Marketing
Uvijek zajedno
Bilo ih je desetero; šestero braće i četiri sestre.
Jedan brat umro je sa samo dvije godine od hripavca, u ono vrijeme bila je to smrtonosna bolest. Dvojicu braće odnio je vihor Drugog svjetskog rata. Ostalo je njih sedmero. Svi su završili zanate, jedino je teta Boža bila učiteljica, najbolji đak od njih. Silno su se voljeli i bili vrlo povezani. Vrlo su često obilazili jedni druge i bili uvijek tu, i u dobru i u zlu. Prekrasno su pjevali, poput male klape; uvijek četveroglasje, uvijek poput pravih slavuja. Svi osim strica Tone, kojem je sluh za pjevanje bio katastrofalan. Nastojao se na feštama priključiti svojim mumljanjem, a onda bi mu obično moj otac rekao - Tona, nemoj, stišaj se malo. Nije ga htio uvrijediti i reći mu - daj šuti kad ne znaš pjevati. Stric bi se malo nafurio pa nakon nekog vremena počeo opet, ispod glasa sa svojim brundanjem.
Danas sam, tražeći neke papire, pronašla darovni ugovor kojim se sestre i braća odriču svog dijela zemljišta u korist mog oca, kako bi napravio kuću u Brezju, pored bakine. Gledam njihove potpise i vidim njihova lica; naviru sjećanja na djetinjstvo, na ophodnju za Božić od tete Mare iz Cigajnskog sela do tete Paule i strica Tone na kraju Gajeve, na ljepotu njihove sestrinsko-bratske ljubavi. Vidim krhku tetu Božu koja je bila lijepa poput filmske dive, tetu Paulu koja je tako fino kuhala i uvijek bila smirena, tetu Slavu kojoj su svi svraćali jer je bila na ulazu u Brezje, u centru grada, tetu Maru kod koje si se mogao porezati na rub stolnjaka i kutomjerom mjeriti gredice u vrtu. Koliko su samo ljubavi i zaštite dali jedni drugima.
Odavno ih nema; svi snivaju u vječnosti. Osim poneke fotografije, imam i komadić papira na kojem su svi potpisani i bili su zajedno kada su ga potpisivali.
Kad bolje razmislim, oni su uvijek bili zajedno - kroz život, kao i sada u vječnosti.
Post je objavljen 17.10.2021. u 18:15 sati.