Stop, jednom i zauvijek

Možda jednom svjetlo dana ugleda i zbirčica novela posvećenih ženama - voljenim, prevarenim, teško oboljelim i pretučenim ženama. Nekoliko sam ih već napisala, ali kako radije odabirem smijeh upakiran u moje pričuljke one strpljivo čekaju prigodu.
Danas je nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Neću iznositi poražavajuću statistiku; tek ću u znak podrške ostaviti jedan dio mučne priče. Žena iz priče je fiktivna, ali puno ih je proživjelo takve stravične trenutke.

Voljela je trenutke večernje tišine. Kad bi djeca zaspala, pažljivo bi zatvorila vrata dječje sobe i u kuhinji upalila radio. Dok je prostoriju ispunjavala tiha glazba, obavljala bi ono što nije stigla ranije i razmišljala.
Nikad nije uspjela shvatiti zašto on to radi i što je okidač njegove okrutnosti. S vremenom je usvojila obrazac ponašanja u kojem je primala najmanje udaraca. Ispočetka se odupirala i tada je batinanje bilo najgore. Jednom joj je slomio ruku kojom ga je primila, želeći ga zaustaviti. Lagala je na hitnom kirurškom prijemu da se pokliznula u kupaonici, na mokrim pločicama.
Vrištanje i jecaji isto su tako pogoršavali stvar; svaki ispušteni zvuk dodatno ga je razjarivao. Ali godinama nije ni vrištala ni jecala; nikako nije mogla dopustiti da je djeca čuju, da se probude i zateknu je sklupčanu poput ranjene zvijeri na kuhinjskom podu, nesposobnu da ustane i nasmiješi im se. Djeca nisu znala što se odvija iza zatvorenih vrata, dok oni plove plavetnilom sna.

Čula je zvuk otključavanja vrata. Osluškivala je njegove korake; poput šumske životinjice koja instinktivno prepoznaje opasnost, i ona je već prema zvuku njegovih koraka mogla znati hoće li je pretući ili ostaviti na miru. Večeras je bila noć za batinanje. Čvrsto je stisnula šake i potiskivala mučno klupko panike koje joj je ispunjavalo utrobu. Otvorio je kuhinjska vrata, ušao i zatvorio ih za sobom. Bilo je nečeg tako demonskog, tako nezemaljski okrutnog u njegovim zjenicama. Nije se micala s mjesta; nije činila ništa što bi ga još više razbjesnilo.
Udario ju je tako snažno da je pala. Osjetila je tanki, topli mlaz krvi iz nosa kako klizi prema usnama; obrisala ga je nadlanicom, razmišljajući - ovo nije dobro. Obično ne udara tako da se sutradan vide tragovi. Ovo će biti gore nego inače.
Udarci su pljuštali posvuda; navikla je na stravične vrtloge boli koji su preplavljivali njena ramena, trbuh, ruke i leđa. Nastojala se što manje micati, jer je svaki pokušaj da zaštiti dio tijela donosio još novih udaraca. Njene su usnice iznutra uvijek bile izgrižene i ranjave; svaki ispušteni zvuk donosio je još udaraca, pa je stiskala zube i grizla do krvi svoje meso da ne ispusti niti najmanji šum. Udarci su bivali sve bolniji; rasli su jednako kao i njegov demonski bijes.
Ležala je na podu, pretvorena u izubijanu, izobličenu masu. Bol je sužavao granice njene svijesti, i sve je više tonula prema blještavoj bjelini iza koje više nije osjećala ništa. Sa zadnjim odbljescima svijesti pomislila je - djeca spavaju, to je dobro.
A onda je utonula u bjelinu. Tamo bol nije imao pristup; ostao je u njenom isprebijanom tijelu, slaveći demonski pir mržnje.