Najteže je gledati dječje suze. Tople i slane, natapaju mi dušu neizmjernom tugom. Nositi će ih na duši onaj tko ih je izazvao i srušio bezbrižne dane djetinjstva, ispunjavajući ih urlicima topovskih projektila i jezivim zvukom aviona.
Djeca koja dožive takve teške traume kao da preko noći odrastu. Njihove oči prepune su straha; kako uopće djetetu objasniti da je normalno biti u skloništu i opraštati se od oca koji odlazi u neizvjesnost, i tko zna hoće li se vratiti?
Sve smo to i mi prošli, prije trideset godina. Moj sin, tada četverogodišnjak, mjesecima je mucao i povraćao kod svake žešće situacije, jer je 2. rujna 1991. ležao na podu u vrtiću, sa svojim prijateljima i tetom, dok su avioni u brišućem letu nadlijetali Petrinju i granate padale po gradu. Na zvuk aviona smo svi jako dugo reagirali, sirene da ne spominjem. Kad je rat konačno završio, jako dugo mi je trebalo da ne skočim kada bi jednom mjesečno isprobavali sirenu. za uzbunu. Svaki put se slediš, a onda pomisliš - dobro je, ne trebaš se više bojati.
Svijet je i onda osuđivao; razlika je u tome što su onda tvrdili da je riječ o građanskom ratu. Svijet je osuđivao i dogodila se Ovčara, dogodilo se Sarajevo, dogodila se Srebrenica. Tisuće i tisuće ugašenih života, tisuće i tisuće majki koje nisu dočekale svoje sinove nego u ruke primile državni stijeg. More suza sve one djece koja su imala tu nesreću da odrastaju u krivom vremenu. Srebrenički dječaci ugaslih su osmijeha otišli u vječnost.
Svijet ni sada neće ništa učiniti. Riječi osude ratnih djelovanja neće zaustaviti topovske projektile niti obrisati suze sa lica djece. Kad jednom sjećanje izblijedi, ostaće gorčina i tuga za djetinjstvom koje im je nasilno prekinuto, nekima i bol za ocem kojeg više nikada neće vidjeti.
Ne postoji ideologija niti razlog dovoljno jak da izazove samo jednu dječju suzu i patnju.
Onaj tko to ne shvaća ne zaslužuje da ga se zove čovjekom. Nažalost, svjedočimo da upravo takvi vedre i oblače dolinom suza kojom kročimo.
( photo by Famagusta News )