Večer za pamćenje

Moj najdraži frajer silno voli glazbu. Ono što mene neizmjerno raduje jest način na koji je on doživljava, istovremeno tako malen i tako velik. Još me više raduje njegov odabir Claptona kao nekakve središnje glazbene figure oko koje se sve vrti. Zamislite šestogodišnjeg dječaka koji vrlo ozbiljno i predano radi na tome da nauči riječi jedne od njegovih najdražih pjesama, a tekst je na engleskom i ima ga poprilično. Ali naučili smo refren i uvelike savladavamo strofe; ponavljamo do iznemoglosti, dok god on to želi.

Odlučila sam ga odvesti na koncert prekrasne mlade gitaristice Marije Bučar, da doživi ljepotu zvuka akustične i električne gitare uživo, da ne ostanemo na slušanju glazbe sa youtube-a. Mariju spletom životnih okolnosti poznajem od njenog dolaska na svijet i silno me raduje što je glazbom obojila svoj kutak svemira.
Prvo je rekao da moram obući haljinu. Pa sam obukla haljinu i one nesretne cipele na petu koje tako rijetko nosim, ali kad već on želi da nosim haljinu onda moram izgledati kako treba. Onda sam obukla njega, i krenuli prvo na sladoled i kavu. Naravno da je prije sladoleda pala i lizaljka, koja je ujedno pala i na hlače dok smo čekali sladoled.
- Ne vidi se to jako, to od lizaljke? Što misliš? - pita me sav zabrinut.
- Ma ne vidi se, stavićemo ti program na krilo.
- Kakav program? - pita on.
- Popis skladbi koje ćeš čuti.
- Misliš da se neće vidjeti ispod programa? Malo se lijepi za ruke, zalijepiće se onda i program za tu mrlju.
Umirujem ga da neće, a stiže i sladoled pa prestaje panika oko ljepljivog fleka na trapericama.
- Paziću da ne padne sladoled na hlače - govori dok mlati po kornetu. Zamrljao je i nos i bradu, ali uspio je maznuti kornet bez kapi sladoleda na odjeći.
- Jesi popila kavu, zakasnićemo - diže se on pa moram i ja, nema druge. Oprezno nosi ružicu koju smo ponijeli za Mariju, pazi da ne zapinje za zidove ili još gore za nogostup.
Iskreno, mislila sam da neće izdržati cijeli koncert iako nije trajao predugo.Prevarila sam se. Sjeli smo u prvi red, da može bolje vidjeti gitare; bio je vrlo miran i ozbiljan, i upijao prekrasnu glazbu koja se pred njegovim očima pretvarala u zbilju. Marija je odabrala rekla bih vrlo meditativne, umirujuće skladbe i svirala ih vrlo emotivno, toliko uvjerljivo da smo svi mogli osjetiti što nam želi reći svojim sviranjem.
Kada je koncert završio, upitala sam ga:
- Hoćeš ti odnijeti Mariji ružu?
Klimnuo je glavom, uzeo ružu i otputio se prema sjajnoj mladoj gitaristici kao da to radi svaki dan. Zbunio ga je pljesak ostatka publike, pa se malo posramio, došao natrag i stisnuo uz mene.
- Jesi ti primijetila da ova teta skroz drugačije svira gitaru? - upitao me dok smo kroz park hodali prema kući.
- Kako to misliš?
- Pa skroz drugačije svira...nekako mekano. Ali bilo mi je jako lijepo. A sad bi mi mogla pustiti Laylu, da ponovim riječi.
- Sad odmah, dok hodamo?
- Pa da. Jako sam umoran, ići ću spavati kad dođemo k tebi pa da ponovim sad dok idemo u Brezje.
Njegova želja je meni zapovijed; vadim mobitel i tražim Laylu, neka dijete uživa.

Mjesec je nad Brezjem sinoć bio ogroman; jedino je on čuo zvukove mojih potpetica i glas malenog velikog dječaka koji trenutno više od ičega želi naučiiti riječi svoje najdraže pjesme.
Dobro, malo sam mu i ja pomogla, onako sa pola glasa, tamo gdje zapinje. Glazba je i moje utočište.

( fotografije - Marija Bučar, acoustic and electric; bio je užitak slušati je sinoć )