7.listopada 1991. godine moj junior je navršio pet godina. I on je imao žuti prognanički karton, kao svi mi.
Tko zna što je zapravo bilo u mislima petogodišnjaku kojem sam uspjela iz Petrinje donijeti njegovu Lolu, veliki crveni autić na pedale koji je neprestano vozio i po dvorištu i kraj škole. Mislim da sam desetog rujna posljednji put bila u Petrinji i pokupila još nešto stvari, između ostalog i Lolu za kojom je stalno tugovao. Bio je silno sretan kad smo je iznijeli iz auta i pravio se važan pred svojim novim prijateljima, jer su oni imali bicikle, a on je jurio u crvenoj Loli ispred svih.
7. listopada 1991. avioni su dobrano izraketirali Banske dvore. Bilo je baš gadno gledati snimke na tv-u. Nama koji smo svakodnevno bili na popisu gradova sa općom i zračnom opasnosti ( a Sisak je to stalno bio ) bio je to još jedan dokaz da smo dobro učinili napustivši svoj grad. Već 8. listopada hrvatski je Sabor donio Odluku o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s bivšom državom.
A iduću subotu priredili smo junioru rođendansku proslavu. Bio je silno sretan - puhao je svjećice na torti, igrao se sa svojim novim prijateljima i svi smo bili opušteni i sretni. Bio je topli listopadski dan i sirene su šutjele, tako da ništa nije pokvarilo proslavu. Djeca su uživala, a i mi odrasli smo čak i zapjevali, isprva nekako stisnutih grla a onda smo se dobrano raspjevali.
Nedjelja je donijela prvu avionsku bombu, takozvanu krmaču, koja je u rano poslijepodne bubnula, na svu sreću u polje gdje nije bilo kuća. Junior je bio na igranju kod susjede, a ja nasred ceste s tanjurom kolača kad je avio niotkuda, s vedrine plavog neba, istresao svoj smrtonosni teret i odletio dalje. Bacila sam tanjur s kolačima i pretrčala cestu, da vidim gdje su djeca. Dvorište je bilo prazno, ali prepuno još vrućih gelera koji su od eksplozije bombe doletjeli u susjedino dvorište. Čula sam ih u kući, djeca su malo bila u šoku ali nitko nije bio povrijeđen.
Kod kuće sam zatekla otkinut luster u spavaćoj sobi i krevet pun žbuke, otpalo od detonacije. Dok sam krčila taj svinjac, u jednom mi je trenutku palo na pamet pitanje svih pitanja - kakav mentalni sklop ima čovjek koji iz čistog mira u nedjeljno poslijepodne bubne bombu iz aviona na naseljeno mjesto?
Nema odgovora na to pitanje. Što nagoni ljude da uopće započinju krvoprolića? Čemu ratovi, kad svakodnevno svjedočimo silini razaranja moćnih prirodnih sila? Nisu li one dovoljna prijetnja i ne nanose li i previše boli i stradanja?
Možda izgleda nepovezano, ali eto čega sam se sjetila gledajući današnji dnevnik - svog prognaničkog života prije trideset godina i straha koji smo i onda istrpjeli. Tada nismo mogli naslutiti kakvo će nas razaranje snaći za trideset godina.
Jesmo li mi naprosto izgubljena generacija?
Post je objavljen 08.10.2021. u 20:07 sati.