Katedralni kašalj

Katedralni kašalj je pojam rezerviran samo za zborske pjevače. Naime, normalni ljudi ne dobivaju tu vrstu kašlja; on se pojavljuje samo kod onih koji su odabrani da budu dio zbora i blagoslovljeni da ih napad katedralnog kašlja sastavi usred koncerta u sakralnom objektu veće kvadrature, da ne velim katedrali.

Sam pojam nastao je između dva koncerta, naravno u katedralama, i to svete Stošije u Zadru i svetog Jakova u Šibeniku, kad je jedan od naših basova na upit zašto ga nije bilo na probi odgovorio - dobio sam katedralni kašalj. Od tada se ovaj medicinski pojam redovno koristi prigodom iskašljavanja, prokašljavanja i nakašljavanja tijekom izvedbe, a po dijagnostici i simptomima mogao bi komotno bit uvršten i u medicinsku enciklopediju.
Jedan od najgorih napada katedralnog kašlja koje sam imala prigodu čut desio se baš u katedrali svetog Jakova. Nekako sam uvjerena da je glavni razlog ripanja tih razmjera bila činjenica da smo koncert imali u katedrali tijekom obnavljanja, znači jašili smo na kor preko hrpe fosni i cijele bauštele, prvo na probu, a onda koncertno obučeni i na nastup. I šta se desi? Desi se da jedva u opravama dobauljamo na kor, i orgulje odbiju suradnju. Znači ko da nikad svirale nisu. Palilo ih i gasilo jedno pedesetdevet puta, stigao i orguljaš koji je prvo pitao da jesu ih probali upalit i ugasit. Pa jedino ih nisu probali iščupat, sve drugo se isprobalo. Mi presretni, automatski otpale dvije najteže pjesme sa repertoara za koje trebaju prave, moćne orgulje. Sjašili opet kroz bauštelu dolje, jer tamo su one igračka - orgulje, nužne za izvedbu.
I da se vratim na katedralni kašalj. Valjda usljed tog manevriranja vamotamo goredolje jedna nam se altistica toliko raskašljala da je zvučalo ko da će joj otpast jedno plućno krilo, ako ne i obadva. Guši se žena, nema tu šta, poplavila ko šljiva, i krene jurišnim korakom van iz katedrale, čisto da ljudi mogu normalno odslušat koncert kad smo već došli pjevat. Za njom dva tipa iz organizacijskog odbora iz Šibenika, prepali se ljudi da živa katedralu neće napustit. Pa joj nosili vodu, davali one Fišermensfrend bombone koji su je umalo dokrajčili, predlagali da zovu hitnu, sto čudesa. Kad je konačno prestala kašljat, zamolila je samo jednu cigaretu da se povrati od šoka i ostala vani, da ne bi došlo do recidiva. Oni se vratili unutra odslušat koncert, mi se satrli pjevajuć jedan od najtežih repertoara ikad, a kašljačica hodala goredolje ispred katedrale, na friškom zraku, dok je njenu koncertnu haljinu veselo podizao vjetrić s pučine.

Od tog nemilog događaja u katedrale uvijek nosim duplu dozu intonacije, tvrdih bombona i septoleta. Nikad ne znaš kad te može ščepat, pa da imaš barem za prvu pomoć, dok ne izađeš van kašljat tak jako da te ljudi zaobilaze u krugu od tri do četri metra.

( photo - odmor ratnika, pardon pjevača...tu sam još ko Matovilka, duga kosa prikupljena u nešta na zatiljku )