Ružmarin

Kad god zakoračim u centar grada, otkrhne mi se komadić duše u nepovrat, u ništavilo.

Strašno je gledati sve praznine koje su nastale rušenjem. Strašno je gledati ruševine koje tek čekaju rušenje. Sve odškrinute prozore na petrinjskim kućama i zavjese koje vijore na hladnom jesenjem vjetru. Božićne ukrase koji stoje na prozorima ili balkonima već gotovo godinu dana. U Petrinji je vrijeme stalo 29. prosinca. Naše su se duše rušile zajedno sa svakim zidom, sa svakom kućom, sa svakim komadićem petrinjskog tla koje je napuklo. Vijesti nisam željela gledati, samo da ne vidim strašne rane grada kojeg volim više od ičega. Kroz centar nisam prošla do svibnja; nisam imala snage. Nisam mogla skupiti snagu potrebnu da prođem kroz ruševine svog života. Kada sam je konačno skupila, isplakala sam dušu hodajući od Radićevog trga pa Nazorovom do parka. Sjela sam na klupu i gledala ono što je ostalo, razrušeno i tako teško izranjavano. Godine nebrige i nemara, zapuštanja i maćehinskog odnosa prema Petrinji dale su svoj danak. Stara gradska jezgra pretvorila se u neprepoznatljivo lice prepuno ožiljaka.
Baš zbog toga ne želim čuti ikoga da kaže - kako si jadna, Petrinjo. Bez obzira u kom kontekstu to rekao. Nisam sigurna postoji li na svijetu ijedan grad koji je u trideset godina preživio ono što je preživjela Petrinja. Toliku silinu ratnog razaranja pa demonstraciju nezadržive prirodne sile pred kojom si bespomoćan. Preko dvije tisuće naknadnih podrhtavanja tla. I takvom gradu reći da je jadan? Ne dopuštam, nikome. Ni u kojem kontekstu. Izranjavana - da. Razorena - da. Izmučena - da. Ali jadna - nikada.

Siniša Glavašević znao je što govori kad je kazao - grad, to ste vi. Petrinja nije tek hrpa ruševina; ljudi koji je nose u srcu onakvu kakva je bila su Petrinja. Naša djeca su Petrinja. Svi smo mi Petrinja. Jednom će sve ovo okončati, na mjestima ruševina niknuće nove kuće i blistaće krovovi na suncu. Lipe u parku nikada nisu ni prestale mirisati. Naša će srca zacijeliti od bola kojeg nosimo, jer ga trenutno moramo nositi zajedno sa svojim gradom. Kakvi bi Petrinjci bili da ne osjetimo vapaj svake srušene kuće?

I kada jednom sve ovo okonča, i mi ćemo procvjetati. Baš poput mog ružmarina. Baš kao u pjesmi - oj petrinjske uske staze, ružmarinom sađene.