Zaustavi se vjetre ( pito bi te nešto )

Jedna od najpoznatijih ( muškom dijelu populacije vjerojatno i najdražih ) fotki Merlinke je ona iz filma "Sedam godina vjernosti", kad ona stoji na rešetki metroa i čeka prolazak vlaka, od kojeg zrak iz velegradskog podzemlja sukne prema gore i digne joj haljinu u neslućene visine, pokazujući noge. Navodno su sve snimke sa Avenije Leksington bile neupotrebljive, jer je vojska obožavatelja nahrupila gledat snimanje i vidjelo se sve osim njenih nogu, pa su scenu dorađivali u studiju i u filmu je prikazana montaža kadrova sa prave rešetke i sa lažne rešetke.

Nešta slično doživjela je nekadašnja prva dama izlazeć iz aviona na madridskom aerodromu. Puhalo je al orkanskom jačinom, pa su na nekim drugim fotkama sve žene neprepoznatljive jer im kosa vijori oko glava ko da nije njihova ( kosa, ne glava ). Da je fotograf pričeko još par sekundi, možda bi i ona morala s obadvije ruke spuštat halljinu da se ne vidi etiketa na gaćama. Ovak se vide sasvim zgodne noge, i to vrlo malo; ne bi ni bilo zanimljivo da nije riječ o prvoj dami. Jedino baka kvari prosjek, dakle mama od prve dame; kosa joj je zbetonirana valjda sa cijelim pakiranjem trovremenskog Tafta tak da se ni dlaka nije pomakla, a haljina je ko prikeljena za njene noge. To je samo dokaz da bake ništa nemre iznenadit.
Nešta slično doživjela sam i ja, hodajuć prema knjižnici u Željezari kad je bilo otvorenje izložbe sjajne autorice ilustracija moje knjižice u nastajanju. Išlo nas nekoliko, svojom pisanom riječju eventualno uljepšat otvorenje, pa sam za tu prigodu obukla svoju takozvanu Šeron haljinu ( zašto Šeron haljina - duga je to priča ) i pripadajuće cipele, da ne dođem tamo u trenirci i pase majici. Još dok smo kretali počelo se navlačit nevrijeme, al računamo - brzo ćemo doć pa nikom ništa, nije Željezara Njujork pa da imamo klipsat dva sata do knjižnice.
Izlazimo iz auta, a tamo...ajde šta je nebo crno ko da će smak svijeta sastavit svake sekunde, al puše da me sve strah izać iz auta, da me ne baci na krov obližnje stambene zgrade. I izađem ja, nosim one svoje isprintane papiruse i torbu. Kad je puhnulo, ode moja Šeron haljina ravno u nebo. Ja drfljam rukama da pohvatam te glokne i još moram pazit da mi ne popadaju jebeni papiri. Jedva nekako salatim prvi nalet vjetra, eto ga opet. Kud me baca po cesti, tud haljinu ne kontroliram al nikako. Pa je jedva nekako zafafuljam među noge i hodam ko da mi je friško slomilo obadvije potkoljenice, jebiga nemreš hodat normalno kad ti među nogama tarlaha cca metar i pol do dva materijala. Pa još jači nalet vjetra i eto je opet u zraku. E onda mi je zamračilo pa sam lamatajuć ko Betmen plaštom pretrčala do ulaza, vijorilo je oko mene samo tako. Da ne kažem da sam bila raščupana ko Vila Ravijojla; ja naime ne koristim trovremenski Taft ko neke bake.

Srećom se materijal od haljine ne gužva, pa nisam izgledala ko da me izvadilo nesloženu nakon dugotrajnog boravka u naftalinu. I srećom nije bilo nikoga da ovjekovječi moju borbu sa vjetrom, u haljini i sa papirima i sa raščupanom nepostojanom frizurom. Na oficijelnim fotkama izgledala sam skroz normalno. ( Mislim kolko mogu izgledat normalno. ) E od tada ja pod naletima vjetra nosim isključivo robu koju ni direktan pogodak groma nemre dić u zrak.