28
utorak
svibanj
2024
Brothers in Arms
Danas se obilježava Dan oružanih snaga Republike Hrvatske.
Sjećanje na 28. svibnja 1991. godine, kada je na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj održana svečana smotra Zbora narodne garde, preteče Hrvatske vojske. Bila je to prva službena smotra postrojbe koja je predala prijavak predsjedniku, pa je i sam taj čin označio označio povijesno osnivanje oružanih snaga. Predsjednik je u govoru rekao i ovo: „Nadam se da ćemo demokratskim putem spriječiti one koji nam žele raditi o glavi. Ali, bude li potrebno branit ćemo svi skupa, do posljednjeg, svoju slobodu i suverenost.“
Poprilično naivna, ne sluteći što će se sve ubrzo izdogađati, mislila sam – pa o čemu on govori? Zar on zbilja misli da će biti rata? Pa sve se može riješiti mirnim putem, nema potrebe da ljudi ginu.
A onda je ljeto 1991. donijelo rat. Krvav i nemilosrdan. Stotine tisuća ljudi bilo je prognano iz svojih domova, i ja sam bila među njima. Toliko ubijenih i masakriranih civila, toliko zapaljenih kuća. Sirene koje su nas tjerale u skloništa uslijed bačenih avionskih bombi, ispaljenih dalekometnih projektila i pražnjenja VBR-ova koji su mi bili najstrašniji. Brojni hrvatski gradovi pretvoreni u ruševine. Vukovar, hrvatski Staljingrad koji je zaustavio tolike tenkove na njihovom krvavom pohodu.
Mnogi golobradi mladići prijavljivali su se zajedno sa očevima u redove vojske, da barem pokušaju zaustaviti strašnu oružanu silu koja nam je trebala dati do znanja da smo postali ljudi bez doma i domovine. Puno ih je položilo živote; puno ih je ostalo invalidima. Platili su visoku cijenu za hrabrost koju su pokazali, jer je Hrvatska vojska isprva bila gotovo goloruka.
I onda gledam pregled današnjeg tv programa; nigdje ništa posvećeno njima, nigdje ništa posvećeno novim naraštajima Hrvatske vojske. Jedino na HRT4 u 18 sati prijenos svečanog prijema predsjednika RH povodom Dana oružanih snaga. Pa sam i razočarana i tužna, jer sam naivno mislila kako će prikazati barem neki kratki dokumentarac, barem o novim naraštajima Hrvatske vojske, koji su naslijedili hrabre ljude što su bili spremni položiti život za svoju domovinu.
Neka je vječni spokoj svima onima koji su hrabro stali pred puščane i topovske cijevi onih krvavih ratnih godina. Sretan Dan oružanih snaga onima koji su odabrali vojni poziv; vi ste dokaz da se nije ginulo uzalud.
komentiraj (13) * ispiši * #
24
petak
svibanj
2024
Dopuna
Kad sam već pisala o tragediji Srebrenice 1995. godine, naprosto moram još dodati ovo.
Radio Sarajevo objavilo je tekst Rezolucije o Međunarodnom danu sjećanja na Srebrenicu, koji evo i ja prenosim:
Generalna skupština,
Vođena Poveljom Ujedinjenih nacija, Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima i Konvencijom o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida,
Pozivajući se na rezoluciju Savjeta bezbjednosti 819 od 16. aprila 1993. kojom se Srebrenica proglašava bezbjednom zonom, rezoluciju 827 od 25. maja 1993. o osnivanju Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), i rezoluciju 1966 od 22. decembra 2010. o uspostavljanju Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove,
Podsjecajuci takođe na sve presude MKSJ-a, a posebno na osam koje sadrže presude za zločin genocida nad bosanskim Muslimanima počinjen u Srebrenici 1995, prije svega na presudu Žalbenog vijeca MKSJ od 19. aprila 2004. (Tužilac protiv Krstica), presudu Žalbenog vijeca Mehanizma od 8. juna 2021. (Tužilac protiv Mladica), presudu Žalbenog vijeca Mehanizma od 20. marta 2019. (Tužilac protiv Karadžica), kao i presudu Međunarodnog suda pravde (ICJ) od 26. februara 2007. kojom je presuđeno da djela počinjena u Srebrenici predstavljaju djela genocida,
Potvrđujuci svoje snažno protivljenje nekažnjivosti za genocid, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine, ili druga kršenja međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnog zakona o ljudskim pravima i naglašavajuci u ovom kontekstu odgovornost država da okončaju nekažnjivost i, u tom cilju, da temeljno istražuju i krivično gone, u skladu sa svojim relevantnim međunarodnim pravnim obavezama i svojim domacim pravom, lica odgovorna za takva djela, kako bi se izbjeglo njihovo ponavljanje i kako bi se došlo do održivog mira, pravde, istine i pomirenja, za koje je učešće žrtava i preživjelih, kao i članova njihovih porodica centralno,
Pozdravljajuci važan napredak koji su međunarodni sudovi postigli posljednjih godina u borbi protiv nekažnjivosti i u obezbjeđivanju odgovornosti za genocid, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i druge teške zločine putem međunarodnog pravosudnog sistema,
Prepoznajući u tom pogledu poseban doprinos MKSJ i naglašavajući važnost da međunarodna zajednica bude spremna da preduzme kolektivnu akciju kroz Savjet bezbjednosti, u skladu sa Poveljom, i od slučaja do slučaja da dalje obezbijedi odgovaranje za genocid i sprječavanje genocida,
Ponavljajuci da je prema međunarodnom pravu, krivična odgovornost za zločin genocida individualizovana i da se ne može pripisati nijednoj etničkoj, verskoj ili drugoj grupi ili zajednici u cjelini,
Uzimajuci u obzir ulogu specijalnih savjetnika generalnog sekretara za prevenciju genocida i odgovornost za zaštitu i napominjuci važnost redovnih brifinga o kršenjima ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava kao i o govoru mržnje i podsticanju ranog podizanja svijesti o potencijalnom genocidu,
Napominjuci da krivično gonjenje osoba odgovornih za genocid i druge međunarodne zločine u nacionalnim pravosudnim sistemima, uključujuci Sud Bosne i Hercegovine i MKSJ kao i Mehanizam, ostaje centralno mjesto u procesu nacionalnog pomirenja i izgradnje povjerenja kao i za obnovu i održavanje mira u Bosni i Hercegovini, i dalje prepoznajuci da je snažna regionalna saradnja između nacionalnih tužilaštava od suštinskog značaja za njegovanje mira, pravde, istine i pomirenja među zemljama u regionu,
Ponavljajuci nepokolebljivu predanost održavanju stabilnosti i jačanju jedinstva u različitostima u Bosni i Hercegovini,
Napominjuci takođe da ce 2025. godine biti obilježena 30. godišnjica genocida u Srebrenici u kojem je izgubljeno najmanje 8.372 života, hiljade ljudi je raseljeno, a porodice i zajednice razorene,
1. Odlučuje da 11. jul proglasi za Međunarodni dan promišljanja i sjecanja na genocid u Srebrenici 1995. i da se obiljležava svake godine;
2. Osuđuje bez rezerve svako poricanje genocida u Srebrenici kao istorijskog događaja i poziva države članice da čuvaju utvrđene činjenice, uključujuci i kroz svoje obrazovne sisteme, razvijanjem odgovarajucih programa, takođe u znak sjecanja, u cilju sprječavanja poricanja i pogrešnog tumačenja i pojave genocida u buducnosti;
3. Takođe bez rezerve osuđuje djela koja veličaju osobe pred međunarodnim sudovima osuđene za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, uključujuci i one odgovorne za genocid u Srebrenici;
4. Ističe važnost okončanja procesa pronalaženja i identifikacije preostalih žrtava genocida u Srebrenici i obezbjeđivanja dostojanstvene sahrane za njih i poziva na nastavak procesuiranja počinilaca genocida u Srebrenici koji tek treba da se suoče sa pravdom;
5. Poziva sve države da se u potpunosti pridržavaju svojih obaveza prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, kako je primjenjivo, i međunarodnog običajnog prava o sprječavanju i kažnjavanju genocida, uz dužno poštovanje relevantnih odluka Međunarodnog suda pravde;
6. Zahtjieva od generalnog sekretara da uspostavi program informisanja pod nazivom „Genocid u Srebrenici i Ujedinjene nacije“, započinjući aktivnosti na pripremama za obilježavanje 30. godišnjice, 2025. godine, i dalje traži od generalnog sekretara da na ovu rezoluciju skrene pažnju svih država članica, organizacija iz sistema UN i organizacija civilnog društva radi odgovarajuceg poštovanja;
7. Poziva sve države članice, organizacije sistema Ujedinjenih nacija, druge međunarodne i regionalne organizacije i civilno društvo, uključujuci nevladine organizacije, akademske institucije i druge relevantne zainteresovane strane da obilježavaju Međunarodni dan, uključujuci posebne komemoracije i aktivnosti u znak sjecanja i u čast žrtvama genocida 1995. godine u Srebrenici, kao i odgovarajucu edukaciju i aktivnosti podizanja svijesti javnosti.
Ono što mi je odmah upalo u oči jest slijedeće - nigdje u tekstu ne spominje se počinitelj genocida.
A onda mi je sijevnula pomisao - pa tko je tu lud? Čemu se Vučić, Dodik et cetera toliko žestoko pjene kada se nigdje srpski narod ne spominje kao genocidan?
Doista, spominju se imena po optužnicama Međunarodnog kaznenog suda, ali to zapravo individualizira krivnju na one koji snose najveću odgovornost jer direktni izvršitelji, oni koji su okrvarili ruke, nažalost nikada neće snositi konsekvence.
Tako to biva kada se zatvaraju oči pred istinom; izgubi se kompas pa se gura i tamo gdje nitko nije izrekao - taj i taj je počinio to i to.
Mir svim dušama u Potočarima i zagrljaj Majkama Srebrenice.
komentiraj (11) * ispiši * #
23
četvrtak
svibanj
2024
Dječak Srebrenice danas priča...
Prikrašću se noćas u san majci, onako kako smo se brat i ja prikradali kad bi okasnili jer smo se ostali igrati poslije škole, ili brali susjedove trešnje, ili pekli prve kukuruze.
Uvijek je govorila – nemojte djeco, sramota je tuđe brati. Majka će vam ubrati i donijeti naših. A znala je da je slađe popeti se i jesti slatke trešnje na drvetu, i da je slađe nečije kukuruze kradom ubrati i ispeći, pa ih onako čađave i vrele jesti putem. Pa i sama nam je pričala da su i oni kao djeca isto radili.
Dočekala bi nas vrućom, tek pečenom pitom čiji bi miris osjetili još na prilazu kući. Čvrsto nas zagrlila i privila sebi, govoreći – evo mojih jablana. Gdje ste dosad? Perite ruke pa da jedemo. A onda bi sjela i gledala kako slatko jedemo njenu pitu, najslađu na svijetu.
Prikrašću joj se jer je danas opet plakala. Ona ne zna da je mi čujemo kad plače; dođemo mi i grlimo je, i govorimo – nemoj majko plakati, tu smo mi, ali ona nas ne čuje. Pa jeca i ponavlja – slomili meni moje jablane, srce mi iščupali i ostavili me živu a mrtvu. Nama bude teško, pa sjedimo i slušamo je, i gledamo kako dugo u noć plete dok ne zaspi tako na sjedeći, uplakana i sama.
Plakala je i pričala sa tetkom, spominjući kako joj je sve teže. Govori – mogla sam ih dosad oženiti i njihovu djecu gledati kako rastu. Mogla sam njihovoj djeci pite razvijati i povijati njihova razbijena koljena. A ja sam, kao i ti, svoje jablanove nakon godina traganja na mezarju ostavila kukavna.
Prikrašću joj se u san, jer me jedino u snu vidi, i uvijek pita – jeste li to vi, jablanovi moji? Pa da je barem u snu vidim nasmijanu, onakvu kakva je bila kad smo brat i ja dolazili kući u smiraj dana, sretni jer nije primijetila da sam poderao hlače, i da su nam nokti još crveni od pojedenih trešanja ili čađavi od pečenih kukuruza.
Ili je primijetila, ali nikad nije rekla?
Majka najčvršće i najtoplije grli. I sve sinovima oprašta, jer ne može drugačije.
( fotka je od ranije, sa jednog od prijašnjih postova posvećenih Srebrenici )
komentiraj (24) * ispiši * #
