frajer. Sam je naučio slova, a teta koja vodi Male znalce na koje je krenuo ostala je zatečena koliko puno zna o matematici; brojevi, računske operacije i abakus za njega su šala mala.
Kad su kretali, kaže mi:
-Zašto mi doslovno svaki put moramo ići od tebe kad je najzanimljivije?
Grlim ga i kažem – nastavićemo drugi put kad dođeš, samo nema plavog zeca. Smije se, onim svojim glasnim srebrnim smijehom, daje mi pusu i jurca za bratom.
Ja sam sigurna da je doslovno zamislio plavog zeca samo zato da se predamo, što drugo.
( crtež nije plavi zec, to mi je donio iz vrtića )
komentiraj (14) * ispiši * #
17
ponedjeljak
travanj
2023
Nema slučajnosti
Sve se u životu dešava s razlogom. Već dugo ne vjerujem u slučajnosti.
Svi ljudi koje susretnemo, sve situacije u kojima se nađemo imaju svrhu. Da napravimo tek par koraka manje ili više ne bismo susreli one koji su nas zavoljeli, povrijedili, napravili od nas bezličnu kašu. Ili obrnuto. Tek nekoliko koraka manje ili više i život bi nastavio svojim ustaljenim tokom, bez mogućnosti da osjetimo ljubav, bol ili razočaranje. Što god da je razlog, tko god da povlači konce ponekad se grubo poigra a ponekad udijeli neizmjernu sreću. Bitno je znati prepoznati što je pred nama. Ponekad je to nemoguća misija, jer ne prilaze svi otvorena i čista srca. Svijet je pun dvoličnih, neiskrenih ljudi kojima ništa ne znači patnja koju će nanijeti drugima.
Ono što je daleko bitnije jest ostati svoj. Biti tračak svjetlosti i sebi i onima koji vas vole, kojima je stalo jeste li dobro i znate da su uvijek tu za vas. Biti čovjekom i u lijepim i u ružnim trenucima. Smoći snage za osmijeh nakon pada. Odbaciti gorak okus poraza, podići glavu i krenuti dalje, kao da se ništa nije dogodilo.
Živjeti tako da ne budete ničija bol. Živjeti a da niste upoznali ljubav koju ne možete pomilovati ili držati za ruku, a niti jednog trenutka vam nije napustila misli. Živjeti dane obojane smijehom i dobrotom. Živjeti i dosanjati svoje snove čak i onda kada se čini da su neostvarivi i daleki poput mjeseca koji se večeras ni ne vidi nad Brezjem.
Kišna je travanjska noć. Nikada nisam voljela kišu; ima u njoj nešto što me silno rastužuje, obeshrabruje, skida mi osmijeh s lica.
Sutra će već biti puno drugačije. Vidjeću svoje najdraže frajere, već je to dovoljan razlog da se nasmiješim. Oni će obrisati sve loše i sve tuge.
I vama želim neki tako dobar razlog za osmijeh kakav ću sutra ja imati, dok budem uživala u njihovoj radosti.
komentiraj (24) * ispiši * #
16
nedjelja
travanj
2023
O ruži i Titaniku
Vi koji redovno čitate ovo tu svaštanešta šta ja pišem sigurno se sjećate da sam jesenas pisala o ruži.
Za svaki slučaj, da malo podsjetim – htjela sam zametnut jednu prekrasnu ružu pa sam strpala grančicu pod flašu, pa se ruža primila al je moj ispaćeni životni supatnik u naletu prekapanja iskopo ružu i namrtvo smo se posvađali. Pa sam prije par mjeseci ponovila radnju uz neviđene mjere opreza i edukaciju zvanu – ne diraj flašu od pepsija, ispod je grančica od ruže.
Maknula ja flašu prije neka tri tjedna; primila se ružica, milina jedna. Kad eto njega, da šta sam micala flašu kad najavljuju da će bit mraza. Vidiš ti kako se može pazit kad se hoće. Reko – dobro, vrati flašu iznad ružice, ja još nemrem čučnut. To se pazilo ko na krunske dragulje kad se vraćalo flašu nazad.
A jučer novi šok. Divim se ja ružici koja se primila, pa gledam ivančice koje bi možda malo trebalo i prorijedit, kadli u ivančicama šta? Izviruju listići ružice na krhkoj grančici. Pa jel moguće da je u onom prvotnom prekapanju frkno grančicu među ivančice kad ju je iskopo i da se tek sad primila, ničim izazvana?
Održala još jednu edukaciju o novonastaloj situaciji, sva sretna, jer postoji mogućnost da ću imat ne jednu, nego dvije krasne ruže. On je konstatiro da se eto svejedno primila, i da sam ga godinu dana ranije bezveze iznapadala.
Nevezano za ruže, večeras planiram gledat Titanik po valjda tristopedsetšesti put. Imala ga na vehaes kazeti i gledala dok god se nije strgo videorekorder. Krenem peglat pa mi dosadno, pa dok pegla sikće paru ja malo peglam malo gledam. Nema ništa na teveu – ubacim pa gledam. Već znam napamet ko se gdje zakašlje, al svejedno gledam. Ima se kokica, do tad obavim večeru i higijenu i zauzimam položaj pred teveom.
Čisto da se sjetim kakve su boje vrata na kojima je ležala Rozika, a nije joj palo na pamet da napravi mjesta i za Jacka.
( fotke – ružica koja se primila i ružica koja se pojavila na dobrovoljnoj bazi )
komentiraj (14) * ispiši * #
14
petak
travanj
2023
Plastično - elastični čudaci
Žene koje grade estradnu il neku tamo već karijeru često posežu za plastikom. Pritom ne mislim na korištenje najlonkesa za donest stvari iz dućana, u dućan ne idu jer ne stignu usljed borbe sa konstrukcijom karijere i plastike.
Šta to znači? Pa recimo, misli da će možda bolje pjevat il glumit ak poveća usta za tri, četri broja. Pa kod plastičara. Bil vi mogli meni poriktat medna usta da lakše baratam mikrofonom? Bi, naravno, to će vas koštat tolko ojra. Nađe platežno jakog frajera i riješi situaciju oko silikonskog punjenja onog šta se nekad vidjelo onak malo na licu; e sad se vidi nadaleko, a bogami i naširoko.
E onda skuži da one sa većim brojem prsnog koša isto puno lakše pjevaju. Pa opet kod plastičara. Bil vi meni mogli nariktat poprsje da izgleda jako moćno? Pa naravno da bi mogo, za šta sam išo na fakultet i specijalizaciju neg da ga nariktam tak da bude čvrsto i stabilno u toj mjeri da se može leć na njega ko na luftmadrac a da se ništa nikud ne pomakne. Pa opet onaj platežno jak frajer snosi financijski dio, iza kojeg to stoji tak da ni direktan udar groma nemre naudit postojanosti plastike.
I tak se onda redaju plastičnoelastični vakinaki zahvati, iza kojih je više ne prepoznaje ni rođena majka. Jer kad pogledaš fotke od dotične prije i poslje svih zahvata jedino su nokti na nogama možda prepoznatljivi, a i to je suspektno.
Al još me više onak čude muškarci skloni korektivnim plastičnoelastičnim zajebancijama. Pa jedan takav povećava usta u par navrata i onda ih na kraju ide smanjivat jer skuži da više nemre nać šalicu za normalno pit kavu, sve su premale za kalibar njegovih laloka pa kad krene samo srknut kavu zaleti mu šalica u grlo. I normalno da onda ide smanjivat volumen jer kak će mu krljke od šalice izvadit iz ždrijela? Pa ni to nije dosta neg ide presađivat kosu po obrvama; e to bi baš volila vidjet kak se radi, sumnjam da koriste selotejp i škare. Navodno treba mjesec dana da se dlake prime, a dotle valjda stalno sjedi pred špiglom i prati jel se dlake primaju il su otpale kad je kihno il ispuho nos.
Pa ni to nije dosta, ide još operirat nos ( al to tek kad se obrve prime jer nemre kihat dok se obrve formiraju ). Pa formira vilicu i bradu; u neka druga vremena vilice i brade su se formirale uglavnom šakama u tučnjavi, sad za to postoje plastičari koji naprave šta ti god padne na pamet. Pa ni to nije dosta, neg i luleka operira preko nekoliko puta ( šta je radilo na luleku - ne znam nit me zanima, tek nabrajam da se zna da se i to može plastičnoelastično korigirat, a sve u svrhu prosperiteta i osobnog napretka vlasnika od luleka ).
Znate šta ću vam reć? Kad to sve tak vidim i zbrojim i oduzmem, neizmjerno sam zahvalna onome šta me stvorilo na pravilnom rasporedu kromosoma u mojoj genetskoj konfiguraciji. Mislim da on uveliko utječe i na raspored sivih stanica, a time posredno il neposredno i na raspored plastičnoelastičnih fiks ideja novostvorenih Barbika i Kenova. I sve je dobro dok sva ta pusta plastika ne počne pucat. Pritom ne mislim na ručke od najlonkesa za donest stvari iz dućana.
komentiraj (8) * ispiši * #
13
četvrtak
travanj
2023
Konačno grah, ljudi :)
Alzo ja sam danas konačno, nakon šta je zima prestala kesit zube i zagazilo se već u travanj, pojela tanjur jednog od svojih najdražih jela – graha i kiselog zelja.
Otkako sam operirana, pa išla na svu tu silesiju zračenja ( a sve skupa traje od studenog prošle godine, hvala na pitanju ) ja sanjam da jedem grah i kiselo zelje. Nisam smjela ni pomislit ga jest – kud napuhuje, tud ispušni plinovi ko kod kamiona s prikolicom, znači ni vizualizirat da jedeš grah. Da ne spominjem da sam tijekom zračenja eto za nedjeljni ručak pojela samo jednu sarmu, da samo malo odbijem želju za kiselim zeljem, i jako požalila, imala rusvaj cijelo popodne.
I danas ja pijem kavu, razmišljam šta bi mogla napravit za ručak, i najednom eto meni vizije blaženstva – pa grah i kiselo zelje, konačno. Brzinom svjetlosti izvadila kiselo zelje, narezala ga i bubnula kuhat sa domaćim kobasicama ( samo radi arome, meni s tim mesa ne treba ). Ajme kad je to zamirišalo...stalno sam njušila iznad ranjgle ko da se inhaliram. Dodala zeru lovora i grah kojeg slučajno imam kuvanog, sve se sljubilo u simfoniju okusa – rekli bi oni turbonaglovrhunski kuvari – pa kad sam u to bubnula zapršku...majkosvetabožja. Skinula sa peći i brže nagrabila da se šta prije ohladi, navratnanos poslikala da imam dokazni materijal i uništila se jeduć. Doista pojela sam samo jedan tanjur, nećemo sad pretjerivat, jer je moj probavni sustav jadan kroz zadnje mjesece vario sve neke nenapuhujuće stvarčice, a i da mi ne pozli jebote.
I sad evo ležim i guštam, natovarena svojim omiljenim jelom. I nemate pojma koliko sam sretna.
Za one koji ne vole grah, išla sam ovakva prežderana pogledat za šta je dobar. Kažu nutricionisti da zato šta je pun škroba regulira probavu, podiže imunitet i sprečava variranje šećera u krvi. Vele da je i odličan izbor ako bi htjeli smršavit, jer se unosi manje kalorija a stvara osjećaj sitosti, šta je odlična vijest; pa znate kak je čovjek nervozan kad za ručak pojede tri zrna riže i pola lista salate? Bolje pojest tanjurić grahonje. Grah je pun vlakana koja smanjuju razinu šećera u krvi i reguliraju krvni tlak, a ima i folne kiseline koja je dobra za zdravlje srca i živčanog sustava. Pa nećete vas niko moć nasekirat i dignut vam tlak, o živčanjenju da ne pričamo, budete li se držali graha. Kažu i da je bogat antioksidansima koji štite stanice od oštećenja koja uzrokuju starenje; znači par tanjura graha na tjednoj bazi i eto te ko Šeron Stoun.
Sad i to znate. A ja sam još sretnija, jer graha i kiselog zelja ima i za sutra. Ima da se uništim jeduć.
komentiraj (21) * ispiši * #
12
srijeda
travanj
2023
Neka im je sretno :)
Dajte da vas malo raznježim, barem neke od vas koji volite ptičice.
Imala sam prigodu vidjeti gnijezdo koje je par štigleca napravio na rascvjetanom jorgovanu, vrlo blizu stambene zgrade. Začudilo me to, jer oni gnijezda obično rade u gušćem grlju ili drveću, na većoj visini. Pročitala sam da gnijezdo sagrade niže jedino ako se tu osjećaju sigurno.
Zašto su odabrali baš taj jorgovan, ispod balkona moje dobre prijateljice, to samo oni znaju. Divno ih je gledati kako donose perje i travčice, i ženkicu koja leži u gnijezdu.
Kupila sam i vrećicu mješavine sjemenki za divlje ptice, kao svojevrsni poklon za useljenje tim ljepotanima. Iskreno se nadam da će imati i malene, i da će jorgovanom odzvanjati njihovo cvrkutanje kad porastu.
Ne znam koliko se gnijezdo može vidjeti na fotki, nisam htjela silaziti ispod jorgovana da ih ne uznemirim, pa sam povećala koliko sam mogla.
Ali su me silno razveselili prekrasni pernati cvrkutavci koji su odlučili sagraditi svoj dom tako blizu ljudi. Divno ih je gledati.
komentiraj (18) * ispiši * #
11
utorak
travanj
2023
...
Danas nisam od nekog velikog pisanja.
Dolazi promjena vremena, ćuti je tijelo u svim onim povredama iza prometne i ovim još svježim rezovima. Sve me nešto zateže, trga, podsjeća; pamte stanice sav napor koji su izdržale i onda i kroz proteklih nekoliko mjeseci.
Srećom sam ja jaka cura iz Brezja. To je moje najsigurnije i najdraže utočište; koliko god bilo gadno, sklupčam se u toplini moje sobe, slušam kako pucketa vatra u kaminu, pijem čaj i razmišljam o tome koliko je lijepo osjećati život.
Koliko je lijepo znati da se moji najdraži frajeri sad spremaju na spavanje, da su dobro, da je najdraži frajer danas obranio penal na utakmici i da je manji najdraži frajer naučio voziti bicikl bez pomoćnih kotača.
Slavim ove dane što sam tu.
komentiraj (18) * ispiši * #
10
ponedjeljak
travanj
2023
Eksplodiraću...
Kad si gladan nisi svoj.
E zato sam ja za kasni doručak il ručak, kako vam volja, pojela tanjur goveđe juhe, par šnjitica šunke, dva punjena jaja, nešto za pod zub francuske, nešto malo više mladog luka i hrena ( koji me baj d vej omamio kolko je ljut, još mi suze oči i čiste se sinusi ). Pa malo invazija na kolače; bil onaj s jabukama il japanski vjetar ( i ko se uopće sjeti kolaču dat tak blesavo ime, unutra orasi i fila, japansko al baš ništa ). Pa po jedan od svakoga. Pa narandžu. Pa zalijem Kokakole. A u želucu kemijska reakcija ko u Černobilu. Kak da preradi svu tu žderačinu? S tim šta sam utrpala u sebe rudar kopa dva dana da se ne umori.
Pa prešepam susjedi, pa me ona pritjera da probam njenu francusku i kuglice s orasima, baklavu sam jedva odbila, kud još nju da utrpam.
I šta je još gore, htjela sam i malo čipsa ubacit u kljun, znam da sam kupila al ne znam kud sam ga zgurala u sveopćoj euforiji. Ko bi ga išo tražit. A i bolje da ne jedem čips, jerbo sam reprizu ručka potrpala u sebe i za večeru, treba trpat u sebe ko da nikad jela nisam. Čista diskofrazma. 6453 kalorije po obroku. I samo sve zalijevaš sa što više CO2 radi boljeg varenja. Pa kad negdje oko 9 navečer krene žgaravica, pa traži sodu i rigaj vatru ko Godzilla, spreman progutat i košaru s pisanicama.
Rekli bi Petrinjci - puknuću ko klop ( čitaj krpelj ).
komentiraj (14) * ispiši * #
09
nedjelja
travanj
2023
Sve je pod kontrolom
Pune su društvene mreže jaja, pa obzirom da reda mora biti - reko bi gospon Šafranek - evo i ja keljim svoju košaricu.
Alzo to su pisanice za koje moraš imat ruku primarijusa profesora doktora i disciplinu mozga pilota - reko bi naš Jure - da bi ih ispiso. Naravno da ja ne radim te pisanice, meni bi trebalo pola godine za recimo dvije ovakve napravit. Te daj pravi vosak, te piši tankim perom, te kuvaj u boji...mislim lako je za kuvanje, al vosak i pero mi nekako ne leže u ruci. Onda sam ih čuvala svake godine kad dobijem od roditeljice mog ispaćenog životnog supatnika i eto košarice samo takve.
Uglavnom je sve pod kontrolom; šunka je odlična, isto ko i francuska, mladi luk je prefin. Sutra skuvam jaja i nafutram ih majonezom, sirom i vlascem i može počet sutrašnje prežderavanje. Jedino sam napravila kardinalnu grešku pa sam kupila čisti hren a ne hren umak, pa kad sam punu malu žlicu utrpala u usta...ajme meni. Pročistilo mi sve od korteksa preko suznih kanala do sinusa, evo me još peče. Tako mi i treba kad ćapam flašicu bez da pročitam šta piše na etiketi.
Kolače nisam ni probala. Stolnjak nisam zaflekala. Sad idem na miru provarit večeru, gledat Gladijatora i psihički se pripremit za sutrašnje unošenje šesthiljadaosamstopedeset kalorija.
Pa treba i pojest to šta se potrpalo u frižider, jel tako.
E da, zbilja, sretan vam Uskrs.
komentiraj (18) * ispiši * #
08
subota
travanj
2023
Kad se ja krenem pakirat...
Znate o čemu razmišljam? Kako je moguće da se ja nikud nemrem spremit bez minimalno dvije velike torbe?
Sad sam recimo imala priliku gledat žene kako dolaze na bolnički odjel sa nekim malim koferima i torbama. Ne razumijem kako su im tamo stale sve stvari.
Evo recimo kad sam išla u Sisak na pretrage nosila sam tri torbe, ko da idem na Himalaju. U prvoj su bile stvari za tri dana – ručnici, tri pidžame, troje čarape i gaće, vesta ako mi bude zima, toaletna torba; ta i nije bila tako strašna. Druga je bila rezervirana za laptop, punjače, donat vodu, šalicu i malu žlicu, kuvalo za vodu, mali tetrapak mlijeka, piksice sa kavom i šećerom. Treća i najvažnija bila je puna čega drugog nego jela; pa morala sam si ponest nešta za pojest, kad sam gladna nisam normalna. Pa sam ponijela tost, flašicu ajvara, flašicu pekmeza, kutiju keksa, banane, jabuke, mandarine i vrećicu čipsa. Vozio me ispaćeni životni supatnik; ja oblačim kaput, on pita:
-Šta nosim u auto?
-Pa te tri torbe – kažem ja.
-TRI TORBE TI NOSIŠ?! ZA TRI DANA?!
-Nosim. Ne deri se nego nosi to u gepek.
Jel možda trebam reć da su me sestre samo malo čudnije gledale kad sam banula tamo sa tri torbe?
Odlazak u Petrovu bio je još dramatičniji. Junior mi predložio da uzmem njegov veliki kofer jer da će mi unutra sve stat. ( Mislim, ne zna on šta ja sve nosim al eto; još tamo nisam nosila ništa za jest jer sam znala šta me čeka. ) Znači u kofer sam uspjela složit bademantil, ručnike, spavaćice, čarape i unterveš, donat vodu, planinski čaj, toaletnu torbu, gel za tuširanje i šampon za kosu. Laptop, punjače, šalicu, šlape na ćuke sam opet nosila u nekoj manjoj torbi. Duša me bolila šta nisam spakirala i kuvalo za vodu, da mogu kuhat kavu, al nisam znala kakav je režim tamo.
U Petrovu me vozio junior. Isto osto sav začuđen da kak mi nije sve stalo u taj veliki kofer. Mislim si – e moj sinko, ne nosim ja ništa za jest, inače bi opet bilo stiske u gepeku. Još sam morala drkljat to na drugi kat jer je lift crko, i da mi nije pomogla jedna sestra mislim da bi me oživljavali na štingama. Naravno da me i ona pitala da kaj nosim, kofer ko Tutankamonov sarkofag jebote. Pa reko stvari za bolnicu, uobičajene. Jedva žive dođemo na odjel, a tamo stoji jedna gospodična sa – pazi sad – ruksakom i nekom malom torbom. A ja na rubu infarkta, skupa sa sestrom, od teglenja.
Pa daj me utješite i recite da vas ima još takvih. Mislim ono, da nosite sa sobom sve osim viseće kuhinje.
komentiraj (14) * ispiši * #
07
petak
travanj
2023
Hrenolog
Moj tajo, moj superheroj, bio je hrenolog prokušanih vrlina.
Dok je bio dobrog zdravlja, kuhanje uskršnje šunke bila je njegova dužnost. Onu istu šunku koju je obradio, stavljo u pac pa brižljivo odimio i osušio na tavanu kuho je na dvorištu u kotlu.
Zanimljivo je to; bude na dvorištu, uvijek naiđe neko od susjeda pa malo tračpartije na ogradi, možda sijevne i neka rakija, a dvorištem se širi neodoljiv miris od kojeg svi slinimo. E onda se šunka hladi u vodi u kojoj se kuhala i kreće operacija hren.
Imali smo hren u maminoj maloj bašči ( za koju je uvijek tvrdio da šta je uopće sadi kad salatu požderu puževi a paradajzi budu ko pikule ). Tajo je obožavo hren, al svake godine se žestoko borio da ga on ne riba i uvijek je gubio. Općejepoznata činjenica da je domaći hren muka za naribat; to se plače, to se kiše, to se ne vidi kroz očale od suza.
Mama se pravi grbava, kuva onu finu goveđu juhu ( koja između ostalog treba i za pofurit naribani hren ) i peče kore i kuva filu za mađaricu. On ulazi ko slavodobitnik Sinjske alke, sjeda za kuhinjski stol i postavlja retoričko pitanje:
-Ko riba hren?
Ona skida kuhinjsku krpu sa ramena, slegne ramenima dok briše ruke i veli:
-Onaj ko ga jede.
-Pa jel moram baš uvijek ja? Jel moram? Ja sam poredio šunku, naložio vatru u kotlenki, skuvo šunku. Jel moram sad i sa hrenom se zajebavat?
Mama diže obrvu.
-Ja sam pristavila juhu, zamijesila rezance i kore za mađaricu, sad kuvam filu i još bi trebala ribat hren. Koji jedva da malu žličicu pojedem.
-Pa dobro jel možeš samo jedan jedini put? Znaš da me peku oči i uvijek se sribam na trenicu barem jedamput.
Ona skida filu, izlazi u bašču i samurajski preciznim potezima izvali korjenčugu hrena, pere ga pod pipom i ostavlja vani. Iz kredenca vadi trenicu, stavlja je pred njega i kaže:
-Hren je iskopan. Trenicu i zdjelicu sa hrenom ostavi vani.
On izlazi uz psovke koje ne želim ponovit, izlazi uz tresak vratima pa se vraća po nož jer hren treba i ogulit. Čujemo ga kako kiše, puše nos i nabraja, al ne dugo jer hren peče za sve. I on je turbobrz jer grize za oči do božemeprosti privremene sljepoće. Ulazi u kuhinju, sjeda čitat sportske i kaže:
-Milostiva, hren je nariban.
Mama uzima goveđu juhu, sol i to šta joj treba i uz velike mjere opreza furi hren pa ga jurišno promiješa i bris u kuću. Vraća se u kuhinju i nastavlja sa mađaricom.
Tajo preko sportskih, sa kapcima ko sarme od ribanja hrena, veli:
-Samo da znaš da ću se nagodinu namjerno porezat pa ćeš ti blejat nad hrenom.
Mama se smije, okrenuta leđima, pa onda dobaci:
-Ja ga ne ribam da si triput toliki.
Dalje traje gluva misa barem do navečer.
I tako iz godine u godinu.
( fotka - Večernjak )
komentiraj (19) * ispiši * #
06
četvrtak
travanj
2023
Moć Getsemanija
...I dođu u predio imenom Getsemani. I kaže Isus svojim učenicima: »Sjednite ovdje dok se ne pomolim.« I povede sa sobom Petra, Jakova i Ivana. Spopade ga užas i tjeskoba pa im reče: »Duša mi je nasmrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte!« Ode malo dalje i rušeći se na zemlju molio je da ga, ako je moguće, mimoiđe ovaj čas. Govoraše: »Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!«
( evanđelje po Marku )
Isus je znao, jer je Bog i čovjek, što će se dogoditi samo dan kasnije, na Veliki petak. Kroz glavu su mu prolazile slike mučenja. Osjetio je jake duševne bolove, krvavim se znojem znojio. Jaganjac Božji u Getsemanskom vrtu nije oplakivao toliko svoju muku i smrt, koliko ljudsku pakost i zloću. Jer izdaće ga jedan od njegovih učenika i za raspeće ga odabrati oni koji su samo nekoliko dana kasnije klicali i mahali palminim granama kad je ulazio u Jeruzalem.
Život donese puno bola. Nevjerojatno je što čovjek izdrži i ne poklekne. I tešku bolest, i gubitak voljenih, i razočarenje u one za koje je mislio da bi sve učinili za njega. Puno ih pronađe snagu u vjeri, u riječima Jaganjca Božjeg, u svemu dobrom što je činio ljudima.
Drugi pak život obijesno troše živeći u obilju,po svome, ne štujući ni božje ni ljudske zakone, ne razmišljajući o tome koliko je sve prolazno i koliko se život može u sekundama zaokrenuti. I kada ih snađe i sustigne sve što su činili, vape ime Božje znajući da su nedostojni da dodirnu molitvom rane njegova Sina.
Pa ipak ih prigrli u svoje krilo, kao majka neposlušno dijete, i oprosti im ako se iskreno pokaju.
Je li vrijedila muka i smrt Jaganjca Božjeg? Jest. Njome nam je izmolio oproštenje grijeha i život vječni, u dimenzijama koje ne možemo oćutiti dok ne dođe naše vrijeme.
Zato shvatite tišinu Velikog četvrtka i zavezana zvona na crkvama kao vječni podsjetnik na ono što je Jaganjac Božji htio donijeti ljudima – ljubav, vjeru i iskupljenje.
Blaženi oni koji vjeruju, a da nisu vidjeli osim u riječima Evanđelja i molitvi.
Meni je dao nadljudsku snagu kroz sve kalvarije koje sam prolazila, a bilo ih je bezbroj.
( scena iz filma "Passion of Christ" )
komentiraj (9) * ispiši * #
05
srijeda
travanj
2023
Moj najdraži frajer
Moj najdraži frajer došao je poslije škole k meni.
Ovaj tjedan je druga smjena, i taman bude vrijeme za jednu finu večericu oko šest. Stavila peći piletinu, začinjenu onako kako on voli, kasnije zapekla krumpire i napravila zelenu salatu.
Ulazeći u kuću prepoznao je jelovnik.
-Pekla si piletinu sto posto – govori dok skida jaknu i torbu.
Grlim ga čvrsto i udišem taj poznati, voljeni miris mog velikog blaga. Idemo jesti, i gledam kako sa njegovog tanjura nestaje batak, krilo i veći dio bijelog mesa. Raste i sve je viši, ne nedostaje puno da me preraste.
Kasnije razgovaramo o školi, kaže mi da je dobio peticu iz engleskog. Prelazimo na engleski, i silno sam ponosna što ga odlično govori. Pohvaljujem ga, a on me gleda onim svojim plavim pogledom i kaže – pa i ti si dobra u engleskom, bako.
Gledamo nogomet, i on i ja volimo Ronaldinha pa se divimo njegovim driblinzima. I on trenira nogomet, a ja svako toliko pripomenem – nemoj mi samo prestati svirati gitaru, molim te. Nedavno je pao i zgulio koljeno pa sam rekla da je bolje da sa takvom krastom ne ide na trening, a on je – kad sam otišla u kuhinju – došapnuo mom ispaćenom životnom supatniku – ona više voli kad ja sviram, to ti je tako.
Pita me hoću li doći na njegovu prvu pričest, smijem se i kažem – naravno da hoću, do tad me kičma više neće boliti. Polagano se sprema za odlazak kući, čvrsto se grlimo i govorim mu isto što obojici uvijek ponavljam – volim te najviše na svijetu, uvijek to pamti. On me samo čvršće stisne k sebi i odlazi u sumrak, odvezao ga moj životni supatnik kući.
Ostajem u kući, krećem prati tanjure od večere i razmišljam koliko sam bogata, blagoslovljena i sretna što ih imam. Moja dva velika blaga i moje najveće ljubavi. Moji mezimci i moji ljepotani. Moj cijeli svemir ogleda se u njihovim pogledima i osmijesima.
komentiraj (14) * ispiši * #
04
utorak
travanj
2023
GOTOVO JE, GOTOVO :)
Dame i gospodo, iznimno mi je zadovoljstvo izreći, da ne kažem napisati nešto što sam čekala više od ičega.
Druga runda je gotova. Finito. Trideset i tri zračenja i četiri konkomitantne kemoterapije ( ovo konkomitantne da se malo pravim pametna ) su poglavlje koje zatvaram sa današnjim danom. Nisam još uopće toga svjesna; postaću sutra ujutro kad ne krenem za Zagreb. Ostaje mi za početak ugasiti alarm na mobitelu, a od sutra krenuti u poglavlje oporavka i kože i tijela koje je poprilično iscrpljeno.
Ima li smisla opet nabrajati sve one kojima sam beskrajno zahvalna što su bili uz mene? Možda je jednostavnije reći – sve vas bezgranično volim, u mojim ste očima svi veliki poput Titana. Nadam se da ću uspjeti uzvratiti svu vašu dobrotu, ljudskost i empatiju, naravno nipošto ne u kataklizmi kroz koju sam ja morala proći.
Ljudi, gotovo je. Druga runda je završena.
Voli vas Rossovka, ali onako...baš od srca.
( izgledaću ja opet ovako, za početak mi je dovoljno da počnem jednom normalno sjediti )
komentiraj (29) * ispiši * #
02
nedjelja
travanj
2023
Vjerujte i otpuštajte...
…I dovedu magare Isusu, prebace preko njega svoje haljine i on zajaha na nj.
Mnogi prostriješe svoje haljine po putu, a drugi narezaše zelenih grana po poljima. I oni pred njim i oni za njim klicahu: »Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koji dolazi! Hosana u visinama!«
I uđe u Jeruzalem, u Hram.
…Isus im odvrati: »Imajte vjeru Božju. Zaista, kažem vam, rekne li tko ovoj gori: ‘Digni se i baci u more!’ i u srcu svome ne posumnja, nego vjeruje da će se dogoditi to što kaže – doista, bit će mu! Stoga vam kažem: Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli i bit će vam! No kad ustanete na molitvu, otpustite ako što imate protiv koga da i vama Otac vaš, koji je na nebesima, otpusti vaše prijestupke.«
( evanđelje po Marku )
Cvjetnica je; na Cvjetnicu je Jaganjac Božji ušao u Jeruzalem, dočekan palminim granama i klicanjem mnoštva. Za samo nekoliko dana istrpio je silna poniženja i muku, umrijevši na križu za otkupljenje grijeha svega svijeta. Znao je što ga čeka, pa opet se dragovoljno, baš poput jaganjca, predao svojim krvnicima.
Što reći o vjeri i oprostu? On je tako lijepo sve izrekao. Vjerujete li i nemate li sumnje u svojim srcima, biti će po vašoj vjeri. Što god se našlo pred vama, imajte vjere i ne sumnjajte; vjerom se uistinu mogu pomaknuti planine.
Otpustite da bi vam bilo otpušteno. Otpustite da bi imali svoj unutarnji mir. Otpustite da možete nastaviti dalje sa životom.
Ja bih dodala – sa smiješkom vjerujte i otpuštajte.
Blaženi oni koji vjeruju i otpuštaju, a ne vidješe Jaganjca osim u riječima Evanđelja.
( fotka je moja – i u ljepoti ima trnja )
komentiraj (6) * ispiši * #
01
subota
travanj
2023
Ne odustajem od grančice
Nekada su ljudi umjesto maslinovih grančica u kuće donosili procvjetale grančice voćki ili drijenka, onog što su mogli pronaći u preduskršnje vrijeme. Već nekoliko godina slažem svoju cvjetnu grančicu. Tako sam i danas složila malo zimzelena, procvale trešnje i prekrasnog crvenila japanske dunje. Neka uoči sutrašnje Cvjetnice unese mir, snagu i nadu u sve dane koji su ispred mene.
Svi se uljuljamo u neku sigurnost i u sivilu svakodnevice zaboravimo koliko nam je zapravo dobro. Tek kad se desi nešto što nam okrene život naopako shvatimo koliko smo puno imali i koliko je malo potrebno da ostanemo bez svega poznatog i voljenog, bespomoćni da bilo što promijenimo.
Krajnje je vrijeme da shvatimo koliko smo zapravo krhki i koliko smo potrebni jedni drugima. Kada umorni posrnemo pod teretom koji nam život nemilice stavi na pleća, jedino nam drugo ljudsko biće može pružiti ruku da ustanemo i krenemo dalje. Vratiti nam mir, snagu i nadu. Vratiti nam osmijeh na ugaslo lice.
Blago onima koji su toga svjesni.
komentiraj (21) * ispiši * #
