Marketing
Nevidljivi ljudi
Sve više imam osjećaj da smo svi koji ovdje živimo nevidljivi ljudi. Trideset godina života u sustavno zanemarivanom komadiću Hrvatske, na samo pedeset kilometara od Zagreba, daje svoj danak. Vjerojatno oni koji imaju u svojim rukama moć da nešto izmijene, a sjede u mekanim udobnim foteljama, zapravo ni ne vjeruju da postojimo.
Meni i nije tako loše. Pravim se da ne vidim pukotine, u toplom sam, radim i imam sve što mi treba za život dostojan čovjeka. Trudim se koliko mogu ne primjećivati kraj čega sve prolazim kad idem na posao. Pokušavam ostati normalna u svemu tome.
Ali kad pročitam priču o devedesetogodišnjoj starici, koja je imala petsto i trideset kuna mirovine i živjela u trošnoj kući iz koje nipošto nije htjela otići, pa onda - po svemu sudeći - i skončala svoj život u njoj jer je kuća izgorjela...onda zapravo i imam i nemam što reći. Činjenica je da već i sama osjećam kojekakve tegobe, a nisam ni blizu devedesetoj. Kako li je tek ona sve te godine živjela perući veš na ruke, skupljajući drva za zimu, što je uopće mogla sama učiniti tako stara i onemoćala? Obilazili su je članovi udruge Ljudi za ljude i volonteri Crvenog križa, ali je kutrila sama sve te puste godine, bez ikoga svog. Tek je sada postala vidljiva, sada kad je više nema.
Zamislite se u njenoj koži. U koži svih onih bespomoćnih, najranjivijih, bolesnih, prepuštenih samima sebi. Zamislite da nemate ništa od blagodati civilizacije i da se oslanjate isključivo na sebe. Da nemate nikoga svog, osim par dobrih ljudi koji vas povremeno obiđu. Pa se onda osvrnite oko sebe i pogledajte što vas sve okružuje. Ono što je i vama i meni potpuno normalno, nekima nikad nije bilo dostupno, i pritom govorimo o struji i vodi a ne o luksuznom krstarenju na jahti.
Znate što je najfascinantnije? Svi oni koji se tako zlopate govore da im ne treba ništa. Nevjerojatno, ali je tako. Trpe svoju muku i ne žele nikoga njome opterećivati. Snalaze se najbolje što mogu i ne traže ništa.
A onda kad vidim što oni vidljivi rade i kako se grčevito bore za položaj, fotelje, bonuse i sve im treba...onda tek vidim koliko su uistinu veliki mali, nevidljivi ljudi kojima ne treba ništa.
Iz ničega smo postali i u ništavilo će nestati naša tijela. Duša je nešto sasvim drugo; što je čovjek nevidljiviji, to je njegova duša toplija i moćnija. Sigurna sam u to.
( anđeo Rehael, Edit Glavurtić )
Post je objavljen 04.02.2022. u 18:05 sati.