Hrenolog

Moj tajo, moj superheroj, bio je hrenolog prokušanih vrlina.

Dok je bio dobrog zdravlja, kuhanje uskršnje šunke bila je njegova dužnost. Onu istu šunku koju je obradio, stavljo u pac pa brižljivo odimio i osušio na tavanu kuho je na dvorištu u kotlu.
Zanimljivo je to; bude na dvorištu, uvijek naiđe neko od susjeda pa malo tračpartije na ogradi, možda sijevne i neka rakija, a dvorištem se širi neodoljiv miris od kojeg svi slinimo. E onda se šunka hladi u vodi u kojoj se kuhala i kreće operacija hren.
Imali smo hren u maminoj maloj bašči ( za koju je uvijek tvrdio da šta je uopće sadi kad salatu požderu puževi a paradajzi budu ko pikule ). Tajo je obožavo hren, al svake godine se žestoko borio da ga on ne riba i uvijek je gubio. Općejepoznata činjenica da je domaći hren muka za naribat; to se plače, to se kiše, to se ne vidi kroz očale od suza.
Mama se pravi grbava, kuva onu finu goveđu juhu ( koja između ostalog treba i za pofurit naribani hren ) i peče kore i kuva filu za mađaricu. On ulazi ko slavodobitnik Sinjske alke, sjeda za kuhinjski stol i postavlja retoričko pitanje:
-Ko riba hren?
Ona skida kuhinjsku krpu sa ramena, slegne ramenima dok briše ruke i veli:
-Onaj ko ga jede.
-Pa jel moram baš uvijek ja? Jel moram? Ja sam poredio šunku, naložio vatru u kotlenki, skuvo šunku. Jel moram sad i sa hrenom se zajebavat?
Mama diže obrvu.
-Ja sam pristavila juhu, zamijesila rezance i kore za mađaricu, sad kuvam filu i još bi trebala ribat hren. Koji jedva da malu žličicu pojedem.
-Pa dobro jel možeš samo jedan jedini put? Znaš da me peku oči i uvijek se sribam na trenicu barem jedamput.
Ona skida filu, izlazi u bašču i samurajski preciznim potezima izvali korjenčugu hrena, pere ga pod pipom i ostavlja vani. Iz kredenca vadi trenicu, stavlja je pred njega i kaže:
-Hren je iskopan. Trenicu i zdjelicu sa hrenom ostavi vani.
On izlazi uz psovke koje ne želim ponovit, izlazi uz tresak vratima pa se vraća po nož jer hren treba i ogulit. Čujemo ga kako kiše, puše nos i nabraja, al ne dugo jer hren peče za sve. I on je turbobrz jer grize za oči do božemeprosti privremene sljepoće. Ulazi u kuhinju, sjeda čitat sportske i kaže:
-Milostiva, hren je nariban.
Mama uzima goveđu juhu, sol i to šta joj treba i uz velike mjere opreza furi hren pa ga jurišno promiješa i bris u kuću. Vraća se u kuhinju i nastavlja sa mađaricom.
Tajo preko sportskih, sa kapcima ko sarme od ribanja hrena, veli:
-Samo da znaš da ću se nagodinu namjerno porezat pa ćeš ti blejat nad hrenom.
Mama se smije, okrenuta leđima, pa onda dobaci:
-Ja ga ne ribam da si triput toliki.

Dalje traje gluva misa barem do navečer.
I tako iz godine u godinu.

( fotka - Večernjak )