Čuvari

Imam ih podosta. Ne baš neku ogromnu zbirku, ali ih volim vidjeti tamo gdje sam ih postavila. Daju mi neki osjećaj sigurnosti i mira; možda zato što se nijedan nije razbio onog jezivog dana. Ostali su stajati tamo gdje ih je presložio manji najdraži frajer nekoliko dana ranije.

Kada sam potrpala ono najnužnije u torbu, stavila sam i nekolicinu njih na vrh. Ostalima sam samo prošaptala - čuvajte naš dom dok me nema, prije ili kasnije ja ću se vratiti. Nikada nijednog nisam našla ni prevrnutog, ni oštećenog. Bili su nijemi svjedoci siline svih udara koji su izvirali iz utrobe zemlje.
O njima sam intenzivno razmišljala nakon onog karambola u zgužvanom limu, i vjerujem da su nas njihove nježne ruke obgrlile i štitile dok se auto prevrtao i prevrtao i prevrtao. Samo je nevidljiva, vrlo moćna sila mogla spasiti naše živote onog lipanjskog jutra.

Ateisti će sa prezrivim smiješkom odmahnuti rukom i reći - ma ništa od toga. Meni je, iza svega preživljenog, percepcija nevidljivog i moćnog svijeta potpuno drugačija. Ako je oku nevidljivo, ne znači da ne postoji. Na nama je da prepoznamo i prihvatimo postojanje ili ne.
Ovaj mi je nekako najdraži. Tako blag, nježan i umirujuć. Poput molitve upućene njemu.