O gubitku i zahvalnosti

Ove sam godine odlučila ranije obići ljude koje sam neizmjerno voljela, a snivaju u vječnosti. Živimo u vrijeme kuge modernog doba i nekako sam htjela izbjeći čak i susrete na otvorenom.

Povezla sam se sa susjedom i njenom kćeri, i one su odlučile otići ranije i izbjeći gužvu na groblju. Kao i uvijek, prvo sam zastala kod mojih roditelja; namjestila živo cvijeće i zamijenila ono umjetno u kamenom anđelu - vazi. Odabrala sam kale koje izgledaju poput živih, ne volim previše plastiku. Zapalila lampione, porazgovarala bez glasa s njima i otišla dalje, puno ih je iz moje obitelji koji su postali dijelom nebeske vojske Petrinjaca. Sve sam ih obišla i podsjetila se svega dobrog i lijepog što su mi pružili dok su bili s ove strane nebeskog plavetnila. Još uvijek mi je teško doći na grobove mojeg bratića i tetka koje sam izgubila neposredno nakon potresa, u samo tjedan dana. Bila sam tupa, okamenjena od boli, kako god se to može nazvati. Kao da nije bila dovoljno jaka bol zbog svega što je Petrinja preživjela; morala sam se nositi i sa odlaskom dvojice ljudi koji su mi bili i pomoć, i utjeha, i podrška.
Kad sam završila, otišla sam do groba kojeg su došle obići moje susjede. Tamo u vječnosti počiva njihov suprug i otac. A malo dalje u vječnosti sniva jedan maleni dječak, koji je tragično preminuo prije nekoliko godina. Dok molimo ( jer moja susjeda uvijek moli za članove obitelji na čije grobove zbog bolesti ne može otići, za sve koji počivaju na groblju i za duše onih za koje nema tko moliti ) pogled mi i ne htijući ide prema roditeljima malenog dječaka. Ona pažljivo i nježno briše sve one male anđele, namješta bukete i sve kao da posprema njegovu sobu. S njima je maleni dječačić rođen iza strašne tragedije koju su preživjeli. Vrlo je miran, u ručicama nosi svog medvjedića i pomaže majci namjestiti figurice anđela natrag na njihovo mjesto.
Na odlasku nas pozdravljaju, a njegovo lice obasjava čaroban osmijeh. Maše nam svojim medvjedićem, hvata majčinu ruku i odlazi.

Mene obuzima nezemaljska tuga zbog žene koja je istrpjela najveći bol - postala je majkom, a onda u trenu izgubila svoje najveće blago. Samo ona, poput svih majki koje su doživjele takvu strašnu sudbinu, zna što znači u hladnu zemlju ukopati i svoje srce, i ljubav, i radost. Ništa na ovom svijetu ne može se mjeriti s takvim gubitkom.
Zato trebamo biti jako zahvalni na onom što imamo, bez obzira koliko nam to malo izgledalo. Sudbina se tako okrutno može poigrati s našim životima i ostaviti nas živima, a mrtvima u nutrini.

( photo - ranjeni anđeo s petrinjskog Trojstva, naša sjajna Jadranka Ružak Tonković )