smjehotvorine

nedjelja

listopad

2021

Čajokuvač

Ja sam u zadnja dva tjedna popila četri kutije čaja od sljeza i danas načela petu. Šta ću, moraš nečim zbunit bronhitis da te pusti na miru.

I sad već par dana mijenjam šalice iz kojih pijem čaj. Kud mi sljez izlazi na nos, tud još da pijem stalno iz iste šalice, ma nema šanse. Pa je danas došla na red šalica koju mi je junior donio sa putešestvija iz Istambula. Dok sam cijedila sljez i još neko lišće i klipe koje stavljam e da bi satrla bronhitis dokraja, sjetila se ja da i u Turskoj piju puno čaja. Pa krenula malo proguglat kak oni pripremaju čaj, i prisjelo mi jer u tekstu koji sam otvorila samo iskaču neke gliste i paraziti ( znate one šeme - puni ste parazita, evo čime ćete ih rastjerat ) pa dok sam zaobilazila gliste uspjela sam pročitat da frajer kipi vodu i gleda jel lišće od čaja na dnu il kud pliva i skužila da mi ne vrijedi s tim se zajebavat jer ionako nemam pravi turski čaj, ni čajnik.

Al zato sam se sjetila ko bi recimo idealno poserviro čaj u šalici sa Ajom Sofijom. Ko drugi nego Burak Özçivit, za neupućene - Balibeg. Ja ga točno vidim kak u bijeloj košulji potfrkanih rukava u mojoj novoj kuhinji hendla s tim čajnikom, baca sljez i sve to lišće koje ločem kroz kuhinjski prozor i govori - sad kad ti ja skuvam čaj bićeš ko nova. Ja sjedim ko milagera na otomanu i čekam da on završi okoločajne aktivnosti. Traje to, dok on vidi jel lišće pluta il je potonulo, a ja samo sjedim u iščekivanju napitka koji će mi čajokuvač donest. I onda konačno dolazi, sa blještavim osmijehom za koji treba maska za varenje radi moguće očobolje, i donosi šalicu. Kaže - pijuckaj dok je vruće da ti bude bolje. Ma iz tvoje ruke i mišomor se pije, blažena babica koja te porodila. Pa razmišljam bil se naljutio da burim piškote u čaj; bolje ne, još da se naljuti i nestane mi slika.

Pa bolje mi je cijedit sljez i zamišljat Balibega nego englesku kraljicu koju imam na šalici šta sam je dobila s putešestvija iz Londona. S njom bi morala pazit kak sjedim i pod kojim kutem mi stoje palac i mali prst dok držim šalicu, još da se sfurim dok pijem.
Blažen Istambul i Balibeg, barem mentalno.
Lakše gutam sljez.

komentiraj (13) * ispiši * #

subota

listopad

2021

O gubitku i zahvalnosti

Ove sam godine odlučila ranije obići ljude koje sam neizmjerno voljela, a snivaju u vječnosti. Živimo u vrijeme kuge modernog doba i nekako sam htjela izbjeći čak i susrete na otvorenom.

Povezla sam se sa susjedom i njenom kćeri, i one su odlučile otići ranije i izbjeći gužvu na groblju. Kao i uvijek, prvo sam zastala kod mojih roditelja; namjestila živo cvijeće i zamijenila ono umjetno u kamenom anđelu - vazi. Odabrala sam kale koje izgledaju poput živih, ne volim previše plastiku. Zapalila lampione, porazgovarala bez glasa s njima i otišla dalje, puno ih je iz moje obitelji koji su postali dijelom nebeske vojske Petrinjaca. Sve sam ih obišla i podsjetila se svega dobrog i lijepog što su mi pružili dok su bili s ove strane nebeskog plavetnila. Još uvijek mi je teško doći na grobove mojeg bratića i tetka koje sam izgubila neposredno nakon potresa, u samo tjedan dana. Bila sam tupa, okamenjena od boli, kako god se to može nazvati. Kao da nije bila dovoljno jaka bol zbog svega što je Petrinja preživjela; morala sam se nositi i sa odlaskom dvojice ljudi koji su mi bili i pomoć, i utjeha, i podrška.
Kad sam završila, otišla sam do groba kojeg su došle obići moje susjede. Tamo u vječnosti počiva njihov suprug i otac. A malo dalje u vječnosti sniva jedan maleni dječak, koji je tragično preminuo prije nekoliko godina. Dok molimo ( jer moja susjeda uvijek moli za članove obitelji na čije grobove zbog bolesti ne može otići, za sve koji počivaju na groblju i za duše onih za koje nema tko moliti ) pogled mi i ne htijući ide prema roditeljima malenog dječaka. Ona pažljivo i nježno briše sve one male anđele, namješta bukete i sve kao da posprema njegovu sobu. S njima je maleni dječačić rođen iza strašne tragedije koju su preživjeli. Vrlo je miran, u ručicama nosi svog medvjedića i pomaže majci namjestiti figurice anđela natrag na njihovo mjesto.
Na odlasku nas pozdravljaju, a njegovo lice obasjava čaroban osmijeh. Maše nam svojim medvjedićem, hvata majčinu ruku i odlazi.

Mene obuzima nezemaljska tuga zbog žene koja je istrpjela najveći bol - postala je majkom, a onda u trenu izgubila svoje najveće blago. Samo ona, poput svih majki koje su doživjele takvu strašnu sudbinu, zna što znači u hladnu zemlju ukopati i svoje srce, i ljubav, i radost. Ništa na ovom svijetu ne može se mjeriti s takvim gubitkom.
Zato trebamo biti jako zahvalni na onom što imamo, bez obzira koliko nam to malo izgledalo. Sudbina se tako okrutno može poigrati s našim životima i ostaviti nas živima, a mrtvima u nutrini.

( photo - ranjeni anđeo s petrinjskog Trojstva, naša sjajna Jadranka Ružak Tonković )

komentiraj (16) * ispiši * #

četvrtak

listopad

2021

Volonterima, s ljubavlju

Sutra, 29. listopada u 12 sati i 19 minuta predstavnice građanske inicijative Petrinjsko proljeće u gradsku će upravu predati zahtjev da se mostu, koji se u Gupčevoj nadvija nad Petrinjčicu, nadjene ime Most volontera.

Koliko ih je samo došlo u Petrinju sa svih strana Hrvatske onog zlokobnog prosinačkog dana. Pripadnici navijačkih skupina, alpinisti, pripadnici vatrogasnih postrojbi i HGSS-a, volonteri Crvenog križa, brojni obični mali veliki ljudi otvorenih su srca, riskirajući vlastite živote, stigli u naš gradić nad kojim se još crnilo nebo od prašine srušenih kuća, a nogostupi bili potpuno zakrčeni nekadašnjim krovovima i zidovima. Vrhunski su chefovi na središnjem gradskom trgu kuhali za sve, pod šatorom, na hladnoći. Volonteri su otirali naše suze i skupljali krhotine naših života i kuća petrinjskim ulicama. Takva ljudskost, hrabrost i dobrota nemaju cijenu; ne postoji novac kojim se to može platiti. Možemo im jedino biti beskrajno zahvalni na svemu što su učinili onda kada nam je bilo najteže.

Sama ideja rodila se na jednom od sastanaka Petrinjskog proljeća, ubrzo je složen tekst i građanima je ponuđena anketa u kojoj su izrazili želju da se ovaj most nazove Mostom volontera. Bolno smo svjesni da je ovo simbolična zahvala, jer trenutno naš izranjavani grad ni nema mogućnosti zahvaliti ljudima koji su onog dana zapravo postali Petrinjci, baš poput nas. Kada to epidemiološki uvjeti budu dozvoljavali, bilo bi sjajno da svi ti divni ljudi dođu u Petrinju, na jedno zajedničko druženje, da im pokažemo kako kuca petrinjsko srce i da ih ugostimo onako kako to nismo bili u stanju 29. prosinca.

Do tada im jedino možemo, po tko zna koji put, izraziti svoju beskrajnu zahvalnost za sve ono što su učinili kako bi nam pomogli.
Nadam se da će, kada budu dolazili, pored mosta stajati natpis Most volontera. Ovoga puta neće prijeći most kako bi skupljali krhotine ljudi i kuća i neće gledati tugu; prijeći će most da nam srca naprosto zajedno, radosno kucaju.

(photo by TZ Petrinja )

komentiraj (20) * ispiši * #

srijeda

listopad

2021

Nekad bilo, sad se spominjalo

Kad se ja sjetim kakve sam štikletine nosila i hodala u njima ko da sam bosa prije izvjesnog broja godina...na samu pomisao sad me recimo bole stopala.

Onda mi je to bilo ko dobar dan. Natakrčit se na pete deset, jedanajst centimetara visine pa u njima šta hodat, šta plesat, šta ić doma iza plesnih koreografija. Doista, meni je nošenje tih štikletina omogućavalo da se u startu riješim svih evenzualnih zainteresiranih plesača, jer sam u njima visoka ravno 185 centimetara. Znači kad se počnem ustajat imam visinu Majkla Džordana il sekvoje, pa devedesetdevet posto plesača nestane u vidu čajnih kolutića. Svuda, osim u jednim svatovima.
Naskakala se ja pa sjela malo otpuhnut i zapalit jednu, kadli eto k stolu prilazi nadobudni mladac, izgleda skroz ok al je malo pod cugom i vidno niži od mene. Ovo malo pod cugom znači da je imo tešku očobolju i nije uopće skužio da sam zapravo najviša u sali.
-Jel mogu zamolit za jedan ples? - pita on.
-Naravno da možeš. Samo pazi, ja sad kad se počnem dizat možda procijeniš da to i nije dobra ideja.
-Zašto? Pa kolko sam vidio krasno plešete.
-Ma lako za moje vještine na plesnom podiju. Ja ću sad ustat, a ti onda reci jel plešemo il ne, ok?
Kad sam ja počela ustajat pa se ispravila...gleda on mene odnekud ispod, niži brat bratu bar petnajst centimetara.
-Jel da sjednem? - pitam ja.
-Nema šanse - veli on, mene za ruku i na podij.
-Hoćeš da se izujem? - pitam ja.
-Nema šanse - veli on i krenemo mi plesat.
Mislim da me nikad niko nije izvrtio i raspleso ko taj mladac. Prebrisali cijeli podij, pa i šire, bome se dosta ljudi i izmaklo jer je bila neka rokija u igri pa je i mene ponio ritam. Pleše on ko violina, jebeš Travoltu. Kad je svirka stala, imali smo stending ovejšns i iz kuhinje.
Dopratio me do stola, oboje zapuhani i kaže:
-Svaka čast, nikad u životu nisam bolje pleso s tak visokom ženom. I bolje da se niste izuli, da vide ove šta nabadaju ko metiljave krave kak se pleše u štiklama.

A sad? E sad je druga priča. Neka umjerena peta samo za sakralni objekt i ulazak u salu, a onda starke iz torbe i opali kad krene partijanje.
Jedino za Proud Mary vraćam cipele na noge, Tina bi se zanesvijestila da vidi svoju koreografiju u starkama.

( photo by Luxury Closet, malo Blahnikovog stajlinga )

komentiraj (4) * ispiši * #

utorak

listopad

2021

Sad kad krene mrakača...

A legla sam da samo malo odmorim noge, išla na kontrolu pa se smorila hodajuć. Probudila se - ono deset navečer. E pa biće ovo zanimljiva noć, kolko vidim.

I sad kud me brine spavanje, tud sam se sjetila da ovaj vikend dolazi na red po,icanje sata u rikverc, jebalo ih pomicanje.
Daj iskreno recite jel i vas smara ovo vraćanje sata vamotamo? Mene ne smara, ide mi ne na živce nego na ganglije.
Alarm zvoni po mrkloj mrakači za na poso. Pa uglavnom po mrakači bauljam u šupu po sitno za potpalit kamin ( još je veselije ako ima i magle, jedva pogodim na ulaz pa na vrata od kuće ). Pa se jedva malo razdani, odem radit. S posla veselo pjevajući stižem oko pola pet; nedajbože svraćanja u koji dućan, jer kući stižem opet po mrakači. Opet jedva pogodim u šupu po sitno za potpalit kamin, a cijepam jedino u krajnjoj nuždi, da ne završim na kirurgiji ako se sjekira omakne u neželjenom pravcu i pod neželjenim kutem, samo mi još fali da otfikarim koji prst il nogu. I u pet nula nula je mrak.
Stvar se dodatno pogoršava dolaskom zime. Jer onda je već u četri mrakača. Još ako se strefi da pada ono bijelo govno, e onda je narodno veselje. Kad idem s posla prvo po mraku proprtim cipelama do ulaza u kuću, ostavim torbu, pa u šupu po sitno za potpalit kamin i drva, pa kad plane vatra razlopatam snijeg po dvorištu i nogostupu. Taman nešta pojedem i natrpam kamin, eto ralice pa nabaca one gromade skroz do vrata od dvorišta. Ajmo opet lopatarenje, ovaj put teška kategorija jer svaka gromada je barem dvaput teža od mene. Pa ako bijelo govno trpa cijelu noć, ujutro repriza - metnem vodu za kavu i naložim vatru pa lopatam, pa po mraku na poso veselo se skližući i gazeći snijeg ko da osvajam Kilimandžaro jer zimsku službu uvijek zateknu zimski uvjeti.

Uglavnom sa pomicanjem sata imam osjećaj da se pretvaram u krticu il rudara il Drakulu, samo mrak i mrak pa još malo mraka. Jel ne bi mogli ovi bjelosvjetski veleumovi konačno iznjedrit odluku da se satovi samo onak figurativno pomaknu, šta ja znam ,sa nahtkasla na pod il na stolić, a da se ne miče vrijeme.
Pun mi je kufer posrtanja po mrakači; nikad ne znam jesam pošla il sam došla.

komentiraj (25) * ispiši * #

nedjelja

listopad

2021

Nisam dugo o faraonima...

Ja jako volim faraone, to sam već naglasila u nekoliko svojih ekspozea. One samoprozvane veličine koje su ubijeđene da se Zemljina rotacija odvija jedino i samo zbog njih, i da bi Zemlja ispala sa Mlječne staze u bespuće svemira da nema njihovog postojanja.

Zašto ih volim? Saću ja to brzinski pojasnit. Ko prvo, pa ko ne bi volio ta divna stvorenja koja jedno misle, drugo pričaju, a treće rade? To nikad nemreš znat kud ih je prebacilo i šta će im bit iduća fiks ideja ( šta je i logično, ipak su oni u rangu božanskih bića i ja ko obična smrtnica imam mozak koji nije dostojan da pohvata svo to dubokoumlje koje izvire iz njih mišlju, riječju, djelom i ponajviše propustom ). Dakle kad nešta pitaš, odgovor koji dobiješ je uvijek obavijen mističnom izmaglicom i dramaturškim koloraturama koje nemre smislit niko normalan. To je opravdanja, izvlačenja, muljanja i takvih verbalnih dijareja da ostaneš u čudu ko začuđeni svatovi. Ono, tipa: „ evo znam da će zvučat ko da se izvlačim, al sve mi je tak komplicirano i zapetljano da ne znam kak uopće funkcioniram, tolko se toga dešava da trenutno vozim na četrdesetosam kolosijeka i sve se čudim kak mi to uspijeva, pa nemoj uzet za zlo; ko ti je kriv šta je tvoj život bezvezan i dosadan i ništa tog kalibra ti se ne dešava pa da budeš zauzeta ko ja“.

Ko drugo, morate se osjećat počašćeni samim time šta je faraon našo vremena da svrne svoj božanski pogled na nekog ko nije u njegovom rangu. Već to je dovoljno da malo prodrete kroz mističnu izmaglicu i počnete kljuvit da vas faraon zapravo jebe u zdrav mozak. Ono šta faraon ne zna je sljedeće – mi nefaraoni nismo retardirane nakupine bjelančevina. To šta šutimo i puštamo da se povremeno obrati sa orkanskih visova samo znači da puštamo da izađe na čistac dokle će bezobrazluk ić. A onda u velikom finalu faraon završi dosta loše; dobro, nema krvnog delikta al verbalni ( i to gadan ) ne gine.

Nedavno sam doživjela da me nazove persona u rangu faraona, koja se u nekoliko navrata pravila da me uopće ne poznaje pa mi se čak obratila sa „Vi“ ( jer ko sam ja da bi se mene neko uopće sjećo, ja sam bezlična ko čovječja ribica i tupa ko kramp, a baj d vej poznajemo se od seljačke bune naovamo ). A onda je svizac zamoto čokoladicu i iznenada se sjećanje razbistrilo i ja sam izronila iz mistične izmaglice zaborava i postala naglo prepoznata. Preobratila se iz čovječje ribice u ženu, a da prstom nisam pomakla.

Pa sam samo htjela reć sljedeće – moja šutnja zna bit i jest vrlo simptomatična. Dakle šutim iz jednog jedinog razloga; samo da vidim dokle bezobrazluk ide i koliko je faraon u svojoj veličini u stanju obezvređivat moju logiku. A onda kad mi padne klapna faraon završi ne u piramidi, nego u vražjoj materi, i jedino čega se sjeća je ringišpil u Pušćoj Bistri s kojeg se strmopizdio. Pouka ekspozea jest – dragi faraoni, mojtene čatpri postiglu. Čitam vas ko Alana Forda. A i mogli bi ostat bez nosa, ko Sfinga.

komentiraj (10) * ispiši * #

subota

listopad

2021

Dječak koji je dohvatio snove

Još uvijek ne vjerujete da se snovi mogu ostvariti?

Edson Arantes do Nascimento vjerojatno je ime koje vam neće puno reći, ali ako kažem Pelé...e to je već sasvim druga priča. Rođen i odrastao u siromaštvu, dječak koji je kućni budžet popunjavao čisteći na ulici cipele. Njegov otac nije imao novaca ni da mu kupi loptu - trenirao je vrećom napunjenom starim čarapama, ali ga je naučio da u igri jednako koristi obje noge. Kada je Brazil 1950. na Maracani izgubio finale Svjetskog prvenstva, tada devetogodišnji dječak rekao je svome ocu koji je iza završenog radijskog prijenosa utakmice plakao rekao slijedeće - tata, nemoj plakati, ja ću za tebe osvojiti Svjetsko prvenstvo.’Malo pomalo pročulo se za klinca koji sjajno igra, i sa 17 godina otišao je sa brazilskom reprezentacijom u Švedsku i osvojio Mundijal, zabivši u finalu dva pogotka i podigavši pehar za svog oca, koji je u dalekom Brazilu slušao prijenos takmice, ovaj put plačući od radosti.

Sve ostalo je povijest. Osim sambe, bossa nove i eventualno kave Brazil je proslavio dječak koji je dohvatio snove. Osim što ga smatraju najboljim igračem u povijesti nogometa, Međunarodni olimpijski odbor proglasio ga je jednim od pet najboljih sportaša 20. stoljeća, zajedno sa Carlom Lewisom, Muhammadom Alijem, Michaelom Jordanom i Markom Spitzom. Veliki je i mukotrpan put prošao od šestogodišnjaka koji je čistio cipele do najvećeg nogometaša svih vremena.

Pitanje koje vrijedi milion novaca glasi - kako to da neki uspiju, a neki ne? Osobno mislim da sam treba hrabro zakoračiti ravno u snove, koliko god se činili neostvarivima. Podržavati djecu da ustraju na svom putu i biti im podrška. Sjetite se najvećeg među velikima BB Kinga, koji je bio berač pamuka u delti Mississipija i postao kralj bluesa.
Ja sam debelo zakasnila; možda posthumno postanem planetarno popularna, ali iskreno se divim svima onima koji su bili dovoljno hrabri i odlučni da dohvate snove.
Zato budite podrška i oslonac svojoj djeci. Neka i njihovi snovi postanu stvarnost.

( photo by Goal com, i sretan rođendan najvećem od svih; danas slavi osamdeset i prvi )

komentiraj (11) * ispiši * #

petak

listopad

2021

U kanti je spas

Zapravo mrzim nosit torbu, bez obzira kakvog oblika il boje il veličine bila. Razlog je jedan jedini mogući - nikad ništa unutra ne mogu nać kad mi treba, a sve zato šta u torbi nema čega nemam.

Nisam od onih žena koje nose šminku u toaletnoj torbi svuda sa sobom, najviše zato šta me strah da bi mogla razbit onaj mali špigl za rekontrolu izgleda fasade, to je sedam godina čemera i nesreće. Pa onda utrpam sjajilo il ruž u torbu, i ako mi nekim čudom i padne na pamet da bi mogla popravit vizualni dojam - kreće rovanje. Pa vadim:
- plaćene i neplaćene račune
- papirnate maramice koje su se rasule i pogužvale još kod zadnjeg rovanja a nisam ih izvadila van
- krpicu za brisat naočale koja je ispala iz etuija ko zna kad
- barem četri upaljača, od toga dva strgana
- Brufene u granulama i bez granula, Kafetine i pripadajuću praznu kutiju
- dvije sasušene maramice koje su nekad bile vlažne
- dva Ervejvs bombona koja jedva odvajam od podstave torbe
- vrećicu sa mentol bombonima koja je isto za bacit, jer je bila nepažljivo zamotana pa su bomboni skeljeni a ima i neznatno duhana po njima, iscurilo iz kutije s cigaretama
- dvije kemijske koje ne pišu i jednu koja slučajno piše
- nepoznat broj vrećica Neskafea koji kupujem na dnevnoj bazi i trpam u torbu
- slušalice od mobitela sfafuljane u nerazmrsivo klupko
- nešta poklopaca od nekakvih krema za koje pojma nemam ko ih je stavio u moju torbu
- ključeve od posla, ključeve od ograde i kuće, rezervni ključ od ograde koji sam tražila danima, godinama, satima
- bananu koja je mast hev za podizanje kalija
Da ne nabrajam dalje, izvadim par kila svačegnečeg i onda se na dnu konačno ukaže jebeno sjajilo za kojeg skužim da mi ne paše uz robu koju nosim. Ruža i dalje nema ko da ga je nešta pojelo.
E zato bi svakoj ženi valjalo nosit turbomegaveliku torbetinu u koju stane recimo i tabure, da možeš podbacit pod noge ako se putuje negdje dalje. U torbu takvih dimenzija ležerno stane i rezervna roba, par cipela i deblja jakna ako sastavi neki vjetar. Da ne spominjemo kišobran, toplu kapu, bocu s vodom, veće vlažne maramice, paket uložaka, manikircajg, pribor za šivanje, zapravo sva ona čudesa za koja se nikad ne može znat kad će kucnut trenutak za širu primjenu.

Najbolje bi bilo za sobom vuć manju ukrasnu kantu na kotačiće, jer onda možeš ponest i fen i koju četku, vosak il lak za kosu, natrpat jela za par dana i sve ono šta kupiš pa da ne vukariš u najlonkesama strpaš u kantu i ležerno vučeš za sobom.
Pa lakše je vuć nego teglit na ramenu. Za dvadeset godina nošenja torbe eto te sa sedam skolioza, izvitoperena ko da te napravilo od plastelina, i to loše.

komentiraj (11) * ispiši * #

četvrtak

listopad

2021

Nema naslova

Sutra će biti točno dvije godine. 22.listopada 2019. u Hrvatskom domu održana je promocija moje knjižice "Dobro, kome ja pričam?!".

Bio je to jedan od najradosnijih dana moga života. Za početak, nisam mogla ni naslutiti da ću svoje misli i osjećaje i smijeh ikada vidjeti ukoričene u knjigu. Kada sam počela pisati, naprosto sam pustila u svijet sve ono što sam godinama nosila u sebi. Nisam ni znala, ni razmišljala o tome hoće li se to nekome svidjeti. Ispostavilo se da puno meni nepoznatih ljudi reagira na moje pričuljke, da nekako pronalaze put do njihovih duša. Uzeti u ruke svoju knjigu je kao kad po prvi put uzmeš u ruke dijete koje si donijela na svijet. Znaš da je tvoje i da pripada samo tebi, i istovremeno si i ludo sretan, i ganut do suza, izmiješan poput boja na slikarskoj paleti. Ali iznad svega ludo sretan.
Sama promocija bila je savršena. Prepuna dvorana, sjajna atmosfera, puno smijeha i dobre glazbe. Poput najljepšeg sna kojeg prizoveš u sjećanje onda kada ti je teško.

Danas sam tu knjižicu poklonila čovjeku koji mi je prije nekoliko mjeseci napravio uslugu; bez njegove pomoći ne bih uspjela odraditi nešto što mi je bilo jako važno. Nevjerojatno je da ta knjižica i danas, kad je uzmem u ruke, razvuče osmijeh na mom licu. Napisala prigodnu posvetu i donijela je čovjeku. Ostao je pomalo zatečen, a onda mi zahvalio i poljubio mi ruku. E tu sam ja ostala zatečena; rijetkost je u ovom ludom vremenu sresti nekog tko te uopće ne poznaje i ljubazno ti pomogne, a onda se ispostavi i da je iznad svega pravi gospodin.

Zapravo želim reći dvije stvari. Prva je - nikada ne odustajte od svojih snova. Nikada. Kad tad doći će vrijeme da se ostvare ako skupite dovoljno hrabrosti da izađete iz pličine i svakodnevice koja nas melje. Druga je - budite zahvalni što još uvijek svijetom hodaju ljudi koji imaju u sebi dobrotu i spremnost pomoći vam onda kad je to potrebno, ne očekujući ništa zauzvrat.
Život može poprimiti sasvim druge boje kada to shvatite.
Voli vas Rossovka.

( meni najdraža fotka sa promocije, moja divna Vlatka i ja )

komentiraj (5) * ispiši * #

srijeda

listopad

2021

Ko spava, zlo ne misli

Dakle prošlu noć ležim ja i pokušavam zaspat.

Pa mi vruće - otkrijem se. Pa mi hladno - pokrijem se. Pa legnem na povišeno da smanjim nalete kašlja - još gore, ne kašljem al samo žmirim i svakih pet minuta pogledavam na sat na onom prijemniku za teve da vidim jel prošlo puno vremena. Pa spustim jastuk, pa kašljem. Pa nalijevo, pa nadesno, pa potrbuške legnem - ne bi zaspala nema šanse. Tu se ja i razživčanila naskroz, zvoniće mi alarm ujutro a ja prije pet minuta gledala na sat da vidim kad će zvonit. Uglavnom izmučila se na najjače.
Predvečer otišla do ljekarne, pofalilo mi sljeza, i u dućan po toaletpapir, išmrkala sam zadnjih par dana cijeli paket, kadli vidim ja šta je na stvari. Znači žuto govno je puno da punije nemre bit. Eno samo šta se ne strmopizdi na zemlju koliki je. Mogu na dvorištu nabadat Vilerov goblen bez da palim vanjsko svjetlo.

I šta sad ja da večeras radim, ajde mi recite? Pa tu opet nema spavanja, i opet prevrtanje i pokrivanje i otkrivanje. Nekako imam viziju da ću stavit kraj sebe čips, pepsi, čaj, tablete, ma sve ću natrpat okolo i samo ležat i jest i lokat i kašljat. Samo inhalator ( čitaj - ranjglu sa slanom otopinom i vrećicama kamilice i mente ) ne smijem ni u ludilu stavit kraj sebe.
Samo mi fali da mi vrećica od čaja zaleti u grlo kad u naletu tjeskobe umjesto čaja posegnem za ranjglom i srknem. A možda da za svaku sigurnost metnem i lavor kraj sebe.

Pa hoću se ja ikada više naspavat ko čovjek, majkosvetabožja?

komentiraj (16) * ispiši * #

utorak

listopad

2021

Čajna kolekcija

Ajme šta sam ja nabrala čajeva u čajnu kolekciju, da ne povjeruješ.

To matičnjaka, gospine trave, stolisnika, sljeza vakognakog, metvice, kamilice, đumbira, kadulje, vrbe...nema šta nema. I onda ja ko onaj druid iz Asteriksa, kad zatreba samo slažem ljekovite formule.
Tjedan dana ja se zajebavam sa prehladom, nos mi procurio i peckalo grlo, išla i na testiranje ( baj d vej negativna sam ) i u tih tjedan dana polokala sam iz čajne kolekcije da sam morala ić i nadokupit.

Danas saznala da imam lagano bronhitis, dobila antibiotik i kupila sirup za protiv šlajma. Kaže doktorica - jel imate inhalator, bilo bi jako dobro da se inhalirate. Reko - da jel imam inhalator, naravno da imam. Mislim, nemam; za mene je inhalator zakipit vodu, bubnut morske soli, kamilicu i mentu, pa ranjglu na podmetač i ručnik na glavu. Razjapi laloke i udiši, pa kud suklja ta para u nos i usta tud se osjeti i miris omekšivača od ručnika. Pa tak jedno neznamkolko puta na dan. To je inhalator, a ne ova čudesa na struju koja ne znam ni pokopčat. Ovo je prototip inhalatora, nemreš pogriješit.
Usput pita da jel pušim. Reko - naravno. Da otkad pušim. Reko - to se ne govori ko ni godina rođenja, jedino pod teškom prisilom. Da jel mogu probat smanjit doživlja pušenja dok traje bronhitis. Reko - daću sve od sebe. I danas cijeli dan ostavljam cigarete u kontra smjeru - ako sam u dnevnoj sobi onda su pušilice u blagovaoni i obrnuto. Ko neće mi se dat dizat da ih dohvatim pa ću manje pušit. Čak malo i djeluje, kavu sam popila s jednom cigaretom jer mi se nije dalo ustajat s trosjeda.

E sad idem procijedit čaj i ugrijat inhalator. Moram samo pazit da ne iscijedim u šalicu za pit iz inhalatora, jer ima morske soli u inhalatoru.
Samo mi još fali da se pobljujem, jel znate vi šta je slana kamilica i menta? Ne znam ni ja, i moram pazit da ne saznam.

( fotka je malo mutnjikava, kuhinja je puna sunca, al bitno da se vide kutiješine čajne kolekcije, sadržaj je ionako meni bitan )

komentiraj (18) * ispiši * #

nedjelja

listopad

2021

Uvijek zajedno

Bilo ih je desetero; šestero braće i četiri sestre.

Jedan brat umro je sa samo dvije godine od hripavca, u ono vrijeme bila je to smrtonosna bolest. Dvojicu braće odnio je vihor Drugog svjetskog rata. Ostalo je njih sedmero. Svi su završili zanate, jedino je teta Boža bila učiteljica, najbolji đak od njih. Silno su se voljeli i bili vrlo povezani. Vrlo su često obilazili jedni druge i bili uvijek tu, i u dobru i u zlu. Prekrasno su pjevali, poput male klape; uvijek četveroglasje, uvijek poput pravih slavuja. Svi osim strica Tone, kojem je sluh za pjevanje bio katastrofalan. Nastojao se na feštama priključiti svojim mumljanjem, a onda bi mu obično moj otac rekao - Tona, nemoj, stišaj se malo. Nije ga htio uvrijediti i reći mu - daj šuti kad ne znaš pjevati. Stric bi se malo nafurio pa nakon nekog vremena počeo opet, ispod glasa sa svojim brundanjem.
Danas sam, tražeći neke papire, pronašla darovni ugovor kojim se sestre i braća odriču svog dijela zemljišta u korist mog oca, kako bi napravio kuću u Brezju, pored bakine. Gledam njihove potpise i vidim njihova lica; naviru sjećanja na djetinjstvo, na ophodnju za Božić od tete Mare iz Cigajnskog sela do tete Paule i strica Tone na kraju Gajeve, na ljepotu njihove sestrinsko-bratske ljubavi. Vidim krhku tetu Božu koja je bila lijepa poput filmske dive, tetu Paulu koja je tako fino kuhala i uvijek bila smirena, tetu Slavu kojoj su svi svraćali jer je bila na ulazu u Brezje, u centru grada, tetu Maru kod koje si se mogao porezati na rub stolnjaka i kutomjerom mjeriti gredice u vrtu. Koliko su samo ljubavi i zaštite dali jedni drugima.

Odavno ih nema; svi snivaju u vječnosti. Osim poneke fotografije, imam i komadić papira na kojem su svi potpisani i bili su zajedno kada su ga potpisivali.
Kad bolje razmislim, oni su uvijek bili zajedno - kroz život, kao i sada u vječnosti.

komentiraj (13) * ispiši * #

subota

listopad

2021

Drvologija

Drvologija, da ne velim znanost slaganja drva u šupu vrlo je kompleksna. Nije to tak jednostavno kako na prvu izgleda - uzmeš rukavice i ajmo kičmatrans. Malo morgen, to zahtijeva disciplinu mozga pilota, kako to kaže jedan moj dobri poznanik.

Sa drvologijom je povezan jedan od najdramatičnijih ivenata kojima sam nazočila ko član komisije koja je svaštanešta popisivala po povratku u Petrinju iza rata. Znači dolazimo mi kod jednog našeg Petrinjca, tu on brže nutka kavom i badelom ( odbijamo badel al on sebi toči nulapet, da bude rječitiji za davat potrebne informacije ). Obzirom da ga poznajemo i znamo da živi s mamom, pitamo gdje je ona.
-Eno je u podrumu, slaže drva.
Mi se zgledavamo, pitamo da zašto on ne slaže drva.
-E pa nemrem, uvatio me taki heksenšlus da već tri dana ne izlazim iz kreveta. ( Dobro, za povjerovat je jer nam je otvorio u donjem dijelu pidžame i majici kratkih rukava. )
Tražimo ga dokumente - osobne i one prognaničke kartone. E al on ne zna gdje su, stoje u maminoj taški a mama tašku uvijek negdje zafuflja. Tu on otvara prozor i zjali dolje prema podrumu:
-Mamaaaa, đe ti je taška? Evo dve curice popisuju pa im trebaju dokumenti.
Ona odozdola kroz podrumski prozor zjali da je taška pod šliferima u ormaru u šlafcimeru. On odlazi u šlafcimer, otvara ormar i ruje; ne bi našo šlifere da si dragi Bog. Vadi jastučnice, plahte, šosove, kombineje, nema šta ne vadi al šlifere ko da je pojelo.
-E jebemti šlifere datijebem, i ormar i sakrivanje taške.
Ide opet na prozor i zjali:
-Mamaaaa, nemrem nać šlifere, sve sam našo al šlifera nema.
Ona odozdola zjali da su šliferi u drugom ormaru, nije ih stigla presložit. On se vraća u šlafcimer i konačno pronalazi šlifere i tašku, pa svečanim korakom dolazi nazad.
-E saće sve vraćat nazad sama. Jebemti sakrivanje, stalno gura tu tašku i zna se desit da ni ne zna kud je s njom. Sam Bog da se sad sjetila.
Popišemo sve šta treba, on si toči još jedan nulapet jer se nasekiro oko taške i mi se taman dižemo jer smo završile, kad čuješ dolje u podrumu onaj zvuk zarušavanja drva, ronda ko da Godzila izlazi van. On opet na prozor i zjali:
-Mamaaaa, jel te potrpalo? Mamaaaa, jel me čuješ?
Mama zjali da se uspjela izmaknut, jedino ne zna kak će izać jer je slagala na kontra zid pa se zarušilo prema izlazu.
-A kolko puta sam ti reko da ne tak kontra slagat nikada, kolko puta?! Bome ćeš ih sama odslagivat, ti znaš kaki je mene heksenšlus uvatio. Ja dolje nemrem, malo odsloži samo da možeš van iz podruma.
Ona zjali da jel spremio tašku.
-Jesam, jebemti tašku. Vratio pod šlifere pa je sakrij kad dođeš odozdola, sad pol ulice zna da je pod šliferima.
Mi izlazimo, čujemo nju kak dolje rošta da se probije iz podruma. Izašla je, vidjele je ujutro kad smo došle nastavit sa popisivanjem u njihovoj ulici.

A slučajno poznajem i jednu divnu ženu koja je u naletu tjeskobe, a da umanji osjećaj depresije, išla preslagivat drva u šupi koja ima ulaz sa dvije strane. Pa je presložila pet redova drva i zatvorila jedan ulaz, pa krenula van i skužila da je drugi ulaz zaključan s vanjske strane. Na moje pitanje šta je onda napravila, odgovor je glasio - pa odslagivala sam, šta sam drugo mogla. Pa tak pet redova.
Znači, oprezno s drvologijom, to je skroz pipava stvar.

komentiraj (18) * ispiši * #

petak

listopad

2021

Ružmarin

Kad god zakoračim u centar grada, otkrhne mi se komadić duše u nepovrat, u ništavilo.

Strašno je gledati sve praznine koje su nastale rušenjem. Strašno je gledati ruševine koje tek čekaju rušenje. Sve odškrinute prozore na petrinjskim kućama i zavjese koje vijore na hladnom jesenjem vjetru. Božićne ukrase koji stoje na prozorima ili balkonima već gotovo godinu dana. U Petrinji je vrijeme stalo 29. prosinca. Naše su se duše rušile zajedno sa svakim zidom, sa svakom kućom, sa svakim komadićem petrinjskog tla koje je napuklo. Vijesti nisam željela gledati, samo da ne vidim strašne rane grada kojeg volim više od ičega. Kroz centar nisam prošla do svibnja; nisam imala snage. Nisam mogla skupiti snagu potrebnu da prođem kroz ruševine svog života. Kada sam je konačno skupila, isplakala sam dušu hodajući od Radićevog trga pa Nazorovom do parka. Sjela sam na klupu i gledala ono što je ostalo, razrušeno i tako teško izranjavano. Godine nebrige i nemara, zapuštanja i maćehinskog odnosa prema Petrinji dale su svoj danak. Stara gradska jezgra pretvorila se u neprepoznatljivo lice prepuno ožiljaka.
Baš zbog toga ne želim čuti ikoga da kaže - kako si jadna, Petrinjo. Bez obzira u kom kontekstu to rekao. Nisam sigurna postoji li na svijetu ijedan grad koji je u trideset godina preživio ono što je preživjela Petrinja. Toliku silinu ratnog razaranja pa demonstraciju nezadržive prirodne sile pred kojom si bespomoćan. Preko dvije tisuće naknadnih podrhtavanja tla. I takvom gradu reći da je jadan? Ne dopuštam, nikome. Ni u kojem kontekstu. Izranjavana - da. Razorena - da. Izmučena - da. Ali jadna - nikada.

Siniša Glavašević znao je što govori kad je kazao - grad, to ste vi. Petrinja nije tek hrpa ruševina; ljudi koji je nose u srcu onakvu kakva je bila su Petrinja. Naša djeca su Petrinja. Svi smo mi Petrinja. Jednom će sve ovo okončati, na mjestima ruševina niknuće nove kuće i blistaće krovovi na suncu. Lipe u parku nikada nisu ni prestale mirisati. Naša će srca zacijeliti od bola kojeg nosimo, jer ga trenutno moramo nositi zajedno sa svojim gradom. Kakvi bi Petrinjci bili da ne osjetimo vapaj svake srušene kuće?

I kada jednom sve ovo okonča, i mi ćemo procvjetati. Baš poput mog ružmarina. Baš kao u pjesmi - oj petrinjske uske staze, ružmarinom sađene.

komentiraj (12) * ispiši * #

srijeda

listopad

2021

Prokulin

Uopće ne gledam dnevnik, vijesti, kvizove, izvlačenja lota. Šibnem na RTL2 i gledam serije. Krene doktor House, pa 911, pa Teorija velikog praska i pustim mozak na pašu i gledam bez sekiracije i pljuvanja po produžnom kablu dok traju vijesti, još mi samo fali da me likne struja.

I tak ja sinoć pustila mozak na pašu, gledam tu 911 seriju, kadli pun ekran novog junaka koji spašava ljudske živote ( barem u seriji, jel tako ). Oblači dečko majicu, pa košulju, da ne velim uniformu koja mu stoji ko salivena. Grčki kipovi su za njega čista naiva. Da se razumijemo, samo konstatiram izgled, da ne bi ispala postklimakterična perverznjača koja slini za nabildanim klincima. Neko naprosto isijava, sjetite se što sam rekla za Moniku Bellucci. E pa ovo mlado čudo isijava muževnošću onako kako ona isijava ženstvenošću. Uniforma mu samo daje onu dodatnu farbu, jednako dobro izgleda u bilo ćemu. On je kapi za očobolju ženskog dijela gledateljstva.
Sjetilo me to Roberta Redforda, jednog od mojih omiljenih glumaca. On mi je naprosto sjeo na prvu - izgled, kretnje, osmijeh, ma sve. I onda moja ispaćena roditeljica, dok ja ne trepćem i gledam Roberta u bijeloj mornaričkoj uniformi, ispali komentar - jel dišeš ti, sunce? Kog vraga piljiš u tog starkelju, i makni se od televizorra, pokvarićeš oči. Čujem ja šta ona priča i ne mogu vjerovat da je ona u stanju za tu divotu u uniformi reć starkelja. Pa se malo izmičem, dok ona ne ode, a onda opet bliže ekranu, ko da bi se moglo desit da me recimo uzme za ruku i uvuče u televizor, da mu popravim kragnu na košulji naprimjer.
Puno kasnije tron je preuzeo Brad Pitt. Sve sam njegove filmove odgledala ko zna koliko puta, a u Troji već znam napamet kad gdje čiji konj zarže. I u nedjelju sam opet gledala Troju. I opet ću je gledat, vreća čipsa i odmaranje očiju.

Bolje liječit vidno polje onim šta je ljekovito nego gubit živce na vijesti, pa onda pit tablete protiv živaca.
Ovo je ko Prokulin, verzija za žene.

komentiraj (22) * ispiši * #

ponedjeljak

listopad

2021

Sol, sprej i džin

Čitam danas da je izmislilo maske sa morskom soli za protiv korone.

Navodno su prozračne i udobne, sa nešivenim vanjskim zaštitnim slojem. Ko cipele da kupuješ jebote. I navodno im je učinkovitost filtracije bakterija - pazi sad - 99,9 posto. Jer bakterije kad nanjuše morsku sol padaju u devet nesvijesti. I kud si zaštićen, tud ko da udišeš fini friški morski zrak, jel tako; hodaš po kišurini i zamišljaš da si na plaži, u nekom fensišmensi ljetovalištu i osjetiš miris mora. E sad...maske su jednokratne ( doista, kažu da uz odgovorno korištenje i čuvanje na adekvatnom mjestu mogu ić i višekratno na nos ) i nisu baš jeftine. Pa ne znam bil se isplatilo probat ove obične maske namakat u slanoj vodi, posušit i nosit?Možda bi se i tu vodu od namakanja dalo iskoristit, vrijeme je za kiselit kupus, pa iznamakat jedno tristo maski u šezdeset voda i eto vode za u bačvu sa složenim glavicama. Nemojte me sad popljuvat, samo glasno razmišljam; i ja volim morski zrak.

A čitam i da ima sprej koji ubija sve te bakteriješine i viruščuge, samo hodaš i špricaš i nema teorije razbolit se. Pa kak se nisu sjetili razmutit to sredstvo i pošpricat ko kad se komarci špricaju? Samo najave na vrijeme, da budemo po kućama, zaprašinjaju sve i riješen problem. Pa nek masnije i naplate, bolj to neg da stalno svi kopamo po torbama i vadimo te deziće i špricamo sve šta je suspektno. Jer otkud ja mogu znat po čemu da špricam, pa nisam vidovita. A da idem šricat po svemu, trebaju mi tri dezića do posla i natrag. Ako idem u dućan i četri, pet. Puta radni dani u mjesecu, pa ti vidi.

I nevezano za maske i deziće - gledam dnevnik, pa nešta o turizmu u Istri sad u listopadu, tu je restoran i na tabli kredom piše - džintonik pedeset kuna. I sad nek se malo zarakija, pardon zadžina prije ručka, recimo četvero po dva džintonika svaki - eto samo za uvertiru četristo kuna. Gdje je juha, pa glavno jelo, pa neka cuga iza jela, palaćinke neću ni spominjat? Znači bez cca dva soma novaca, ako ne i više, nemaš šta tražit, ni za kvaku se primit.

Toliko o morskom zraku; jeftinije je onda nosit te maske s morskom soli, kupit džin i tonik pa na rođenoj terasi zamišljat da ti vjetar s mora donosi miris soli.
A zapravo se na štriku na terasi suše maske iz kućne radinosti i stvaraju privid morskoslanedžin idile.
Vunderšen.

komentiraj (16) * ispiši * #

petak

listopad

2021

Izgubljena generacija

7.listopada 1991. godine moj junior je navršio pet godina. I on je imao žuti prognanički karton, kao svi mi.

Tko zna što je zapravo bilo u mislima petogodišnjaku kojem sam uspjela iz Petrinje donijeti njegovu Lolu, veliki crveni autić na pedale koji je neprestano vozio i po dvorištu i kraj škole. Mislim da sam desetog rujna posljednji put bila u Petrinji i pokupila još nešto stvari, između ostalog i Lolu za kojom je stalno tugovao. Bio je silno sretan kad smo je iznijeli iz auta i pravio se važan pred svojim novim prijateljima, jer su oni imali bicikle, a on je jurio u crvenoj Loli ispred svih.
7. listopada 1991. avioni su dobrano izraketirali Banske dvore. Bilo je baš gadno gledati snimke na tv-u. Nama koji smo svakodnevno bili na popisu gradova sa općom i zračnom opasnosti ( a Sisak je to stalno bio ) bio je to još jedan dokaz da smo dobro učinili napustivši svoj grad. Već 8. listopada hrvatski je Sabor donio Odluku o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s bivšom državom.
A iduću subotu priredili smo junioru rođendansku proslavu. Bio je silno sretan - puhao je svjećice na torti, igrao se sa svojim novim prijateljima i svi smo bili opušteni i sretni. Bio je topli listopadski dan i sirene su šutjele, tako da ništa nije pokvarilo proslavu. Djeca su uživala, a i mi odrasli smo čak i zapjevali, isprva nekako stisnutih grla a onda smo se dobrano raspjevali.
Nedjelja je donijela prvu avionsku bombu, takozvanu krmaču, koja je u rano poslijepodne bubnula, na svu sreću u polje gdje nije bilo kuća. Junior je bio na igranju kod susjede, a ja nasred ceste s tanjurom kolača kad je avio niotkuda, s vedrine plavog neba, istresao svoj smrtonosni teret i odletio dalje. Bacila sam tanjur s kolačima i pretrčala cestu, da vidim gdje su djeca. Dvorište je bilo prazno, ali prepuno još vrućih gelera koji su od eksplozije bombe doletjeli u susjedino dvorište. Čula sam ih u kući, djeca su malo bila u šoku ali nitko nije bio povrijeđen.
Kod kuće sam zatekla otkinut luster u spavaćoj sobi i krevet pun žbuke, otpalo od detonacije. Dok sam krčila taj svinjac, u jednom mi je trenutku palo na pamet pitanje svih pitanja - kakav mentalni sklop ima čovjek koji iz čistog mira u nedjeljno poslijepodne bubne bombu iz aviona na naseljeno mjesto?

Nema odgovora na to pitanje. Što nagoni ljude da uopće započinju krvoprolića? Čemu ratovi, kad svakodnevno svjedočimo silini razaranja moćnih prirodnih sila? Nisu li one dovoljna prijetnja i ne nanose li i previše boli i stradanja?

Možda izgleda nepovezano, ali eto čega sam se sjetila gledajući današnji dnevnik - svog prognaničkog života prije trideset godina i straha koji smo i onda istrpjeli. Tada nismo mogli naslutiti kakvo će nas razaranje snaći za trideset godina.
Jesmo li mi naprosto izgubljena generacija?

komentiraj (12) * ispiši * #

utorak

listopad

2021

Učiteljima, od srca

Biti učiteljem plemenit je i bremenit poziv.

Svakoga dana dati sve od sebe da malene, bistre glavice nauče nešto novo. Tješiti ih kada su uplašeni ili tužni; tko drugi to može kada roditelj nema tu? Biti ponosan na njihove uspjehe i bodriti ih da ne odustaju čak i onda kada rezultati nisu najbolji. Slušati njihov zvonki smijeh i smijati se zajedno s njima. Ispratiti ih dalje, u više razrede, kada dođe vrijeme, i uživati u svakom susretu s njima godinama kasnije, kada pred sobom ugledaš odraslog čovjeka kojem si širom otvorio vrata jednog novog svijeta i pomogao mu da hrabro zakorači u njega.
Spletom životnih okolnosti poznajem jednog mladog učitelja koji uistinu voli svoj poziv, pa onda i ne čudi kada za svoje učenike osmisli nešto što nikome u školi prije njega nije palo na pamet. Ove će godine njegovi mališani u sklopu vannastavnih aktivnosti naučiti raditi svašta šareno, fino i jestivo. Započeli su izradom šarene, miješane salate za zimnicu. Pomagali su ono što mogu - čistili i prali povrće, miješali ga u velikoj plastičnoj posudi i punili teglice. Roditelji će dobiti teglicu za probu, a onih nekoliko koje preostanu možda netko poželi kupiti, da proba koliko su uspjeli u svom naumu i da mogu nastaviti dalje u pustolovinu kulinarstva. Mislim da će ih najviše razveseliti zimski mjeseci kada će se okušati u izradi pravih petrinjskih češnjovki. Možete li zamisliti njihova lica dok budu gledali kakva čarolija nastaje pred njihovim očima?

Ja mogu. Prije dvadeset godina, moja mama zauvijek je sklopila oči. Posljednje riječi koje mi je uputila bile su - čuvaj mi ga, kao najveće blago. Mogu zamisliti i kako bi bila ponosna da vidi koliko ljubavi pruža djeci koju uči njen unuk. I ona je bila učiteljica, i bila bi ponosna do neba.

Svim učiteljima sretan njihov dan; budite ponosni što baš vi odgajate buduće liječnike, učitelje, arhitekte ili kuhare, unatoč tome što je vaše zvanje vrlo podcijenjeno i slabo plaćeno. Budite sigurni da će vas djeca zauvijek nositi u svojim srcima i sjećati se vaših riječi i svega što ste im pružili.

( moja mama, davnih godina kod škole u Gorama i šarena salata koju će u slast pojesti i učenici i roditelji )

komentiraj (10) * ispiši * #

nedjelja

listopad

2021

Tako je lako zagubiti se

Jeste čitali kak se čovjek u Turskoj priključio spasilačkoj ekipi u potrazi za samim sobom?

Bio sa ekipom, malo se zarakijali ( dobro, on malo više ) pa se izgubio u šumi ko Crvenkapica. Nije se javljo ženi, pa je ona sirota nazvala policiju da prijavi nestanak ispaćenog supružnika. Krenuli u šumu spasioci i neki volonteri da ga nađu, pa im se izgubljeni Crvenkapac pridružio, da ne bude sam a i da pomogne u potrazi. Tek kad je jedan od spasilaca zazvo njegovo ime, skužio je da njega traže, pa se bokček i javio. Navodno je bio silno zabrinut hoće se njegova obitelj skroz naljutit na njega.

Sjetilo me to priče o harmonikašu koji je eto malo sviro kod mladenca doma, sašio se ko maturalna haljina i takav pomućen prije ulaska u sakralni objekt otišo sa drugim svatovima, koji su imali vjenčanje prije njegovih mladenaca. Kad je pojeo dva tanjura juhe i malo se dobio, skužio je da ne pozna nikoga, pa ni mladence. Završio večeru do kraja pa objasnio da se slučajno zateko u krivim svatovima i zamolio ako bi ga neko prebacio autom do druge sale u kojoj je trebo i bit. Kad su ga dovezli, imo je stending ovejšns od strane svih svatova i ugostiteljskih djelatnika.

A ja sam prije par godina jedva pogodila u apartman gdje smo bili smješteni na smotri zborova. To strelica i tabli sa štokakvim životinjama, ne bi natrefila da si bog. Nahodala se sita i došla par minuta prije ostatka ekipe, koja je odlučila doć kasnije na spavanje. Stižu one, ja pušim na terasi znojna ko da sam trčala maraton, šta od živaca šta od hodanja. Da jel ja još nisam otišla leć. Pa reko jel izgledam ko da sam otišla leć, srećom je naselje dalje od mora, mogli su me i patrolni čamci tražit.

Kak se čovjek lako izgubi, to je čudo jedno. Dobro, ja sam bila trijezna pa je time čudo još veće.

komentiraj (10) * ispiši * #

subota

listopad

2021

Čuvari

Imam ih podosta. Ne baš neku ogromnu zbirku, ali ih volim vidjeti tamo gdje sam ih postavila. Daju mi neki osjećaj sigurnosti i mira; možda zato što se nijedan nije razbio onog jezivog dana. Ostali su stajati tamo gdje ih je presložio manji najdraži frajer nekoliko dana ranije.

Kada sam potrpala ono najnužnije u torbu, stavila sam i nekolicinu njih na vrh. Ostalima sam samo prošaptala - čuvajte naš dom dok me nema, prije ili kasnije ja ću se vratiti. Nikada nijednog nisam našla ni prevrnutog, ni oštećenog. Bili su nijemi svjedoci siline svih udara koji su izvirali iz utrobe zemlje.
O njima sam intenzivno razmišljala nakon onog karambola u zgužvanom limu, i vjerujem da su nas njihove nježne ruke obgrlile i štitile dok se auto prevrtao i prevrtao i prevrtao. Samo je nevidljiva, vrlo moćna sila mogla spasiti naše živote onog lipanjskog jutra.

Ateisti će sa prezrivim smiješkom odmahnuti rukom i reći - ma ništa od toga. Meni je, iza svega preživljenog, percepcija nevidljivog i moćnog svijeta potpuno drugačija. Ako je oku nevidljivo, ne znači da ne postoji. Na nama je da prepoznamo i prihvatimo postojanje ili ne.
Ovaj mi je nekako najdraži. Tako blag, nježan i umirujuć. Poput molitve upućene njemu.

komentiraj (18) * ispiši * #

petak

listopad

2021

Simply Monika

Ona je živi dokaz da žena može izgledati prekrasno u normalnoj haljini bez dubokog dekoltea, bez naćubljenih selfija i potenciranja golotinje, kao što to čine novokomponirane ljepojke - neke nadrukane plastikom, neke nadrukane tek željom da raspale maštu. I grdno griješe kad misle da će manjak odjeće doprinijeti njihovoj ženstvenosti.

Doista, Monika Belucci jednako je prekrasna u haljini, u donjem rublju ili u jutenoj vreći. Ona naprosto isijava i zrači tom svojom ljepotom. Ne mora činiti baš ništa da bi privukla pažnju i poglede; njoj ne trebaju provokativne poze ni dorađivanje. Savršena je, s koje god strane je pogledaš.
Pa bi svim ovim modernim posvudušama preporučila da dobro, dobro pogledaju ovu fotografiju. Na njihovu žalost, zračenje ne možeš naučiti, ali možeš naučiti kako lijepa žena ne mora nužno stalno ležati polugola na svim fotkama. Nekima je dano da zakopčane do grla, u haljini do koljena izgledaju puno privlačnije od sve golotinje ovog svijeta. Žena poput Monike Belucci i poderanu haljinu ili čarapu može učiniti savršenom.
Ljepota žene je svaka, pa i najmanja sitnica u njenom izgledu i ponašanju. Način na koji popravlja neposlušni pramen kose ili suknju koju je podigao vjetar. Način na koji hoda i u iznošenoj pidžami i u novoj haljini. Pogled kojim daje do znanja da je svjesna sebe i onog što ona uistinu jest. Osmijeh kojim govori - nemate vi pojma tko sam ja i za što sam sve sposobna. Sposobnost da i nenašminkana i razbarušene kose izgleda poput kraljice.

To se ne može naučiti. Ili imaš - ili nemaš. Monika toga ima u nemjerljivim količinama. ( Imamo i mi obične smrtnice, barem djelić nečega od nabrojanog. Ljepota je ionako prolazna; tijelo je tek vozilo koje duša koristi kročeći životnim putem. Na svakoj je od nas da bude ono što jest i da svoju ljepotu pokaže svijetu onoliko koliko želi, na način koji želi. Osobno radije pogledam raskošnu ljepotu upakiranu u haljinu do koljena nego nešto ponuđeno poput božićne pure na tanjuru - to svi imaju na stolovima ).
Sretan rođendan Moniki, jučer je navršila 57. Kakva prekrasna žena.

photo by Pinterest