28
ponedjeljak
veljača
2022
Paranormalno, nego šta
Zanimljivo je kak se ljudi brzo prekvalificiraju.
Od epidemiologa, preko seizmologa, rukometnih trenera, pa sad i ratologa ( mislim vojnih eksperata, da ne bi ispala nepismena ) i zapravo nema tog područja u kojem se kod nas ispod raznih članaka neće isprofilirat najveći stručnjaci koji su ikad igdje išta koomentirali. I rekla sam već stopedeset puta da neću čitat kojekakve komentare, pa eto opet idem čitat i samo se nasekiram. Pa recimo kad se piše o tome kako su svi suglasni da se Ukrajini pošalje pomoć u naoružanju, oni najžešći su oduševljeni - šaljite, to je goloruk narod, nek se imaju čime branit. Al zato se ispod članka gdje piše da ćemo i mi skromno sudjelovat u toj vrsti pomoći odmah okreće ploča - šta vi imate slat vojnu pomoć u moje ime, šta je sa koronom, jel DORH išta radi, šaljite im ljekove i hranu a ne oružje. I naprosto ne mogu odolit a da na ovaj zadnji komentar napišem samo ovo - opće je poznata činjenica da se tenkove i vebeerove najefikasnije zaustavlja voltaren gelom i apaurinima, a za rušit avione krumpiri i glavice kupusa su ko stvorene. I da se razumijemo - nisam pobornik rata, al kad te neko napadne svim raspoloživim naoružanjem teško da ćeš ga zaustavit kutijom prve pomoći i Domaćica keksima.
U međuvremenu je iskliznula i vijest o podizanju pripravnosti nuklearnim snagama na visoki stupanj. E pa mašala; nije mi bilo dosta rata prije trideset godina i potresa prije četrnajst mjeseci, sad još trebam sa ostatkom svijeta strepit oće neka budala nešta krivo čut il kihnut pa slučajno pritisnut gumb koji bi lansiro štagod nuklearno, da nas šta ozrači šta sve poruši. Oligarsi se isto uzmuvali, lova im je kojekuda, a treba i stisnut petlju i reć - majstore, skupljaj kablove i smanji doživljaj, ko još normalan ratuje u dvadesetprvom stoljeću i maše nuklearnim bombama ko balonima il kesom kiki bombona. Šta sad, jel stigne se iskopat bilo kakvo sklonište ako dođe do incidenta ( dakle da neko kihne i stisne gumb )? Mislim ima po Petrinji bagera, nije da nema, al obzirom da za sve trebaju elaborati i šestopedesetosam potvrda ...dok to sve pribaviš prođe par mjeseci, a dotle te ozračilo ko da si rukama vadio reaktor u Černobilu.
I kad sam već bijesna ko ris, da odmah pripomenem i da je danas punih 14 mjeseci od potresa. Naravno da je opet bilo govora o brojkama koliko je obnovljeno i šta se sad kreće radit, evo samo šta nije krenulo. Pa ja se pitam kroz kud ja onda hodam svaki dan i s koje sam ja planete pala? Jel bi meni bilo pametnije otić kod okuliste da mi riješi tu očobolju il kod nekog afričkog vrača da mi baci kosti i kaže jesam li ja uopće više pri sebi? Jer ja te puste brojeve ne vidim. Pamtim samo pusta obećanja i meni jednu od najdražih izjava o obnovi kuća sa crvenim naljepnicama, izrečenu u kolovozu prošle godine - Biće kad bude spremno. Da ne spominjem onu kako su žute naljepnice tvrd orah. E pa blago nama.
A sad me izvinite, idem ocijedit čaj i popit šlaftablete jer se rano dižem. A i moram prestat pisat jer od sekiracije iza ovakvih tema neću zaspat al nikako.
komentiraj (4) * ispiši * #
25
petak
veljača
2022
Nema naslova
Najteže je gledati dječje suze. Tople i slane, natapaju mi dušu neizmjernom tugom. Nositi će ih na duši onaj tko ih je izazvao i srušio bezbrižne dane djetinjstva, ispunjavajući ih urlicima topovskih projektila i jezivim zvukom aviona.
Djeca koja dožive takve teške traume kao da preko noći odrastu. Njihove oči prepune su straha; kako uopće djetetu objasniti da je normalno biti u skloništu i opraštati se od oca koji odlazi u neizvjesnost, i tko zna hoće li se vratiti?
Sve smo to i mi prošli, prije trideset godina. Moj sin, tada četverogodišnjak, mjesecima je mucao i povraćao kod svake žešće situacije, jer je 2. rujna 1991. ležao na podu u vrtiću, sa svojim prijateljima i tetom, dok su avioni u brišućem letu nadlijetali Petrinju i granate padale po gradu. Na zvuk aviona smo svi jako dugo reagirali, sirene da ne spominjem. Kad je rat konačno završio, jako dugo mi je trebalo da ne skočim kada bi jednom mjesečno isprobavali sirenu. za uzbunu. Svaki put se slediš, a onda pomisliš - dobro je, ne trebaš se više bojati.
Svijet je i onda osuđivao; razlika je u tome što su onda tvrdili da je riječ o građanskom ratu. Svijet je osuđivao i dogodila se Ovčara, dogodilo se Sarajevo, dogodila se Srebrenica. Tisuće i tisuće ugašenih života, tisuće i tisuće majki koje nisu dočekale svoje sinove nego u ruke primile državni stijeg. More suza sve one djece koja su imala tu nesreću da odrastaju u krivom vremenu. Srebrenički dječaci ugaslih su osmijeha otišli u vječnost.
Svijet ni sada neće ništa učiniti. Riječi osude ratnih djelovanja neće zaustaviti topovske projektile niti obrisati suze sa lica djece. Kad jednom sjećanje izblijedi, ostaće gorčina i tuga za djetinjstvom koje im je nasilno prekinuto, nekima i bol za ocem kojeg više nikada neće vidjeti.
Ne postoji ideologija niti razlog dovoljno jak da izazove samo jednu dječju suzu i patnju.
Onaj tko to ne shvaća ne zaslužuje da ga se zove čovjekom. Nažalost, svjedočimo da upravo takvi vedre i oblače dolinom suza kojom kročimo.
( photo by Famagusta News )
komentiraj (12) * ispiši * #
24
četvrtak
veljača
2022
Pa dokle više sa šokovima
Neki dan sam pisala o nekakvim šokovima, jelda? E pa ništa su oni šokovi, mala maca prema ovima od danas.
Došla s posla, naložila kamin, pa spakirala paket i otišla ga poslat na poštu.
-Kako će ić?
-Hape ekspresom, da prije stigne.
Ajde ispunim onaj obrazac, platim, kad eto prvog šoka.
-Kad će stić? - pitam ja.
-U ponedjeljak.
-U ponedjeljak?! Pa danas je četvrtak.
-Je, al su današnje pošiljke već otišle, znači sutra kreće odavde.
( Toliko o ekspresu, bolje da sam sjela na bus i odnijela ga sama. )
-Jel mi možete očitat barkod telefonskog računa da ga platim?
Slijedi drugi šok.
-Možemo probat, al neće htjet. ( Eto drugog šoka; imaš barkod čitač a neće očitat šta - barkod ).
Ajde ništa, odvučem se na kiosk pa ću tamo platit. Dobar dan - dobar dan, jel može barkodom telefonski račun - može. Tup - očita ga. Vadim karticu, i eto mi trećeg šoka.
-Nažalost, samo gotovina.
-Samo gotovina?! Pa u parku se na kiosku može platit karticom.
-E to je u parku, ovdje ne može.
Ima se bankomat kraj kioska, neće i neće prebacit na isplatu gotovine. ( To bi bio šok broj četri, da se ne zabrojim. ) Jebo ih tačskrin daihjebo.
Pređem preko ceste, da u banci uplatim nešta devizno. Radi do petnajst nula nula, vrata zalokotana. Šok broj pet, a meni već lagano kreće pjena na medna usta, jer sam i umorna i gladna i žedna, a ništa ne ide kak treba.
Doševrljam do druge banke; radi do petnajst nula nula, vrata zalokotana.
Ja luda. Krećem doma, kadli zvrnda mobitel u torbi. Nepoznat broj. Javim se, kadli opet zovu za delimano dormeo svaštanešta, da jel imam minutu vremena. Reko – nemam, gospođo. Živim u Petrinji, hodam kroz ruševine i imam ludnicu od dana.
-A što možete, bila sam jednom u Petrinji. Nego dajte da vam ja…
Kad je ona rekla – a što možete, bila sam jednom u Petrinji...pa meni su klapne pale. Ona vergla, a ja zamišljam da joj rđavim beštekom vadim umnjak.
Prekinem ja prisilno razgovor, i razmišljam si – u Ukrajini padaju granate, moj paket će stić tek u ponedjeljak, nisam uspjela platit telefon ni obavit u banci, a ona meni džigericu jede sa delimano tavicama.
Pa toliko me raspalila da sam zaboravila kod kojeg broja sam prestala brojat šokove od danas. Srećom sam se uspjela konačno najest pa mi je malo lakše.
komentiraj (3) * ispiši * #
23
srijeda
veljača
2022
Sigurno je do hrkanja
Krenem sinoć pisat - laptop prazan ko prazan skup.
Gdje god ima fraj utičnica - tu nemrem sjest da bi pisala. U dnevnom boravku već povečerje u tijeku i zamračenje na snazi, čeka se repriza Mućki ( hoću reć, ispaćeni životni supatnik je u iščekivanju reprize i na produžnom kablu ima samo jedno slobodno mjesto za utaknut laptop da se puni, a i kak ću pisat u mrakači jebote? ). Tu ja utaknem laptop da se puni u blagovaoni i strovalim se i ja gledat Mućke, računam da ću malo pogledat i otić za dvadesetak minuta napisat svoju dnevnu dozu, pa popit tablete i leć spavat.
Probudilo me hrkanje ispaćenog životnog supatnika. Teve radi, a on se čuje ko motorka, jedino piljevine nema okolo. Pogledam na sat - pola jedan. Bolje da nisam ni gledala, slabo mi došlo. Jer se moram dić, skinut laptop sa punjača, popit šlaftablete i vratit se probat zaspat. Obavila sve nabrojano - ne bi zaspala al nikako. Ko može zaspat u toj buci? Probala ga malo gurkat; prestane pa za minutu nastavi dalje. Dizala se po čips u pola dva, pila sok u dva, gurkala ga nebrojeno puta bez većeg rezultata. On je i dalje pilio bez piljevine, a ja se isprevrtala na sve mile strane moleć Svevišnjeg da zaspim.
Ništa.
Alarm odzvonio, ja se trgnula iz drijemeža ( jer spavala više nisam ), skuhala si kavu i štračim po društvenoj mreži. Kadli i njemu zvoni alarm, navino ga samo sat vremena prije nego šta zapravo treba ustat. Čačko po mobitelu da prerikta alarm, zamoto se u deku i nastavio spavat. Ja popila kavu, napravila sendvićak za na poso, spremila se i mislim si - pa zašto ja njega ne bi pitala kad on treba ustat? Valjda imam pravo nakon cjelonoćnog pileža od kojeg nisam oka sklopila. Zovnem ga, reko - jel se ti misliš ustat. Da misli, al u pola šest kad se i treba ustat. Okrene se i nastavi spavat iste sekunde.
A ja se oblačim i krećem u mrakaču, i mislim si - pa šta bi dala da ja tak mogu iste sekunde zaspat?
Možda je do hrkanja, to mi je sad palo na pamet. Moram počet vježbat spavat razjapljenih usta. Ako ne probam nikad neću saznat jel to možda recept za spavanje. ( Njega mi ne vrijedi pitat, on izrijekom tvrdi da ne hrče. )
komentiraj (11) * ispiši * #
20
nedjelja
veljača
2022
Nije lako bit novinar
Bome su novinari jučer imali težak dan.
S jedne strane estradno vjenčanje godine, s druge strane preseljenje ureda jednog ministra u Remetinec. Dobro, ured na kraju nije trebalo selit jer je razriješen dužnosti al eto.
Pa to je svakih petnajst minuta iskakala nova vijest jebote. Od uranka je krenulo o ministru, a malo kasnije sastavilo sa vjenčanjem. Ajde onda prvo da riješimo ministra. Eto mu pretresaju kuću. Drugi članak - susjeda daje izjavu da je navek bil vredan i da je delal ko crv. Treći članak - eto hodaju ljudi po terasi od kuće i jedan ispred kuće. Četvrti članak - eto pregledavaju audi. Peti članak - eto je izneso kofer i odvezlo ga na ispitivanje. Šesti članak - dao je iskaz. Sedmi članak - ode u Remetinec. Osmi članak - video kako ga je dovezlo. I tako četrdesetosam članaka sa svim etapama. ( Zaboravila sam spomenut i osupnutost premijera da šta se čovjeka subotom baš mora ić ispitivat i loštrat mu po kući. ) Jedino niko nije napiso ništa o tome kako ga je dočekalo u Remetincu.
Ajmo sad na vjenčanje. Ne zna se gdje će bit. Drugi članak - zna se gdje će bit. Treći članak - ušli su u crkvu. Četvrti članak - izašli su iz crkve. Peti članak - poljubili se. Šesti članak - gospođa Rađa se belji ničim izazvana. Sedmi članak - torta se radila u Sloveniji.
Pa ljudi moji, ubiše u pojam. Da se mene pita - ko šta me se ne pita - trebalo bi poslat Andriju Jarka da čovjek uživo rješava sve dileme i izvještava svekoliku javnost. Live stream i gotovo. Koga zanima taj će gledat, koga ne zanima taj će s mirom štračit po vijestima bez da na petnajst portala pročita jedno te isto, već spomenuto gore po etapama.
Jedino nastane problem kad se u istom danu poklope dva spektakla, jedan sa sretnim a drugi sa završetkom pod rotirkama. Možda u takvim situacijama Andriju slat za rotirkama, a vjenčanje prepustit nekoj novinarki, štajaznam recimo Romini Knežić ako bi bila voljna.
Šta mislite vi o tome?
komentiraj (7) * ispiši * #
18
petak
veljača
2022
Bajkeri za Davida
David je imao samo 14 godina. Kažem imao jer je danas ispraćen na počinak u vječnost, na vrlo dirljiv, topao ljudski način.
David je imao 4 godine kada mu je dijagnosticiran tumor na mozgu. Nažalost, bio je tako pozicioniran da ga liječnici nisu mogli potpuno ukloniti i doveo je do brojnih posljedičnih oštećenja; između ostalog, ostao je i bez vida.
Znate što mu je bila najveća želja? Da sjedne na motor. Njegova majka vodila je nadljudsku borbu s njegovom bolešću, kupovinom lijekova koji su mu bili neophodni, s kućom u kojoj nije bilo pitke vode, Nije si mogla priuštiti kupovinu nekakvog motora, barem igračke, na koju bi David mogao sjesti.
Davidovo tijelo više nije moglo dalje. Otišao je u vječnost, a da mu se nije ispunila najveća želja. Ali zato se u Pešćenicu danas slila rijeka bajkera da Dječaka, Brata bajkera kako su ga nazvali, isprate u vječnost uz zvuke motora koje je tako volio. Koliko sam vidjela u objavama nekoliko njihovih klubova, organizirali su i prikupljanje pomoći za njegovu majku.
Sigurna sam da se Davidova duša negdje u nebeskom plavetnilu široko nasmiješila kada je tišinu sunčanog dana nad Pešćenicom ispunila grmljavina koju on nikad nije doživio zbog svoje bolesti.
Moj naklon do poda svima vama koji ste sjeli na motore i danas ispratili svoga četrnaestogodišnjeg Brata u vječnost. Pokazali ste kakvi ste ljudi i koliko su velika vaša srca.
Vjerujem da ste ovim što ste učinili umanjili barem sićušni djelić neizmjerne boli koja je danas zapljusnula njegovu majku.
( photo by MotoiOffroad Zelina )
komentiraj (18) * ispiši * #
16
srijeda
veljača
2022
Mom malom gitaristu, za sreću
Danas je veliki dan za mog najdražeg frajera.
Već nekoliko mjeseci ide u glazbenu školu i sve sigurnije svira svoju gitaru. Toliko sam sretna i ponosna na njega da naprosto ne mogu pronaći riječi koje bi bile dovoljno snažne da opišem kako se osjećam dok ga slušam kako svira. Vratim se godinama unatrag i slušam svoga brata kako svira u svojoj sobi. Ne postoji žičani instrument koji nije znao svirati. Bolest mu je oduzela ono što je volio više od ičega; bio je vrstan tamburaš ali i gitarist. Zato me još više oduševio moj najdraži frajer, koji je odlučio naučiti svirati gitaru. Konačno netko u našoj obitelji tko će svirati i zavoljeti glazbu i gitaru jednakim žarom, bar se nadam.
Zgrada u kojoj je bila glazbena škola oštećena je u potresu, pa naša djeca prve glazbene korake čine u prostoru baptističke crkve koja jedina ima adekvatan prostor. Tamo će danas moj najdraži frajer biti dijelom produkcije glazbene škole i odsvirati dvije kratke skladbe na svojoj gitari. Ne znam što bih dala da mogu biti tamo; nažalost, epidemiološke mjere onemogućavaju da veći broj ljudi bude u tom prostoru, pa ću se morati zadovoljiti snimkom. Nazvala sam ga danas da mu poželim dobru svirku; tvrdi da ga nije strah. Pitanje je hoće li se jednako osjećati kad izađe pred veći broj ljudi. Rekla sam mu samo - zamisli da sviraš doma ili kod mene u Brezju, i uživaj.
Neka mu nebo bude granica u svemu što bude odabrao da radi. Ja bih silno voljela da gitara postane njegova velika ljubav i da velikim koracima uroni u svijet glazbe, jer je glazba čista magija.
Prenese te u sasvim drugu dimenziju, daleko od svega ružnog i bolnog što te okružuje.
( photo by Pinterest )
komentiraj (10) * ispiši * #
15
utorak
veljača
2022
Lista nevidljivih ljudi
I onda se mi čudom čudimo što nas rodbina ili prijatelji koji ne žive u Petrinji nazovu i kažu - pa bilo je na televiziji da je toliko i toliko kuća obnovljeno.
Za one koji još nisu čuli, Središnji ured za obnovu objavio je dokument kodnog naziva "Pregled završenih obiteljskih kuća u programu nekonstrukcijske obnove" gdje je 2461 ime navedeno kao ime čovjeka kod kojeg je nekonstrukcijska obnova završena. I dešava se da ljudi otvore dokument, čisto da vide hoće pročitati nekog poznatog pa da se uvjere da se kod nekog zbilja nešto završilo, pa nalete na SVOJE ime, a ne da kod njih radovi nisu završeni nego nisu još ni počeli.
Kad ovako nešto pročitaš, zapravo prvo ostaneš bez teksta. Kako je uopće moguće da se tako nešto desi? Kako je moguće staviti nečije ime na popis završene nekonstrukcijske obnove, a da čovjek majstore ni vidio nije? Nakon što ostaneš bez teksta, uhvati te bijes; pa mi smo zbilja i dalje nevidljivi ljudi, koje stavljaju na popise koji nemaju veze s ničim. Kao da nije dovoljno sve što smo preživjeli od rata naovamo, kao da nije dovoljno što živimo na pedeset kilometara od Zagreba u razrušenom gradu i borimo se da tu i ostanemo. Kao da nije dovoljno što vrijeme prolazi, a tako se malo toga pomiče s mjesta, pa se radujemo maškarama koje će biti organizirane za našu djecu, da barem malo razvedre sivilo i sve ono što gledaju hodajući ulicama. Nakon bijesa uhvati te tuga veća od neba; pa i da jesmo nevidljivi - ljudi smo, prepušteni stanju iza prirodne kataklizme koju nismo baš priželjkivali.
Misli se samo sudaraju, jer ne smiješ ni pomisliti što će tek biti sa onim narančastim i crvenim naljepnicama kad se zelene ne rješavaju i u javnost se puštaju brojke koje nisu ni blizu istine. A onda, ko šlag na tortu, odgovor iz ureda na upit novinarke u kojem stoji da je - citiram - dokument imao nekolicinu nepravilnosti na što su ukazali stradalnici koji su se obratili uredu Petrinja, te da se - citiram - stradalnici koji uoče nepravilnosti jave uredu za obnovu.
Da nije ovako strašno žalosno, bilo bi smiješno. Tko zna koliko je na tom popisu starčadi koja se uopće ne koristi Internetom i nema pojma da su uvedeni u popis završenih obiteljskih kuća u programu nekonstrukcijske obnove, a nemaju dimnjak da nalože vatru, jer su predali sve papire i čekaju da im netko napravi dimnjak.
Pa dajte pogledajte taj popis, možda na njemu pročitate ime nekog susjeda, rođaka ili poznanika koji nema pristup Internetu i uzalud će čekati da mu konačno netko pokuca na vrata i popravi ono što je odavno trebalo popraviti.
I baš zbog ovakvih sranja vrijedi ponoviti - mi nećemo odustati od svojeg grada. Uzalud se trudite.
( cijeli članak pod nazivom "Državni ured za obnovu, nezavršene projekte označio riješenima" na stranici rtl.hr-a )
komentiraj (8) * ispiši * #
13
nedjelja
veljača
2022
Pospano Valentinovo
Jel možda mislite gledat neki cvilojebni film večeras na teveu? E pa nećete, barem ne vi koji nemate maks teve i te neke fensišmensi pakete po televizorima.
Ja ih nemam, ionako rijetko gledam teve. Pa onda nemam šta ni prigovarat, jel tako. I sukladno tome, mogu birat između nekakvog dokumentarca na prvom, emisije Stadion i filma Vječni Tuck na drugom, Kumova i Nevjere na Novoj ( to su neke serije, ni to ne gledam ) i Blago nama i Tri dva jedan kuhaj na RTL-u. Dalje nisam ni gledala, šta tek ima na ostalim programima kad na ovima nema ništa. I šta mi preostaje nego opet gledat reprizu Mućki, pa spavat.
Zapravo je sva ta halabuka oko Valentinova bespotrebna, ako mene pitate. Služi samo zato da izbije nešta love iz džepa onima koji se sjete i da najebu oni koji se ne sjete, pa imaju gluvu misu idućih par dana i lupanje vratima kad krenu odspavat jednu rundu popodne. Onaj ko vas voli pokazivaće vam to svaki dan, nevezano za bombonjere u obliku srca i crvene ruže. ( Barem ispočetka, s godinama se možda neznatno izmijeni situacija pa zaboravi i na rođendan a da ne bi Valentinovo; ko će pamtit sve te datume - te godišnjicu, te rođendan, dajte molim vas. I sve samo zato da ispadne da vas se voli, jer ako na Valentinovo nema ruže - šta smo rekli, gluva misa i nabijačina vratima, plus snalaženje za ručak barem tjedan dana dok se ne prizaboravi incident. )
Šalu na stranu, ako nekog volite pokažite mu to svakog dana. Nemojte čekat neke prigodne datume. I sretno vam Valentinovo, onima koji bašbaš to obilježavaju.
Meni se previše spava već sad, a kad se prvi put probudim oko pola jedan nemrem pisat jer mi treba svjetlo i ne vidim dobro iza sna, pa onda ko zna kad bi opet zaspala...tak da bi mi baš dobro lego jedan balić ( ne Ivano, nego alkohol, da odmah raščistimo ) da me zbuba san dokraja i da spavam snom pravednika, jer mi Valentinovo uopće nije napeto.
I nemojte me sad popljuvat, vi vječni romantici; znam ja ozbiljno pisat o ljubavi. Jedino je gadno kad na Valentinovo nemaš al nikako inspiracije pisat o ljubavi koja je blablabla. ( A zapravo jest - najmoćnija sila u svemiru; samo danas mi se spava, šta mogu. Biće bolje iduće godine. )
( ne znam tko je autor ovog čuda na fotki, al zamrem svaki put kad je vidim )
komentiraj (2) * ispiši * #
12
subota
veljača
2022
Šokovi
Danas sve neki šokovi, biće takav dan.
Šok prvi - pročitala pa išla pogledat nastup petnajstogodišnje ruske klizačice koja je prva skočila četverostruki skok. Ubila me u pojam. Jebote, ja se popikavam na ravnom i led zaobilazim u širokom luku, a dijete skače ko da je vanzemaljka. Piruete takve da ti se vrti još sat vremena iza gledanja. Al onda sam pročitala da nije prošla doping kontrolu. Pa moraš bit pod dopingom da bi skako četverostruke aklsove i tulupe na ledu, šta je njima? Ko to može bez dodataka, ljudi dragi? Meni bi trebo doping da samo stanem na led, gdje još skakat, i to u onoj tankoj opravi.
Šok drugi - odem u dućan po neke sitnice, između ostalog i kruh. Vidim kruh sa bučinim sjemenkama, al ne onaj koji inače kupujem. Krenem ga stavit u košaru i usput pitam - koliko je, oko osam kuna? Kaže prodavačica - ma kako ne bi bio, šesnajst i pol. Čega šesnajst i pol, jesu bučine sjemenke pozlaćene kad je duplo skuplji od onog drugog?! Mijese ga i peku plejbojeve zečice, pa to diže cijenu? Srećom bio još jedan paket toga koji nema pozlaćene sjemenke pa sam prošla duplo jeftinije. Nisam se još dobila od šoka, života mi. Pa to nemaš šta vidjet kruha u onom paketu, a košta šesnajst i pol kuna. Bil mi se isplatilo prekvalificirat pa lifrat samo taj kruh sa bučinim sjemenkama? Kad bolje razmislim, neka mene bez pekarsko - bučinog obrta; kakve sam sreće, bila bi nezapamćena suša i od buča ne bi bilo ni b a kamoli pozlaćene sjemenke.
Šok treći - idem kući iz dućana ( a ima pola šest popodne ) i vidim neki mladi par ide iza mene. Čujem neko čudno šljapkanje, al šta znam šta ću vidjet kad me preteknu. I znate šta sam vidjela? Frajer ima japanke na nogama, eto šta je šljapkalo. Znači ja na sebi imam grilonke, marte, toplu jaknu i trenirku, a on maže golih stopala u japankama. Pa šta troši taj za cirkulaciju, kud ga nisam pitala. Šta god da troši - djeluje, dok u japankama šiba u veljači po cesti. Previše me šokiralo, pa se nisam snašla da pitam.
Šok četvrti - naletila kod kolege blogera na naslov "Žena pretukla muža metlom jer je pito šta je za večeru", pa išla vidjet kako je došlo do krvnog stradavanja. E pa oni su preko šest banki, rastali se al ostali u istoj kući i on nije imo pametnijeg posla nego pitat šta ima za večeru. Pa je ona uzela metlu i pretukla ga drškom, najviše po glavi i rukama. Dobila kaznenu prijavu, a on je odbio lječničku pomoć jer da nije tak strašno. Pa vi koji ste gladni, rađe otvorite frižider i napackajte neke paštete na kruh. Bolje tako nego da te neko izubija drškom od metle.
Šokovi samo takvi. Srećom idem još malo spavat, ko zna šta bi još vidjela il pročitala.
komentiraj (18) * ispiši * #
11
petak
veljača
2022
Pazite šta ćete poklonit
Išla sam malo štračit po teveu, čisto da vidim jel ima neki žilorezni film za pogledat, a prikladan predvalentinovskom raspoloženju. I ustanovila da na onim programima koje mogu gledat nema ni ž od žiloreza. Na RTL-u recimo ima serija Blago nama, pa Lažeš; ne znaš bil gledo il bi plako, il bi plako dok gledaš. Na Nova teveu ima Lud zbunjen normalan, pa turska sapunjara, a to nemrem al nikako bavit. Na državnom teveu ima se na prvom programu film o podmornicama, na drugom dokumentarac o životinjama, na trećem dokumentarac o društvenim mrežama, a šta je na četvrtom sam zaboravila kolko je zanimljivo. Danas nema ni reprize Mućki, pa dok čekam da počne repriza Seinfelda ajde da vam napišem šta sam pročitala o najgorim poklonima za Valentinovo ikad, i šta je najgore od svega ljudi su to zbilja poklanjali.
Jedna žena je recimo dobila cvijet u tegli sa kojeg nije skinuta cijena sa natpisom - popust trideset posto. Žao mi je šta nisu napisali šta se desilo onima koji su poklanjali, takozvanim darovateljima. Šta napravit onom ko ti donese polumrtvi cvijet i tolko je lijen da mu se ne da skinut cijenu sa popustom? Natjerat ga da pojede cvijet? Možda bolje onaj celofan na kojem piše popust, čisto zato šta se celofan teže žvaće i probavlja.
Druga je dobila poklon bon za ručak u restoranu koji se zatvorio još prije godinu dana. Valjda ga je našo negdje po džepovima od zimske jakne pa u nedostatku ideje šta da kupi poklonio ručak u restoranu kojeg je zatvorilo jer su našli tragove kuge i kolere na tanjurima. Najadekvatnija kazna je ne skuvat mu više ništa za jest idućih godinu dana, znači uramit jebeni bon i kad pita šta je za ručak doć sa ubrusom preko ruke i na tacni donest uramljeni bon. Eventualno pitat - želi li gospodin da se peče na naglo il da se poha?
Pa onda jedna koja je dobila ogroman buket crvenih ruža sa porukom - mojoj jedinoj ljubavi, Martini. Problem je taj šta se žena nije zvala Martina jebiga. Il su smrdali u cvjećarni il je on u žurbi pomiješo bukete. To je već vrlo skliska situacija, gdje može doć do krvnog delikta ako je žena sklonija izražavanju jakih emocija delimano loncem od šest litara koji je težak ko vrag. Jer kad te dekne takva lončuga onda je vrlo mala mogućnost da ćeš više ikad ikom nosit cvijeće, biće prije da će ga tebi sine nosit. A i hraniće te na slamku šest mjeseci, šta je još gore.
Četvrta je dobila pojedenu bombonjeru. Uz objašnjenje da se zabunio pa kupio bombonjeru punu čokoladica sa kokosom, a zna da ona ne podnosi kokos pa je on pojeo bombonjeru a nije stigo u dućan otić po drugu. Pa bolje bi mu bilo da joj ništa nije dao, kućeš ženi dat pojedenu bombonjeru na dar? Sve čitaš pa ne vjeruješ. Sumnjam da je i taj dobivo tople obroke jedno duže vrijeme.
Peta mi je najjača. Znači tip je ženi donio znate onaj turbopraktični paket - parfem, dezić i gel za tuširanje koji je ona kupila na poklon njegovoj mami jel za Božić il za rođendan. Biće zaboravio na dan zaljubljenih pa ćapio kod ispaćene roditeljice prvu kutiju koje se dočepo, jer kad je panika onda zaboraviš da žene stvarno pamte ko slonovi. Oni misle ak oni ne pamte da ni mi ne pamtimo; malo morgen.
Šestoj je muž iz džepa izvadio sjemenje za cvijeće, jer da je alergičan na pelud i da nemre on radi alergije nosit bukete pa je donio raznog sjemenja da si ona posadi to po teglama.
Ima toga još al probrala sam one koji su meni bašbaš jezivi. Zato evo dobre ideje - dragi frajeri, ako zaboravite kupit poklon, sjednite na bajk i provezite je jedan krug, romantike radi. Po mogućnosti nek ne pada kiša i nek ne grmi, i obavezno napumpajte gume i sve provjerite prije neg krenete na zaljubljenu vožnju.
Bolje ćete i jest kad dođete doma iza vožnje na friškom zraku.
komentiraj (16) * ispiši * #
09
srijeda
veljača
2022
O fejsu i oibu
Jel znate vi da postoji mogućnost da ugase fejsbuk u EU?
Pa ja sam u šoku. Taman sam skupila nešta pratitelja i ufurala se u druškanje s tastaturom, eto mogućih problema. Šta je najgore od svega, ja pišem direktno na stranici, nemam pričuljke po kojekakvim folderima na laptopu. Biće zanimljivo ako zbilja dođe do toga da gazda kaže - skupljaj kablove i ugasi im fejs, nek se prime nekog pametnijeg posla. Jebe se njemu šta ja nemam pričuljke spremljene.
I šta ćemo onda? Kak ćemo pratit kud je ko otputovo, ko je u kakvoj novoj vezi, šta je ko skuvo za ručak pa usliko i bubno na svoj zid? Kak ćemo uopće komunicirat, to vi meni recite? Ovako kad napisukam nešta usput bacim oko i šta ima kod mojih fejsbuk prijatelja. Na šta ćemo bacat oči? Ne znam jel ko od vas hendla tiktok, al čini mi se da to i nije za moju branšu. Pa ne mogu vjerovat da neko uopće može doć na ideju da ugasi fejsbuk jer je - citiram - zbog loših rezultata osto bez - pazi sad dvjestopedeset milijardi dolara. Jel znate vi kolko tu ima nula, ljudi moji?!
Moram pod hitno počet razmišljat šta ću i kud ću ako zbilja dođe do ovog tragičnog događaja. Izdavači se baš i ne otimaju za mene pa da svoja dubokoumlja pišem i objavljujem ko bestselere. A i vi se počnite pripremat; počnite se navikavat na mogučnost da neće više bit ove skromne stranice pa da ćirnete i malo se eventualno nasmijete.
I onda još popodne, ko šlag na tortu, dobijem od svog teleoperatera poruku da ih je hakiralo i da tamo neki veleumni haker ima moj oib i ime i prezime i broj telefona. Kartice su ok, koliko sam uspjela saznat, a za oib - pojma nemam jel ga mogu promijenit. Pa ko da nemam dosta sekiracije raznih vrsta, još moram s oibom lupat glavu.
Uglavnom sve neke bezvezne šta vijesti, šta poruke. Ionako sam sva skršena od koječega, sad mi još idu živce i ganglije čupat oko fejsbuka i oiba. Sad idem iz protesta spavat, pa kad se probudim u pola jedan iću malo na fejs. ( Vidiš ti...o tom nisam ni razmišljala - pa po čemu ću štračit kad se u nedoba probudim?! )
komentiraj (8) * ispiši * #
06
nedjelja
veljača
2022
Priča o dudi
Ja sam ko dijete bila ovisnik o dudi.
Bez dude nisam nikud išla - ni u goste, ni u igru, ni na spavanje. Moja ispaćena roditeljica skužila je da stvar izmiče kontroli kad sam već prošla četiri gosine i još uvijek vukla dudu svuda sa sobom. Pa nagovaranje - ajde ostavi dudu, svi će ti se rugati ( nije prolazilo, sakrila bi je u džep i ponijela pa čmrljila podskrivećke ), pa prijetnje - samo je probaj ponest, ubiću boga u tebi ( ista stvar ko sa nagovaranjem ), pa molbe - ajde molim te nemoj, iskriviće ti se zubi ( ista stvar, jebeš zube kad meni fali moja duda ). Par puta ju je sakrila, da je ne vučem sa sobom; onda ja sastavim bleketat, šmrklji do koljena, i onda mom taji padnu klapne i samo pita - gdje je. Roditeljica demonstrativno odlazi po moju opsesiju i donosi je uz pogled koji govori - prisješće ti duda, ja ti kažem.
Da stvar bude još bolja, imala sam ritual zvan brisanje dude od majicu ili haljinu prije nego šta je stavim u usta. E to ju je tek izluđivalo.
-Pa jel vidiš ti šta ona radi, svu je robu već izderala brišuć dudu, zato i ima stalno upaljeno grlo. NE DRAPUNJAJ S TOM DUDOM, BACIĆU JE U KANTU!
-Samo ti Majo drapunjaj, kupiću ja tri nove. Šta je stalno maltretiraš, da je pustiš na miru možda bi odavno prestala.
Pa se bavila mišlju da uvalja dudu u ljutu papriku, po savjetima nekih teta i susjeda. Tajo je trenutno donio ukaz kojim se ima iste sekunde zaboravit da se dudu uvalja u papriku, a u cilju odvikavanja od dude.
-Jesi ti normalna?! Da meni dijete peku usta pol dana jer tebi smeta to šta ima dudu?! E samo probaj, da vidiš šta će bit.
U međuvremenu sam navršila i petu, a duda je i dalje bila u uporabi. Sjećam se da sam se u Kostreni, na moru, sakrivala da me niko ne vidi da samo par puta potegnem dudu, jer zbilja nijedno drugo dijete nije čmrljilo dudu ni na plaži, ni u šetnji. Roditeljica je već izgubila svaku nadu da ću se ikad ostavit dude, prestala je i jamrat da kak me nije sram, tak velika curica a drklja dudu nonstop sa sobom ko krunske dragulje.
I znate kak sam prestala? Skroz bezveze zapravo. Jesensko doba, tata pravio sitno za potpalu a ja sam skupljala klipice i nosila ih u onu ladicu od peći u kuhinji. Naravno s dudom, mame nije bilo doma pa je duda bila u prometu. I nekako mi je duda ispala iz usta baš na panj, pa je tajo iskoristio situaciju i bubno je sikirom, ko nije vidio da je pala. Duda se razježila, izgledala je grozno iznutra, ko da ju je skuvalo u kotlu sa mesom za krvavice.
-Majo, gle ti na što ona liči. Hoće tata ić po novu?
Samo sam odmahnula glavom da ne treba i sama odnijela bacit dudu u kantu. Biće mi se zgadilo kad sam vidjela na šta izgleda iznutra ta guma koju sam stalno vukla po ustima.
Mama prvo nije mogla vjerovat da sam prestala bit ovisnik o dudi, a onda je samo rekla - vidiš, nije mi nikad palo na pamet da dudu sastavim sikirom. Mogo je prestat taj cirkus sa dudom još kad ikad. Tata ju je samo pogledo, bez riječi.
Pa kud ćeš mu uopće spominjat da bi zlopatila njegovu mezimicu na način da dudu izmasakriraš sikirom na panju? Jer on bi bio u stanju provalit u dućan il apoteku da donese novu.
komentiraj (8) * ispiši * #
04
petak
veljača
2022
Nevidljivi ljudi
Sve više imam osjećaj da smo svi koji ovdje živimo nevidljivi ljudi. Trideset godina života u sustavno zanemarivanom komadiću Hrvatske, na samo pedeset kilometara od Zagreba, daje svoj danak. Vjerojatno oni koji imaju u svojim rukama moć da nešto izmijene, a sjede u mekanim udobnim foteljama, zapravo ni ne vjeruju da postojimo.
Meni i nije tako loše. Pravim se da ne vidim pukotine, u toplom sam, radim i imam sve što mi treba za život dostojan čovjeka. Trudim se koliko mogu ne primjećivati kraj čega sve prolazim kad idem na posao. Pokušavam ostati normalna u svemu tome.
Ali kad pročitam priču o devedesetogodišnjoj starici, koja je imala petsto i trideset kuna mirovine i živjela u trošnoj kući iz koje nipošto nije htjela otići, pa onda - po svemu sudeći - i skončala svoj život u njoj jer je kuća izgorjela...onda zapravo i imam i nemam što reći. Činjenica je da već i sama osjećam kojekakve tegobe, a nisam ni blizu devedesetoj. Kako li je tek ona sve te godine živjela perući veš na ruke, skupljajući drva za zimu, što je uopće mogla sama učiniti tako stara i onemoćala? Obilazili su je članovi udruge Ljudi za ljude i volonteri Crvenog križa, ali je kutrila sama sve te puste godine, bez ikoga svog. Tek je sada postala vidljiva, sada kad je više nema.
Zamislite se u njenoj koži. U koži svih onih bespomoćnih, najranjivijih, bolesnih, prepuštenih samima sebi. Zamislite da nemate ništa od blagodati civilizacije i da se oslanjate isključivo na sebe. Da nemate nikoga svog, osim par dobrih ljudi koji vas povremeno obiđu. Pa se onda osvrnite oko sebe i pogledajte što vas sve okružuje. Ono što je i vama i meni potpuno normalno, nekima nikad nije bilo dostupno, i pritom govorimo o struji i vodi a ne o luksuznom krstarenju na jahti.
Znate što je najfascinantnije? Svi oni koji se tako zlopate govore da im ne treba ništa. Nevjerojatno, ali je tako. Trpe svoju muku i ne žele nikoga njome opterećivati. Snalaze se najbolje što mogu i ne traže ništa.
A onda kad vidim što oni vidljivi rade i kako se grčevito bore za položaj, fotelje, bonuse i sve im treba...onda tek vidim koliko su uistinu veliki mali, nevidljivi ljudi kojima ne treba ništa.
Iz ničega smo postali i u ništavilo će nestati naša tijela. Duša je nešto sasvim drugo; što je čovjek nevidljiviji, to je njegova duša toplija i moćnija. Sigurna sam u to.
( anđeo Rehael, Edit Glavurtić )
komentiraj (14) * ispiši * #
02
srijeda
veljača
2022
Godina Tigra
Jel znate vi da je jučer kod Kineza bila Nova godina? I da njihov lunarni kalendar svake druge il treće godine ima i trinajsti mjesec? Ja bome nisam znala, pa sam sukladno tome malo pronjuvala da vas informiram šta trebate napravit u iznenadnoj situaciji, a vezano za doček iduće kineske Nove godine, jer sam ove godine zakasnila za jedan dan.
Za početak, na Staru kinesku godinu sve detaljno očistit, ponajpače ćoškove, i izbacit sve nepotrebno iz kuće van. Dakle nemrem vjerovat - opet čišćenje; pa ne bi uteko od metle i krpe da si bog. Ak po ćoškovima imate svaštanešta, brže se primite metle il partviša i saugera, i nosite van sve šta vam ne treba, jer inače će vam kineska nova godina bit za ništa. Jedva smo obavili Božić i Novu godinu mlaveć po stambenom objektu, kad eto i kineske Nove godine pa opet udri. Jel ima možda još kakav kalendar da Nova godina počinje nekad pa da i tamo vidim jel treba nova zaliha spužvi i periljaka i krpa i vrećica za usisavač i nova pošiljka deterdženata širokog spektra djelovanja?
Nadalje, na samu Novu godinu najstrože je zabranjeno iznošenje smeća jer to donosi tešku nesreću. I šta recimo da rade oni kojima se poklopi da komunalac odvozi kante na Novu kinesku godinu? Ne bi im rado bila u koži.
Još malo dalje, treba vam puno crvene boje. Naime, crvena se boja u Kini povezuje sa srećom i blagostanjem i gotovo će svi za doček imat barem nešto crveno i potpuno novo na sebi. To mi je najmanji problem, na doček ionak ne idem, a imam crvenu pidžamu i crvenu Dormeo dekicu pa da vidiš sreće kad se ja večeras zacrvenim.
Ak vam se hoće, slobodno bubajte petardama i vatrometom da isprepadate Niana, zmaja - lava iz legende, koji se nije bojao ničeg osim dvije stvari - crvene boje i buke. Znači crveno se obuć i udri iz svih artiljerijskih oružja da se otjera Nian. Kak ćete to objasnit policiji ak vam dođe na vrata? Pa jednostavno; jeste vi izmislili Niana i to da se on boji buke i crvene boje? Niste. E pa onda ubijedite i policiju da sastavi baražnu paljbu da bi se Nian zavuko u mišju rupu i iz nje izlazio otprilike nikad.
Obavezni ste i na Staru i na Novu godinu jest hepi mil, koji uključuje namirnice crvene boje ( recimo nar ), pa namirnice zelene boje ( recimo brokulu il grašak ), pa kineske rezance. Ko ne zna zamijesit kineske rezance, nek zamijesi hrvatske; ko da rezanac zna jel ga mijesi i kuva Kinez il Hrvat? I nikako jest piletinu, jer Kinezi kažu da će onda sreća odletjet u Novoj godini. Znači piletinu u kištru i jest nešta drugo, šta bilo samo nek nije piletina.
E tako. Sad ste upoznati sa najnužnijim stvarima, samo trebate imat sve ovo na umu za iduću kinesku Novu godinu.
Ova je inače u znaku Tigra. Mrnjau.
komentiraj (2) * ispiši * #
01
utorak
veljača
2022
O brisu i nagradi
Manji najdraži frajer dugo nije bio kod mene. Sastavila ga neka crijevna viroza, pa uzimanje briseva iz nosa, pa svaštanešta.
Prije nekoliko mjeseci imali smo pokaznu vježbu uzimanja brisa, jer je on tvrdio da to jako boli. Ne bilo mi teško, uzela štapiće za nos i rekla - sad ćeš ti meni uzeti bris.
-Ali ja ti ne znam uzeti bris - kaže on meni.
-Naravno da znaš. Sad gledaj kako ću se ja ponašati. Ja ću zažmiriti, duboko disati i dok nabrojim do četiri ti ćeš mi uzeti bris.
Uzima on štapić, sa pogledom - jesi ti sigurna da znaš da ja to mogu, i čeka da ja zažmirim i počnem brojati. I napravilo mi dijete bris nosa skroz profesionalno.
-Daj da ja sad tebi uzmem bris - kažem ja.
On trepće onim svojim ogromnim trepavicama i kaže:
-Pa nisi rekla da ćeš ti meni uzimati bris, samo ja tebi.
-Biću oprezna. Hoćeš?
-Ali neće me boliti?
-Pa ni mene nije bolilo, jesi vidio? Samo zažmiri i broji do četiri. Može?
Klima glavom i ipak malo škilji na jedno oko dok ja štapićem jedva dodirujem njegov mali nosić. Broji i sav je važan jer smo i to obavili.
-Sad svaki put kad budeš morao na bris nosa sjeti se kako smo vježbali.
-Ali tamo me boli. Ovo je samo vježba - kaže on.
Dan prije brisa razgovaramo telefonom i pitam ga sjeća li se kako smo vježbali za bris. Kažem mu da ću mu kupiti nešto za hrabrost ako sve napravi kako treba.
Drugo jutro stiže poruka - nazovi kad budeš mogla, treba te manji najdraži frajer. Zovem, on se javlja.
-Bio sam hrabar - kaže mi.
-Odlično. Onda sutra idemo kupiti što želiš.
-Ja bi nekog plišanca.
-Dogovoreno, biraš kojeg hoćeš.
Sutradan sav važan pocupkuje kraj mene i idemo tamo gdje inače bude hrpa plišanaca, ali sad imaju svega dva. Žalostan je. Ne sviđaju mu se ni kockice ni slagalice, ali pronalazimo neki kamion pun autića i kupujemo zamjensku nagradu.
Ispostavilo se da se i time može igrati. Od drvenih je kockica slagao kuću, garaže i nastambu za ovce. Kad sam krenula pomaknuti figure ovčica, kaže mi - ne prilazi, one su u samoizolaciji.
Jedino je ovčicama smrklo; manji najdraži frajer je obavio bris, ja sam održala obećanje i skupa smo smazali po dva životinjska carstva poslije ručka. Nije moglo bolje završiti.
komentiraj (6) * ispiši * #
