Nekadašnja pedagogija

Jel primjećujete vi razlike apropo pedagoškog djelovanja nekad i sad?

Znate ono – kad te mama znala pogledat, isti tren si znao šta misli i šta hoće, bez nekakvih velikih intervencija. Ja osobno sam bila iznimno vidovita, već po površnom pogledu sam mogla procijenit kakve će bit konsekvence ako se ne prisaberem dve i pol sekunde nakon upozoravajućeg pogleda. A ako pogled nije bio dovoljan, znači ako se morala i obratit, e onda su konsekvence bile dalekosežne i nesagledive.

Nisam baš dobivala puno batina, najčešće me znala potegnut za pletenicu i malo prodrmusat. Pletenice sam se riješila tek u sedmom razredu, al do tad sam već savladala taktiku prepoznavanja znakova upozorenja na nepoćudno ponašanje. Čim podigne desnu obrvu, to je signal da sam negdje napravila zajeb; ako počne otpuhivat znači gadno sam nešta zasrala. Ako krene sa ekspozeom, onda odma skrušeno klimanje glavom i samo potvrđivanje „da mama, naravno mama, nisam mama, jesam mama“ il već neki drugi izraz pogodan za povlađivanje onom šta mi se gura pod nos.

Ja sam rođena u siječnju, i uvijek sam cviljugala da nek ostave bor dok ne prođe moj rođendan polovicom siječnja. Mama jamra, al tata naravno uvijek podržava moje ideje pa je i bor ostajo dok prođe moj parti. Sjećam se da smo jedne godine u naletu đikanja po sobi malo zapeli za bor, palo desetak kuglica i sasule se u paramparčad. Tad su kuglice bile lomljive, nije bilo sve plastično ko sad. Ispod bora šouprogram, treba skupit te krhotine i još ih bacit da mama ne vidi ( mislim, ko da to nešta vrijedi jer će vidjet da fale u kutijama kad se bor bude raskitio, al imam do tad vremenski raspon da smislim nešta pametno ). Srećom je tata prvi osvanuo na vratima da nas zove jest, pa sam njega brzinski smuvala da to pobere dok mi budemo jeli jer će mama bit s nama. On pokupio kolko je uspio, onak s većeg, da se ne vidi baš čim se otvore vrata. Na sve kasnije upite kud je nestalo petnajstak kuglica pravili se grbavi – pa kak fale, pa nije ih niko pojeo, pa jesi sigurna da baš fale...spasio me čovjek potezanja za pletenicu, ako ne i šibe kad njega nema doma.

Kad već drobim o tom božićnom raspoloženju, kod bake sam isto jedne godine dobro fasovala. Prolila svetu vodu koju je donijela iz crkve za blagoslov. Pa je ona navrat nanos donijela od susjede u nekoj čaši da se ima kad župnik bane na vrata. I nije mi ni to bilo dosta, nego sam još na župnikov upit zašto ne dolazim s bakom u crkvu morala ponudit jedini mogući, naravno krivi odgovor – zato šta moj tata ne vjeruje u Boga. Pa ni to nije bilo dosta, nego sam ga pitala da zašto on ne dijeli bombone umjesto svetih sličica. Župnik se smijao ko lud; ja se nakon njegovog odlaska baš i nisam pretjerano smijala, malo mi nastrado gluteus usljed drvene pedagogije i bakinih opetovanih upita – oćeš još lajat kad ne treba?

Danas je sve drugačije. Možeš djecu gledat do sudnjeg dana, još pitaju šta buljiš koju vražju mater. I prijete hrabrim telefonima. Dok sam ja odrastala u našoj ulici su tek počeli provlačit kablove za telefon, pa je poludrvena pedagogija odrađivala odgojne mjere u nedostatku suvremenijih, čini mi se daleko neučinkovitijih metoda.