30

ponedjeljak

rujan

2019

Muke po Sandokanu

Vidim da je jučerašnji pričuljak o Kafetinu izazvo svekoliki interes javnosti, mislim na fejsbuku; šta bi tek rekli da su pročitali onaj kad sam ušla po Kafetin pa nazočila traženju nastavka za vece? ( Inače priča kodnog naziva "Nastavak za WC" izlazi u mojoj knjižici, za još samo malo. )

E zato ćemo danas napravit radikalan zaokret pa ćemo se prisjetit Sandokana. Oni stariji sjećaju se o kome pričam, a oni mlađi će upravo saznat ponešta o njegovom divnom liku. Otkud da krenem, mila majko, jel od sadržaja il od glavnog lika? Pa ajmo od opisa, možda bude zanimljivije za čitat.
Znači Sandokan je bio frajer koji je samo na pola prsišta imo dlaka više neg šta današnji metroseksualci imaju na glavi. Opak tip duge kose i brade, gusar koji se borio protiv britanskih imperijalista i zatelebačio se u princezu Marijanu. Obučen naravno gusarski, sa malajskim štihom. Obzirom da je serija išla na teveu u kamenom dobu, dok još nije bilo televizora u boji, možete zamislit koji šok sam doživila kad sam počela skupljat sličice. Pa on je imo najšareniju robu koju sam ja u životu vidjela; kostimografu otišo senzor za boje, šta li. Pa ti njegovi dekoltei, iz kojih je izvirivala griva, potfrkani rukavi sa istim stanjem dlakavosti na podlakticama; sva sreća nisu mu se nikad vidjele noge, samo nebo zna kakvo je stanje bilo u nogavicama.
Mislim, to sad trkeljam; dok sam ko klinka gledala seriju, Sandokan mi je bio pojam frajera. Navaljivala sam i da mi kupe majicu, srećom nije bilo broja za tak male curice pa sam samo nedjeljom mogla blejat u njega, a radnim danom i subotom listat album da ga bolje vidim. U taj je album sa sličicama uloženo para i para, imala sam duplikata za još barem četri albuma. Budimo realni, pa kud bi oni došli da nisu štampali tolike duplikate; svako dijete navaljuje kupovat dok ne popuni album jer nemre funkcionirat dok ne vidi sve sličice na svom mjestu.
A tek kad se zaljubio; pa on je za svoju Marijanu bio u stanju golim rukama podavit sve tigrove, kobre i kojekakve druge napasti, i porazbacat sve one puste vojnike i štajaznam koga sve ne. Iskreno, meni se Marijana baš i nije sviđala, al šta sam mogla; ako sam mislila vidjet Sandokana morala sam i nju istrpit.
Kasnije sam saznala da je glumac rođen 16. siječnja ko ja ( doista puno godina prije mene, al datum je bitan ) i to mu je dodatno diglo rejting u mojim očima. Čim je jarac ko ja, pa to mora bit neshvaćeni genij. ( Doista, on je posto shvaćeni genij prvo u Bolivudu pa u Holivudu, al šta sad ja tu mogu; i dalje je bitan datum, slavi čovjek rođendan kad i ja. )

A tuge kad je završila serija...pa nisam mogla vjerovat da više nedjeljom neću gledat koja je on sve čuda u stanju izvest.
Iskreno, danas mi malo vuče na Jetija...al svojevremeno, u prošlom stoljeću, nisam se mogla načudit zašto u mojoj školi nema nijedan dečko barem malo sličan serijskom gusaru.
Pa da mijenjamo duplikate sličica, recimo.

29

nedjelja

rujan

2019

Kafetin epizoda

Pod hitno moram prestat lokat Kafetine. Ne zato šta su štetni, to je jedini prašak koji me riješi glavobolje. Al kad god dođem u apoteku po Kafetine moram naletit na udava maskiranog u kupca, to je već pod obavezno.

Znači žena ima u rukama papir formata A četri ispisan ko da ide peć doboš tortu jebote. I na papiru potrepštine iz apoteke. Valjda je zadnji put ušla u apoteku kad je okrunjena kraljica Elizabeta. Pa samo iščitava sve šta je eto pofalilo, a šta planira kupit - flastere, zavoje, komprese, sirup za kašalj, sirup protiv kašlja, bekompleks, matičnu mlječ u jebenim ampulama, andole, voltaren gel, kalcij, magnezij, probiotike u kapsulama, paket vate, čajeve od kamilice, gospine trave i vražje matere, planinski čaj ( biće i planinari i opstipira ), kremu za ruke, kjuten u emulziji da se tracka kontra bora...ma nisam nabrojala ni trećinu, ne da mi se više pisat. I cijelo vrijeme meljava, da magistra ne zaspi dok skače po apoteci vadeć iz ladica sve gluparije koje joj trebaju:
- Zavoje molim vas ne preširoke, da se lakše može zamotat prst kad se poreže, eto sve ih je muž potrošio kad se posjeko prije tri tjedna pa moram kupit nove. Ne te komprese, ono manje pakiranje, e te da. Za kašalj jedan sirup da stane, jedan za iskašljavanje, muž i ja svak ima svoju felu kašlja. Bevitamin bi mi koji preporučili, šta ste rekli? Ne taj, ko da ga prek ramena bacam, dajte mi pokažite kutije...e taj šta držite u desnoj ruci ću vas molit. Matičnu mlječ u ampulama, pao mi je imunitet naskroz. Andole smo sve popili, ja ne znam jel i kod vas doma tak piju andole ko vodu? Voltaren gel za mamu, strašno je boli kičma a ne da se ortopedu. Kalcij i magnezij šumeće, neke bolje molim vas...ne te, one šta stoje iznad. Probiotike moram pit zbog ( pa predavanje o dijagnozama, ne da mi se pisat, u trajanju od cca pet minuta ). Vatu isto veći paket, ko da je neko jede. Daćete mi čaj od kamilice u vrećicama, a gospinu travu i planinski u rimfuzi, nema svekrva stolicu već par dana ( ah, ne planinari...šteta, možda bi se božemeprosti strmopizdila pa prestala dolazit na duže vrijeme ). E kremu za ruke ćete mi vi preporučit neku, ja više ne znam šta bi uzela, eto su mi ruke ko da nikad kreme nisu vidjele ( pa preporuka u trajanju od par minuta, jebiga ima krema stopedeset vrsta ). Pa ćete mi molim vas dat nešta za protiv bora, gledala sam na teveu da ima neko novo sredstvo šta ima kjuten...e baš to, da, dobro da imate.
Ja meditiram iza njenih leđa i razmišljam jel bi bilo izvedivo da Kafetine prodaju na kiosku ko cigarete; ono, ko treba samo njih da ne stoji dvadeset minuta dok kupac od formata ne natrpa dva ruksaka prašaka. Došla ona jedva nekako do kraja papira, magistra sretna i ja skupa s njom. Provuklo joj karticu, izašo račun duljine dva metra, kad će ona se sjetit da bi mogla isprobat dioptrijske očale, za nesreću stoje odmah kraj pulta. Reko - oprostite, dok vi riješite vidno polje i očobolju jel mogu ja samo kupit jedne Kafetine, zatvoriće se svi dućani dok vi odaberete okvir koji vam paše? Tu ona mene velikodušno pusti da se dočepam Kafetina, ja platim i izlazim van, sretna šta nisam odabrala farmaciju ko životni poziv.

Pa njima treba dat beneficirani radni staž, majke mi.

28

subota

rujan

2019

Katedralni kašalj

Katedralni kašalj je pojam rezerviran samo za zborske pjevače. Naime, normalni ljudi ne dobivaju tu vrstu kašlja; on se pojavljuje samo kod onih koji su odabrani da budu dio zbora i blagoslovljeni da ih napad katedralnog kašlja sastavi usred koncerta u sakralnom objektu veće kvadrature, da ne velim katedrali.

Sam pojam nastao je između dva koncerta, naravno u katedralama, i to svete Stošije u Zadru i svetog Jakova u Šibeniku, kad je jedan od naših basova na upit zašto ga nije bilo na probi odgovorio - dobio sam katedralni kašalj. Od tada se ovaj medicinski pojam redovno koristi prigodom iskašljavanja, prokašljavanja i nakašljavanja tijekom izvedbe, a po dijagnostici i simptomima mogao bi komotno bit uvršten i u medicinsku enciklopediju.
Jedan od najgorih napada katedralnog kašlja koje sam imala prigodu čut desio se baš u katedrali svetog Jakova. Nekako sam uvjerena da je glavni razlog ripanja tih razmjera bila činjenica da smo koncert imali u katedrali tijekom obnavljanja, znači jašili smo na kor preko hrpe fosni i cijele bauštele, prvo na probu, a onda koncertno obučeni i na nastup. I šta se desi? Desi se da jedva u opravama dobauljamo na kor, i orgulje odbiju suradnju. Znači ko da nikad svirale nisu. Palilo ih i gasilo jedno pedesetdevet puta, stigao i orguljaš koji je prvo pitao da jesu ih probali upalit i ugasit. Pa jedino ih nisu probali iščupat, sve drugo se isprobalo. Mi presretni, automatski otpale dvije najteže pjesme sa repertoara za koje trebaju prave, moćne orgulje. Sjašili opet kroz bauštelu dolje, jer tamo su one igračka - orgulje, nužne za izvedbu.
I da se vratim na katedralni kašalj. Valjda usljed tog manevriranja vamotamo goredolje jedna nam se altistica toliko raskašljala da je zvučalo ko da će joj otpast jedno plućno krilo, ako ne i obadva. Guši se žena, nema tu šta, poplavila ko šljiva, i krene jurišnim korakom van iz katedrale, čisto da ljudi mogu normalno odslušat koncert kad smo već došli pjevat. Za njom dva tipa iz organizacijskog odbora iz Šibenika, prepali se ljudi da živa katedralu neće napustit. Pa joj nosili vodu, davali one Fišermensfrend bombone koji su je umalo dokrajčili, predlagali da zovu hitnu, sto čudesa. Kad je konačno prestala kašljat, zamolila je samo jednu cigaretu da se povrati od šoka i ostala vani, da ne bi došlo do recidiva. Oni se vratili unutra odslušat koncert, mi se satrli pjevajuć jedan od najtežih repertoara ikad, a kašljačica hodala goredolje ispred katedrale, na friškom zraku, dok je njenu koncertnu haljinu veselo podizao vjetrić s pučine.

Od tog nemilog događaja u katedrale uvijek nosim duplu dozu intonacije, tvrdih bombona i septoleta. Nikad ne znaš kad te može ščepat, pa da imaš barem za prvu pomoć, dok ne izađeš van kašljat tak jako da te ljudi zaobilaze u krugu od tri do četri metra.

( photo - odmor ratnika, pardon pjevača...tu sam još ko Matovilka, duga kosa prikupljena u nešta na zatiljku )

27

petak

rujan

2019

Bildanje tima

Team building je jako dobra stvar. Šta zbog tima, šta zbog bildinga. Otišli malo ranije s posla i otputili se u Capriccia centar u Nebojan, da se malo podružimo i probamo izravnat neke račune još od lanjskog tim bildinga.

Mene zapravo takmičarski duh skoro nikad ne ponese. Ja sam za mir u svijetu i pružanje svekolike verbalne podrške kolegama koji su me voljni odmijenit tu i tamo. Pa je recimo jedna kolegica umjesto mene otjerala dva kruga u nekakvom autićku na pedale; to da sam ja vozila još bi me tražili po obližnjim kuruzima. Ovak je moj tim pobijedio u pedaliranju. Pa smo hodali na nekim drvenim fosnama na kojima ima nešta u šta gurneš noge i svi istovremeno trebaju dizat naizmjence lijevu pa desnu nogu i kretat se prema naprijed na blagoj uzbrdici, reklo bi se vježba koordinacije. Ajme patnje, mila moja majko; noge ko da nisu tvoje, sam se skližu i ispadaju i moliš cijeli katolički kalendar da se ne izvrneš jer ćeš porušit sve ispred sebe ko kegle. Srećom je kratko trajalo. E onda je stiglo nešta nalik na bananu; isto srećom na to stane samo četvero, pa sam ja onak galantno ostala sa strane i navijala za svoj tim, koji je na već spomenutoj blagoj uzbrdici trebo na toj banani doskakat na vrh. Jebeš rodeo na divljim konjima šta je to bilo. Još nam jednu kolegicu tijekom đikanja na banani sastavilo u leđima, pa da oba tima imaju isti broj sudionika ja sam se velikodušno ponudila da ne moram ni ja dalje nikakva čudesa izvodit. Glatko su me odbili, za vraga je dalje bilo svaštanešta gdje se moglo sudjelovat jedan po jedan. Pa sam iz luka odapela strijelu nasred ledine, napola puta do mete; srećom me nije rodilo u srednjem vijeku, crkla bi gladna bez katecea i lidla a s tim naoružanjem. Međusobno gađanje nekakvim puščicama sam čak nekako i uspjela dobro obavit. Bacanje sikira me dotuklo; ne bi je zabio u metu al nikako, pogodi al se odbije ( probala sam zamišljat umjesto mete i neke njuške koje su me al jako načepile, međutua ništa nije pomoglo ). Verziju nogometa sa rukama u nekim galgama sam isto tak zaobišla zahvaljujući onoj leđnoj povredi kolegice, pa sam mogla komforno navijat sa strane i uživat gledajući kako mi se kolege bore ko da igraju Ligu prvaka. Voženje tački sa lopticama me satrlo, jer su mi tačke negdje u visini pola lista, al nije mi ispala nijedna loptica šta je i bio cilj. A praćkarenje sam prepustila kolegi nakon šta je praćka još jednu kolegicu malo opalila po licu; ono, da ne ostanem bez oka il bez zuba, šta je sigurno - sigurno je.

Uglavnom dobro smo se nasmijali i uživali u krasnom jesenskom danu, na friškom zraku. Još da u sebi uspijem probudit taj usrani takmičarski duh, pa da uvijek budem najbolja, a u svrhu pobjede mog tima.
Možda za godinu dana uspijem. Evo vježbaću, čvrsto obećajem.

26

četvrtak

rujan

2019

Najbolje od života

On je bio moja najveća radost puno prije većeg i manjeg najdražeg frajera. Još su uvijek u kutovima mojih sjećanja tako žive slike njega kao malenog dječaka. Njegovu je energiju bilo jako teško pratiti; sve što je radio prštalo je energijom i radošću.

Sjećam se kako je prve godine progonstva bio silno zabrinut hoće li sveti Nikola uspjeti pronaći naš novi dom, a namijenio mu je pismo koje sam napisala jer je imao tek pet godina. Poželio je samo one malene figurice vojnika, koje sam kupila u sisačkoj Nami i nisam mogla odoljeti da mu ih ranije ne stavim u čizmu. Kasnije je taj fenomen prozvan sindrom Brezje, jer sam zapravo uvijek izlijetala ranije s poklonima. Radovala me njegova silna radost darovima, čak i onim najskromnijim.
Sa sedam godina završio je na šivanju arkade, koju je razbio na betonsku cijev. Sa deset smo preživjeli vanjski prijelom podlaktičnih kostiju, zarađen na školskom igralištu. Sa jedanaest je probio ruku na kvaku, netko je zalupio vrata u školi pod odmorom a on naletio. Sa sedamnaest je operirao koljeno, gotovo potpuno uništeno treniranjem rukometa; a silno je želio postati najbolji rukometni vratar ikad. Uglavnom otišlo mi je barem deset godina života na sve stresove uzrokovane njegovim pustim lomovima; padove sa skejtborda i bicikla i rola neću ni spominjati, nisu bili tako stravični.
Sjećam se kako je jednom zgodom otišao sa ekipom na neke kasne trešnje, naravno ravno sa kupališta. Govorimo o vremenu bez mobitela, i utjerao mi je jeziv strah u kosti jer nisam znala gdje je. Tad sam se zapravo najviše naljutila na njega, čak je imao zabranu izlaska iz dvorišta nekih par dana.
Džeparac za maturalno putovanje zaradio je sam i kupio mi u Barceloni fensišmensi Benettonovu majicu; još je čuvam u ormaru, rijetko je nosim jer me uvijek podsjeti na neko naše zajedničko teško vrijeme, iz kojeg je izišao sa širokim osmijehom na licu i postao prekrasan mladi čovjek.
Oduvijek je bio sjajan u školi. Na prijemne ispite u Zagrebu išao je doslovno bez ikakve pripreme, i sjećam se da je na Filozofskom nedostajala nijansa da upiše engleski. Bila sam očajna jer nisam mogla izdvojiti novce da plaćam fakultet u metropoli, a on je tek prokomentirao - nema veze, ionako mislim da ću biti dobar učitelj. I upisao Visoku učiteljsku školu, među najboljima na prijemnom ispitu. Dao sve ispite na vrijeme i diplomirao među prvima u svojoj generaciji.

Ono što me kod njega oduvijek najviše oduševljavalo je njegova vedrina i dobrota. Bez obzira što se oko nas dešavalo ( a bilo je stravično teških trenutaka ), njegovo je lice uvijek bilo nasmiješeno. Svakom čovjeku uvijek je pristupao i danas pristupa kao sebi ravnom, i svakom čovjeku pruža ruku onda kada mu je potrebna.
On je najbolje što mi se dogodilo u životu. Moja svijetla točka koja je rasvjetljavala sve najstrašnije tmine i držala me na površini.

Tek sam nedavno, sasvim slučajno otkrila tonske zapise sa humanitarnog koncerta pod nazivom "Želim igralište", održanog na inicijativu nekolicine učitelja koji su željeli urediti školsko igralište za učenike.
Mladi učitelj koji pjeva je moj sin. Ono najbolje što mi je život mogao dati.

25

srijeda

rujan

2019

Šah - mat od zimnice

Jeste okončali dramu oko kuvanja zimnice? Ajvar, pa pinđur, pa krastavci, pa paprika vakanaka, pa šarena salata. Ko da ćete salatama hranit barem pola ulice, nek ima pa kad kome padne na pamet da se ima za otvorit.

Ja sam ove godine podbacila. Samo dvije ture ajvara, jedna džambo tura i jedna duplo manja, i skroz malo ljutenice. Možda se pritjeram skiselit lučicu u vinskom octu, da se ima kad mi dođe izigravat velegurmana pa proždirat taj oblizejak recimo sa finim gustim čušpajzom od graha. Malo mi dođe slabo kad se sjetim koliko treba vremena da se očisti lučica jer je sitna, al šta da radim. Nešta treba i istrpit za kvalitetu.

Desi se svašta tijekom spravljanja zimnice. Pa recimo čitam u nekom članku da je frajer u Zagrebu stavio kuvat pinđur i sjeo malo za kompjuter igrat šah. Malo se partija otegla, a pinđur podivljo usamljen na peći i pošprico sav šparet i kuhinjske elemente.
Pa je na poprište šahovske partije i kuvanja pinđura stigla bivša supruga ( razveli se ljudi al ostali živjet u istoj kući ) i kad je nije kap kresnula u kuhinji kad je vidjela sve zašpricano onim divnim bojama pinđura i komadima paprike i paradajza i češnjaka. Napala ga ko bijesna i počeli se svađat. Nabila mu na nos da šta je posjeko njeno drvo banane u dvorištu ( ja se nadam da nije stavljo banane u pinđur, valjda nije pobrko recepte ) i počeli se svađat na najjače i on se počeo prijetit svim i svačim. Pa je ona nazvala policiju, biće nije znala da joj policija neće očistit kuhinjski prostor, i sve im ispričala, i još dodala da njen bivši ima i stabljičicu marihuane.
On je prizno sve - i da je kreno kuvat pinđur, i da se sjebo igrajuć šah, i da je sasjeko bananu, i da tu i tamo sfrče džoint jer ima pitiespi i smiri se kad se malo nadimi. E sad je dobio zabranu pristupa bivšoj na sto metara i ne smije s njom razgovarat, a preseliće se u stan koji mu je do sada služio da u njem stoji čamac za ribolov i pripadajuća ribolovna oprema njegovih frendova.

A ja mislila da ja imam tu i tamo problema. Pa ja živim ko kraljica od Sabe jebote. Ako neko usere kuhinju i ranjglurine sa kuvanjem zimnice, to mogu bit samo ja; ja kuvala - ja usrala. Dobro, ja ne igram šah pa je smanjena mogućnost da izgori i pinđur i lonac i šparet i viseća. Drvo banane nemam, fala nebesima, pa ako bi se neko i inatio i htio sasjeć bananu - može mi samo pljunut pod prozor pa se sklizat. Nema ni opijata u mom stambenom prostoru, znači ko se treba naduvat e pa nek se naduvava gdje god zna. Nemam ni višak stan da u njemu držim čamce, sidro, lanac za vezanje i kojekakve gluparije potrebne nekom da drmi cijeli dan na vodi da bi ulovio jebenu ribu od dvadeset deka i prepričavo kojekuda da je ulovio soma dugačkog dva i pol metra.

Još samo da skiselim lučicu. Bez sasijecanja banane, jer je nemam. Lučicu imam.

24

utorak

rujan

2019

Peglač

E pa sad sam zbilja sve vidjela. I ono šta ni u snovima nisam mogla vidjet.

Ajde šta je maksimalno razradio bicepse, tricepse i ostale cepse. Ajde šta ih je napeo ko da je na izboru za Mistera Univerzuma. Al da pegla, i to ko od majke rođen, i to lijevom rukom...pa to nemreš čak ni u snoviđenje svrstat.
Meni se automatski nameće par naoko beznačajnih pitanja. Recimo, šta može motivirat uopće muškarca da ide peglat? Šta, pitam i sebe i vas? Ko ono, dosadno mu je pa eto malo će se raspeglat da mu prođe popodne? Pa kad se dohvati hrpe od četrnajst nepopeglanih a opranih vešmašina veša...to je posteljine, stolnjaka, majica, košulja, kuhinjskih krpa, nema šta nema. A on pegla ko bijesan jer mu se hoće. Pardon, jer mu je dosadno. Moš mislit.
Il je možda curi, ženi, kome već rođendan, pa ajde da joj popravi krvnu sliku ( a bogami i vidno polje ) ide peglat, i zbog umjetničkog dojma mlavi peglom bez ijedne krpice na sebi? Žena sjedi na trosjedu i ovlaš briše slinu u nastajanju, a on manirima najvećeg peglača koji je ikad hodo zemljom vještim pokretima pretvara brdo zgužvanog veša u popeglano savršenstvo.
Dalje, ne znam jel se to i vama koji peglate dešava, al para zna šištat na sve strane. Šta da ga sfuri para iz pegle? Nije ga za oblačit, a kak ćeš ga takvog otpeljat na hitnu? Zamotat ga u plahtu ko Nerona il šta? Jer dok nađeš jebenu mast za opekotine mjehuri su veličine globusa, on jauče i zapomaže jer ga boli i peče, para šišti iz pegle, a ti moraš jurišat vamotamo - tražit mast, prijetit mu da prestane zapomagat ko da ga neko kolje, ištekavat peglu iz struje i gasit onu majicu šta je planula pod peglom kad ga je sfurilo. Eto nereda širih razmjera, a sve zato jer je htio pokazat da vlada peglom ko samuraj katanom.
Još dalje, jel zbilja moguće da postoje frajeri koji znaju nariktat pravilnu temperaturu pegle? Ono, da ne krene peglat neku svilu pa ostane žuti progorelić od pegle nasred leđa. Il košulju; jel moguće da postoje peglači koji znaju redosljed peglanja košulje? Prvo kragna, pa onaj usrani gornji dio leđa, pa manžete i rukavi, pa prednjica pa zadnjica ( od košulje mislim, da ne bi sad ispalo boktepitajšta ). Pa na aufinger i zakopčat barem prvi gumb, da se ne kušlja po ormaru.
I koliko god da blejim, nemrem skužit koju vražju mater on pegla? Vidim samo da drži peglu ljevačom i da je pegla crna. I šta je ono na polici šta izgleda ko dron, a stoji peglaču iza leđa? Već me oči peku, a nikako skužit.

Moram sutra ujutro uzet Prokulin kapi u ljekarni pa pogledat malo bolje. Sad sam već na granici očobolje i muti mi se slika. Šta od spoznaje da frajer uopće drži peglu u ruci, šta od toga da pojma nemam šta mu je ono iza leđa.



( photo by bespuća Interneta, šta reći )

23

ponedjeljak

rujan

2019

Zaustavi se vjetre ( pito bi te nešto )

Jedna od najpoznatijih ( muškom dijelu populacije vjerojatno i najdražih ) fotki Merlinke je ona iz filma "Sedam godina vjernosti", kad ona stoji na rešetki metroa i čeka prolazak vlaka, od kojeg zrak iz velegradskog podzemlja sukne prema gore i digne joj haljinu u neslućene visine, pokazujući noge. Navodno su sve snimke sa Avenije Leksington bile neupotrebljive, jer je vojska obožavatelja nahrupila gledat snimanje i vidjelo se sve osim njenih nogu, pa su scenu dorađivali u studiju i u filmu je prikazana montaža kadrova sa prave rešetke i sa lažne rešetke.

Nešta slično doživjela je nekadašnja prva dama izlazeć iz aviona na madridskom aerodromu. Puhalo je al orkanskom jačinom, pa su na nekim drugim fotkama sve žene neprepoznatljive jer im kosa vijori oko glava ko da nije njihova ( kosa, ne glava ). Da je fotograf pričeko još par sekundi, možda bi i ona morala s obadvije ruke spuštat halljinu da se ne vidi etiketa na gaćama. Ovak se vide sasvim zgodne noge, i to vrlo malo; ne bi ni bilo zanimljivo da nije riječ o prvoj dami. Jedino baka kvari prosjek, dakle mama od prve dame; kosa joj je zbetonirana valjda sa cijelim pakiranjem trovremenskog Tafta tak da se ni dlaka nije pomakla, a haljina je ko prikeljena za njene noge. To je samo dokaz da bake ništa nemre iznenadit.
Nešta slično doživjela sam i ja, hodajuć prema knjižnici u Željezari kad je bilo otvorenje izložbe sjajne autorice ilustracija moje knjižice u nastajanju. Išlo nas nekoliko, svojom pisanom riječju eventualno uljepšat otvorenje, pa sam za tu prigodu obukla svoju takozvanu Šeron haljinu ( zašto Šeron haljina - duga je to priča ) i pripadajuće cipele, da ne dođem tamo u trenirci i pase majici. Još dok smo kretali počelo se navlačit nevrijeme, al računamo - brzo ćemo doć pa nikom ništa, nije Željezara Njujork pa da imamo klipsat dva sata do knjižnice.
Izlazimo iz auta, a tamo...ajde šta je nebo crno ko da će smak svijeta sastavit svake sekunde, al puše da me sve strah izać iz auta, da me ne baci na krov obližnje stambene zgrade. I izađem ja, nosim one svoje isprintane papiruse i torbu. Kad je puhnulo, ode moja Šeron haljina ravno u nebo. Ja drfljam rukama da pohvatam te glokne i još moram pazit da mi ne popadaju jebeni papiri. Jedva nekako salatim prvi nalet vjetra, eto ga opet. Kud me baca po cesti, tud haljinu ne kontroliram al nikako. Pa je jedva nekako zafafuljam među noge i hodam ko da mi je friško slomilo obadvije potkoljenice, jebiga nemreš hodat normalno kad ti među nogama tarlaha cca metar i pol do dva materijala. Pa još jači nalet vjetra i eto je opet u zraku. E onda mi je zamračilo pa sam lamatajuć ko Betmen plaštom pretrčala do ulaza, vijorilo je oko mene samo tako. Da ne kažem da sam bila raščupana ko Vila Ravijojla; ja naime ne koristim trovremenski Taft ko neke bake.

Srećom se materijal od haljine ne gužva, pa nisam izgledala ko da me izvadilo nesloženu nakon dugotrajnog boravka u naftalinu. I srećom nije bilo nikoga da ovjekovječi moju borbu sa vjetrom, u haljini i sa papirima i sa raščupanom nepostojanom frizurom. Na oficijelnim fotkama izgledala sam skroz normalno. ( Mislim kolko mogu izgledat normalno. ) E od tada ja pod naletima vjetra nosim isključivo robu koju ni direktan pogodak groma nemre dić u zrak.



( eto je, photo by HollywoodLife )

22

nedjelja

rujan

2019

Stop, jednom i zauvijek

Možda jednom svjetlo dana ugleda i zbirčica novela posvećenih ženama - voljenim, prevarenim, teško oboljelim i pretučenim ženama. Nekoliko sam ih već napisala, ali kako radije odabirem smijeh upakiran u moje pričuljke one strpljivo čekaju prigodu.
Danas je nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Neću iznositi poražavajuću statistiku; tek ću u znak podrške ostaviti jedan dio mučne priče. Žena iz priče je fiktivna, ali puno ih je proživjelo takve stravične trenutke.

Voljela je trenutke večernje tišine. Kad bi djeca zaspala, pažljivo bi zatvorila vrata dječje sobe i u kuhinji upalila radio. Dok je prostoriju ispunjavala tiha glazba, obavljala bi ono što nije stigla ranije i razmišljala.
Nikad nije uspjela shvatiti zašto on to radi i što je okidač njegove okrutnosti. S vremenom je usvojila obrazac ponašanja u kojem je primala najmanje udaraca. Ispočetka se odupirala i tada je batinanje bilo najgore. Jednom joj je slomio ruku kojom ga je primila, želeći ga zaustaviti. Lagala je na hitnom kirurškom prijemu da se pokliznula u kupaonici, na mokrim pločicama.
Vrištanje i jecaji isto su tako pogoršavali stvar; svaki ispušteni zvuk dodatno ga je razjarivao. Ali godinama nije ni vrištala ni jecala; nikako nije mogla dopustiti da je djeca čuju, da se probude i zateknu je sklupčanu poput ranjene zvijeri na kuhinjskom podu, nesposobnu da ustane i nasmiješi im se. Djeca nisu znala što se odvija iza zatvorenih vrata, dok oni plove plavetnilom sna.

Čula je zvuk otključavanja vrata. Osluškivala je njegove korake; poput šumske životinjice koja instinktivno prepoznaje opasnost, i ona je već prema zvuku njegovih koraka mogla znati hoće li je pretući ili ostaviti na miru. Večeras je bila noć za batinanje. Čvrsto je stisnula šake i potiskivala mučno klupko panike koje joj je ispunjavalo utrobu. Otvorio je kuhinjska vrata, ušao i zatvorio ih za sobom. Bilo je nečeg tako demonskog, tako nezemaljski okrutnog u njegovim zjenicama. Nije se micala s mjesta; nije činila ništa što bi ga još više razbjesnilo.
Udario ju je tako snažno da je pala. Osjetila je tanki, topli mlaz krvi iz nosa kako klizi prema usnama; obrisala ga je nadlanicom, razmišljajući - ovo nije dobro. Obično ne udara tako da se sutradan vide tragovi. Ovo će biti gore nego inače.
Udarci su pljuštali posvuda; navikla je na stravične vrtloge boli koji su preplavljivali njena ramena, trbuh, ruke i leđa. Nastojala se što manje micati, jer je svaki pokušaj da zaštiti dio tijela donosio još novih udaraca. Njene su usnice iznutra uvijek bile izgrižene i ranjave; svaki ispušteni zvuk donosio je još udaraca, pa je stiskala zube i grizla do krvi svoje meso da ne ispusti niti najmanji šum. Udarci su bivali sve bolniji; rasli su jednako kao i njegov demonski bijes.
Ležala je na podu, pretvorena u izubijanu, izobličenu masu. Bol je sužavao granice njene svijesti, i sve je više tonula prema blještavoj bjelini iza koje više nije osjećala ništa. Sa zadnjim odbljescima svijesti pomislila je - djeca spavaju, to je dobro.
A onda je utonula u bjelinu. Tamo bol nije imao pristup; ostao je u njenom isprebijanom tijelu, slaveći demonski pir mržnje.


21

subota

rujan

2019

Betmen u pekari

Subotu sam iskoristila za otić na plac po malo rogova i paradajza za skuhat ljutenicu, nek se nađe za promijenit kad mi dosadi ajvar. I teglim ja ljutenicu u nastanku, ovaj put ne u najlonkesama da izbjegnem eventualno pucanje ručki, pa ću se svratit u pekaru po kruh i burek.

Taman ja pred pekarom, kadli staje bembara. Zakočio tip da mi se ajmo reć krv smrzla, da ne kažem nešta još gore. I zaobiđe mene i moje torbetine i uleti prije mene u pekaru. Dakle kavalir samo takav, umjesto da primi vrata da ja lakše udrljam unutra on prođe ispred mene. Al ajde, izgleda se jako žuri a i dobre sam volje pa uklipšem za njim i stanem u red.
Neko dvoje kupuju i kupuju, pa još malo kupuju. Daj dva velika kruha, pogaču, četrnajst kifla, šest bureka, četrnajst buhtli s čokoladom, karton čokoladnog mlijeka...pa daj još pite sa sirom i pite s jabukama. Prodavačica samo trpa, pred njima hrpa najlonkesa i još kupuju. Vidim ja da će to potrajat, pa ću se ja sagnut da spustim rogove i paradajz jer mi je teško držat. I vidim šta? Čudo cijelo vidim.
Alzo frajer koji me zaobišo ko da imam šest kolera ima na nogama Adidas natikače, znate one šta vaterpolisti nosaju kad izlaze u onim šlafrokima na bazen, a u natikačama debele crne čarape. Dobro, friško je jutro, zima mu pa se podobuko; šta sad. Al to nije sve. Naime, ima donji dio trenirke sa onak...rupom na strateškom pozadinskom mjestu. Pa kroz rupu veselo izviruje šta? Znak od Betmena, eto šta. Srećom sam imala naočale, mogla sam pomislit da je obuko gaće naopako pa ono žuto otišlo otraga. Znači ja sagnuta da spustim torbetine i pred mojim se očima ukazuje Betmen osobno.
Pa zato ta luđačka vožnja i bremzanje i preticanje bespomoćne žene pretrpanih ruku. On je odradio neku akciju spašavanja, pa u brzini skino sve - i plašt i odijelo i čizme, jedino zaboravio gaće koje otkrivaju njegov pravi identitet. A sve zato jer batler doma čeka sa friško pečenim jajima na oko, a nema friškog kruha da može umakat u žutanjak. Bacim oko prema bembari, da nije slučajno Žena Mačka unutra; nema nikog u autu, samo ori neki narodnjak od kojeg bubnjići ostaju trajno oštećeni. Moguće da je od ferceranja pukla i trenirka, ko zna.
Pa ga gledam onako s leđa; nikad ne bi rekla da je Betmen, života mi. Raščupan, majica napola ugurana u trenirku, pa ta rupa koja odaje njegov stvarni identitet, natikače i čarape...u filmu je izgledo onak uvijek slickan i spickan, a u pekaru gruno ko da ga je poplava izbacila pa natakno na sebe prvo šta mu je došlo u ruke. Kupio i on bureke i kruh, izvadio pare sfafuljane u džep, platio i tuta forca gasom otprašio u nepoznatom pravcu.

Pa da sam znala da ću Betmena srest u pekari ne bi išla na plac u duksi i trenirki; obukla bi se ko za u svatove.
Nikad ne znaš, možda mu je dojadila Žena Mačka.

( gaće sam jedva našla u bespućima Interneta, ovak su nekakve bile )



20

petak

rujan

2019

Hulahopke zvane sprej

Ja se nekad al baš onak zapitam u šta su meni prošle godine? Pa ja pojma nemam šta sve ima za kupit a da bi se izgledalo dobro.

Ajmo se recimo primit hulahopki. Kad ih ideš kupovat sto problema. Ak si mršava s dugačkim nogama, trojka je premala a četvorku možeš nategnut do vrata i riješit problem nošenja potkošulje. Ak si punačka s jačim nogama, trojka je tu negdje al su predugačke kak bi se to nazvalo, nisu nogavice...pa to šta se oblači na nogu. Pa se znaju i prefrkat i smandrljat i sto kojekakvih čudesa.
Pa odaberi dene, jebemti dene. One sa manje dena su ko paučina; nek naleti neka zanoktica dok ih oblačiš - ode čarapinjo ko da je ni bilo nije. One sa više dena su toplije i lakše za obuć, al u njima je noga božeoslobodi ( pogotovo tanja noga, ja sam si ko svraka u takvim hulahopkama ). Grilonke od sedamdeset dena su zapravo idealne, surogat debelim štramplama koje griju ko radijator, al to možeš nosit jedino na minus petnajst. ( Dobro, smrzavac ko ja to nosi i na plus petnajst; ko može nek nosi tanke hulahopke, ja to nosim recimo pred ljeto. )
Pa onda gledaš te turbodugačke noge na omotu od hulahopki, nigdje spucanih kapilara i vena i nigdje izvučene očice od spomenute zanoktice. Dođe ti da odma kupiš dvoje grilonke, kroz njih ni rentgen ne prolazi; nema da se vidi krvožilni sustav koji je malo apšiso od godina, o izvučenim očicama neću ni pričat.
Pa masno platiš neke fensišmensi hulahopke, oblačiš ih u rukavicama da se ne rašicaju i dok se na poslu u garderobi izuvaš kolegica ti u prolazu dobaci - pukla ti je čarapa. Pogledaš, ono trag ko od mlaznog aviona. Rezervne se nikad nemaju ( odnosno ja ih nikad nemam ) i onda cijeli dan hodaš s tom razderotinom koja je sve šira i šira, i dođe ti da odeš zapalit tvornicu koja ti je uvalila drek na klipi pod neviđeni svilenkasti osjećaj i turbokvalitetu.

Al šta sam se sad išokirala, naskroz. Pa ja pojma nisam imala da ženama prodaju i najlonke u spreju. Pod motom "Nema potrebe da se izlažete sunčevom zračenju i skupocjenim tretmanima u salonu ljepote; nudimo vam proizvode koji će Vašim nogama pružiti tamnu nijansu bez da izgledaju neprirodno." Znači, ima cijela paleta proizvoda - sprej za toniranje nogu, najlonke u spreju, blabla. I kak se to koristi, i kad? Umjesto da se zajebavaš sa oblačenjem najlonki koje će puknut tri i pol sekunde iza natezanja uzmeš fino sprej, nasprejaš noge i eto čarapa, naočigled se pojavljuju? Jel ima i zimski sprej, ko vede 40 da se noge ne zaleđuju? Il to samo za preko ljeta, kad vani sve gori, pa nisi dosta znojna nego još trebaš nasprejat i noge, tak kad krene znojenje da malo otpusti farba pa ti noge izgledaju ko Pikasova slika od curaka.

Kak se niko ne sjeti izmislit čarape u spreju za muškarce? Pa nek oni malo lupaju glavu jel to samo za ukras il ima neku dublju svrhu špricanje nogu sa sprejom koji će njihovim nogama dat svilenkasti osjećaj. Naročito oni koji imaju dlakave noge, tu je silk nota neusporedivo jača.

19

četvrtak

rujan

2019

Ma ko to mene gleda

Kad je Sofiju Loren dočekalo u Hollywoodu ko perspektivnu evropsku glumicu prije pun kufer godina, upriličila se svečana, pardon gala večera u restoranu Romanoff e da bi se osjećala ko doma.

Slickala se žena al propisno; krasna kratka frizura, mejkap ko za - znate već - krunidbu švedskog kralja, damska večernja haljina sa onak poskupom ogrlicom, da vide Ameri da nije neka seljanka došla sjest u restoran na večeru pripravljenu u njenu čast. I sve je išlo po peesu dok se nije pojavila partibrejkerica. Glavom i bradom Jayne Mansfield, platinasta bomba koja je parirala Merlinki iz svih vrsta naoružanja i usput bila i Playboyeva zečica mjeseca. Dakle eto nje u satenskoj nagloroza opravi, naravno onoj koja otkriva šta se već ima za otkrit, bez grudnjaka, sa cickama na izvolte u tolikoj mjeri da se vide i bradavice. I ravno Sofiji za stol, da joj poželi najbolju moguću dobrodošlicu, šta drugo.
Sofijin pogled govori više od tisuću izgovorenih riječi. Znači govori:
- ja ovo samo sanjam i biću sretna kad me probudi vekerica
- ma daj me nemoj zajebavat, pa šta je ovo
- šta je koju vražju mater uopće oblačila haljinu, mogla je komotno i u gaćama doć
- jel ona to meni namjerno radi, samo da sjebe moju večer dokraja
- maknite je, upašće joj cicka u moj tanjur
- nemojte fotkat, eto mi je slabo došlo
- nisam trebala jest one paprike za predjelo, ubiće me žgaravica sad kad mi krene kiselina od sekiracije
- hu d fak iz dis vuman

Ima još pun kufer fotki sa ove priredbe, recimo jedna divna gdje Jayne stoji ovlaš naslonjena na naslon od svog stolca, a obadvije cicke su eksponirane do te mjere da sve gledaš i ne vjeruješ jer se nazire i pupak. Al meni je ova najdraža, jer je izraz lica Sofije Loren maestralan, da ne kažem neponovljiv. Kao začuđeni svatovi, samo bez svatova.
Puno godina kasnije u jednom intervjuu je rekla da se samo bojala da joj bradavice od Mansfieldove ne završe na tanjuru, i da se bojala da će sve iz te haljine eksplodirat i rasut se po stolu. Uglavnom se bojala.
Šta bi tek rekla da joj je za stol došla neka od ovih današnjih plastičarki? S njima nema labavo, zaklonile bi je silikonom da se ne bi ni vidjela, il bi morala stavit tanjur u krilo da ne jede jelo u koje je bila uburena cicka sa količinom silikona dovoljnom da skrpa četri jako oštećena sudopera, i to ona dupla. Ak je jelo vruće moguće je da možda poprimi i okus plastike; jebate ko da žvaćeš najlonkesu, pa bolje maknut nego ostat gladna na gala večeri, i to u tvoju čast.

Al o ukusima se ne raspravlja. Pa ćemo začuđenoj Sofiji poželit sretan sutrašnji rođendan, uz želju da na rođendanskoj večeri nema iznenađenja ovog tipa. Čisto zbog mogućih opeklina od svjećica sa torte, ko zna jel žena ima Jekoderma u kupaonskom ormariću.



( eto pa se uvjerite )

18

srijeda

rujan

2019

Kupusno bdijenje

Jučer dođem doma s posla, obavim klasiku - znači presvlačenje, hranjenje i kuhanje kave, i računam da ću iza par gutljaja kave ić skuhat nekakvo prisiljeno zelje i malo pisat i još svaštanešta ću ja malo.

Ništa od tog svaštanešta nije bilo; napravila sam katastrofalnu grešku i podigla noge na trosjed da ih samo malo odmorim, iako ne znam od čega bi ih trebala odmarat Otvorim oči, vrat sav spigan jer sam očito zaspala naslonjena na ruku pa se sva pofrkala. Skočim sa trosjeda, sad ne znam jel jutro il je predvečer il šta je; prebacim na teletekst, kad ono 18:35. Meni zlo, već vidim daljnji razvoj situacije - ako i uspijem zaspat biće tarapana cijelu noć, budiću se svako malo.
Ajde premrljam nešta po kući, napišem svoj pričuljak i usput promijenim jelsku ponudu, sjetila se da imam vrećicu kupovnog kiselog zelja pa ću to nabrzaka zdinstat da se ne zajebavam sa siljenjem friškog zelja. Miriši to zelje, ja jedva čekam da bude gotovo da malo samo čalabrcnem. Ne znam kak vi, al ja strašno volim kiselo zelje a sad ga se bogme dugo nije jelo.
Pa kad je bilo gotovo nagrabim na mali tanjurić šta bi vrabac mogo pojest i pojedem skoro i tanjurić. Dignem se i nagrabim vrhom pun tanjurić i pojedem ko da nisam jela tri dana. Pa pojedem još žlicu - dvije ( dobro, četri - pet ) iz tavice dok sam nosila tanjurić u sudoper. Popijem šlaftablete, pričekam da me bubnu i odem leć. Sanjam da čistim glavice kupusa i tandrljam onaj kamen za pritisnut zelje vamotamo da mi ruke otpadaju. Probudim se, ne znam jel sam više žedna il me više žgaravica žeže. Pa se dignem, popijem nepoznatu količinu vode, pogledam na sat - petnajst do jedan. Divno, spavala dva i pol sata. Vratim se u krevet, prevrćem se na sve mile strane i jedva zaspim. Budim se u pola tri, opet žedna i - za ne povjerovat - napola gladna. Opet se nalikačim vode, pojedem bananu, odem na vece i tu sam ja budna; šta sad? Pali teve uređaj, neke sapunjare se imaju na programu. Zapalim jednu i gledam čuda neviđena u sapunjari - razmažena kćer dolazi kod oca koji je vlasnik hotela, i kod njega zatekne neku ženu, i napada obadvoje da šta ta žena radi kod njega kad ona s njim ima nešta važno za pričat. Tu se i ja nasekiram, zadnji put pogledala na sat dvadeset do četri. Jedva nekak zaspim, sanjam jebeni hotel iz sapunjare, samo ovaj put ta bezobrazna šmrka napada mene i taman da ćemo se potuć - zvoni alarm.

Evo me danas sva neuperena; trosjed izbjegavam u širokom luku, zelja više za jest nema ( fala nebesima ). Pa se nadam večerat nešta skroz lajt i spavat normalno.
Već sam prizaboravila šta znači vampirit nekoliko puta u toku noći.

17

utorak

rujan

2019

Legenda o Layli i Majnunu

Neke ljubavi su vrlo bolne; naprosto im nije suđeno da budu ostvarene i ostanu čitavog života poput otvorene rane. Neki je znaju vješto prikriti i nose je dobro skrivenu u džepovima svoje duše, ne dopuštajući da bilo što ukalja njenu čistoću. Drugi hodaju kroz život noseći je vrlo vidljivo, vrišteći u svijet svoju bol, ni ne pokušavajući pronaći zamjensku ljubav, onu koja bi možda popunila ožiljak i zatvorila ranu.

Legenda o Layli i Majnunu vrlo je stara. Lord Byron nazivao ih je Romeom i Julijom Istoka. Qays ibn al-Mulawwah je zavolio Laylu kao dječak, od prvog trenutka kad ju je ugledao, baš kao i ona njega. Za nju je pisao prekrasne ljubavne pjesme i izgovarao ih glasno hodajući ulicama; zato su ga i prozvali Majnun - bezumnik ili luđak, kako hoćete.
Smogao je hrabrosti i otišao kod njenog oca isprositi je; otac je odbio jer je Laylu obećao drugome. Majnun je otišao živjeti u divljinu pustinje, pišući i dalje pjesme djevojci koju je volio. Layla se udala za drugoga i živjela uz njega sve do njegove smrti. Tradicija je nalagala da dvije godine mora provesti u žalovanju za suprugom; umrla je od tuge za Majnunom, tako legenda govori. Čuvši za njenu smrt, Majnun je došao na grob i tugovao sve dok i on nije izdahnuo pored posljednjeg počivališta žene koju je volio.

Legenda o Layli i Majnunu bila je inspiracija za jednu od najljepših pjesama ikad napisanih. Eric Clapton i sam je bio ludo zaljubljen, do te mjere da je kasnije govorio kako je bio opsjednut ženom jednog od svojih najboljih prijatelja. Kad je slušam, zapravo i čujem bol koja izbija iz psihodeličnih zvukova gitare koju je valjda jedino on tako mogao svirati. Bol koja postaje sve jača, i onda slijedi katarza i smiraj, koji kao da govori - pusti, ionako tome ne možeš ništa. Biti će onako kako mora biti.
Ima nešto u tome; kad ti život da limun, napravi dobru limunadu. Ponekad patnja iznjedri nešto toliko lijepo da je riječima neopisivo.
Layla to i jest - neopisivo posebna i prekrasna. Baš poput same ljubavi.

16

ponedjeljak

rujan

2019

Ne može se ubiti Grad

Ne može se ubiti Grad.

Mogu se slomiti lukovi Njegovih mostova koje sam toliko voljela. Mogu se srušiti tornjevi Njegovih crkvi. Mogu se razbiti izlozi Njegovih dućana. Mogu se ubijati Njegovi stanovnici. Mogu se spaljivati Njegove kuće i vrištati u nebo dok gore. Ali Grad se ne može ubiti.
Grad koji je postao prije toliko stoljeća i preživio toliko osvajača i razaranja ne može se izbrisati sa lica zemlje. On naprosto strpljivo čeka da prođe uragan zla, i u samoći vida svoje rane sve dok ne dođu ljudi koji će ga voljeti. Čeka da dođu neka nova djeca, koja će sjediti na klupama u parku, gledati lipe Ilirke koje su posadili Napoleonovi grenadiri, i moćno stablo gingko bilobe koje se uzdiže visoko iznad parka, prosipajući ujesen najljepši žuti tepih koji sam ikad vidjela ispod svoje prekrasne krošnje. Čeka da se iz nanovo izgrađenih kuća, koje su vrišteći gorjele, opet začuje dječji plač i smijeh.
Grad nosiš u srcu kud god da odeš. Ovijaš Ga svojom silnom tugom i ljubavlju, i tako skriven duboko u tebi ostaje onakav kakav je bio prije strašnog razaranja. U tvojim mislima i snovima Njegove su kuće pune života i smijeha; nema zadaha smrti, slomljenih krošanja i nagorenih ruševina. Nema stravične tišine koja je zavladala nakon što je utihnula rika topova; u tvojim mislima i snovima zrak je ispunjen lepetom krila i cvrkutom svih Njegovih ubijenih ptica.
Kada Mu se konačno vratiš, nakon godina izbivanja, grliš svaku Njegovu ranu, otireš i svoje i Njegove suze, grliš stabla lipa koje nigdje tako zlatno i mirisno ne prosipaju svoj prah kao na stazicama tvog djetinjstva i života.

Neka se nikada nigdje ne ponovi pokušaj ubijanja Grada kakav je preživjela Petrinja u rujnu 1991. godine.

( fotografija - Zoran Filipović, snimljena u centru Petrinje u rujnu 1991. )

15

nedjelja

rujan

2019

Žirafofobija

U vrijeme kad sam se ja iz curetka pretvarala u onak...malo ozbiljniju djevojku, ideal ženske ljepote bio je dijametralno suprotan onom šta sam ja vidjela svaki put kad bi stala pred ogledalo, da ne kažem špigl.

Znači, sve cure koje su bile in i za kojima su se dečki otimali bile su niže od mene barem za glavu; ja sam bila najviša u razredu i stršala sam gdje god bi stala na onim glupim razrednim fotkama za kraj školske godine. Sve su in cure imale puno jače noge i bokove od mene; ja sam zato imala puno duže noge, pa su moje noge završavale recimo tamo gdje bi njima počinjo struk. Da stvar bude još bolja, i moja je mama bila njihove visine i građe, pa sam ja zapravo stalno imala osjećaj da sam ružno pače među labudovima.
Pa onda još mama dođe na ideju da imam nosit šos barem na školske priredbe, kad ga već neću al nikako nosit barem kad je toplo. Donekle je bilo prihvatljivo dok sam bila mlađa, al sa nekih petnajst - šesnajst me počela mrcvarit da zašto ja ne bi nosila cipele na petu.
- Zato šta ne znam hodat u tome, i zato šta sam na petama ko Krešo Ćosić, eto zato. I zato šta imam tanke i dugačke noge ko žirafa, eto zato. I neću u tome hodat.
Ona je samo podigla obrvu, šta je značilo samo jedno - da će istjerat na svoje pa makar kako. Naravno da je kroz par dana kupila u Borovu krasne crne cipele na petu, i mrcvarila me dok ih nisam konačno obula. A kad sam ih obula...majkosvetabožja, činilo mi se da ću zapinjat glavom za štokove po kući.
- E sad ajde obuci onu tamnoplavu suknju...
( to je bila jedina suknja koju sam imala, i služila je u svrhe javnih školskih nastupa )
- Neću je oblačit jer neću nosit šos sa ovim cipelama. Amen.
- Jel ideš sama po nju u ormar il da je ja donesem? Ako te ja budem oblačila biće svašta, onda možda bolje da sama to rješavaš.
Šta sam drugo mogla nego oblačit jebeni tamnoplavi šos, samo da me ostavi na miru. Obukla šos, natakla peturde i jedva doševrljala u kuhinju. Ona me odmjeri, popravi suknju i kaže:
- Pa dobro ti stoji. Čak ti ni noge ne izgledaju tanke.
Ja luda; kud ćeš mi to govorit, ionako sam umislila da sam ko žirafa.
- Sad hodaj. Izravnaj leđa, šta si se smotala ko betonsko željezo...ajmo glavu gore, leđa ravno, gledaj pred sebe.
Kud ću gledat pred sebe, da vrat slomim jebote? Lelujam ja malo, pa se izujem i skinem demonstrativno šos uz izjavu - ja ti to nosit neću. Nema šanse da ćeš me u to natjerat.
Jel možda trebam reć da sam na nastupu za Dan žena nosila tamnoplavu suknju i cipele, iako sam u njima bila viša od devedeset posto ljudi na pozornici? Morala sam, roditeljica je izašla ranije iz škole i dojaparila u Petrinju mene gledat tijekom izvedbe, da bude sigurna da neću obut balerinke. ( Doista, ponijela mi je balerinke u najlonkesi da se preobujem kad je spektakl završio ).

Ostalo je povijest. Godinama kasnije sam bez pol muke hodala na petama od deset centimetara. Sad razmišljam o kupnji borosana, zabole me noge čim vidim peturine.
A i vremena su se promijenila; sad recimo bez problema gledam svoje žirafa noge ležerno prekrižene na ležaljci. Sa petnajst - šesnajst bi ih zamotala u kariranu deku, da ih niko ne vidi.

( photo - leđere u Rovinju, mislim lani )

14

subota

rujan

2019

Večer za pamćenje

Moj najdraži frajer silno voli glazbu. Ono što mene neizmjerno raduje jest način na koji je on doživljava, istovremeno tako malen i tako velik. Još me više raduje njegov odabir Claptona kao nekakve središnje glazbene figure oko koje se sve vrti. Zamislite šestogodišnjeg dječaka koji vrlo ozbiljno i predano radi na tome da nauči riječi jedne od njegovih najdražih pjesama, a tekst je na engleskom i ima ga poprilično. Ali naučili smo refren i uvelike savladavamo strofe; ponavljamo do iznemoglosti, dok god on to želi.

Odlučila sam ga odvesti na koncert prekrasne mlade gitaristice Marije Bučar, da doživi ljepotu zvuka akustične i električne gitare uživo, da ne ostanemo na slušanju glazbe sa youtube-a. Mariju spletom životnih okolnosti poznajem od njenog dolaska na svijet i silno me raduje što je glazbom obojila svoj kutak svemira.
Prvo je rekao da moram obući haljinu. Pa sam obukla haljinu i one nesretne cipele na petu koje tako rijetko nosim, ali kad već on želi da nosim haljinu onda moram izgledati kako treba. Onda sam obukla njega, i krenuli prvo na sladoled i kavu. Naravno da je prije sladoleda pala i lizaljka, koja je ujedno pala i na hlače dok smo čekali sladoled.
- Ne vidi se to jako, to od lizaljke? Što misliš? - pita me sav zabrinut.
- Ma ne vidi se, stavićemo ti program na krilo.
- Kakav program? - pita on.
- Popis skladbi koje ćeš čuti.
- Misliš da se neće vidjeti ispod programa? Malo se lijepi za ruke, zalijepiće se onda i program za tu mrlju.
Umirujem ga da neće, a stiže i sladoled pa prestaje panika oko ljepljivog fleka na trapericama.
- Paziću da ne padne sladoled na hlače - govori dok mlati po kornetu. Zamrljao je i nos i bradu, ali uspio je maznuti kornet bez kapi sladoleda na odjeći.
- Jesi popila kavu, zakasnićemo - diže se on pa moram i ja, nema druge. Oprezno nosi ružicu koju smo ponijeli za Mariju, pazi da ne zapinje za zidove ili još gore za nogostup.
Iskreno, mislila sam da neće izdržati cijeli koncert iako nije trajao predugo.Prevarila sam se. Sjeli smo u prvi red, da može bolje vidjeti gitare; bio je vrlo miran i ozbiljan, i upijao prekrasnu glazbu koja se pred njegovim očima pretvarala u zbilju. Marija je odabrala rekla bih vrlo meditativne, umirujuće skladbe i svirala ih vrlo emotivno, toliko uvjerljivo da smo svi mogli osjetiti što nam želi reći svojim sviranjem.
Kada je koncert završio, upitala sam ga:
- Hoćeš ti odnijeti Mariji ružu?
Klimnuo je glavom, uzeo ružu i otputio se prema sjajnoj mladoj gitaristici kao da to radi svaki dan. Zbunio ga je pljesak ostatka publike, pa se malo posramio, došao natrag i stisnuo uz mene.
- Jesi ti primijetila da ova teta skroz drugačije svira gitaru? - upitao me dok smo kroz park hodali prema kući.
- Kako to misliš?
- Pa skroz drugačije svira...nekako mekano. Ali bilo mi je jako lijepo. A sad bi mi mogla pustiti Laylu, da ponovim riječi.
- Sad odmah, dok hodamo?
- Pa da. Jako sam umoran, ići ću spavati kad dođemo k tebi pa da ponovim sad dok idemo u Brezje.
Njegova želja je meni zapovijed; vadim mobitel i tražim Laylu, neka dijete uživa.

Mjesec je nad Brezjem sinoć bio ogroman; jedino je on čuo zvukove mojih potpetica i glas malenog velikog dječaka koji trenutno više od ičega želi naučiiti riječi svoje najdraže pjesme.
Dobro, malo sam mu i ja pomogla, onako sa pola glasa, tamo gdje zapinje. Glazba je i moje utočište.

( fotografije - Marija Bučar, acoustic and electric; bio je užitak slušati je sinoć )




12

četvrtak

rujan

2019

Ženska mozgologija

Ženski mozak funkcionira al naskroz drugačije od muškog mozga; na pitanje zašto odgovor glasi - pa zato šta imamo potpuno drugačije centre, eto zašto.

Jedan od najvećih centara je onaj glavoboljni, koji se zapravo najčešće koristi kad muškarcu prorade ona tri centra za seks, pa još seksa pa još malo seksa. Automatski se pali alarm za glavobolju koji dovodi do težeg verbalnog delikta, naravno bez povišenih tonova jer nemreš vikat kad te boli glava. Ako izvlačenje na glavobolju ne urodi plodom ( jer se izvlačilo već tri puta u četri dana ), e onda se može recimo prebacit na vantjelesno iskustvo i u mislima preorijentirat na raznu tematiku, tipa šta bi bilo dobro sutra skuhat, gdje ima kakvo sniženje il tak nešta. Općejepoznata činjenica da je ženski mozak multipraktik koji istovremeno zbavlja sto stvari.
Šoping centar zauzima zavidno puno mjesta, ponajpače odjeljak za kupovinu cipela il onaj za kupovanje bez veze i potrebe. Šta to znači? Pa to znači da odeš u deem po varikinu i spužvice za suđe, a kupiš parfemčić jer je na sniženju, pa ono sredstvo za protiv bora koje će od tebe stvorit Hajdi Klum, pa dvije maskare...i usput kupiš i jedan par cipela u susjednom dućanu jer je sniženje tih razmjera da su skoro džabe. Doma skužiš da nema varikine, i da nikom ne fali jer niko je ni ne koristi osim tebe.
Žljezda "šta sam ti ja rekla" je isto impresivna; uglavnom proradi kad postane bjelodano da je ispaćeni životni supatnik zglajzo do daske pa kupio polovni auto koji za samo dva dana više neće upalit, il se zapio sa ekipom pa bi se drugi dan trebalo hodat na trepavicama jer mu strašno bubnja u glavi. E ta žljezda izaziva uključivanje usisavača u svrhu usisavanja al svih prostorija u stambenom objektu, a ako bude bezobrazan onda se miče i namještaj ( naravno, on ga mora razmicat, da ko drugi ).
Centar za verbalno izražavanje je vrlo respektabilan, jer obuhvaća svekolike vještine i vrste komunikacije - sa djecom, prijateljicama, muževom familijom, susjedima etcetera etcetera. Svaka vrsta iziskuje poseban tretman, poglavito ona gdje trebaš komunicirat sa familijom od životnog supatnika; tu su neophodne i vrsne glumačke vještine kako bi njegova familija svaki put sve više mogla uvidjet koliko je sretan šta ima tako divnu ženu pored sebe.
Memorijalni centar posvećen Balibegu raspolaže svim podacima o njegovom životu, uključujući i broj borosana koje je nosila babica koja mu je porodlia mater. Uglavnom je pun mentalnih slika Balibega u svim izdanjima, počevši od onog u bijeloj košulji sa podfrkanim rukavima pa nadalje. Isto može poslužit u razne svrhe, valjda kužite šta hoću reć.
Onaj centar sa podacima o koječijim rođendanima i godišnjicama se tu i tamo mora rifrešat, jebiga ko će to sve popamtit; srećom imaju se društvene mreže koje te podsjete kad je kome rođendan pa ne moraš lupat glavu. Izbaci ti čim se logiraš i krećeš u čestitanje. Obavezno pazit da se ne zaboravi rođendan od majke supatnika, tu odmah pada u vodu dugogodišnji trud oko dokazivanja koliko je on zapravo neizmjerno sretan šta te ima.

Žljezda za preuzimanje inicijative u seksu je gotovo nevidljiva; pa ne mogu sve žljezde i centri bit veliki. A nije je ni potrebno imat, jer uglavnom se mora svim sredstvima branit od aktiviranja već spomenuta tri muška centra koji rade dvadesetčetri sata na dan, kud ćeš još preuzimat inicijativu. Moliš boga da zaspi dok ti ne dođeš leć, i u krevet ulaziš uz velike mjere osiguranja; znači ako se samo malo pomakne bris nazad u dnevni boravak dok ne učvrsti san.
Vozni centar je isto u šemu stavilo nevidljiv; to mu ga dođe ko da su žene retardirane pa ne znaju ni ključ od auta stavit u bravu. Ovo definitivno ne prolazi, jer smo konstatirali da je ženski mozak multipraktik i da žena može sve šta joj padne na pamet. Uključujući porod, kućnu radinost, verbalne delikte, držanje edukacije o korištenju vešmašine bez iskuhavanja crnog veša i podizanju zahodske daske pri korištenju vecea, da ne nabrajam dalje....a ko nesposobne su se parkirat, moš mislit.
Ženska mozgologija je ko antibiotik širokog spektra - na sve djeluje.

11

srijeda

rujan

2019

Maratonke bez pokrića

U vrijeme kad je Filipid pretrčo četrdeset kilometara da u Atenu donese vijest o pobjedi nad Perzijancima nije bilo ni pošte ni telegrafa ni telefona, znači moderna sredstva komunikacije nula bodova. Jedva je uspjelo izumit kotač do tada. Pa kad smo već kod kotača, jel nije nikom palo na pamet da ga posjedne na neka kolica il na konja, pa da se doveze u Atenu ko gospodin čovjek, a ne da lipše trčeć tu kilometražu?

Da se trenutno razumijemo, ja bi četrdeset kilometara mogla istrčat otprilike nikad. Nisam nikad bila za jurnjavu i natrčavanje, ni na kratke a kamoli na duge staze. Pa mi čitajuć o Filipidovom slučaju palo na pamet kak smo jedna kolegica s posla i ja imale neviđenu jurnjavu da stignemo na bus za kući.
Znači dogovorile s kolegom da nas poveze, jel može - može komforno. Čekamo mi njega na parkiralištu...njega niotkud. Pa čekamo i još malo čekamo; reko idem ja njega nazvat da vidim šta ga je zadržalo. Javlja se on i izgovara krucijalnu rečenicu:
- Jebote, ja zaboravio vas pričekat. Eto me na pola puta za Petrinju.
Prekinem ja konekciju, kažem šta je na stvari i saćemo nas dvije krenut u herojski pothvat zvan ulovit bus koji kreće za cca petnajst minuta. A mi do kolodvora imamo cca petnajst minuta i to nagložustrog hoda, da ne velim trčanja.
Ajme majko patnje...Trčimo mi, malo brza ona pa malo ja, sustižemo jedna drugu ko oni atletičari zvani zečevi šta ih na mitingu plate da povuku maksimalno e da bi se srušio svjetski rekord, pa tri kruga prije kraja izađu sa staze i skapavaju idućih sat i pol. Znojimo se, saplićemo, sudaramo, dašćemo, dišemo na širom razjapljene laloke i pokušavamo izbjeć srčani udar.
Nekih petsto metara do cilja, vidi se već kolodvor, ona crvena ko maškara jedva izgovara:
- Trči kak god znaš, ja više nemrem jer ću krepat. I ak stigneš zamoli da me pričeka.
Ja preuzimam štafetnu palicu i trčim ko da me svi vrazi gone, jer ak mi ode nakon tog lipsavanja pred nosom...šta napravit? Leć na cestu da me zgazi prvi auto?
Stižem ja; pluća su mi ispala negdje pedesetčetri metra prije vrata od busa. Znojna ko da sam boksala dvanajst rundi. Nemrem ni pokušat progovorit; nemrem disat, jebote, kližem se na rođeni jezik koji visi do poda.
Vozač broji neke pare, onak usput digne pogled i pita:
- Jel se to vama nekud žuri?
Ja bi ga najrađe opalila po gubici, al ne smijem jer je bus pun ljudi. Pa razvlačim umilni smiješak i jedva kažem:
- Dobar dan, jednu do Petrinje. I molim vas nemojte krenut, stiže i moja kolegica.
Vidim nju kak se vuče trošeći zadnje atome kisika i snage, crvenija i još triput znojnija od mene. Pita vozač:
- Kolko gospođa ima godina?
Ja ga gledam i mislim si - pa jesi ti uopće normalan, jebote? Oćeš je ženit il kuvat u gulašu kad te zanima njena starosna dob?
- Ne znam, nije mi pokazala osobnu. Al evo stiže.
Ona ulazi ko da će izdahnut svakog trena, ništa ne govori jer nemre od isplaženog jezika, pa ja simultano prevodim jer sam se već dobila:
- Gospođa će isto do Petrinje.
On sliježe ramenima, naplaćuje kartu i kaže:
- Otkud vi trčite, mila moja majko? Eto vas ko da ste trčale maraton. Možda čak i malo dužu rutu.

Meni opet dolazi da ga opalim po gubici, al odustajem po drugi put; cijenim njegove nadljudske napore da ispadne zabavan i šaljiv.
- Mi zapravo trčimo maraton, pa kad lipšemo tražimo prvi bus da nas preveze dio puta - kaže kolegica koja je u međuvremenu uspostavila plućnu funkciju.
On je pogleda ispod oka dok smata volanom i kaže:
- Gospođo, nemojte se sad uvrijedit al vi jedva pretrčite prek ceste. Sve sam vidio kroz šoferšajbu.

Ja je vučem jer sam snimila dva slobodna mjesta, da se spustimo i osušimo barem malo.
O tome da nisam mogla normalno hodat ni disat dva dana neću ni pričat. Pa kad tak pročitam da je neko pretrčo četrdeset kilometara trenutno mi dođe strašna slaboća. Imaš šta brojat do četrdeset, a kamoli pretrčat, i to svojom voljom.

10

utorak

rujan

2019

Muška mozgologija

Mozgologija je fenomenalna stvar; ona vam naime može objasnit krucijalne razlike između načina na koji funkcionira muški od onog na koji šljaka ženski mozak.

Pa recimo na nekom tamo šematskom prikazu možete vidjet da dobar dio muškog mozga zauzimaju centri za seks, još seksa pa još malo seksa, šta je sasvim očekivano i razumljivo. Čim u vidno polje uđe nešta zanimljivo, sva se tri seksualna centra alarmantno uključe i u glavi nastaje determinirani kaos; u stvarnosti je on u dućanu i kupuje hrenovke, a u mislima tu tamo šta je ušla u vidno polje razvlači po madracu ko jufku za štrudl.
Velik dio bome zauzima i centar za ovisnost o teveu i daljinskom; pa nemre bit točnije. Daljinski uvijek mora bit faraonu nadohvat ruke, da može štračit do iznemoglosti i pratit rezultate kladare. Samim time neizbježno je da se namrtvo posvađa sa ispaćenom životnom supatnicom koja pegla jebeni veš i silom oće gledat svoju sapunjaru, a on svako malo bubne na teletekst da mu ne promakne izmjena u rezultatu.
Poprilično je velika i žljezda za lučenje bijednih izgovora; ono, kad ga pitaš naprimjer kad ćete se vidjet, a on odgovori - pa znaš da mi je sve komplicirano i da ja bi, al sam baš ovih dana prezauzet i imam stravičnu fazu u životu. Oni koji su u braku vjerojatno su nekom popravljali auto do neke dobe il spašavali svijet od zla ko Betmeni.
Impozantan je i centar za skeniranje tuđih, odnosno češanje rođenih genitalija. Znači kad naiđe nešta zanimljivo, on se pretvara u uređaj za magnetnu rezonancu, jedino ne lupa tak jako; ko robokap skenira žensko od glave do pete i vidi čak i etiketu na gaćama, da ne spominjemo još veće dubioze. O češanju onog šta stalno češu ne treba ni pričat; malo - malo pa se nešta popravlja ručno u tom segmentu, i to u svim prigodama, šta svečanim šta nesvečanim.
Centara za sport isto ima preko nekoliko, valjda ovisno jel se bavi sportom, il je stalno na teletekstu, il pljuje po teveu za vrijeme prijenosa i riskira strujni udar ( za ovaj centar za pljuvanje omotajte produžni kabel ručnikom, ko će ga još i oživljavat ). Automoto centar je isto onak pozamašan; jebeš muško koje ne zna sve o svim mogućim dijelovima i cijenama i gdje nać najjeftinijeg autolakirera.
Područje za izbjegavanje nezgodnih pitanja je isto impresivno. Šta imaš uopće ispitivat bilo šta a da nije recimo - oćeš otić u dućan il oćeš se pomaknut sa trosjeda da mogu otvorit prozor? Koje ispitivanje šta radi koju vražju mater na internetu u dva ujutro il gdje je bio do dva ujutro? To centar odmah blokira i pravi se da ništa nije zabilježio u korteksu.
Al zato je recimo centar za gađanje vece školjke malen da manji nemre bit. To samo zato šta su ovi prioritetni centri glomazni. Pa kad ode u sumrak na zahod ostavi iza sebe trag u beskraju, jer faraonu ne treba žarulja da se popiša. On vidi i u potpunom mraku, ko šišmiš. To šta ti poslje moraš prat oko školjke nije njegov problem.
Podjednako je malen i centar za kućnu radinost. Naime on će radit ono šta ga zanima; male su šanse da će radit al baš sve šta bi žena htjela da radi, recimo pobere svoje čarape i ne izvlači speglane majice iz ormara pa ostanu ko da ih je krava sažvakala. Mogućnost da zna peglat ravna je onoj da Kićo Slabinac postane frontmen Metalike. O uključivanju vešmašine neću ni trošit riječi; od toga se bježi ko vrag od tamjana.

Moram priznat da me sve strah šta ću u mozgologiji pronać o centrima u ženskom mozgu.
Muški mozak me dotuko.



( corpus delicti - ništa nisam izmislila, by WordPress.com )

09

ponedjeljak

rujan

2019

Današnji plastik fantastik

Elvis je imo tek dvadeset jednu godinu kad se 9. rujna 1956. godine pojavio u teve šou gospodina Eda Sullivana.

Prvo ga al nikako nisu htjeli pustit na teve zbog nezamislivo nekulturnih pokreta zbog kojih ga je nazvalo Elvis Pelvis. Naime, kralj je tijekom izvedbe znao zavrtit kukovima bolje od hrpe vegaskih plesačica, pa je to ko bilo skroz nepristojno i neprikladno za prikazivanje u nekom udarnom terminu, dok cijela obitelj bleji u ekran. A onda su se ipak smislili da ga puste pred kamere, pa šta bude. Platili mu tada nezamislivih pedeset somova dolara da dođe. I sve je bilo ok do skraćene verzije "Hound Doga". E tu se razbaco, pa mu je kamera pokazivala samo dio tijela iznad struka, da nedužne domaćiice ne popadaju onesviještene pred televizorima. Šou je inače odgledalo šezdeset miliona ljudi te večeri. Nikad viđeno il doživljeno.

Pa si nešta mislim kako su se vremena izmijenila al naskroz. Kralj rokenrola, lijep ko grijeh i pjevač par ekselans, nije smio vitlat kukovima a danas ne da se vitla kukovima - vitla se svim raspoloživim sredstvima, a sve u svrhu postizanja kakvog takvog rejtinga. Pa ako ne ide milom - iće silom, ajmo svest matematiku na pokazivanje mesa. Šta se više vidi mesa, intonacija je sve sigurnija, ponajpače kod onih koji misle da se intonacija maže na kruh. Društvene mreže preplavljene su fotkama kvazipjevačica sa gaćama veličine nekadašnjeg poruba na šosu. Nebitno je pjevanje, jebeš to; koga briga šta pjeva dok god hoda obučena u haljinu manju od nekadašnjeg partikla za hranjenje djece. Pa malo probaulja i zine par puta, uzme pare i ode kući brže se uslikat i objavit, da ne pate svi oni silni pratioci koji režu žile da vide jel slučajno gaće obukla naopako.

Elvis imo sako i hlače na peglu i cenzuriralo mu radijus kretanja. Šta bi tek napravili ovim današnjim plastik fantastik trifrtalja golim bebama.
Imale bi samo krupni kadar, eto šta bi napravili. Vidio bi se samo dramatik luk. Il bi pjevale iza zastora, da ne nastane stampedo u publici.

08

nedjelja

rujan

2019

U čeme je problem?

Danas je svjetski dan pismenosti. Šta sad pametno o tome mogu napisat ja, koja pišem načinom koji odudara od standardnog jezika, moglo bi se reć da ide u neku vrstu slenga?

Pa možda bi recimo mogla reć da namjerno, ničim izazvana, koristim takav način izražavanja da budem neznatno drugačija od ostalih. Piše hrpa ljudi, i nema šta ne pišu, al uglavnom koriste standardni jezik. Meni to nije zanimljivo. Više volim koristit neki svoj jezik, u kojem se onda dese i kojekakve instalacije od riječi a ispadaju da ni sama ne znam otkuda. Pa recimo kad nešta bacim, onda nije bacim nego zafrljačim il zafitiljim. Kad je nešta umotano, onda nije umotano nego sfafuljano. Kiflice se pretvaraju u frkafuljke, a ljubavne pjesme u cvilojebe ili žiloreze, ovisno o gradaciji boli. Ako nosim potpetice, onda sam se nasandrčila na pete. Podignuta duga kosa pretvara se u đinđirinđi pundžu. Nekakav hod postaje svečani korak slavodobitnika Sinjske alke. Kad kažem da se nešta smandrljalo, onda je velika vjerojatnost da je palo; ako se razbilo ko lubenica e onda je i krvno stradalo. Ako sam zabatrljala - znači spotakla sam se; ako sam se strmopizdila - znači pala sam da se nemrem dić jer sam i ja krvno stradala. Očobolja predmnijeva oštećenja vidnog polja za koje je nužna intervencija očologa. Imam fundus riječi da samu sebe splašim.
Al nikad mi se nije desilo da u nešta sumljam, il da o nečem nemam pojima. Nisam sigurna dali bi mogla nemogu napisat zajedno. Cviječe nezaljevam suzama sreče. Čak štoviše, nebi si nikad mogla oprostit da ne sprječim ruke u tavim izlijevima pismenog izričaja.
Osobno me jednom prigodom dotuko službeni dopis, znači odgovor na zamolbu za radno mjesto, u kojem je pisalo - poštovana, zavaljujemo vam na... dalje nisam ni čitala. Došlo mi da nazovem i pitam šta mi zavaljuju i kojim povodom; odustala sam jer me bilo strah šta bi mogla čut ko odgovor.

Al kad vidim da neko prodaje vetrinu, pley stejšun i kompijuter, onda zbiljam ne vidim u čeme je problem.
Jebeš par slova.



( photo by bespuća interneta)

07

subota

rujan

2019

Utočište

Glazba je oduvijek bila moje utočište. Bijeg od sivila stvarnosti, od svega ružnog i lošeg, od ljudi koji su me povrijedili. U radosnim i strašnim trenucima oblačila sam je poput ogrtača, čija je boja ovisila od trenutka; za radost jarkocrveni, za jezu tamniji od najmračnije noći. Glazba me ovijala u najnježniji zagrljaj, noseći me u sasvim drugu dimenziju, nevidljivu ljudskom oku a opet tako blisku i moćnu.

Dok sam bila malena djevojčica, najdraži trenuci bili su mi kada bi brat uzeo gitaru i satima svirao. U mojim je očima bio poput čarobnjaka, jer je ispod njegovih prstiju izranjala čarolija zvuka, tako meka i topla, bez obzira što je svirao. Kad sam malo stasala znali smo zajedno i pjevati. Ti su zvuci zauvijek urasli u mene, postali neodvojivi i bili su mi uvijek na dohvat ruke onda kada mi je to bilo potrebno.
Što god da mi je život donio, glazba je uvijek bila tu - da me utješi, da me osnaži, da me uspravi na noge i nakon najgorih udaraca. Beskrajno sam zahvalna na daru prepoznavanja moći glazbe.

Kako je to sjajno rekao meni najdraži Clapton - ona odnosi sav bol.
Ja bih možda dodala - oboji svijet čudesnim bojama. Baš poput riječi kada ih se pravilno koristi.

06

petak

rujan

2019

Govedo velikog kalibra

Unaprijed ću se ispričat stoki krupnog zuba, u koju po vokaciji spadaju i goveda, jer ću iskoristit njihovo plemenito ime za nazvat ljudsku podvrstu kojom se danas namjeravam pozabavit.

Ko bi recimo bio govedo velikog kalibra? Dakle, po mom skromnom mišljenju radi se o nakupini bjelančevina koja greškom pripada ljudskoj vrsti, a svojim ponašanjem nemre pripast ni među špiljske ljude, jerbo ima mozak amebe ( jebiga, sad se moram ispričavat i amebama; ajde onda prvo isprika cjelokupnom životinjskom carstvu jer ne znam koju bi još životinju mogla prispomenut ).
Govedo velikog kalibra uglavnom si uzima za pravo ponašat se u skladu sa samo njemu poznatim i uvaženim pravilima ponašanja. Pa tak recimo maltretira i ponižava svoje strukovne kolegice godinama, jer je normalno da on svaku prepipa uzduž i poprijeko, a ponajpače po mlječnim žljezdama kolokvijalno zvanim cicke. Govedo zapravo služi i ko mamograf il ultrazvučni aparat, jedino hoda na dvije noge i pojma nema jel išta napipo al i dalje pipa, jer mu se hoće i jer svi oko njega šute. I to radi godinama. Jer je on velik, i poznat, i moćan; kud ćeš se s njim upuštat u raspravu kad ti samo jednim migom može upropastit karijeru?
E onda priča iscuri u javnost. Pa sto problema. Muške kolege se sablažnjavaju da kak je moguće da za to niko ne zna, kad je javna tajna da govedo to radi godinama. Ko ono, svi su znali pa su prešutno pokušavali smanjit na najmanju moguću mjeru svaku mogućnost da govedo ko hobotnica ( oprostite hobotnice ) plazi po svemu šta mu se svidi i prođe kraj njega na dva metra. Ženske kolegice sve jedna po jedna iznose svoja mamografska iskustva za koje im nije izdalo nalaz, jer je aparat za mamografiju tek usput pregledo šta imaju u grudnjaku. A svi zajedno su osupnuti da šta su šutjele tolike godine.
Pa da iskoristim priliku i iznesem svoje skromno mišljenje. Da sam nekom greškom bila blizu goveda, i da mu je palo na pamet uć u moju garderobu i igrat se doktora i kopat po mom dekolteu...e pa izišo bi na stejdž bez prednjih zuba i sa nosom veličine onog žutog, najzrelijeg krastavca, sa neznatnom razlikom u boji jer bi mu nosina bila naglokrvavocrvena i slupana. Hajkik među rogove djeluje vrlo sedirajuće, dapače moguće je i da se rogovi uvuku naskroz usljed jakog udarca u tikvanju. Pa da vidiš kako bi pjevo razlupane gubice i sa par šljiva, makar i po cijenu da mi se trenutno sva vrata zatvore ispred nerazlupanog rođenog nosa.

I da rezimiram, uz ponovno korištenje omiljene izreke koju sam onak usput pokupila u Lici - kamo sreće da ga je izdrkalo u živicu ( il ako hoćete baš ful pristojnost, a da zaobiđemo Liku - sve se moglo spriječit korištenjem rikverca il kondoma ).
Zapravo je nevjerojatno šta si sve dozvoljavaju umišljene, samoljubive veličine. Još je više nevjerojatno da im to može proć.

05

četvrtak

rujan

2019

It's showtime

Moji najdraži frajeri, sa mnom kao pridruženim članom ekspedicije, jučer su imali popodnevnu čajanku u rezidenciji Brezje, vrlo sličnu onoj kod Ludog Šeširdžije. Ni kod nas se nikad ne zna što će se sve izdešavati kad se čuvamo.

Započelo je jurišanjem po dvorištu, jer je Boni jedva dočekala da frajeri dođu pa da demonstrira svoje hvatanje lopte šapicama i donošenje iste. Čak je i manji najdraži frajer jurio za njom po dvorištu i nije inzistirao da se Boni zatvori u kupaonu. Kad je Boni lipsala preselili smo se u kuću.
- Jel imas ti Kindel pingo? - pita manji najdraži frajer.
- Nemam.
- Imas, imas - i vodi me manirima iskusnog istraživača u frižider, zna on gdje stoji Kinder pingui. Veći najdraži frajer nije baš oduševljen pinguijem, ali jede kad već imaju dva komada. Pokušava mi prepričati sve što se dešavalo dok je bio na moru sa vrtićem, ali manji najdraži frajer vrlo brzo jede pa ne uspijevam puno toga doznati; jedino da je veći frajer naučio plivati bez rukavica i da je lubenica zapravo jako fina.
- Ta je to jubenica? - pita manji frajer.
Mi se trgamo da mu objasnimo, ali ga ne zanima baš opis lubenice pa kreće u pohod u njihovu sobicu. Inzistira da se slikamo na krevetu i toliko se smije da počinje štucati. Smijemo se svi, pa on još više štuca jer je njegov smijeh uvijek najglasniji.
- Ti ne stucas ( pa štucne ). Necu ni ja ( pa štucne ) vise stucati ( pa štucne ). Daj mi vode ( pa štucne ) mojim te.
Jedva zaustavljamo najezdu štucanja, pa gledamo crtiće.
- Ja bi papao linac ( manji frajer ).
- I ja bi čokolino ( veći frajer ).
Nema druge, ostavljaj crtiće i ajde praviti čokolino. Manji najdraži frajer vuče svoju dekicu za sobom i prati me u stopu.
- Jeci gotova? Ja sam gladan.
- Nisam, grijem mlijeko.
Gleda kako grabim čokolino u zdjelice.
- Nici jos gotova? Ja sam gladan.
- Nisam, grijem mlijeko. Evo sad će biti.
- Kad ce biti? Ja cam jako gladan. Jeci gotova?
Pa tako jedno deset puta u krug dok konačno čokolino nije gotov. Hranimo se, pa veći najdraži frajer želi ponoviti refren njemu najdraže Claptonove pjesme koji je naučio, a manji najdraži frajer navaljuje da gleda slike životinja.
Simultanka. Malo riječi, malo lisica koja ima zuti kaputic. Nas dvoje sve glasnije pjevamo, pa manji frajer zatvara knjigu i lupka ritam.
- Ja cvijam ( op. prev. sviram ).
I traje to muziciranje sasvim dobar komad vremena, čak i manji frajer pjeva s nama. Malo nerazumljivo, ali pjeva.

Mama dolazi po njih. Veći frajer pita kad će doći da učimo dalje riječi, a manji frajer negoduje jer nema duge na noćnom nebu. Pokazujem mu mjesec, ali nije zadovoljan. Hoće dugu i gotovo. Odlaze mašući svojim malenim ručicama, a moj svijet malo gubi na svjetlosti.
Sve dok ne dođu ponovo, da se smijemo i skačemo i tražimo dugu.

04

srijeda

rujan

2019

Izviđanje

Za ovu jesen nema najavljenog smaka svijeta od strane onog klipana koji svako malo izbacuje neki novi datum ( iskreno, ne znam otkud samo vadi te datume, al ajde - barem isprestravi svekoliki ovozemaljski puk pa si ljudi priušte možda nešta šta inače ne bi ). Pa sukladno tome, a i spoznaji da će bit red skuhat novu turu zimnice i napravit mjesta za istu, navirila se ja danas u špajzu samo da vidim šta sve ima za bacit.

Ajme šta tu svaštanešta ima. Za početak, pekmeza nema kakvih nema - od marelica, jagoda, dunja, kupina, šljiva...a za nijedan više nisam sigurna kad sam ga pravila. Znam samo da ga uvijek ostavim eto ako bi se pekle palaćinke, pa ako bi neko možda jeo naprimjer pekmez od kupina ( a nikad ga niko ne jede, navodno jako škripe one njihove koščice po zubima ). Pa bi sad tu dragocjenu ekoetnozbirku trebalo kresnut u smeće. Pa onda ima ukiseljenog zelenog paradajza, koji ne da se nije jeo nego ga niko nije ni pogledo. Čmrlji na polici i čeka svoj usud zvan lašate mi kantare ( u prijevodu - baci me u kantu, nije ovo talijanski ). Pa praznih teglica svih oblika i veličina, koje treba prebrat i konačno pobacat one koje ostaju za urgentnu situaciju zvanu - šta ako pofali teglica za kad se skuha ajvar ( ono kuhanje šta sam opisala to je prva ajvarna tura, druga se kuha ako se ne varam idući vikend ).
Pa onda jedno četri velike najlonkese dupkom pune najlonkesa, nemojte mi samo reć da to nemate u špajzi? Šta kad zatreba neka najlonkesa, po čemu ćete kopat nego po recimo onoj iz Lidla u koju je nabijen nepoznat broj manjih i većih tregerica? Pa papiri za zamatanje božićnih poklona, rođendanskih poklona i za oblaganje polica, od toga jedan treba izvuć iza kištre jer poprilično dugo stoji i sav je skušljan ko da su ga krave žvakale.
Pa alatljike za krečenje, koje stoje u ćošku u plastičnoj kanti; to isto treba prebrat jer sam sigurna da barem dva valjka treba bacit, al eto i njih se uvijek ostavi za slučaj nužde nepoznatog podrijetla.
Pa kalup za tortu koji se koristilo zadnji put niko sa sigurnošću ne zna kad. Pa nešta rasparenih zdjelica za salatu, koje isto stoje ako bi možda nekad recimo u njih išo čips ( ne ide nikad, al možda jednom bude ). Pa flašurina u kojima su bili likeri, a dobila sam striktno naređenje da nek stoje i dalje tamo, ako budu trebale za neke likere nekad. Pa ranjgli koje zapravo više ne koristim za kuhanje, al isto stoje da pauci imaju gdje spavat kad im je zima; šta bi ja to pošikačila u smeće, bolje da zauzimaju mjesto, jel tako. Pa kinesko govno od multipraktika koje sam dobila, a koje me skoro ubilo kad sam krenula isprobat kak radi; e to ću zafitiljit sa ekstremnim zadovoljstvom u smeće.
Čak sam konačno našla i čekić i probirku za koje sam bila sigurna da su netragom nestali; nije da mi sad za nešta trebaju, al izronili su niotkuda pa sam ih bržebolje spremila u ono malo alata šta imam.

Uglavnom, sutra pokrećem akciju širokih razmjera u svrhu oslobađanja svakog slobodnog centimetra špajze. Danas sam samo izvršila izviđanje, da znam kolko ću vreća morat nosat vamotamo, i jel da popijem dva brufena il samo jedan. Zapravo sam sigurna da je i moja špajza prolaz u Narniju, pa ko god prođe ostavi ono šta mu je od viška.

03

utorak

rujan

2019

Kad se ja sad opernatim...

Feng šui je čudo jedno; tu nema kakvih nema savjeta za svaštanešta. Pa između ostalog i za pojačavanje financijske konstrukcije do te mjere da nećeš znat kud bi sa parama.

U tu svrhu feng šui predlaže evo baš ovu biljku. Svakako je nazivaju, al u svakom nazivu i tekstu i kontekstu se spominje novac. Jer da ko je nema - ništa od para, siromašan al naskroz.
Vrebam ja već neko vrijeme gdje bi nabavila pelcer, pa da se oparim, opernatim, kak god hoćete. I krenem se ja ošišat, i u dvorištu od frizeraja kraj vrata vidim koga ili šta? Feng šui stabalce koje će me pretvorit u bogatu ženicu, pa ću moć samo pisat i klatarit se po bijelom svijetu.
Pitam ja frendicu - jel to ono drvce šta...prekida ona mene, kaže - je, znam na šta misliš. Kod mene se baš nije proslavilo, al šta da mu radim. Reko ne pitam te za proslavu, ajde brže okreni glavu da maznem jedan pelcer ( opće je prihvaćena i poznata činjenica da se pelcer mora uzet na način da vlasnik cvijeta pojma nema da si ga otfikario ). Kaže ona - evo idem po teglicu nečega u ljetnu kuhinju, samo ti obavljaj. Brže ja maznem jednu grančicu i s njom u torbu. Eto nje van sa teglicom nečega, pita - jel jesi. Reko šta jel jesam, gledaj svoja posla. ( Pa kud ćeš me pitat jesam ubrala pelcer, a znaš da ga moram maznut da bi se primio ).
Krenem doma, vani vruće da nemreš disat. Svratim na kavu i mineralnu u klimatizirani birc, malo odahnem i dovučem se nekak doma. E tu me sastavilo s vrata, imala neku gužvu u šesnajstercu i razvukla se gužva poprilično. I sjetim se pelcera sinoć. Znači prečamio je u torbi ono...malo duže vremena. Brže ruj po torbi, jedva ga nađem ( treba se probit kroz Kafetine i papirnate i bombone i ključeve i nema šta nema u njoj ). Izgleda on meni skroz ok, siroček moj. Tu ću ja njega šibnut u vodu, da nek stoji dok malo pusti korjenčiće umilne. Pa danas dođem s posla i idem za svaki slučaj zguglat kak da taj pelcer pretvorim u najbujniji feng šui za prizivanje para ikad viđen. Kadli piše - samo zabost jebenu grančicu u mješavinu zemlje i pijeska i vražje matere. Nikakvo namakanje u vodi se ne spominje. A ja nalakirala nokte prije neg šta sam išla guglat. I sad čekam da mi se osuše nokti, pa idem u akciju zvanu "samo ubodi grančicu za pare".

Jedino mi nije jasno sljedeće; znači u jednom tekstu piše - poželjno je da biljka stoji sa desne strane kućnih vrata, naravno ne piše jel kad gledaš prema van il prema unutra. Tu ću ja otvorit drugi tekst; jebiga tu piše sa lijeve strane kućnih vrata gledano iznutra prema van. Dalje nisam ništa išla otvarat, jer kak je krenulo moraću ženi strgat cijeli cvijet da zapelcam stodvadeset tegli sa feng šui biljkom, jer svaki tekst ima svoju viziju kud da metnem teglu.
Pa kroz kud ću hodat po kući?
A šteta mi propustit priliku da se dočepam love uz pomoć tegle. I to feng šui metodom.



( photo by top-event.hr )

02

ponedjeljak

rujan

2019

Narandžasta odgojna kombinatorika

Moja ispaćena roditeljica bila je djelomično pristaša takozvane drvene pedagogije, nekadašnje odgojne metode koja se sad više ne smije ni spomenut.

Šta to znači? Pa otprilike ovako. Obzirom da sam ja bila tatina mezimica, za žešćim metodama se uglavnom posezalo dok je tata bio na poslu. Šiba, kuhača i ostalo drveno naoružanje koje se rabilo u svrhu trenutnog usvajanja poželljnih normi ponašanja moglo se rabit samo i isključivo u njegovom odsustvu. Jer da ju je vidio pri korištenju mislim da bi drveno naoružanje završilo na lomači nasred dvorišta. Za neke manje prekršaje koristila je i popularnu metodu potezanja za kečke. Obzirom da sam imala dugu kosu uglavnom spletenu u dvije pletenice, činilo mi se da me može rukom dohvatit i kad sam odmaknuta deset metara od nje ( mislim, dobro je poznato da su u strahu velike oči, a i kad si malen onda ti je vidno polje skroz izvitopereno ). Za upozorenje je koristila metodu podizanja obrva i pogled od kojeg se normalnim ljudima ledi krv u žilama; bilo je situacija kad sam bila ubijeđena da ima oči na leđima, jer je točno znala šta sam napravila, a bila sam sigurna da me nije mogla vidjet. Uglavnom radila je na tome da moje hirove onemogući svim raspoloživim sredstvima; ovisno o težini hira koristila je već spomenute metode, i moram priznat da je bila vrlo uspješna u suzbijanju hirova. Kod nje nije ništa moglo proć neviđeno i nekažnjeno.
Za razliku od nje, tata je imo skroz drugi modus operandi, zvan - moja Maja je najdivnije biće koje je ikad hodalo zemljom. Da sam napravila ne znam šta, on je uvijek pronalazio objašnjenje i onemogućavo bilo koji vid kazne. Sve dok je bio doma.
Pa smo jednom zgodom nas dvoje otišli zajedno na plac. I meni zapela za oko neka narandžasta haljinica koja se kopčala na leđima. Prodavačica mu lijepo veli - to je njoj premalo, daj uzmite neku drugu. Čuj neku drugu; ja hoću tu narandžastu i amen. Neću ni pogledat ništa osim te haljine. Tata mi pokušava objasnit da je haljina premalena. Ja smrtno uvrijeđena odgovaram - e sad zapamti kad sam išla s tobom u grad. Tata mrtav ladan veli - to mi kupujemo. Žena zine da će ponovit kak je haljina premala, on je samo pogleda ( to je valjda naučio od mame za potrebe gledanja nekih drugih krivaca, ne mene ) i žena bez riječi sfafulja haljinicu u najlonkesu i naplati je. Ja vesela ko leptirić, ima se nova haljina i to narandžasta.
Dolazimo doma, i mama vadi haljinu i kaže - to je njoj premalo. Tata lud, od haljine i korištenja riječi "premalo", kaže - pa šta me sad i ti zajebavaš, nisi joj ni probala obuć?! Mama, da bi demonstrirala opciju "premalo" skida sa mene haljinicu koju sam imala na sebi i pokušava mi navuć narandžastu divotu koju sam odabrala. Ne da ne ide, neg ne ide ni u ludilu na mene. Ja blekećem, oću da mi haljina paše; mama izbezumljena jer on kupuje ono u šta ja uperim prstom; tata izbezumljen jer ja blekećem. Pa ko i uvijek, tata pronalazi rješenje. Mene za ruku i u sobu, pa obučemo haljinu na veliku lutku koja je sjedila na krevetu. Lutki haljina taman. Ja još uvijek blekećem, jer haljina paše jebenoj lutki a ona čak ni ne zna da je haljina narandžasta. Tata mi briše potop suza i obećaje da će okrenut nebo i zemlju da nađe drugu, još ljepšu narandžastu haljinu. Mama ulazi u sobu, vrti glavom i samo ponavlja - ti ćeš nju al naskroz upropastit. Tata pita šta je za ručak, jer mu je pun kufer, a i da skrene temu. Odlazi iz sobe, a mama se saginje i kaže - ajme kako će ti prisjest haljina samo da on ode radit.

Kombinatorikom ovih dviju potpuno oprečnih odgojnih metoda nastala sam ja, ovakva kakva jesam. Probajte i vi kombinirat, možda rezultati budu zapanjujući.

( na fotki imam nekih pet godina, čini mi se, i ne mogu se nadivit šiškama i mašni koja izviruje sa stražnje strane )


01

nedjelja

rujan

2019

Vjenčanja neće biti

Ajde se probajte zamislit u ovakvoj situaciji.

Znači upoznaš nekog, pa plane ljubav i nakon par godina sve vodi prema svadbi. Pa se dogovori hrpa stvari - sala, klopa, muzika, kumovi, djeveruše, ketering za po doma, haljina, sandale, frizura, termin u sakralnom objektu, fotograf, a u našim slikovitim krajevima i iznošenje buklije ( za neupućene, to je iznošenje neviđenih količina alkoholnih pripravaka od strane susjeda kako bi mladenci iza vjenčanja krenuli u novi život blagoslovljeni ne samo u crkvi, a svatovi jedva pogodili na vrata od sale jer se buklija ne odbija ). Oni koji su prtljali oko svatova jako dobro znaju kolko živaca i vremena ode na pripreme. Lovu da ne spominjemo. I onda se desi šta? Da mladoženja tri tjedna prije svekolikog iventa jedno jutro kaže - slušaj, ja sam se možda malo zaletio, da ne velim zajebo, i ja se ženit neću. Nije to za mene, nemoj se ljutit.
Pa iza prvog šoka otkazuj redom salu, klopu, muziku, kumove, djeveruše, ketering za po doma, termin kod frizerke i u sakralnom objektu, fotografa i bukliju. Ostaje vjenčana haljina i sandale koje nemreš vratit. Šta s tim? Zapalit nasred dvorišta? Ko će kupit haljinu koja je donijela nesreću prvobitnoj potencijalnoj mladenki; pa neće je ni džabe uzet jebote. I onda mladenka, u dogovoru sa fotografkinjom, ode na frizuru i šminkanje, obuče vjenčanicu i sandale, djeveruše se isto napirlitaju i srede ko da sve ide po peesu, ispaćeni roditelji prokušanih vrlina se isto obuku ko za u crkvu i afterparti. Odu na livadu i ofarbaju vjenčanicu na mladenki u tristopedeset nijansi raznih farbi, pa još nazdrave šampanjcem iz kristalnih čaša, kad je bal nek je maskenbal. Vjenčanica takva nafarbana sad stoji u nekom salonu vjenčanica u njenom rodnom gradu.

I sad da vas pitam - žene drage, pa šta bi vi napravile? Možda neki prigodni vudu ritual, da se malo valja dok vi i djeveruše nemilice bodete iglama po vudu bebi prikladno obučenoj u smoking? Il platile nekom da mu rđavim beštekom izvadi umnjake i iščupa nokte na rukama? Il ga vrebale na dnevnoj bazi pa ko slučajno pregazile dok prelazi cestu mimo zebre?
Osobno bi pustila da se prašina slegne. Osveta se mora servirat hladna. Pa za jedno pola godine dogovorila neku prijateljsku večeru, i slučajno bi mi recimo ispo jušnik sa naskroz kipućim jelom baš njemu na glavu il u krilo dok nosim žderanje na stol.

Nisam ja kriva šta sam traljava i spotičem se na svakom jebenom koraku. Tak bi recimo pala i u sakralnom objektu dok bi me vodilo do oltara, u njegov nesuđeni zagrljaj.

( na fotki mladenka, djeveruše i roditelji nazdravljaju; bog zna jel se mladencu štucalo )



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.